Ćiribirski dialekt

Ćiribirski dialekt (romanski govor istočne Istre): Ćiribirski govor (Rumêri kuvinta) iz sela Žejane i Šušnjevica u istočnoj Istri, nije se uklapao u "srpskohrvatski" vukopis, pa je tijekom 20. stoljeća u Jugoslaviji proglašen "istrorumunjskim" govorom. Izim tog osobitog govora, istarski Ćiribirci (Rumeri) se etnografski i antropološki (dinarski tip) inače ne razlikuju od okolnih Hrvata. U srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj oni su živjeli uz Cetinu, pa potom duž Velebita oko Senja, a od 1480. sele pred Turcima u istočnu Istru. Bolje očuvani, arhaični govor Žejana sadrži do 2/5 hrvatskih riječi, a ostalo su romanizmi, posebni arhaizmi i tehnički internacionalizmi. S tim ćiribirskim pradialektom je u Sredozemlju najbliži arhaični romanski jezik otoka Korzike, pa romanski dialekt Sardinije i osobito rumunjski jezik. Od ranijih izumrlih jezika sličan mu je antički latinski kao izvornik romanizama, ali i prapovijesni huritski na Starom istoku osobito po obliku imenica i osobnih imena. Kod nas je govoru Ćiribiraca bila razmjerno najbliža nedavno izumrla Murlaška besÿda iz Bosne i poluslavenski pradialekt Gan-Veyãn iz brdskih sela Batomal i Šuraye na otoku Krku.

Značajne su im zajedničke usporednice ćiribirskoga, murlaškog i veyskog pradialekta: glasovi kh, tj, obilje dvoglasa, očuvani gramatički članovi uz imenice, redukcija imenskih rodova (samo jedan ili dva), osobiti neslavenski superlativi pridjeva i drugčija glagolska vremena, što su bile i glavne značajke antičkoga ranohrvatskog prajezika prije doselidbe do Jadrana. Rumeri kuvinta, Murlaška besyda i Gan-Veyan su kod nas najstariji poluslavenski pradialekti antičkoga ranohrvatskog iskona, s polovičnim udjelom predslavenskog riječnika. U oba ta govora kod Rumera i Veyanna je očuvana predaja o njihovoj doselidbi s istoka od Crnoga mora, a nadasve je bogata i obsežna na Krku, u epskim legendama "Veyske Povede" koje govore o njihovoj plovidbi iz južne Ukrajine (Krim i Azov), što povrdjuju i jezični pokazatelji. Dakle su ovi naši pradialekti oblikovani u doba doselibe predslavenskih ranih Hrvata iz Crnoga mora do Jadrana.

Abstract

Rumeri kuvinta (Romance dialect of north Istra peninsula): The Rumeri kuvinta (its proper name) is a threatened dialect of Romance group from northeastern Istra peninsula in Croatia. It is intermediate between Rumanian and Corsican, with 2/5 Slavic loanwords included; within Croatia it is the nearest to Morlachian dialect (Murlaška besyda) to be extinct recently.

Proslov

Zbog dogmatizma jugoslavista da svi Hrvati bezuvjetno moraju biti Slaveni, kod nas su većinom zanemareni i potisnuti stari pučki govori, koji se ne uklapaju u nametnuti "srpskohrvatski" jezik po Vuku Karadžiću. Izim poznate Baegnjunske prakajkavice u sjevernom Zagorju, ovakvi ideopolitički nepodobni dialekti u Jugoslaviji se većinom nisu proučavali i prepušteni su nestanku i zaboravu, da izumru neproučeni i ne kvare nam jugo-idilu. Tek nedavno su u novoj Hrvatskoj počela poredbena istraživanja i sustavno popisivanje ostalih arhaičnih dialekata srednjovjekog podrijetla: Brajska besyda (kajkavska ikavica) na središnjoj Ćićariji i pračakavska Kyrska bešeda gorskih sela uz Bitoraj (Yoshamya 1997, Mileković i dr. 1998). U nutarnjim brdskim selima Batomaal i Šuraye na otoku Krku odnedavna je podrobno monografski popisan još stariji ranohrvatski pradialekt Gan-Veyan antičkoga predslavenskog podrijetla (Lovrić i Mileković 1996, Tomašić 1997, Yoshamya 1997 i 2005). Taj ključni nalaz i poredbe veyskog pradialekta otvaraju uz ranohrvatski jezični korpus posvema nove i logične veze spram inih prastarih predslavenskih govora u Hrvatskoj, medju kojima je za nas značajna "Ćiribirska beseda" ili Rumeri kuvinta (vlastiti naziv) u istočnoj Istri. Uz spomenutu starohrvatsku skupinu srednjovjekih poluslavenskih dialekata (baegnjunski, brajski, kirski i ini slični), ovime se sada nužno nameće druga još starija, predslavenska grupa ranohrvatskih pradialekata antičkog izkona: Gan-Veyan na Krku, Rumeri kuvinta u Istri i slična nedavno izumrla, slabije proučena Murlaška besyda kojom je ranije govorio dio zapadnih katoličkih "Vlaha" iz jugozapadne Bosne kod Glamoča.

Jugoslavisti o istarskim Ćiribircima

Rumeri kuvinta (stari domaći naziv govora) ili "Ćiribirska beseda" kako ju zovu u Istri okolni čakavci, dosad se još dijelom govori u desetak sela i zaselaka sjeveroistočne Istre, izmedju rijeke Raše i slovenske granice. Kao većinski lokalni govor očuvana je u selu Šušnjevica i susjednom zaselku Nova vas na sjeveroistoku Ćepić polja, a najbolje u gorskom selu Žejane pod vrhom Šija na sjeveroistoku Ćićarije, dok u ostalim susjednim selima izumire i njome tu govori kod kuće tek poneka obitelj u okruženju čakavske većine. Njegovi nositelji su doselili u Istru kao tzv. Ćiribirci (ili Rumeri) s istoka pred turskim provalama u 15. st., što je vidljivo iz popisa starih istarskih urbara (PELOZA 1981, MARGETIĆ 1993), pa se npr. u Žejanama po prvi puta spominju oko god. 1480. Izim popularnih članaka, o njihovom su govoru pobliže kod nas pisali npr. BERTOŠA (1966), LEGAC (1983), MILIČEVIĆ (1996) i najviše KOVAČEC (1963, 1968, 1984, 1992, 1993, 1995, 1998 itd.), a od stranih najviše Rumunji (npr. FLORA 1962, VLADUTIU 1987) i o njihovim pučkim pjesmama najviše DELORKO (1960) i GRGURIĆ (1996).

Blizu polovice njihova domaćeg rječnika su romanizmi, a zbog značajnog romanskog udjela u leksiku i gramatici taj se osobit govor (kao i veyski na Krku) nije mogao uklopiti u "srpskohrvatski" jezični okvir. Ipak je ovaj ćiribirski govor dosta različit i od susjednoga talianskog, pa je krajem 19. stoljeća pridodan kao romansko-vlaški govor razmjerno najbliži rumunjskom, što su od 1918. većinom prihvatili i naši slavisti u Jugoslaviji. Zato su oni nakon I. svj. rata u Istri proglašeni rumunjskom manjinom pa je u selu Šušnjevica postavljen i rumunjski učitelj A. Glavina. Zbog položaja na glavnoj cesti istočne Istre tu je bio jaki talianski utjecaj, pa je zato domaći govor u Šušnjevici danas već dosta izmjenjen pod utjecajem talianskog i rumunjskog. Naprotiv je taj izvorni govor bolje očuvan sjevernije, u zabačenom gorskom selu Žejane, gdje njime još dosad stalno ili bar povremeno govori do 160 ljudi (nakon II. svj. rata takvih je bilo oko 700). U Šušnjevici danas slično govori oko 70 ljudi (nakon II. svj. rata do 400). Do god. 1900. tako je govorilo u istočnoj Istri ukupno 1.311 romanskih Vlaha (VRAM 1903, ŽUPANIČ 1925), pa je kroz 20. stoljeće broj govornika šesterostruko umanjen do sadanjih 230, tako da je ovaj naš prastari dialekt već pred izumiranjem.

Za vrijeme Jugoslavije se uglavnom smatralo da su ovi romanski Vlahi u Istri podrijetlom iz Rumunjske, a rumunjski su iztraživači predpostavili da su u srednjem vijeku vjerojatno doselili iz Banata (FLORA 1962, VLADUTIU 1987). U njihovo rumunjsko podrijetlo počelo se kod nas donekle sumnjati u novije vrijeme, jer izim osobitog jezika ne pokazuju drugih bitnih antropoloških ni etnografskih razlika spram okolnih istarskih čakavaca (RADAUŠ-RIBARIĆ 1964, MILIČEVIĆ 1996). Medjutim, umjesto ranijeg rumunjskog nacionalizma, sada je spram tih romanskih "Vlaha" opet nastupio naš domaći sveslavenski dogmatizam, koji je zbog ideopolitičkog pristupa i uvriježenih vukovskih predrasuda, podjednak ako ne još gorji od balkansko-rumunjskog pristupa, tj. obadva su ustvari daleko od objektivne znanstvene stvarnosti. Sve se njihove poredbe uglavnom vrte u zatvorenom balkanskom krugu jugoistočne Europe i današnjih jezika, jer okolna šira područja i starije jezike ideološki ne uvažavaju, ili pak za nešto drugo niti ne žele znati. Nadasve je znakovito kako ti dogmatski slavisti taktički zaobilaze i prešućuju već poznate antropološke analize o Ćićima (VRAM 1903, ŽUPANIČ 1925 itd.), jer ove ne potvrdjuju niti rumunjsku, ali ni slavensku pripadnost Ćiribiraca.

Osobitosti i sličnosti Ćiribiraca

Istarski Rumeri ili Ćiribirci biofizički izrazito pripadaju našemu dinarskom antropotipu vitkog rasta, straga plosnate lubanje, smedje kose i očiju (VRAM 1903, ŽUPANIČ 1925), što je jasno potvrdjeno i novijim terenskim uvidima. Dinarski antropotip izrazito prevladava s preko 80% u gorskim Žejanama, dok je on tek relativna većina oko polovice u Šušnjevici, gdje je još obilno nazočan staromediteranski tip koji je tu logično očekivati zbog stare cestovne povezanosti tog nizinskog sela s ostalom Istrom. Dinarski antropotip inače prevladava diljem našega Dinarskog krasa, od sjeverne Istre i Bele Krajine kroz Hrvatsku i Bosnu do Sandjaka i Boke Kotorske. U ostaloj je Europi rijedak ili izostaje, pa tako i medju inim Slavenima kao i Rumunjima, što ustvari znači da Ćiribirci (Rumeri) imaju zajedničko biogenetsko podrijetlo s Hrvatima (i Bošnjacima), ali iskonski nemaju bliže tjelesne veze s inim Slavenima, pa ni s Rumunjima. Naprotiv taj isti naš dinarski antropotip izrazito i obilno prevladava istočnije izvan Europe nadasve kod Kurda i Armenaca, a nešto manje još kod 1/3 Iranaca i Afganistanaca. Biogenetski antropotip je strogo nasljedan bez obzira na izmjene jezika i ostale etnokulture pa dokazuje stvarno iskonsko podrijetlo unatoč kasnijih promjena kulturne nadgradnje.

Ovakav dominantni dinarski antropotip tih Ćiribiraca se posvema poklapa i s njihovom velikom etnografskom sličnosti spram inih okolnih Hrvata (RADAUŠ-RIBARIĆ 1964, MILIČEVIĆ 1996), s kojima su uglavnom podjednaki glede folklora, glazbe, nošnje, pučke predaje itd. Prama tomu, unatoč njihova današnjeg osobitog govora, istarski su Ćiribirci antropološki i etnokulturno bliski hrvatskom pučanstvu, pa ostaje zagonetnim tek podrijetlo i postanak njihova posebnog govora. Spram okolnog pučanstva u Istri, Ćiribirci se za laike najviše izdvajaju svojim osobitim poluromanskim govorom, bitno različitim od današnjih Hrvata, ali i od Taliana. Govor nizinske Šušnjevice u današnjem riječniku sadrži blizu polovice romanizama, oko trećine su hrvatske (uglavnom čakavske) riječi, a ostalo tehnički internacionalizmi itd. Bolje očuvani domaći govor u Žejanama ima do 2/5 hrvatskih riječi (uključivo 1/4 čakavskih i 1/5 kajkavskih), pa 1/3 romanizama i mali udjel novih internacionalizama. Znakovito je da su u Žejanama (Kulturno društvo) gdje je ćiribirski govor najbolje očuvan, izvorni Ćiribirci jasno i nedvojbeno izjavili kako većinom nisu razumjeli posjetitelje iz Rumunjske, s kojima su morali razgovarati na drugim jezicima (hrvatski, njemački). Naprotiv jače romanizirani govor Šušnjevice više podsjeća na rumunjski, što je dijelom naknadno izmjenjen zbog ranijega talijanskog utjecaja i novijih rumunjskih učitelja u tom nižem selu. Ovdje su po vlastitoj izjavi bolje razumjeli rumunjske goste, iako je tu ćiribirski manje očuvan ali je bila jača novija talianska romanizacija.

Za razliku od niže Šušnjevice, poluromanski govor Žejana u širemu sredozemnom kontekstu najviše podsjeća na arhaični i izolirani romanski jezik otoka Korzike antičkog podrijetla, koji je još slabo poznat zbog izostanka standardizacije i bez posebnih etnokulturnih ustanova pod dominantnom vlašću Francuske. Tek potom je značajna sličnost žejanskoga govora s romanskim dialektom otoka Sardinije i osobito Šušnjevice s rumunjskim jezikom. Od brojnih su uzporednica u ćiribirskom i u korzičkom znakovite muške imenice s dočetkom na -u, a niz domaćih korzičkih naziva posve su bliski našima: pivana (svirala - frula), tamburru (tambura), moresca (ratni ples), stantaru (nadgrobni stećki), canapu (konop), vezagjovica (podvezica - vrpca), listincu (lišće), lippica (lipa), cucuruzzu (kukuruz), luccica (luk), puzzica (puzavica - bršljan), persunaccu (peršun), radicju (salata radič), dok im je višetonska glazba vrlo bliska našoj istarskoj ljestvici. Stoga bi slično kao spram rumunjskog, trebalo na jednak način jezično i etnokulturno pobliže proučiti još i ove korzičko - ćiribirske usporednice izmedju naše Istre i Korzike.

Izim talianskoga i rumunjskog, ćiribirska beseda dosad nije pobliže uzporedjivana niti sa starijim izumrlim jezicima iz prapovijesti. Medju ovima je kao iskonska podloga za brojne ćiribirske romanizme svakako najvažniji antički latinski jezik, preko kojega je naš rumerski govor baštinio značajne sličnosti s romanskim jezicima oko Sredozemlja. Medjutim, time još nisu izcrpljene veze s ranijim jezicima, jer je takodjer vrlo uočljiva i znakovita sličnost današnjega ćiribirskog (posebice starijega žejanskog govora) i čak njihovih prezimena s huritskim prajezikom iz Starog istoka u prapovijesnom Kurdistanu. Povrh toga, huritski kosturi većinom pripadaju našemu dinarskom antropotipu, a oni su svoj jezik sami nazivali hurrwuhé i svoj narod Hurrwuhi (klinopisi iz Amarne). Huritske su imenice (poput naših rumerskih) većinom svršavale na -u, a njihova imena uglavnom na -ul, -al, -il: npr. ranohuritski bani (vladari) Dahišatil, Tišatal, Arwatal, Kikuli itd. Dapače jedno od zapisanih huritskih plemena doslovce se nazivalo Kiribirul, što vrlo znakovito nalikuje na današnji naš etnonim "Ćiribirci". Sve te brojne i još ine uzporednice izmedju naših današnjih Ćiribiraca i prapovijesnih huritskih Kiribirula, najvjerojatnije više nisu slučajne i tu postaju neizbježna dalja i podrobnija poredbena proučavanja moguće sveze Hurita i naših Rumera. Zbog spomenutih sličnosti s korzičkim i huritskim jezikom je takodjer moguće antičko podrijetlo i puno veća starost našega ćiribirskog od kasnijega rumunjskog jezika.

Murlâška besyda srednjovjeke Bosne

Ćiribirskomu najsrodnija Murlâška besyda je prva poluslavenska praikavica zapadne Bosne, koja se je tu oblikovala od početka srednjega vijeka, vjerojatno još u rano doba Kraljevine Hrvatske za vrijeme Trpimirovića. To je arhaičan poluslavenski pradialekt ranohrvatskog podrijetla, kojim su još do 19. st. govorili malobrojni katolici i možda dio muslimana u nekim zabačenim selima kod Glamoča i južnije do Livna. U doba Austrougarske do 1. svj. rata je ovdje bilo do 1.800 govornika tog pradialekta. Sada tu više nema stalnih govornika, jer su zadnja pripadna sela u BiH uništena nedavnim ratom, a kao nepodoban predslavenski govor je u vukovskoj Jugoslaviji ostao posve zanemaren i neproučen. Zato je danas slabo poznata Murlaška besyda već pri kraju izumiranja, pa su od nje preostali samo još malobrojni zapisi na stećkima i čudnovat arhaični mjestopis (toponimi), koji je dosad najbolje očuvan oko gorja Staretina izmedju Glamoča i Livna: npr. neobična imena potoka Ayvatat, Čamašir, Suturba, pa vrhovi Bleynatorna, Sevendut, Brona, Zugwa, Mitra i gorska sedla Ozirna, Drul, Yunč, Yenit itd. Znakovito je da ovima slični predslavenski arhaizmi postoje i u prastarom veyskom nazivlju na Krku, kao zugwa (vrba), surba (žalfija), syrbe (klanac), mitrat (krunidba) i slični. Ovi i ini slični nazivi su očito neslavenski tj. indoarijskog ili ranogermanskog izkona i možda pripadaju predslavenskom nazivlju doseljenih Iranohrvata ili Ilira. Daljom slavizacijom se je potom u srednjem vijeku od njega bar dijelom razvila stara ikavska šćakavica u tekstovima na bosančici i konačno nakon Turaka, miješanjem s doseljenim jekavskim novoštokavcima, tu nastaje mladja mješovita poluikavska štakavica u Bosni do dalmatinske Zagore.

Koliko se dosad može razabrati iz malobrojnih ranijih zapisa, pa još očuvanih toponima i provizornih uvida prije nedavnog rata u BiH, glavne bi osobitosti toga pradialekta bile slijedeće. Murlâška besyda je po jezičnim značajkama bila približno izmedju današnje stare ikavske šćakavice u BiH i ćiribirskoga u Istri. Po obliku jata je bila ikavska, ali se je jat dijelom izgovarao kao muklo-preglašeno y bliže njemačkom ü. Upitno-odnosna zamjenica je uglavnom glasila šća, dok su ju starci dijelom izgovarali i kao sca. Slično veyskom pradialektu na Krku i ćiribirskom (rumerski) u Istri, ovaj je pred imenicama većinom imao gramatički član. Sadržavao je stare predslavenske glasove w, y uz više dvoglasa i poluglasa, a južnoslavenske asimilacije, sibilarizacija i jotiranje u tom pradialektu izgleda nisu ni postojali pa je on bio izrazito korijenski. Naglasni je sustav bio arhaičan s akcentima uglavnom na predzadnjem slogu, dok prijenos na proklitiku nije postojao. Po svom rječniku je to bio poluslavenski govor blizak indoiranskim i ranogermanskim jezicima, s mnoštvom ranohrvatskih arhaizama i obiljem romanizama. Ostale potankosti njegova rječnika, gramatike, sklonidbe i sintakse su većinom ostale neistražene. Nažalost je danas već prekasno za dalje proučavanje toga čudnovatog prastarog govora koji je najvjerojatnije izumro, jer su posljednji preostali starci koji bi ga bar dijelom poznavali ili rabili tek povremeno unutar obitelji, dosad u BiH protjerani i uništeni pri srbskim osvajanjima u nedavnom ratu.

Poredba Rumeri kuvinta i Gan-Veyan

Po još očuvanoj živoj predaji u Žejanama, ovdašnji su se Ćiribirci doselili u srednjem vijeku iz okolice grada Senja. Potvrda toga su ne samo sličnost ćiribirskoga s veyskim pradialektom na susjednom Krku, nego takodjer i niz dosad očuvanih arhaičnih toponima duž kopnene obale Klenovica - Stinica pod Velebitom (još poznatih kvarnerskim ribarima), koji se tu oštro razlikuju od današnjega štokavskog govora novijih doseljenika nakon Turaka. Najlogičnija je objasnidba da su ti stari neštokavski toponimi duž sjeverne velebitske obale preostali iz ćiribirskog govora nakon njihove odselidbe u Istru. Po još ranijim naznakama (MILIČEVIĆ 1996), pretci tih velebitskih "Vlaha" tj. Ćiribiraca živjeli su usred srednjovjeke Kraljevine Hrvatske uz rijeku Cetinu u Dalmaciji, odakle su se postupno preselili na sjeverozapad. U tom cetinskom području su se susjedni pretci Ćiribiraca u srednjem vijeku izravno nadovezivali na sličan pradialekt Murlaška besida iz jugozapadne Bosne i odatle njihove brojne sličnosti.

Rumeri kuvinta u Istri i Gan-Veyan na Krku imaju više značajnih jezičnih uzporednica, kojima se oni oštro razdvajaju od štokavskog vukopisa. Izim brojnih romanizama i zajedničkih arhaizama u riječniku, postoji i više gramatičkih sličnosti. To su jedini naši pradialekti u kojima su u čestoj uporabi još dobro očuvani gramatički članovi pred imenicama. Takodjer je značajna i njihova sličnost glede pojednostavljenih imenskih rodova, pa je ćiribirski dvorodni dialekt (izvorno bez srednjeg roda), dok je u tomu ekstremniji veyski čak jednorodan pa tu muški i srednji rod postoje samo u jednini za živa bića, dok u svim pluralima i u jednini za nežive stvari postoje samo veyski oblici ženskog roda. Pridjevski superlativi su posve različiti od južnoslavenskih: u ćiribirskom je pred superlativom pajne, a u vejskomu predmetak sion-. Sličnost je i u nekim glagolskim oblicima, čime se od slavenskih jezika jasno odvaja veyski, koji je izvorno bez trajnog i učestalog aspekta, bez aorista i pluskvamperfekta, ali sadrži posebne orientalne oblike optativa i necesativa iz Starog iztoka, nepoznate u slavenskima i u većini europskih jezika.

U obadva izostaju južnoslavenski glasovi dj, dž i nj, a zajednički su im posebni glasovi kh na početku riječi, umekšano tj, pa obilje dvoglasa: vejski uo, oa, aa, uu i ćiribirski ua, oa, poluglas ë, itd. Bliske su i muške imenice koje u rumerskom većinom završavaju na -u, a u veyskomu su često na -ul, -un, -ur, itd. U ćiribirskom su obično l i n zamijenjeni sa "r", koje je tu puno češće nego u drugim našim govorima. Veće su razlike u naglasku, koji je u veyskom većinom na kraju riječi, dok u rumerskom izostaje dugi akut (tilda). Obadva ta naša pradialekta su danas poluslavenska tj. veyski u riječniku sadrži 51% slavenskih riječi (većinom čakavskih), a ćiribirski oko 2/5 slavizama. Izim sličnog naziva, domaći pučki govor Gan-Veyan krčkih gorštaka nema mnogo sličnosti s ranijim romanskim govorom Vegliotto iz grada Krka i oni su odvojenog podrijetla, jer su gramatički vrlo različiti, a veyski sadrži tek 11% zajedničkih riječi u leksiku. Ostale su značajne osobitosti arhaičnog govora Gan-Veyan već drugdje razradjene (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1996, YOŠAMYA 1997, TOMAŠIč 1997).

Takodjer su nadasve znakovite vrlo drastične razlike tih naših najstarijih pradialekata spram srbijanskog jezika: veyski ima jedva 4% sličnih zajedničkih riječi spram Srba (ali sve s drugim naglasom), a u ćiribirskom je tek desetak posto sličnog leksika (uz podjednake naglaske). Zato su ovi pradialekti za naše gradjane, školovane na "srpskohrvatskom" vukopisu posvema nerazumljivi kao neki drugi strani jezici. To jasno potvrdjuje da veyski i ćiribirski pradijalekt nikada nisu ni bili dijelom nekakvoga zajedničkog "srpskohrvatskog" jezika. Ovi i slični arhaični govori u Hrvatskoj dovode u ozbiljnu sumnju ikakvo ranije postojanje navodnoga južnoslavenskog jezika, koji je uglavnom izmišljen u Jugoslaviji po Vuku Karadžiću kao naknadno opravdanje za njihov "srpskohrvatski" vukopis. Tada je izvršeno umjetno približavanje hrvatskoga prama srbijanskom, uz nasilno ukidanje ranijih hrvatskih osobitosti.

Mogući iskon istarskih Ćiribiraca

U domaćoj pučkoj predaji istarskih Ćiribiraca njihovo je ranije podrijetlo prije Senja i Dalmacije dosta nejasno, pa o tomu danas više nemaju očuvanih izravnih naznaka. Mogući su mutni pokazatelji u njihovim pričama o nekakvom "istočnom" dolasku, a neke njihove bugarštice npr. "Golubice bela" (GRGURIĆ 1996) pjevaju i o Crnome moru (Negra mure). Ove maglovite naznake uz sličnost ranijeg imena Rumeri, uporabili su rumunjski jezikoslovci i etnografi (FLORA 1960, VLADUTIU 1987, L. Moraria itd.), da bi iz toga izveli navodni izkon istarskih Ćiribiraca iz Rumunjske, koja u srednjemu vijeku još nije ni postojala s tim imenom (tek od 1918). Domaći naziv "Rumeri" kod Ćiribiraca ustvari označuje općenito romanske govornike iz šireg Sredozemlja tj. Latine ili Romane bilo gdje u južnoj Europi. Nejasna rumerska predaja može značiti šira područja okolo Crnog mora, a jedva Rumunjsku koja u srednjem vijeku još nije dosezala blizu mora kao danas, jer je primorsku Dobrudju držao Bizant i potom druge države (Bugari, Turci, itd.).

Naprotiv se te veze Ćiribiraca sa Crnim morem na istoku mijenjaju poredbom njihove predaje s mnogostruko bogatijim povijesnim sjećanjima iz desetak krčkih legenda "Veyske Povede", koje epski opisuju prapovijest Kvarnera od stvaranja svijeta pa sve do 15. st., a obsegom i stilom su slične nordijskim Sagama ili starogrčkoj Ilijadi i Odiseji (YOŠAMYA 1976, LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1996, TOMAŠIĆ i LOVRIĆ 1997). Medju njima sličan dolazak iz Crnoga mora pobliže prikazuje na veyskomu kao pomorski putopis "Legenda o pomorskim Mitanima i gradu Korintija" (Poveda ud Matanih navakyreh tar Urih-Kworyta). Takodjer i kasnije preselidbe pučanstva pred turskim provalama na susjednom velebitskom primorju ukratko spominje na Krku druga takva "Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše" (Poveda ud Hayebaja tar mantra ud dazdja).

Iz tih se legenda otvaraju nove perspektive o Veyanima na Krku, pa (možda) i o istarskim Ćiribircima. Po tome oni prvobitno ne dolaze iz Rumunjske, nego vjerojatnije sa sjeverne obale Crnoga mora iz Ukrajine. To je antičko područje gdje je u doba Rimskoga carstva (2.-3. st.) u Tanaisu na 2 ploče triput na grčkomu zapisan etnonim "Horoathos" i na srušenom zidu javne zgrade čak doslovce "Synodos Horouathon" (= Hrvatski sabor) davno prije svih Slavena, a nedavno je u blizini uz ušće rijeke Kuban nadjen i karirani hrvatski grb iz tog doba. Potom na ovom području rimski povijesnik OROSIUS Presbyter god. 418. navodi indoarijski narod Horites i ubrzo potom sirijski biskup ZACHARIAS Rhetor god. 559. spominje sličan narod Hrwts. To su najvjerojatnije bili iskonski predslavenski rani Hrvati, kojih su izravni još nedovoljno slavizirani potomci ostali Veyane na Krku, Ćiribirci u Istri i možda dijelom njima slični Murlaki (zapadni katolički "Vlahi") iz Like i jugozapadne Bosne.

S time se podudaraju i jezični pokazatelji iz naših antičkih pradialekata Gan-Veyan i Rumeri kuvinta. Ćiribircima jezično i antropološki slični Huriti bili su ranije na Starom istoku u prapovijesnom kraljevstvu Hurrwuhé-Hillaku (17.-13. st.) najbrojnije pučanstvo, dok su istodobno ranoarijski Mitanni iz veyskih legenda tamo bili vladajući sloj pod dinastijom Maryanni. Tako se jezični pokazatelji i pučka predaja naših prastarih Ćiribiraca i Veyana sve jasnije nadovezuju u logičnu cjelinu povijesnog slijeda, od Starog istoka do današnjeg Jadrana. Zato svakako treba i kod nas nastaviti buduća istraživanja ranohrvatske povijesti i našeg podrijetla po tim putokazima koje nam pružaju istarski Ćiribirci i Veyanne na Krku, a vjerojatno i zapadnodinarski ikavski Murlaki za koje su dosad tek donekle proučeni toponimi i prezimena, dok su im riječnik i gramatika većinom ostali neistraženi. Znakovito je da su neke vodeće obitelji i plemena u srednjovjekoj hrvatskoj državi očito bili neslavenskog podrijetla iz područja sličnog "Murlaškog" govora, osobito Svačići, Kačići, a možda i drugi. Takodjer je značajno u 12. i 13.st. postojanje oko Cetine neslavenske Orontske banovine na čelu s indoiranskom dinastijom Khadziki (kasnije slavizirani Kačići), a baš odatle dolaze i naši neslavenski Ćiribirci.

Literatura

• BERTOŠA, M. 1966: Značajna rasprava o istrorumunjskom. Istarski mozaik 1: 48, Pula.
• DELORKO, O. 1960: Istarske narodne pjesme. Zagreb, 135 str.
• DRAGOMIR, S. 1924: Vlahii si Morlacii (studii din istoria romanismului balcanic). Cluj.
• FLORA, R. 1962: Prilog poznavanju klasifikacije istrorumunjskog. Jugoslovenski filolog, 25: 338, Beograd
• GRGURIĆ, D. 1996: Bugarenje u Žejanama. Liburnijske teme 9: 308-318, Katedra Čakavskog sabora, Opatija.
• KOVAČEC, A. 1963: Notes de lexicologie istrorumaine. Studia romanica et anglica 15/16: 3 - 39, Zagreb.
• KOVAČEC,A. 1968: Observations sur les influences croates dans la grammaire istrorumaine. La Linguistique 4/1: 79-115, Paris.
• KOVAČEC, A. 1983: Rumunji u Istri. Istarska danica 82: 128 - 131, Pula.
• KOVAČEC, A. 1992: Elements italiens du lexique istrorumain. Linguistica 32/2: 159 - 175, (P. Tekavčič in honorem), Ljubljana.
• KOVAČEC, A. 1993: Neki problemi istrorumunjske etimologije. Etimologija, 81-91, Zagreb.
• KOVAČEC, A. 1995: Jezik istarskih "Rumunja". Annales 6: 65 - 76, Koper.
• KOVAČEC, A. 1998: Istrorumunjsko-hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima). Verba moritura 1: 1 - 378, Mediteran, Pula.
• LEGAC, A. 1983: O jezičnoj posebnosti Žejana. Liburnijske teme 5: 151, Katedra Čakavskog sabora, Opatija.
• MARGETIĆ, L. 1996: Povijesni uvod, iz najstarije povijesti Muna i Žejana. Liburnijske teme 10: 77 - 84, Katedra Čakavskog sabora, Opatija.
• MILIČEVIĆ , J. 1996: Rumeri a ne Istrorumunji. Liburnijske teme 9: 93-99, Katedra Čakavskog sabora, Opatija.
• PELOZA, M. 1981: Urbar sela Vele i Male Mune i Žejane. Problemi sjevernog Jadrana 3: 199, Rijeka.
• RADAUŠ-RIBARIĆ, 1964: Ženska narodna nošnja na poluotoku Istri. Doktorska disertacija, 120 str., Sveučilište u Zagrebu.
• TOMAŠIĆ, F.& LOVRIĆ, M. 1997: Arhaična pučka predaja u "cakajšćini" brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič 25: 167-199, Književni krug Split.
• VLADUTIU, I. 1987: La situation actuele éthnographique des Istrorumains. Zbornik "Zgodovinske vsporednice slovenske in hrvaške etnologije" p. 64 - 66, Ljubljana.
• VRAM, U.G. 1903: Sui alcuni caratteri antropologici dei Cicci. Bolletino della Societa adriatica di scienze, p. 203-223, Trieste.
• YOŠAMYA, M. 1976: Veyske Povede (Krčke legende), I - VIII. Gorynka, Baška (mscr.).
• YOŠAMYA, Z. 2005: Gan-Veyan osce bascanski besidar. Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb, 1224 str.
• ŽUPANIČ, N. 1925: Ćići (antropologija). Narodna enciklopedija, 1: 445 - 446, Bibliografski zavod, Zagreb.

Poveznice

• Morlački dialekt
• Veyske Povede

Reference

Original compilation available by GNU-license, adapted from Wikislavia and Wikinfo.