Čakavski mjestopis
Čakavski mjestopis (toponimija istočnog Jadrana):
Sadržaj
Abstract
Chakavian toponyms in north-eastern Adriatic coast and islands
Povijest jadranskog mjestopisa
U zemljopisnom nazivlju ili mjestopisu (toponimija), danas diljem svijeta (ali ne kod nas) službeno vriede medjunarodni standardi Ujedinjenih Naroda, koje je svojim ulaskom u UN uz ostalo trebala prihvatiti Republika Hrvatska (kao i BiH). Ovi se standardi u svijetu primjenjuju od sredine 20. stoljeća, kada se osamostalio niz bivših afroazijskih kolonija, a odnedavna i nove države iz bivšeg SSSR-a. Svrha i smisao tih standarda UN je kulturna obnova i očuvanje svjetske raznolikosti izvornih domaćih toponima, umjesto ranije nametnutih zemljopisnih naziva na kolonijalnim jezicima (engleski, francuski itd.). Po tim općeprihvaćenim standardima u svijetu, mora se u svim atlasima, javnim medijima i školskom obrazovanju rabiti idući geografski sustav javnog mjestopisa :
- a) Za novije umjetne tvorevine (antropogeni objekti) kao što su npr. prije nepostojeća nova naselja, nove hidroakumulacije, planinarski domovi, kupališta i slično, prihvatljivi su slobodno odabrani nazivi po odlukama nadležne društvene zajednice.
- b) Za naslijedjene tvorevine i starija naselja koji su već postojali prije nastupa kolonizacije (tj. kod nas prije Jugoslavije), prvenstveno se preporuča obnova i povratak ranijega izvornog domaćeg naziva, kakav je bio prije kolonialne promjene.
- c) Za prvobitne prirodne sadržaje koje nije stvorio čovjek npr. za planine, rijeke, jezera, otoke i slično, bez obzira na sve naknadne izmjene, bezuvjetno je obvezna obnova prvotnih izvornih naziva na domaćem dialektu (local tongue) najbližih starosjedilaca npr. seljaka i ribara na tom području, a nikako ne po kasnijim gradskim doseljenicima. Zato nigdje i nikakva društvena zajednica nema ovlasti za njihovu izmjenu, a svi novi, umjetni i promijenjeni nazivi za te prirodne sadržaje imaju se smatrati kao nevažeći i nepostojeći. Raniji kolonialni nazivi (i tzv. savezni) smiju se pridodati tek iza izvornih, samo u zagradi zbog moguće poredbe iz doba kolonijalizma (tj. kod nas Jugoslavije).
Zahvaljujući tim medjunarodnim standardima UN, u bivšim afroazijskim kolonijama dosad je i službeno uglavnom obnovljen izvorni domaći mjestopis prije kolonijalizma, a slično je dosad većinom napravljeno i u bivšim sovjetskim republikama, zamjenom naknadnih toponima s ranijim domaćim mjestopisom. Jedino kod nas nakom razpada Jugoslavije slično se nije obnovilo zbog nastavka jezičnog monopola vukovaca i jakoga jugo-lobija medju sveučilišnim geografima. Protivno medjunarodnim standardima o dekolonizaciji izvornog mjestopisa, naši se ideologizirani geografi i vukovci na te standarde UN uporno ne obaziru kao da ni ne postoje. Zato su Hrvatska i BiH nakon osamostaljenja do danas još ostale medju rijedkim novim državama u svijetu i čak jedine takove u Europi, gdje su i dalje većinom zadržani stari okupatorski toponimi. Sve to jasno pokazuje da se unatoč formalno-političkoj samostalnosti, duhovno i kulturno još uvijek nismo odvojili od bivšega kolonijalnog mentaliteta. Iako je već dugo tražen povrat izvornog mjestopisa (Poljak 1986, Kalmeta 1993, Rac 1998, Fureš i surad. 2005, itd.), zbog vukovaca i jugonostalgika protivno standardu UN je kod nas dosad zadržano čak 3/4 tih posrbljenih kolonialnih naziva, a izvorni hrvatski toponimi još nisu vraćeni. Dokle će to tako ?
Čak i u doba Austrougarske unatoč njemačkom jeziku, naši toponimi na njihovim kartama većinom nisu bitno mijenjani, pa su tada pedantno popisani i dielom su bliži izvornim hrvatskim dialektima od kasnijih jugo-karata. Naprotiv od 1918, stvaranjem Jugoslavije kroz novu administraciju, zemljopisne karte i školsku naobrazbu, u mjestopisu diljem Hrvatske i BiH je dosad prevladavala ideološka samovolja i opći balkanski primitivizam. Slično kao u afroazijskim kolonijama, i kod nas su nametnuti novi jugoslavenski toponimi "uskladjeni" s velikosrbskim vukopisom, tj. prema srbskim doseljenicima u gradu ili po izgovoru najbližega srpskog sela, bez ikakva obzira na okolnu katoličku ili islamsku većinu. Takvi su kolonialni toponimi koje su prije Jugoslavije rabili uglavnom samo najbliži lokalni Srbi (u zaporkama kurzivom je ranije hrvatsko ime npr. 'Spljet' (Split), 'Kaštela' (Kaštili), 'Pula' (Pulj u Istri), 'Rijeka' (Rika), 'Banija' (Banovina), 'Plješevica' (Plišivica), 'Šamarica' (Zrinska gora), 'Grmeč-planina' (Garmić-gora), 'Lištica' (Široki Brig), 'Tijesno' (Tisno na Murteru), 'Otok Mladosti' (Kaprije kod Šibenika), ostrvo 'Jakljan' (Lakjan), poluostrvo 'Pelješac' (poluotok Pelisac), 'Črnomerac' i 'Ćućurje' (Černomerec i Čučerje u Zagrebu) itd. Najgorje je stanje na glavnoj hrvatskoj planini Velebitu, gdje čak dvadesetak glavnih vrhova u zemljovidima i planinarskim vodičima sve dosad nose nametnute nazive od ličkih Srba, ili pomodna novosklepana jugoimena.
Mjestopis ili toponimija je danas jedan od najugroženijih dielova hrvatske etnokulture, jer je u Jugoslaviji velikosrbskim nasiljem vukovaca izbrisan i ukinut cijeli niz izvornih hrvatskih toponima i nametnuti nam novoskovani jugo-nazivi, koji se potom po birokratskoj inerciji trajno zadržavaju kao umjetni kolonialni toponimi. Izvorni hrvatski mjestopis se kod nas slabo proučavao, ili su pripadni podatci iz ideoloških razloga ostali prikriveni za javnost. Skoro jedini veći i razmjerno objektivan prikaz važnije primorske toponomije kod nas je dao Šimunović (1986), a o slavenskoj i romanskoj etimologiji jadranskog nazivlja uključivo i toponime nedavno je pisao Vinja (2000-2004).
Prvi jadranski mjestopis Pelašta i Hythmeta
U predpovjestnom neolitu do III. tisućljeća pr.Kr., na hrvatskom ozemlju još nisu postojale gradske civilizacije, nego samo predeuropska seljačka plemena, za koje su jezična pripadnost i prostorno nazivlje uglavnom nepoznati. Prva bar donekle poznata domaća etnoskupina Indoeuropljana s nekom gradskom uljudbom i oskudnim mjestopisom kod nas je iz brončanog doba u II. tis. pr.Kr. Još i tada su naši sjeverni i sjeverozapadni krajevi u Istri, Gorskom Kotaru, Liki, Bosni i dalje u Panoniji ostali na predpovjestnoj razini bezimenih nomada s nepoznatim nazivljem. Istodobno su u primorju tj. u Kvarneru, Dalmaciji, Hercegovini i dalje u Albaniji i Grčkoj živjeli civilizirani ranomediteranski Pelašti (na egipatskom Peleštim, grčki Pelasgoi, latinski Philistaei) ili bar njihovi najbliži srodnici tj. u Kvarneru pleme Hythmetoi (Hitmeti). Oni su već u II. tis. duž istočnog Jadrana izgradili najstarije obalne luke i niz megalitskih gradina kružnog tlocrta s radijalno-koncentričnim ulicama. Njihov jezik je bio razmjerno sličan istobnom hetitskom jeziku iz Male Azije, a najviše zapadnohetitskom ili luvijskom pradialektu uz Egejsko more. Osobiti pelaški toponimi završuju na -ssa ili -tta, od kojih su slične kroatizirane inačice u kontinuitetu dijelom očuvane na Jadranu sve do danas, nakon punih 4 tisućljeća. Ovi nazivi do nas nisu stigli u izvornim ranim oblicima, nego u kasnijim prijepisima grčkih i rimskih putopisaca i geografa, koje su prikupili iz predaje ovdašnjih domorodaca iz I. tis. pr.Kr.
Na našem je kopnu poznato malo tadašnjih naselja, a najdublje je u zaledju bila Saritta na sjeverozapadu Hercegovine vjerojatno kod Prozora, pa još u primorju Tribessa (Trebinje) i Titurissa (Trilj na Cetini), a na istočnojadranskoj obali luke Skrissa (Karlobag), Idassa (Zadar) i Olmissa (Omiš). Najviše prapoviesnih naselja je poznato iz jadranskih otoka s nizom njihovih prastarih naziva: Kressa (Cres), Fazanassa (kvarnerski Prvić), Kissa (Novalja), Skardagissa (Škarda), Syssa (Sestrunj), Keladussa (Kornat), Bratta (Brač), Issa (Vis), Niassa (Svetac), Choassa (Sušac), Pelargussa (Palagruža), Melitussa (Mljet) itd. Najstariji poznati naziv za Jadransko more je bila prapoviesna Taratta. Na Hvaru je u Grabčevoj špilji G. Novak našao crtež tadašnjeg jedrenjaka starog 4 tisućljeća, što je najstariji trag broda na Jadranu. Pri velikim selibama diljem Sredozemlja tzv. pomorskih naroda u 12.st. pr.Kr., uz ostale se preko mora većinom sele i Pelašti iz Grčke i Jadrana sve do Levanta, gdje se u doba Ramzesa II. naseljuju u Palestini koja po njima dobiva ime.
Ilirski mjestopis u zapisu Rimljana
Od 12. st. pr.Kr. se kod nas uglavnom razvijaju Iliri, ali su ipak izolirani i asimilirani ostatci pramediteranskih Pelašta, Hythmeta i inih praplemena zaostali na Jadranu i u I.tis. pr.Kr. dijelom medju Liburnima i na otoku Visu, a preko njih je bar dielom očuvan i njihov rani mjestopis. Potom u antičko doba od I. tis. pr.Kr. pa do propasti Rimskoga carstva, glavninu pučanstva kod nas tvore ilirska i sjevernije bliska, polukeltska plemena, koja su negdje od Kristova doba bar dielom romanizirana i u gradovima pomiješana s rimskim doseljenicima. Zato se klasični antički mjestopis diljem hrvatskog ozemlja većinom sastoji od romaniziranih ilirskih i na sjeveru dijelom keltskih toponima, kojih je kod nas poznato preko stotine iz niza rimskih zapisa. Dio toga se je potom očuvao u kroatiziranim inačicama do našega današnjeg mjestopisa, najviše u primorju i na otocima. Antičku toponimiju su kod nas višekratno i sustavno prikazali npr. Novak (1918) i Stipčević (1974).
Srednjovjeki staročakavski prazemljopis
Starohrvatski mjestopis u srednjem vijeku iz Kraljevine Hrvatske u doba domaće dinastije Trpimirovića razmjerno je slabije poznat nego raniji antički. Izim malobrojnih zapisa domaćih srednjovjekih toponima iz ranih glagoljičnih tekstova, u stranim izvorima iz okolnih zemalja se i dalje sve do provale Turaka, po tradiciji za nas navode slične inačice ranijih antičkih toponima, a domaći novovjeki mjestopis je razmjerno bolje poznat tek od Austrougarske. Zato je kod nas razmjerno važan starinski mjestopis Hrvatske, kakav je više-manje očuvan još od srednjega vijeka u našim arhaičnim pradialektima, gdje razmjerno najstariji naš mjestopis još čuvaju Baegnjûnska prakajkavica iz sjevernog Zagorja, pa "bodulska" pračakavica iz Komiže na na Visu i na jugoistoku otoka Krka, gdje su većinom još očuvani ranohrvatski toponimi iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.
U tom se bodulskom mjestopisu na čakavici češće ponavljaju neki prastari zemljopisni pojmovi iz klasičnih i staroistočnih jezika: hlâmi = gorje - planine (ranoarijski helem), ârta = rt (mitanski i perzijski arta), artyna = poluotok, kulàp = ocean (starogrčki kolpos), skôpje = otočje - arhipelag (grčki skopelos), šadrÿni = koraljni atoli (perz. sadr), baršÿtje = ledeni polarni otoci, kukũr = laguna - rječna delta, bùke = tjesnac - morski prolaz (lat. buca), ûri = velegrad - prijestolnica (akadosumerski: ur), zdôlni = donji - južni, zgôrni = gornji - sjeverni, tohôr = sjever (starogermanski Thor), soryn = jug, zihòd = istok, semêra = zapad (sumer. semiru, akad. šimeru), siõn = golem-krajnji (hetit. siu, siuna), mîća = sitan, mêj = srednji - medju, Šta-Šte = Sv. (švêti-švête = sveti-sveto: ved. šveta) itd.
"Jadran" je u hrvatskim pučkim govorima sve do 20. stoljeća bio nepoznat, jer je to novija vukovska kovanica romanskog podrijetla (Adria). Ranije je izvorni starohrvatski naziv Jadrana na čakavskom većinom glasio Sinje more, tj. srednjovjeko staročakavski Sinjemôri. Drugi su staročakavsko-bodulski nazivi za šira područja oko Jadrana npr. Harvâtya (novije Harvaška = Hrvatska: perz. Harauvatya), Yštrâ (Istra), Gorÿnje (Gorski Kotar), Murlakÿa (Hercegovina), Vlahÿa (Balkan - Jugoslavija), Šćavunÿa (Slavonija), Kraÿnska (Slovenija) i Uri-Harvâtje (novije Žagreb = Zagreb). Podrobniji je staročakavski mjestopis duž kopnene obale: Kukûr-Mletiân (Venecijanska laguna), Jakÿn (Ancona), Mlètki (Venecija), Tarzÿć (Monfalcone), Târšt (Trst), Senyžâk (Sniježnik: šenÿg = snijeg: kelt. snigid), Kircarÿa (Ćićarija), Rÿkva (najranije, novije Rika i Reka = Rijeka), Taršât (grad Sušak), Krolèvica (Kraljevica), Kyrnavàla (novije Vinodol), Belavâr (gorje Kapela), Sêyn (novije Senj), Šurãy (Jurjevo), Belevÿć (Velebit), Plisÿvica (Plješivica), Mićakârka (Zrmanja: grč. kalk Katarbates), Zârje (Zadar), Khârka (rijeka Krka), Šibanÿk (Šibenik), Šplÿt (Split), Artaštôna (Pelysac = Pelješac) itd.
Medju otocima su značajni na staročakavskom npr. Khârk (otok Krk), Vêya (grad Krk: vedski Veyah i Avesta Vaejo = zavičaj), Verbnÿk (Vrbnik), Omÿšej (Omišalj), Sêynska-Buka (Senjska vrata: Krk-Rab), Parvÿć (otok Prvić), Šagargûr (o. Sv. Grgur), Ošôr (Osor), Crÿš (o. Cres), Velaskopâl (novije Dugi otok), Sjulèt (Šolta), Broãc (Brač), Fuõr (Hvar), Vÿš (Vis), Bisovo (Biševo), Šuyàc (otok Sušac), Malÿt (Mljet: antička Melitta) itd. Iz spomenutih su još izvedeni staročakavski nazivi stanovnika, npr. Harvâtje (Hrvati), Krayâne (primorci), Yštrâne (Istrani), Gorÿnce (Gorani), Bošnjâne (Bosanci), Murlâki (Hercegovci), Šćavûne (Slavonci), Žagrebjâne (Zagrepćani), Delmatÿni (Dalmatinci), Mletiâne (Mlečani), Zaratâne (Zadrani), Šplytjâne (Splićani), Veyâne (Krčani), Bracâne (Bračani), Forâne (Hvarani) itd.
Poveznice
Reference
Adapted in elaboration by GNU-license from Adriatic-Chakavian WikiSlavia.
