Gjurgjevec
Gjurgjevec (=izvorno-kajkav.: jugosrb. "ĐurđevAc", magj. Szentgyörgyvár): - Ovo se naselje kroz niz ranijih sroljeća sve do 1. svj. rata javno navodilo ili hrvatsko-kajkavski kao Gjurgjevec, ili magjarski kao Szentgyörgyvár. Tek zatim novije pod balkanskom Jugoslaviom od 20. stoljeća je taj kajkavski gradić prekršten na jugo-srbski kao tzv. "ĐurđevAc", - ali mu je po medjunarodnima kolonialnim propisima UN, ovdje opet vraćeno izvorno domaće kajkavsko ime.
Sadržaj
Zemljopisni položaj
Gjurgjevec (yugo: 'Đurđevac') je gradić iz sjeverne Hrvatske u srednjoj Podravini, gdje leži na sjevernom podnožju Bilogore. Prigradska naselja uz Gjurgjevec su (još pod jugosrbskim nazivima): BudrovAc, ČepelovAc, ĐurđevAc, Grkine, MičetinAc, Severovci, Sirova Katalena, Suha Katalena i Sveta Ana.
Kajkavski gradić Gjurgjevec leži na sjeveroiztoku Hrvatske, a po upravnom pogledu pripada Koprivničko-križevačkoj županiji. Ovo je područno središte tog diela srednje Podravine, gdje se nalazi državna uprava, srednje škole, medicinske ustanove, trgovinski objekti, preko stotinjak tvrtki, galerija, kino i športski tereni. Središte je rimokatoličkoga Gjurgjevačkog dekanata.
Sam gradić Gjurgjevec je smješten u podravskoj nizini, izmedju sjevernih obronaka Bilogore i rieke Drave. U podravskoj nizini se razlikuju 3 osnovne reljefne pojave: plodne terase, Gjurgjevečki peski i naplavni nizinski prostor (dravski aluvij). Na dodiru tih reljefnih cjelina je nastao gradić Gjurgjevec. Njegov postanak je ranije uvjetovan povoljnim topografskim položajem za obranu u nesigurnim srednjovjekim vremenima. Današnji Stari Grad je nastao pod zaštitom usred močvare na uzvišenu pješčanom humku, okruženom vlažnim močvarnim livadama.
U prometno-prostornom smislu, taj gradić leži uz Podravsku magistralu, koja povezuje Varaždin i Osijek, pa tvori čvorište magistrale prama Bjelovaru i Zagrebu. Nizinom rieke Drave, kroz taj grad prolazi i pruga koja spaja Osijek, Koprivnicu i Zagreb. Danas je Gjurgjevec udaljen sat i pol auto-vožnje automobilom i preko dva sata vlakom od Zagreba, a manje od pola sata vožnje od okolnih područnih središta Koprivnice, Bjelovara i Virovitice, dok je do graničnog prielaza s Magjarskom (Gola) autom potrebno pola sata.
Gjurgjevečki Peski
Gjurgjevečki Peski su ostatak panonske pješčane stepe u Hrvatskoj, u srednjoj Podravini uz grad Gjurgjevec. U domaćem pučanstvu su još poznati i pod starijim izvornim nazivom "Krvavi peski", ili novije popularno-turistički tzv. "Hrvatska Sahara". To je zaštićeno botaničko-geoložko područje, osebujnoga pješčanog staništa s velikim brojem stepskih relikata, jedinstvene flore i faune, ter još vidljivim oblicima pješčanih sipina (dina).
Gjurgjevečki Peski su u Hrvatskoj bar dielom i najzadnji naš ostatak ranijega terciarnog primorskog krajolika iz panonskih obala, tj. nekoć prostranih pješčanih sipina (plaža) na bivšima miocenskim obalama i otocima Panonskog mora, a koje je tu presušilo i nestalo od doba pliocena tj. prije oledbe pred nekih 12.000 godina. To je silikatna pješčara s dinama debelim do 20m i dužine preko 100m.
Površinom zauzima oko 20 hektara i dio toga iztočno od grada je 1963. godine proglašeno posebnim zemljopisno-botaničkim rezervatom kao prepoznatljivim i jedinstvenim staništem u kopnenoj Hrvatskoj, a s namjerom očuvanja osebujnosti vegetacije. Tu su se u uvjetima života na pijesku mogle razviti i prilagoditi samo odredjene biljne vrste, pješčarke (psamofiti) ter medju inima i oko 300 vrsta leptira.
Uz ove reliktne vrste (ne krivo navedeni tzv."endemi") su još vidljivi i ostatci pješčanih dina. Tu na pomičnom piesku rastu osebujni panonski psamofiti (pješčarke): Alyssum gmelinii, Bassia laniflora, Corynephorus canescens, Festuca vaginata i dr. To je panonska pješčarska zajednica (fitocenoza) Corynephori-Festucetum vaginatae (Soklić), koja još postoji i sjevernije po Magjarskoj.
Za pošumljavanje (tj. eko-uništenje) ovih Pesaka je zaslužan industrijalac Emanuel Braun. Na ostatcima ove pješčare se nalazi i gradska četvrt koja je po toj pješčari dobila ime i koja se zove Peski. Ona je odvojena od ostaloga grada potokom koji se naziva Čivičevec. Površinom i brojem stanovnika (oko 2.200 stanovnika), to je 1/3 od ukupnoga gradskog pučanstva i najveća je gradska četvrt.
Gjurgjevečko pučanstvo
Ovaj grad je administrativno, kulturno i gospodarsko središte đurđevačke Podravine. Gradsko pučanstvo predratne "Općine Đurđevac" pod Jugoslaviom nakon 2. svj. rata je bilo u opadanju: 1948. - 54.293, 1953. - 54.243, 1961. - 51.666, 1971. - 47.788, 1981. - 43.656 i 1991. - 40.901.
Gjurgjevečka poviest
Taj gradić se pismeno spominje od 1267. godine u ispravi kralja Bele, ter 1334. u popisu župa Zagrebečke biskupije. U 15. stoljeću se razvio u gradsko naselje tzv. trgovište. U 16. stoljeću je to sjedište Gjurgjevečke kapetanije, a u 18.st. i sjedište Gjurgjevečke pukovnije. Danas je to manji gradić i središte Gjurgjevečke Podravine.
Godine 1532. Sulejman I. Veličanstveni se vraća u Carigrad, nakon neuspjeha kod Kisega, pa prolazi Podravinom i pljačka Gjurgjevec. Oko gradskog kaštela je pritom podignut obrambeni zid, ispred ulazne utvrde je ogradjeni prostor, na završetcima zidova su izgradjene manje obrambene kule. Između ovih je ulazni most, a od tog mosta preko širokog pojasa močvare je dugi hrastov most koji vodi do naselja. Vlastnik grada je tada zadnji član obitelji Ernušt, Gašpar.
Nakon Gašparove smrti posjed i utvrda, nakon nestabilnih političkih previranja, dolaze pod kralja Ferdinanda I. koji taj gradić, kao i utvrde Koprivnica i Prodavić (= Virje) predaje kapetanu Luki Sekelju zbog organiziranja obrane Podravine. Utvrda posjeduje tada još dva krilna zida, s 2 okrugle kule bez ikakva naoružanja.
Godine 1549. Sekelj od kralja dobiva podatke o stanju utvrde: «Usred gjurgjevačke utvrde je središnja kula, koja ima tri kata jedan iznad drugoga, ali nema krova, pa je odmah potrebno podići krović. Na toj pokrivenoj kuli mogla bi se ubuduće održavati stalna straža, koja bi odatle mogla nadgledati cielo polje naokolo utvrde i na vrieme uočiti kretanje neprijatelja. Ova ista kula bi bila i najprikladnije mjesto za čuvanje barutnog praha, jer je suha i čvrsto je gradjena. Sada se barut čuva u prostorijama unutar utvrde što je opasno, jer bi se moglo dogoditi, da u kakvom nesretnom slučaju, cijela utvrda bude raztepena od eksplozije….»
Zbog razmjerno lošeg stanja utvrde izveden je popravak i priprema utvrde za tada suvremeni način ratovanja. Godine 1552. Virovitica je 2. kolovoza predana Ulama-paši. Sliedi brzi napad Turaka prama zapadu, ali Ulama-paša ne uzpjeva osvojiti Prodavić (utvrdu u Virju), pa u velikom jurišu 8. kolovoza napada Gjurgjevec. U brzoj i krvavoj obsadi pogiba nekoliko turskih aga, a Ulama-paša se povukao.
Spomenuti Ulama-paša s dobro opremeljenom vojskom brzo se povlači prama Kraljevoj Velikoj i Gradiški, preko Dubrave i Čazme zato što mu Petar Erdődy i knez Juraj Frankapan Slunjski dolaze niz Savu. Ulama-paša pokušava im doći iza ledja. Hrvatska vojska spalila je Gradišku i Kraljevu Veliku. Brzina ovog taktičkog manevra Ulama-bega stvorila je medju braniteljima gjurgjevečke utvrde poznatu legendu o lukavstvu i pečenom picoku, što je bila donekle logična objasnidba za iznenadno povlačenje turske vojske.
Sve do mira na Žitvi 1606. Podravina i Gjurgjevec su poprišta krvavih obračuna izmedju Hrvata i turske vojske, ter akindžija i Vlaha s druge strane. Ova utvrda je i svjedok jedne junačke epizode, najveće u ratnoj vještini Nikole Šubića Zrinskog. Ban Nikola Zrinski 23. kolovoza 1554. s pratnjom dolazi u Gjurgjevec da bi se ogledao u viteškom dvoboju s bosanskim sandžakbegom Sofi Mehmed-pašom. Mehmed je tražio od bana neka pusti na slobodu zarobljenoga turskog vojvodu Murata, a ovaj to nije htio učiniti dok mu Osmanlije ne povrate zarobljene kršćanske sužnje. Ne zna se je li ban pozvao sandžaka na dvoboj ili obratno.
Prvih dana srpnja 1554. znalo se već po Hrvatskom Kraljevstvu da će se Zrinski ogledati s bosanskim sandžakom na junačkom mejdanu. Ban Nikola je dvoboj dogovorio 24. kolovoza na otvorenom polju kod grada Gjurgjevca, onamo neka dodje sandžak, pa će «koplja lomiti». Skupljali su se pred Gjurgjevcom različiti kapetani iz Ugarske i Hrvatske sa svojim postrojbama, kao Krsto Nadaždi, Luka Sekelj, Ivan Alapić, Franjo Tahi, Pavao Ratkay i drugi. Na rečeni dan nije bilo vidjeti ni Mehmed-paše ni drugih Turaka. Paša boravi blizu Banja Luke.
Nakon 1632. prestaju značajnije provale Osmanlija u Podravinu, pučanstvo jača pa je tako utvrda uzpješno obavila svoju poviestnu ulogu obrane. Godine 1657. opis i sliku tadanje utvrde daje poznati kraljevski inženjer i graditelj Martin Stier. Stier je dao procjenu preuređenja utvrde u visini 6.555 forinti. Utvrda nikada nije obnovljena po Stierovom planu pa je tako i dalje ostala Ernuštov kaštel. Važnost ove utvrde opada, a glavne vojne operacije se sele na Iztok, izostale su vojne fortifikacije 17. i 18. st. pa nam je renesansni wasserburg ostao do današnjih dana.
Ova tvrdjava ni u sustavu Vojne krajine nikad nije imala status strateške utvrde nego samo taktičke utvrde manjeg značaja. Ipak u samom Gjurgjevcu je sjedište pukovnije koja se nazvala Gjuroki, pod brojem 6 do osnutka grada Bjelovara. Nakon toga do ukinuća Vojne krajine, tu se nalazi sjedište kapetanije broj 7. Prvi zapovjednik utvrde bio je Luka Sekelj, barun od Fridaua, a zadnji Franjo Vilim, grof Hohenembs. Prvi zapovjednik regimente Gjuroka (Gjurgjevečke pukovnije) je 1746. postao barun Nikola Lengyel, a posljednji je 1869. bio Ivan Vasilio.
Vojna krajina je ukinuta 1871. Ističe se zapovjednik regimente Vatroslav Čivić, pl. Rohra (od 1852.), koji je rukovodio izkopom kanala što je omogućilo isušivanje močvarne okolice. Taj najduži kanal u okolici se njemu u čast naziva Čivićevac. Godine 1859. Čivić pl. Rohr postaje brigadnim generalom. Župnik Franjo Milinković 1825. u Spomenici župe opisuje Stari grad koji je u njegovo doba na katu imao 2 velike palače (dvorane), 4 sobe i 2 kuhinje. U donjem dielu su se nalazili golemi podrumi i velika štala pod boltom.
1892. do 1909. u Starom gradu je smještena Djevojačka škola koju vode Sestre Milosrdnice. Krajem 18. i poč. 19.st. u okolici Gjurdjevca se sadio bijeli dud za uzgoj dudovog svilca. Spomenuti župnik Milinković zapisao je 1824. kako se u dvorištu Starog grada nalazila zidana zgrada (predionica) u kojoj su se svake godine iz svilčevih čahura vadile svilene niti i slale u Osijek na tkanje. Gjurgjevec je ponajprije zahvaljujući nalazištima plina u okolici, doživio značajnu modernizaciju u 20. stoljeću.
Gospodarstvo
Na temelju Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, jugo-štokavizirani 'Đurđevac' dobiva status grada. Gjurgjevec graniči sa sljedećim općinama Koprivničko-križevačke županije: Kloštar Podravski, Kalinovac, Ferdinandovac, Novo Virje, Molve i Virje, pa s Bjelovarsko-bilogorskom županijom, odnosno općinama Velika Pisanica, Šandrovac i Veliko Trojstvo.
Broj gospodarski djelatnog pučanstva u 2001. godini je iznosio 3.998 (45,1% ukupnog stanovništva). Stopa nezaposlenosti iznosi visokih 18%. Prihode od rada ostvaruje 3.055 osoba (34,4% stanovnika), a u Republici Hrvatskoj takve prihode prosječno ostvaruje 33,7% stanovnika.
Većina gospodarskih subjekata smještena je u gradu. Najveći industrijski kompleksi nalaze se u zoni Istok, a zadnjih nekoliko godina počela se stvarati industrijska zona Zapad. U Gjurgjevcu prevladavaju mliečna i mesna industrija ter industrijska preradba drva.
Šumarstvo je kao gospodarska grana značajno nazočno na području grada, što se vidi već zato što su najveće površine oko grada prekrivene šumama, a gospodarske šume pritom zauzimaju oko 46,3% ozemlja grada. Osnovna podjela šuma je na brdske bilogorske šume, nizinske šume i šume na piescima. Na Bilogori su šume prirodna sukcesija, dok su šume na pješčanim podlogama sjeverno od grada naknadno nastale kao posljedica ljudskog djelovanja i kultiviranja pješčanog tla.
Čak 80,5% kućanstava posjeduje poljoprivredno gospodarstvo, ali veći dio njih ne smatra se poljodjelskim pučanstvom, jer im to nije glavni izvor prihoda, već samo dopunski izvor djelatnosti i zarade. Posljedica toga je i sve veće usitnjavanje posjeda. Udjel aktivnog poljodjelskog pučanstva u ukupnomu aktivnom je 16%.
Na području grada se obavlja i eksploatacija plina, pieska i šljunka. Mineralna sirovina kojom je prostor gjurgjevečke Podravine najbogatiji je prirodni plin. Glavna ležišta plina su na slojevima miocenskih karbonata (Molve), donjotrijaskih kvarcita (Kalinovac), srednjetrijaskih dolomita (Molve, Kalinovac), na dubini 3.500 – 4.000m pod iznimno visokim tlakom (500 bara) i pri temperaturi 180 - 200 °C.
Uporaba plina se obavlja na eksploatacijskim poljima INA-naftaplina. Na području grada su 2 aktivne plinske bušotine (Mol-31 i Kal-14). Uporaba pieska i šljunka se obavlja na eksploatacijskom polju Gat (Separacija) površine oko 50 ha. U nedavnoj prošlosti se piesak eksploatirao na području Gjurgjevečki Peski (eksploatacijska polja "Đurđevački pijesci" I. i II.), a šljunak na obroncima Bilogore (Čepelovac I. i II.).
Spomenici i znamenitosti
- Gjurgjevečki Peski
- Stari grad Gjurgjevec
- Crkva sv. Jurja
- Park-šuma "Borik"
Naobrazba
- Gimnazija dr. Ivana Kranjčeva (gimnazija-ikranjceva-djurdjevac.skole.hr)
- Osnovna škola Grgura Karlovčana (www.os-gkarlovcana-djurdjevac.skole.hr)
- Strukovna škola Đurđevac (ss-strukovna-djurdjevac.skole.hr)
Poznati Gjurgjevčani
- Ivan Fuček - hrvatski katolički svećenik
- Emanuel Braun - industrialac
- Mladen Markač - redarstveni zapovjednik specijalnih jedinica MUP-a Republike Hrvatske u doba Domovinskog rata.
Summary
Gjurgjevec (= original Croat; yugo-serb. Đurđevac) is a town and municipality in the Koprivnica-Križevci County in NE Croatia. In the census of 2011, Croats formed an absolute majority at 94.92%. The citizens of the town colloquially call themselves "Picoki".
According to the 2011 census, there are a total of 8,264 inhabitants in the municipality, in the following settlements (former Yugoslav names): Budrovac, Čepelovac, Đurđevac, Grkine, Mičetinac, Severovci, Sirova Katalena, Suha Katalena, Sveta Ana.
Poveznice
Referenca
Partly condensed digest almost from Croatian Wikipedia (Serbocroat corrected to Croatian).
