Starohrvatski mjestopis

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatski mjestopis (brisanje naših toponima jugo-surogatima): Mjestopis ili toponimija je danas jedan od najugroženijih dijelova hrvatske etnokulture, jer je u Jugoslaviji velikosrbskim nasiljem vukovaca izbrisan i ukinut cijeli niz izvornih hrvatskih toponima i nametnuti nam novoskovani srboidni nazivi, koji se potom po birokratskoj inerciji trajno održavaju kao umjetni kolonialni mjestopis. Izvorni hrvatski mjestopis prije Jugoslavije je kod nas slabo proučen, ili su pripadni podatci zbog ideo-političkih razloga ostali nedostupni za našu javnost. Kod kontinentalnih Hrvata na kajkavskom i štokavskom poznati su stari domaći nazivi većinom za bliže okolne zemlje u Europi, a od udaljenih su zbog iseljavanja poznavali uglavnom samo Ameriku i rjedje Australiju. Puno bolje poznaju svjetsku prekomorsku geografiju naši pomorci uz Jadran, koji za daleke zemlje i oceane većinom imaju kroatizirana novovjeka imena po talianskim ili engleskim nazivima. Nadasve tzv. Boduli na otocima osobito u Kvarneru (Krk, Rab itd.), sve donedavna su očuvali i niz posebnih, arhaičnih starohrvatskih imena za daleke zemlje i oceane, većinom različitih od medjunarodnog nazivlja.

Abstract

Former Croat geonames (Croatian toponyms erased by Yugoslav substitutes): The original toponymy is a very threatened part of Croatian ethnoculture, because in the former Yugoslavia many earlier Croatian toponyms were eliminated or at least deformed and serbized; the result was a new colonial toponymy installed across Croatia. Original Croatian toponymy was the richest and the oldest one among Slavs. The first local toponyms in Adriatic descend from the protohistoric Pelasgians (Peleštim) before their emigration to Levant in 12th cent. B.C. that then were croatized: Titurissa (now Trilj), port Olmissa (Omiš); islands Kressa (Cres), Skardagissa (Škarda isle), Syssa (Sestrunj), Bratta (Brač island), Issa (Vis), Pelargussa (Palagruža), Melitussa (Mljet) etc. As an early maritime people, the medieval Croats made their own archaic names not only for the parts of Mediterranean and Europe, but also for the oceans and oversea lands yet before Columbus. They are now conserved in Gan-Veyan dialect on northeastern Adriatic (bold = stress): Tohoraye (Scandinavia), Lehya (Poland), Geldya (France), Kirnya (Corse), Hirshon (Crimea), Hatya (Turkey), Barshadyn (Siberia), Yndre (India), Mishyre (Egypt), Polnebye (Australia), Semeraye (America), Velatohor (Greenland), Michapolneb (Tasmania) etc. These names at Pacific descend from the Croatian overseas explorer Vice BUNE who in 16th century first crossed Melanesia, and therefore fifty islets in Papua, Saloma and Vanuatu have now indigene names of Croatian ethymology. Some Arabian texts in Moorish Spain, Viking Sagas on the Hvirtamanna in America, Indios legend on Wissakae, the Indios tribe Croatans, and some Croatian symbols in the old Indios folklore, suggest together that between Americas and Adriatic islands existed the medieval oversea links.

Proslov

Starohrvatsko zemljopisno nazivlje i naš domaći mjestopis su se u sličnim inačicama manjeviše očuvali osobito u primorju od srednjeg vijeka sve do 19. st. Tek s vukovskim nasiljem od kraja 19. st. i potom osobito u Jugoslaviji, kroz tzv. srbohrvatsku štokavizaciju su mnogobrojni izvorni toponimi u Hrvatskoj i BiH ukinuti ili posve izkrivljeni tj. prisilno srbizirani, a za prekomorske su zemlje i mora odbačena ranija izvornohrvatska imena i nametnuti štokavizirani strani nazivi, zato jer neplovni kopneni Srbi i Bošnjaci nisu za njih imali svoja imena, pa su ih po sveslavenskoj ideologiji "ranopravno" ukinuli i nama Hrvatima.

Naprotiv u svjetskom zemljopisnom nazivlju ili mjestopisu (toponimija), službeno vrijede medjunarodni standardi Ujedinjenih Naroda, koje je svojim članstvom u UN uz ostalo, trebala prihvatiti tj. sprovesti i nova Hrvatska. Ovi se standardi u svijetu primjenjuju od sredine 20. stoljeća, kada se osamostalio niz bivših afroazijskih kolonija, a svrha i smisao tih standarda UN je kulturna obnova i očuvanje svjetske raznolikosti izvornih domaćih toponima, umjesto ranije nametnutih zemljopisnih naziva na kolonijalnim jezicima (engleski, francuski, ruski itd.). Time su poništeni i u načelu nevažeći svi novi ideopolitički toponimi u iztočnoeuropskim zemljama. Po tim općeprihvaćenim standardima u svijetu, mora se u upravi, javnim medijima i školskom obrazovanju koristiti idući geografski sustav javnog mjestopisa: za prvobitne prirodne sadržaje (planine, otoke, jezera itd.) kao i za naslijedjene tvorbe i stara naselja (prije kolonizacije), obvezna je obnova i uporaba ranijega izvornog naziva na domaćem govoru starosjedilaca (seljaka, pastira, ribara itd.), a ne po novijim gradskim doseljenicima.

Naprotiv samo i jedino za novije umjetne ljudske tvorbe (npr. novoizgradjena naselja, hidroakumulacije, planinarski domovi, hotelska kupališta i slično) priznaju se i važe novoizabrani nazivi po odlukama nadležne društvene zajednice. Zato bez obzira na kolonialne izmjene, bezuvjetno je obvezna obnova prvotnih izvornih naziva za starije prirodne sadržaje, pa nikakva politička zajednica nema ovlasti za njihovo preimenovanje, a svi novi, umjetni i promijenjeni nazivi za te prvobitne sadržaje imaju se smatrati kao nevažeći i nepostojeći na medjunarodnoj razini. Naknadno izmjenjeni kolonialni nazivi smiju se pridodati u tek zagradi iza izvornih, samo zbog moguće poredbe.

Zahvaljujući tim medjunarodnim standardima UN, u bivšim afroazijskim kolonijama i istočnoeuropskim zemljama iz sovjetskog kruga, dosad je i službeno uglavnom obnovljen izvorni domaći mjestopis prije kolonijalizma. Jedino kod nas na Balkanu se to nije obnovilo zbog jezičnog monopola vukovaca i jugoslavenskog lobija medju sveučilišnim geografima. Protivno svim medjunarodnim standardima o dekolonizaciji izvornog mjestopisa, naši se ideologizirani geografi i vukovci na te standarde UN oglušuju i uporno ne obaziru kao da ni ne postoje. Stvaranjem Jugoslavije od 1918, kroz novu jugo-administraciju, zemljopisne karte i školsku naobrazbu, u mjestopisu diljem Hrvatske i BiH je dosad prevladavao ideološki primitivizam i opća balkanska samovolja.

Slično kao i u afroazijskim kolonijama, nametnuti su novi jugoslavenski toponimi "uskladjeni" s velikosrbskim vukopisom, što je eufemistički zamagljeno kao tzv."jezički razvoj". Najpoznatiji je primjer toga vukovskog nasilja kod nas bio srboidni "Spljet" (Split), jedini koji zbog oštrog odpora Splićana nije uveden, dok je niz sličnih srbiziranih toponima potom uspješno i trajno nametnut, a izvorni je hrvatski mjestopis izbačen i ukinut: "Grmeč" (izvorno Garmić), "Jadranovo" (Sv. Jakov), "ostrvo Jakljan" (Lakjan), "Kaštela" (Kaštili), "Lička Plješevica" (Plišivica), "Prolog-planina" (Kamešnica), "Pula" (Pulj), "Snježnik" (Snižak), "Srpske Moravice" (Komora), "Šamarica" (Zrinska gora) ...itd. Sve su to novije kovanice srbskih doseljenika u gradovima ili po izgovoru najbližega pravoslavnog sela, bez ikakva obzira na okolnu većinu katoličkih ili islamskih starosjedilaca, tj. pravi kolonialni mjestopis kakav su prije Jugoslavije rabili kod nas uglavnom samo pravoslavni Vlahi i Srbi.

Stoga je naš domaći mjestopis ili toponimija danas jedan od najugroženijih dijelova hrvatske etnokulture, jer je u Jugoslaviji zbog velikosrbskog nasilja vukovaca izbrisan i ukinut cijeli niz izvornih hrvatskih toponima i nametnuti nam novoskovani srboidni nazivi, koji se potom po birokratskoj inerciji trajno održavaju kao umjetni kolonialni mjestopis. Izvorni hrvatski mjestopis se kod nas slabo proučavao, ili su pripadni podatci zbog ideopolitičkih razloga ostali nedostupni za našu javnost. Kod kontinentalnih Hrvata poznati su stari domaći nazivi na kajkavskom i štokavskom većinom za bliže okolne zemlje u Europi, a od udaljenih su poznavali zbog iseljavanja uglavnom samo Ameriku i rjedje Australiju. Puno bolje poznaju svjetsku prekomorsku geografiju naši pomorci uz Jadran, koji za daleke zemlje i oceane većinom imaju kroatizirana novovjeka imena po talianskim ili engleskim nazivima. Nadasve tzv. Boduli na otocima osobito u Kvarner (Krk, Rab itd.), sve donedavna su očuvali i niz posebnih, arhaičnih starohrvatskih imena za daleke zemlje i oceane, većinom različitih od medjunarodnog nazivlja.

U starohrvatskoj tradiciji, osobito u čakavskom epskom ciklusu Veyske Povede na Kvarneru, očuvana su još i brojna ranohrvatska imena zemalja, kontinenata i oceana prije Columba: npr. Semerâye (Amerika), Polnebje (Australija), Sionzihod (Azija), Yndre (Indija), Tohoraye (Skandinavija), Sion-Khulap (Pacifik), Semerna-Khulap (Atlantik), Velemôri (Mediteran) i ini slični. Njih su na Jadran u srednjem vijeku vjerojatno donesli ranohrvatski pomorci, koje istodobno spominju pacifičke, veyske, vikinške i indijanske legende pod imenima Hvirtamanna, Huariti, Flatheads, Wissakae, a novi su dokaz tomu i nalazi srednjovjeke glagoljice u Paragvaju na 61 kamenih nadpisa. Sve to dosad upućuje da su već srednjovjeki Harvâtje u doba Trpimirovića, tj. istodobno ili već prije Vikinga i više stoljeća prije Španjolaca i Engleza plovili dalekim oceanima do Amerike i potom do Polinezije.

Prvi mjestopis prapoviestnih Pelašta

U predpovjestnom neolitu do III. tisućljeća pr.Kr., na hrvatskom ozemlju još nisu postojale gradske civilizacije, nego samo predeuropska seljačka plemena, za koja su nam jezična pripadnost i domaće prostorno nazivlje uglavnom nepoznati. Prva bar donekle poznata domaća etnoskupina Indoeuropljana s početnom gradskom uljudbom i oskudnim mjestopisom kod nas je iz brončanog doba u II. tis. pr.Kr. Još i tada su naši sjeverni i sjeverozapadni krajevi u Istri, Gorskom Kotaru, Liki, Bosni i dalje u Panoniji ostali na primitivnoj predpovjestnoj razini bezimenih nomada s nepoznatim nazivljem. Istodobno su u primorju tj. u Kvarneru, Dalmaciji, Hercegovini i dalje u Albaniji i Grčkoj živjeli civilizirani ranomediteranski Pelašti (na egipatskom Peleštim, grčki Pelasgoi, latinski Philistaei) ili bar njihovi najbliži srodnici. Oni su već u II. tis. duž iztočnog Jadrana izgradili najstarije obalne luke i niz megalitskih gradina kružnog tlocrta s radijalno-koncentričnim ulicama. Njihov jezik je bio razmjerno sličan istobnom hetitskom jeziku iz Male Azije, a najviše zapadnohetitskom ili luvijskom pradialektu uz Egejsko more. Osobiti pelaški toponimi završuju na -ssa ili -tta, od kojih su slične kroatizirane inačice u kontinuitetu dijelom očuvane na Jadranu sve do danas, nakon punih 4 tisućljeća. Ovi nazivi do nas nisu stigli u izvornim pelaškim zapisima, nego tek u kasnijim prijepisima grčkih i rimskih putopisaca i geografa, koje su prikupili iz predaje ovdašnjih domorodaca od I. tis. pr.Kr.

Na našem je kopnu poznato malo tih ranih pelaških naselja, a najdublje je u zaledju bila Saritta na sjeverozapadu Hercegovine vjerojatno uz Neretvu kod Prozora, pa još u primorju Tribessa (Trebinje) i Titurissa (Trilj na Cetini), a na istočnojadranskoj obali njihove su rane luke Skrissa (Karlobag), Idassa (Zadar) i Olmissa (Omiš). Kao prastari pomorski narod su Pelašti najviše naselili jadranske otoke gdje je poznat niz njihovih ranih naziva: Kressa (Cres), Fazanassa (kvarnerski Prvić), Kissa (Novalja), Skardagissa (Škarda), Syssa (Sestrunj), Keladussa (Kornati), Bratta (Brač), Issa (Vis), Niassa (Svetac), Choassa (Sušac), Pelargussa (Palagruža), Melitussa (Mljet), itd. Najstariji poznati naziv za Jadransko more je bio na pelaškom Taratta, a slično "tarâca" je do danas na Krku arhaični veyski naziv za mirno more tj. kasnije romanski bonaca. Na Hvaru je u Grabčevoj špilji G. Novak našao crtež njihovog jedrenjaka starog 4 tisućljeća, što je najstariji prikaz broda na Jadranu. Pri velikim selibama diljem Sredozemlja tzv. pomorskih naroda u 12.st. pr.Kr., uz ine se preko mora većinom sele i Pelašti iz Grčke i Jadrana sve do Levanta, gdje se u doba faraona Ramzesa II. naseljuju u Palestini koja po njima dobiva ime.

Rimski zapisi ilirskog mjestopisa

Od 12. st. pr.Kr. se kod nas većinom oblikuju Iliri, ali su ipak izolirani i asimilirani ostatci pramediteranskih Pelašta zaostali na Jadranu i u I.tis. pr.Kr. dijelom medju Liburnima i na otoku Visu, a preko njih je očuvan i njihov rani mjestopis. Potom u antičko doba od I. tis. pr.Kr. pa do propasti Rimskoga carstva, glavninu pučanstva kod nas tvore ilirska i sjevernije bliska tj. panonska i polukeltska plemena, koja su negdje od Kristova doba većinom romanizirana i u gradovima pomiješana s rimskim doseljenicima. Zato se klasični antički mjestopis diljem hrvatskog ozemlja većinom sastoji od romaniziranih ilirskih i na sjeveru dijelom keltskih toponima, kojih je kod nas poznato preko stotine iz niza rimskih zapisa. Dio toga se je potom očuvao u kroatiziranim inačicama do našega današnjeg mjestopisa, najviše u primorju i na otocima. Antička toponimija je kod nas već višekratno i sustavno prikazana, npr. NOVAK (1918) i STIPČEVIĆ (1974), pa se ovdje navode tek neki najvažniji antički toponimi na Jadranu koji su u slaviziranom obliku očuvani do danas: npr. u primorju Histria (Istra), Mons Carusadius (Ćićarija), Pola (Pula), Arsia (Raša), Tarsatica (Trsat), Valdevinum (Vinodol), Senia (Senj), Jadera (Zadar), Spalatium (Split), Naro (Neretva), Tribunia (Trebinje), pa još medju otocima Crexa (Cres), Opsara (Osor), Curicum (Krk), Proversa (Prvić), Pamodus (Pag), Scarda (Škarda), Silva (Silba), Solentia (Šolta), Brattia (Brač), Pharus (Hvar), Issa (Vis), Ladeste (Lastovo), Corcyra nigra (Korčula), Melissa (Mljet), ...itd.

Ranohrvatski čakavski prazemljopis

Starohrvatski mjestopis u srednjem vijeku iz Kraljevine Hrvatske u doba domaće dinastije Trpimirovića razmjerno je slabije poznat, jer je rjedje zapisan nego raniji antički. Izim malobrojnih čakavskih zapisa domaćih srednjovjekih toponima iz ranih glagoljičnih tekstova, u stranim većinom romanskim izvorima iz susjednih zemalja se i dalje sve do provale Turaka, za Hrvatsku pretežno spominju slične inačice ranijih antičkih toponima, a domaći novovjeki mjestopis je razmjerno bolje poznat tek od Austrougarske. Zato je kod nas razmjerno važan starinski mjestopis Hrvatske, kakav je manjeviše očuvan predajom još od srednjega vijeka u našim arhaičnim pradialektima, gdje razmjerno najstariji naš mjestopis još čuvaju Baegnjunska prakajkavica iz sjevernog Zagorja, pa Brajska besyda u sjevernoj Istri i "bodulska" pračakavica iz Komiže na na Visu, a najbogatije i najstarije srednjovjeke toponime u nas još čuva arhajski Gan-Veyan iz otoka Krka. Prastari vejski mjestopis je medju dialektima kod nas nedavno najpodrobnije popisan i većinom je očuvao ranohrvatske toponime iz srednjovjekog doba Kraljevine Hrvatske. Zbog tradicijskog pomorstva na otocima, taj je pučki prazemljopis na veyskom povrh toga očuvao i osobite starohrvatske nazive iz srednjeg vijeka za niz važnijih mora i prekomorskih zemalja diljem svijeta, koji su bitno različiti i dijelom stariji od medjunarodne geografije i kakve uglavnom nema nijedan ini europski narod (pripomena: podebljano = položaj naglaska).

U tom se arhajskom veyskom mjestopisu češće ponavljaju neki prastari zemljopisni pojmovi iz klasičnih i staroiztočnih jezika: hlâmi = gorje - planine (ranoarijski helem), ârta = rt - poluotok (mitansko-perzijski arta), muôri = more (mitanski muer), khulap = ocean (starogrčki kolpos), skôpje = otočje-arhipelag (grčki skopeloi), sîke = otočići-hridi (vedski sikha), šadryni = koraljni atoli (perz. sadr), baršytje = zaledjeni polarni otoci, kukur = laguna-rječna delta, buke = tjesnac-morski prolaz (lat. bucca), uri = velegrad-prijestolnica (akadosumerski: ur), bârša = led-mraz (perz. barsh), wâr = brdo-vrh, zdôlna = donji-južni, zgôrna = gornji-sjeverni, tohôr = sjever (starogermanski Thor), polneb = jug, zihod = istok, semera = zapad (akadosumer. simeru), siôn = golem-krajnji, mîća = sitan, mey = srednji-izmedju, Šta - Šte = Sv. (vedski: šweta - šwete = sveti-sveto) itd.

Starohrvatski mjestopis Jadrana

"Jadran" je u hrvatskim pučkim govorima donedavna bio nepoznat, jer je to novija vukovska kovanica iz Jugoslavije romanskog podrijetla (Adria). Ranije je izvorni starohrvatski naziv Jadrana na čakavskom većinom glasio Sinje more, a arhaično veyski je Sinjemôri. Ini su stari veyski nazivi za šira područja oko Jadrana npr. Harvatya (Hrvatska: perz. Harauvatya), Yštrâ (Istra), Skopje-Harvâtje (jadransko otočje), Gorynje Hlâmi (Gorski Kotar), Murlakya (Hercegovina), Scavunya (Slavonija), Kraynska (Slovenija) i Uri-Harvâtje (grad Zagreb). Podrobniji je veyski mjestopis duž kopnene obale: Kukur-Mletiân (Venecijanska laguna), Jakyn (Ancona), Mletki (Venecija), Tarzyć (Monfalcone), Târšt (Trst), Senyžâk (Sniježnik: šenyg = snijeg), Kircarya (Ćićarija), Rykva (grad Rijeka), Taršât (grad Sušak), Krolevica (Kraljevica), Sylevica (Jadranovo), Kyrnawala (Vinodol), Belawâr (gorje Kapela), Seyn (Senj), Šurây (Jurjevo), Belevyć (Velebit), Plisyvica (Plješivica), Mićakârka (Zrmanja), Zârje (Zadar), Khârka (rijeka Krka), Šibanyk (Šibenik), Šplyt (Split), Artaštôna (Pelješac), itd.

Medju otocima su značajni na veyskomu npr. Khârk (otok Krk), Veya (grad Krk: vedski Veyah i Avesta Vaejo = zavičaj), veyska (domaći - zavičajni), Omisey (Omišalj), Warbanyk (Vrbnik), Parvyć (otok Prvić), Šagargur (o. Grgur), Cryš (Cres), Ošôr (o. Lošinj), Velaskopâl (Dugi otok), Sjulet (Šolta), Broâc (Brač), Huôr (Hvar), Vyš (Vis), Pelagruzja (Palagruža), Šuyac (otok Sušac), Malyt (Mljet: antička Melitta) itd. Izim spomenutih su još izvedeni vejski izrazi npr. Harvâtje (Hrvati), Krayâne (primorci), Yštrâne (Istrani), Dalmatyn (Dalmatinac), Gorynci (Gorani), Bošnjâne (Bosanci), Murlâki (Hercegovci), Scavune (Slavonci), Mletiâne (Mlečani), Zaratâne (Zadrani), Veyâne (Krčani), Broacâne (Bračani), Huorâne (Hvarani), itd.

Starohrvatska Europa i Sredozemlje

Mediterân je kasniji romanski naziv Sredozemlja kod čakavaca, dok u veyskom postoji ranohrvatska inačica Velemôri koja je prastari prijevodni kalk iz egipatskog i mitanskog (Adal-Muer). Unutar srednjovjekog Sredozemlja su još poznati arhajski veyski nazivi npr. Artyberna (Pirinejski poluotok - Španjolska), Talye (Italija), Garćya (Grčka), Artagarska (Peloponez), Garske-mori (Egejsko more), Sinjemôri (Jadran), Buka-Zahoyna (Gibraltar), Ponskebuke (Bospor i Dardaneli), Kirnya (otok Korzika), Skopje-Orkule (Baleari), Skopje Talyâne (Tirenski otoci), Skopje Garske (Egejski otoci), Kandya (Kreta), Kupar (Cipar), Hiršôn (Krim), Ponske-Hlâmi (gorje Kavkaz), Garskawâr (planina Olimp), Hlâmi Talyâne (Apenini), Hyberne Hlami (Pirineji), Tjârne-mori (Crno more), Meypônt (Mramorno more), Mićapônt (Azovsko more), Ponskeuri (Carigrad - Istanbul), Garskeuri (Atena), Urtalyah (Rim), Uryberna (Madrid), itd.

Europa u veyskom nema posebnog imena tj. naziva se skupno Telaferma (kopno-kontinent). Obuhvaća npr. stare domaće nazive Tohorâye (Švedska - Skandinavija), Artohorna (Danska), Meytohôr (Finska), Moškova (Rusija), Lehya (Poljska), Mićalehya (Litva), Tuyeška (Njemačka), Geldya (Francuska), Mićageldya (Benelux), Dunayška (Madjarska - Panonija), Vlahya (Balkan), Scavunye (slavenske zemlje), Velehlâmi (Alpe), Mićatohôr (Island), Skopje Tohorne (Arktički otoci), Vele-Baršytje (Spitzbergi ?), Skopje Tudôrne (Velika Britanija), Buka-Tudôrna (Canal LaManche), Tohorne-mori (Baltik), Buke-Tohorne (baltički Sund - Kattegat). Pripadni su još izvedeni nazivi Urtudorna (London), Urtohorna (Copenhagen), Urgeldyah (Pariz), Urtuyeška (Berlin), Urlehyah (Varšava), Vlaskeuri (Beograd), Tohorâne (Nordijci-Skandinavci), Tohoryce (Skandinavke), Tuyeškâne (Germani-Nijemci), Tuješkyce (Njemice), Scavun-Scâvje (Slaven, -i), Moškovâne (Rusi), Pency (Čehi), Dygići (Talijani), Vlahi (Balkanci-Jugoslaveni), Vlahynice (Balkanke), itd.

Starohrvatska mora i oceani

Naš najstariji očuvani naziv na veyskom za oceansku pučinu je khulap - plural kulapje (od starogrčkoga kolpos), dok je mladja romanizirana inačica u Dalmaciji kulaf. Ini su poznati staročakavski nazivi daljih mora na veyskom pradialektu: Semerna-Khulap ("Zapadni ocean"- Atlantik), Sionkulap ("Golemi ocean"- Pacifik), Khulap-Yndrân (Indijski Ocean), Tohorna Khulap (Arktički Ocean) i Polnebna Khulap (južna mora), pa još Skopje Zahôyne (Azori), Skopje Tohorne (arktički otoci), Skopje Polnebne (južni otoci), Siontohôr (Arktik - sjeverni pol), Sionpolneb (Antartik - južni pol) itd. Jedini oceanski akvatorij iz kojeg nema posebnih starohrvatskih naziva je iztočni Pacifik od Aleuta do Mikronezije i zapadne obale Amerike, što upućuje da jadranski Hrvati tuda još nisu plovili prije novovjekih odkrića (ili bar tamo odlutali pomorski Hrvati potom više nisu imali veze s domovinom).

Starohrvatsku su povijest kod nas većinom obradjivali kontinentalni auktori tzv. "žabari" ili "vlaji", kojima su temeljne pomorske informacije uglavnom nepoznate ili ih u svom neznanju samouvjereno zanemaruju. Opće je poznato da čak i danas u 20. st., uz razvijenu tehnologiju novim obalnim zemljama treba po više desetljeća da stvore nekakvu flotu i priučene pomorce da bi izašli na more, a u ranija vremena je to zahtijevalo i niz stoljeća, pa su neki obalni narodi sve do danas uglavnom ostali nepomorski kontinentalci npr. Slaveni, Turci, Albanci itd. Uz ostalo se Hrvati baš po prastarim i bogatim pomorskim tradicijama jasno odvajaju od svih Slavena koji su, bez obzira na sadanji smještaj, po mentalitetu i životnom stilu izrazito kontinentalni narodi bez ranijih pomorskih tradicija iz srednjeg vijeka. Poznato je da su rani Hrvati odmah pri doselidbi u 7. st. već naveliko plovili preko Jadrana do Apulije, Krete i Peloponeza (Brajković 1971-1989) pa to očito još nisu bili Slaveni, nego vjerojatno domaći Iliri ili doseljeni Iranohrvati.

Naše najveće i najstarije epske legende Veyske Povede na Krku jasno i obilno navode brojno brodovlje i daleke plovidbe kod nas već od najranije prapovijesti pa do srednjega vijeka. Nadasve je znakovito da te legende sadrže još i starohrvatske opise oceanskog kitolova "orkulatva" i naših starih kitolovaca (orkaturi), pa čak i desetak prastarih čakavskih imena za razne vrste kitova, iako su kitovi u Sredozemlju vrlo rijetki i u Jadranu se uopće ne love. Stare legende na Duvanjskom polju o brodovima i njihovim privezima takodjer upućuju da su duvanjski pretci ranije vjerojatno bili pomorci i nekoć živjeli uz Jadran ili Crno more, što potvrdjuje i njihova jezična sličnost s obalnim dalmatinskim ikavcima. U klasičnom pomorstvu je za orientaciju i odredjivanje vremena bilo neizbježno dobro poznavanje zvijezda, a na našim otocima i nadasve u Kvarneru je očuvano do stotinjak prastarih domaćih imena za zvijezde, pa ih više od čakavskih Hrvata poznaju jedino Arapi (preko 300). Osobito su znakoviti starohrvatski nazivi zvijezda na rubu ili čak ispod južnog horizonta kao Nâvi-Matâne (južna Ladja), Tjarmâl (Antares), Nylova (Fomalhaut), Argula (Suhael), Velamaća (Magellanov oblak) i druge. Sve to upućuje da su stari Hrvati odavna, vjerojatno u srednjem vijeku već plovili južnijim morima i svjetskim oceanima. Ovo nadasve jasno potvrdjuje bogato i prastaro prekomorsko nazivlje naših veyskih pomoraca za ine kontinente u idućim odlomcima.

Starohrvatski nazivi u Aziji

Sionzihod: Ovo arhaično ime za Aziju znači "Veliki Iztok", od zihod = istok i zihodna = istočni. Od stranih kontinenata izvan Europe je veysko nazivlje u Aziji razmjerno najstarije i vjerojatno velikim dijelom potječe iz naše pradomovine još prije doseldbe antičkih Prahrvata. Važniji su veyski nazivi iz Azije: Meyzihod (srednja Azija - Srednji istok), Hatya (Mala Azija- Turska), Štazemjâ (Izrael-Palestina), Warlibân (Libanon), Zdolnapônt (Zakavkazje-Armenija), Warhatyah (Kurdistan), Sionkukur (Irak-Mezopotamija), Peršya (Iran), Yndre (Indija), Obarška (Turkestan - srednja Azija), Baršadyn (Sibir), Waryndrân (Afganistan), Artyndrân (Indokina), Mićayndra (Ceylon - Šrilanka), Kukuryndrân (Bengal-Bangladeš), Kitâye (Kina), Artazihod (Koreja), Skopje-Zihodne (Japan), Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Obarške Hlâmi (Tien-Shan), Buke-Zihodne (Singapur - Malajski tjesnac), Skopje Yndrâne (Indonezija), Šadryni Yndrâne (otočje Maledivi), Zihodne Baršytje (otočje Kurili), Zihodne-mori (Kinesko more), Zgornemôri (Kaspijsko more), Štemôri (Mrtvo more), a još su izvedeni npr. Urhatyah (Ankara), Urperšyah (Teheran), Yerušâlen (Jeruzalem), Uryndrân (Delhi), Urzihodna (Peking), Uôbri (Mongoli), Žydi (Židovi - Hebreji), Židyce (Židovke), Hatyâne (Turci - Anatolci), Hatyce (Turkinje), Kukurâne (Iračani - Mezopotamci), Kukuryce (Iračanke), Peršyâne (Iranci), Yndrâne (Indijci), Kitayâne (Kinezi), Zihodâne (Japanci), Zihodyce (Japanke), Pašoglavi (žuti Azijati) itd.

Starohrvatski nazivi u Africi

Kasniji je novovjeki naziv Afrike na čakavskom Japrika, dok za Afriku postoji i stariji veyski izraz Muorye i to je jedini romanski naziv kontinenta u veyskom. Ostali su pripadni nazivi npr. Seunemorye (Arapske zemlje), Mićamorya (Arabija), Artamorya (Tunis), Zgorna-Morya (Alžir - Magreb), Zdolna-Morya (Gvineja), Warmoryah (Ruanda-Burundi), Mišyre (Egipat), Warmišyr (Abesinija), Kukur-Mišyr (delta Nila), Artamišyr (rog Afrike - Somalija), Mićamišyr (Jemen), Meymoryah (srednja Afrika - Kongo), Arta-Polneb (jug Afrike - Kapland), Moreške Hlâmi (gorje Atlas), Moreške Pustoši (Sahara), Moreškemori (Gvinejski zaljev), Zdolnemôri (Crveno more), Buka-Mišyrna (Adenski zaljev), Skopje Moreške (Kanarski otoci), Urmišyrna (Kairo), Urmoryah (grad Alžir), Urpolnebna (Capetown), Mišyrâne (Egipćani), Muôro (crnac - Afrikanac), Muoryca (crnkinja - Afričanka,) itd.

Starohrvatski nazivi oko Australije

Štralija je novovjeka čakavska inačica medjunarodnog naziva za Australiju. Njezino je izvorno ranočakavsko ime na veyskom Polnebje, a potječe od starinskog naziva polneb = jug i polnebna = južni. Drugi su još stari nazivi u okolici npr. Polnebne Hlâmi (Australsko gorje), Zgorna-Polneb (Nova Gvineja-Papua), Velapolneb (Novi Zeland), Mićapolneb (otok Tasmanija), Skopje Kulapne (otočje Filipini), Seune-Skopje (Polinezija), Vele-Šadryni (Melanezija), Šadrytje (Mikronezija), Kulapjâne (Polinežani), Polnebjâne (domaći Aborigjini), Štraliâni (doseljeni Australci), itd. Ovi su naši nazivi dijelom istodobni ili raniji od medjunarodnih engleskih.

Pacifičke otočne legende (POIGNANT 1956) opisuju da su još prije novovjekih Španjolaca i Engleza, Polinezijom već u srednjem vijeku plovili raniji "bijeli bogovi", a naš dubrovački arhiv (LUETIĆ 1952) potvrdjuje da je u 16. stoljeću pomorski kapetan Vice BUNE (1559 - 1612) bio dubrovački ambasador kod Španjolaca sa sjedištem u njihovoj istočnoj Indiji. Tamo je u doba prekomorskih otkrića već u 16.st. prije inih Vice BUNE preko tek otkrivenih španjolskih Filipina, brodovima dalje iztraživao nove otoke na Pacifiku, pa je od 1580 - 1600, prvi oplovio cijelo otočje Melanezije tj. istočnu stranu Nove Gvineje, pa Južne Hebride te Salomonske i Maršalske otoke.

Kako su naši Dubrovčani u nove zemlje redovno plovili kao praktični trgovci bez oružja i bez kolonialnih osvajanja, domorodci u ih rado prihvaćali kao prijateljske posjetitelje pa su im u kasnijim stoljećima ostali u dobroj uspomeni kao jedini pravedni bijelci. Baš zato su Melanežani dragovoljno preuzeli i zadržali ne samo naše zemljopisne nazive, nego i niz tipskih hrvatskih riječi u svom govoru na dalekom Pacifiku, gdje su i danas najbrojniji hrvatski nazivi izvan Europe. Zato je nakon dekolonizacije, uspostavom u Melaneziji novih otočnih država Papua, Saloma i Vanuatu, pri zamjeni engleskog kolonialnog prije poznatim domaćim mjestopisom, sada u službenoj uporabi usred Tihog Oceana ponovo uskrsnulo čak pedesetak naših toponima koji su očito hrvatskog podrijetla: npr. otoci Siroti (prije Green Island), Malakula (Mallicula), otok Velakula (Lavella) s rtovima Debeli (Soreyar) i Sokolovi (Middleton), otočni vulkan Kolowrat (1412 m), itd. Melanezijski su nazivi za cijeli Pacifik Kula-Kula ili Kula Sea, a slično je i vjerojatno zajedničkog podrijetla u Dalmaciji Kulaf (pučina-ocean) i na Krku Sionkulap = Pacifik. I u svakodnevnom domaćem govoru nekih Melanežana još postoje naše riječi: kotar, kolo, kula, boca, palenta, kanap, kriwina, mala, vela, beli, debeli itd. Ovi su hrvatski nazivi iz Pacifika jezično najbliži našem najjužnijem dialektu jekavska čakavica iz srednjovjekog Dubrovnika i južnojadranskih otoka (Lovrić i Mileković 1995).

Starohrvatski nazivi u Americi

Merika je novovjeka čakavska inačica medjunarodnog naziva cijele Amerike, dok na veyskom isto ime označuje samo Sjedinjene Države (USA). Naprotiv u veyskom je očuvan još drugi stariji naziv za obje Amerike kao Semerâye (Zapadne zemlje). To je osobito ranočakavsko ime prije Columba, a potječe od prastarih veyskih riječi semera = zapad i semerna = zapadni. Raznoliki su stari veyski nazivi za pojedine dijelove Amerike: Zgorna Semerây (Sjeverna Amerika), Zdolna Semerây (Južna Amerika), Sionzahôy (američke zemlje - zapadni svijet), Meysemera (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Baršyne (Kanada), Baršytje Semerne (kanadski otoci), Velatohôr (Grenland), Artatohôr (Labrador), Artabarša (Aljaska), Artasemera (Florida), Artazahôy (poluotok Yucatan), Skopje Semerne (Antili-Karibi), Vela-Semera (Kuba), Mića-Semera (Portorico), Semerne Šadryni (Bahamski otoci), Semerytje (otočje Bermudi), Semerne Yezeri (Američka jezera), Semerne-mori (Meksički zaljev), Polnebne Baršytje (Falklandi), Buke-Semerne (Magellanov tjesnac), Kukur-Zahôy (Amazonija), Zahôyne Hlami (Ande), Semerne Hlami (američki Kordiljeri), Urzahoy (grad LaPaz), Ursemerah (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indijanci), Semeryce (Indijanke), Baršâne (Eskimi), Baršyce (Eskimke), itd.

Većina jezika u svijetu imaju slične inačice medjunarodnih naziva za dijelove Amerike, a jedino skandinavski Vikingi i naši čakavski otočani imaju svoje posebne nazive iz Amerike, različite od novovjekih medjunarodnih. Bar dio tih naših arhaičnih naziva iz Amerike su vjerojatno srednjovjekog podrijetla. Naime, od 10.- 12. st. su Arapi osvojili Španjolsku i u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u njihovoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši islamizirani vojskovodje Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009-1013) i Zohair Al-Ameri (1018-1041), po kojima je možda i nazvana Amerika?. Njihovi su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, nedvojbeno su oplovili pučinske Azore (arapski zapisi i nalaz novca) i vjerojatno stigli do Amerike, s čime se mogu povezati spomenuti ranoamerički nazivi, te niže spomenuti američki simboli i legende.

Podjednako su stari i mogući tragovi ranih Hrvata medju američkim Indiancima. Već u srednjovjekim nordijskim Sagama, navodi se da su pomorski Vikingi pri plovidbi do Kanade u 11. st. izim tamnoputih Indianaca, južnije (u današnjim SAD) već zatekli i svjetloputi narod Hvirtamanna koji su bili na čelu saveza Indianaca na jugoistoku USA, u zemlji nazvanoj Hvirtalanda upravo na području oko rta Hatteras, gdje kasniji engleski doseljenici nalaze polubijelo pleme Croatan. Srednjovjeka kultura Hvirtmanna je u USA potom arheološki potvrdjena i tu su američki arheolozi našli od 10. st. nadalje njihove obredne gomile i ine arheonalaze. Više srednjovjekih indianskih crteža u američkim muzejima prikazuju čelnike Hvirtamanna kako na glavi nose kacige s kariranom šahovnicom ili ogrtače s crveno-bijelom šahovnicom (poput hrvatskog grba). Istodobne srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je sa sjevera napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su oni odbili, a neki zarobljenici su potom kao zidari u svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali njihove hramove, gdje se i danas vide starohrvatski valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike gdje kod Indianaca prevladavaju nizovi uglastih dekoracija.

Ova rana kultura Hvirtamanna u USA nestaje do 13. st., ali se istodobno južnije duž Anda po indianskim legendama i arheonalazima od 10.-14. st. proširio narod Huariti, koji tu zaposjedaju Ekvador, Peru i Boliviju pa izgrađuju na Andama prvu visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanak (Tivanacu) na jezeru Titicaca, a kasnije su to Španjolci romanizirali u "Tiahuanaco". Po srednjovjekim kipovima iz njihove prijestolnice, huaritski su vladari kao znak vlasti nosili na prsima kariranu šahovnicu, a kad su potom vlast Huarita srušili Inke i ovi nastavljaju nositi takav znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti Inka sve do provale Španjolaca. Uz tu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive, npr. indoarijsko ime (wasi - naše ves) za naselja pa zato sve do danas u Peruu postoje mjesta Huari-Wasi, Inkawasi itd. Neki huaritski nazivi koje su do danas zadržali Inke, značajno sliče arhaičnom ranohrvatskom i staročakavskom, npr. kula (ocean-kulaf), wasi (naselje), mul (zidina), tarma (izvor), tapya (zemljišna parcela) i još niz sličnih. Kada su Inke zauzeli Peru, bijeli potomci ranijih Huarita su dijelom odplovili Pacifikom na Uskrsni otok (Thor HEYERDAHL), gdje prvi bijeli starosjedioci sve dosad još pripadaju našemu dinarskom antropotipu i njih prikazuju glasovita divovska poprsja na tom otoku, a polinezijski negroidi su se tu naselili tek kasnije od zapada.

Takodjer je medju američkim Indiancima raširen epski mit o njihovu pravednom bijelom mesiji Wissakae koji je u pratnji bojovnika "Flatheads" (Plošnoglavci) u jedno davno svitanje na horizontu s prvim zrakama izlazećeg sunca doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (Buschan 1935). Ove zajedničke indianske legende srednjovjekog iskona opisuju bijele bogove "Flatheads" (= slikoviti indianski opis za sploštene dinarske lubanje) i njihovog predvodnika Wissakae (= Lofty Hero, tj. Visoki junak) i to je glavni indianski prorok, kojega je po predaji poslao njihov vrhovni bog Manitou da ih nauči tehniku častnoga i moralnog ratovanja, paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i druge vještine iztočnog podrijetla. Zato sve dosad neki Indianci na selima od Kanade do Perua, ustaju pred zoru i pobožno očekuju prve zrake Sunca na istoku, jer uporno vjeruju u proročanstvo velikog Manitua: da će se jednog jutra ponovo vratiti njihov prorok Wissakae, a njegovi će pravedni "Flatheads" konačno osloboditi Indijance i obnoviti staro carstvo moralne pravde i prirodnog života.

Tako svi spomenuti pokazatelji iz maurskih tekstova, vikinških Saga, indianskih legenda i naše nazivlje istosmjerno upućuju da je možda u srednjem vijeku već od 11. st. mogla postojati barem neka povremena komunikacija morem izmedju daleke Amerike i našeg Jadrana. Zato bi ta pitanja i moguće nove pokazatelje trebalo još pobliže proučiti kod nas i u Americi. Novije potvrde o ranoameričkim Hrvatima stižu iz južne Amerike. Tijekom devedesetih godina je do danas u prašumama Paragvaja odkriveno ukupno 61 srednjovjeki nadpis uklesan u kamenu, za čije je nalaze najzaslužnija pokojna profesorica dra Branka Sušnik iz Buenos Airesa. Ovi su kameni nadpisi tamo datirani od 7.- 14. stoljeća i najviše ih je nadjeno na paragvajskom gorju Sierra de Amambay, koje je baš zato nedavno proglašeno paragvajskim nacionalnim parkom. Po analogiji s Kanadom se prvotno smatralo da bi to bile vikinške rune, što su potom opovrgli skandinavski stručnjaci i konačno se pokazalo da su to glagoljični nadpisi gdje se jasno poznaju naša slova A, T, V, Š, poluglas ( | ), itd. To su uglavnom kraći i dugom erozijom oštećeni kameni zapisi koje tek treba pobliže proučiti i pročitati. Južnoamerički povjestnici drže da su njihovi pisci bar dijelom sudjelovali u izgradnji najstarijega južnoameričkog grada Tiwanaku. On se i kod nas na Kvarneru znakovito spominje u srednjovjekim krčkim legendama "Veyske Povede", kao stari grad Urzahôy uz planinsko jezero na gorju Zahôyne Hlâmi (= Ande).

Literatura

  • BAUER, A. i sur. 1993: Tko su i odakle Hrvati. Društvo za etnogenezu, Zagreb 104p.
  • BRAJKOVIĆ, V.& MARDEŠIĆ, P. 1972-1989: Pomorska enciklopedija, knj. I.- VIII. Leksikografski zavod, Zagreb.
  • BUSCHAN, G. 1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band I.- III. Union Verlag, 1334 str., Stuttgart.
  • HEKATAIOS: Periegesis, Miletos ca. 500 B.C.; in Fragmenta historicorum Graecorum I, Paris 1874.
  • JAZU, 1896-1967: Zbornik za narodni život i običaje, knj. 1 - 43. Zagreb.
  • LOVRIĆ, A.Ž.& MILEKOVIĆ, M.H. 1995: Hrvatski zemljopisni nazivi u Polineziji. Tomislav, 4 / 46: str. 13, Zagreb.
  • LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT, M.M. 1995: Iranohrvatski Maryanni u Americi prije Vikinga. Tomislav br. 40: str. 23; br. 41: str. 27; br. 42: str. 27, Zagreb.
  • LUETIĆ, J. 1952: Vice Bune, pomorac i diplomat. Dubrovnik.
  • NOVAK, G. 1918: Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije. Nastavni vjesnik 27: 1 - 39, Zagreb.
  • POIGNANT, R. 1967: Ozeanische Mythologie. Wiesbaden.
  • PRPIĆ, G.J. 1960: Mystery of Croatans. Croatian studies.
  • RAC, M. 1998: Međunarodni standardi U.N. i naš kolonijalni mjestopis (toponimi). Ognjište 9: 422-424, Karlovac-Zagreb.
  • STIPČEVIĆ, A. 1974: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, 246 p., Zagreb.
  • STOJKO, J. 1973: Science Digest, 4: str. 57, April 73.
  • ŠIŠEVIĆ, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.

Poveznice

Reference

Original condensed compilation, adapted by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starohrvatski_mjestopis&oldid=35046"