Adolfo Veber Tkalčević

Adolfo Veber Tkalčević
Opći podatci
Rodno ime	Adolfo Weber
Rođenje	15. svibnja 1825. Bakar, Kraljevina Hrvatska, Austrijsko Carstvo
Smrt	6. kolovoza 1889. Zagreb, Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska
Vjeroispovijed	Katoličanstvo
Politička stranka	Narodna stranka Samostalna narodna stranka
Stvaralaštvo
Književno doba	Realizam
Književna vrsta	Novela, putopis

Adolfo Veber Tkalčević (rodno ime: Adolfo Weber | Bakar, 15. svibnja 1825. - Zagreb, 6. kolovoza 1889.) bio je hrvatski književnik, književni kritičar, jezikoslovac, filolog, prevoditelj, pedagog, političar i katolički svećenik.

Životopis

Adolfo Veber Tkalčević rođen je 15. svibnja 1825. godine u Bakru u obitelji Josefa Webera, njemačkoga doseljenika iz moravskoga Znojma, vojnoga časnika i nadstojnika na Lujzijanskoj cesti, i Christine (Kristine) pl. Marochino, potomkinje mletačke patricijske obitelji doseljene u Bakru iz Veneta u 17. stoljeću. Imao je sestru Klotildu Petronilu.

Pohađao je pučku školu u rodnom gradu i Isusovačku gimnaziju u Rijeci. Studirao je filozofiju u Zagrebu, bogoslovlje u Pešti, te klasične jezike i slavistiku u Beču. Bio je zaređen za svećenika po povratku iz Pešte i postao je pisar u pisarnici zagrebačkoga biskupa. 1848. godine, bio je po kazni poslan za kanonika u Dubovac zbog objave nekoliko članaka u zagrebačkim tiskovinama ranije iste godine, koje su osporili zagrebački biskup Juraj Haulik i dio biskupijskoga visokog svećenstva.

Bio je namjesni učitelj u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1849. do 1851. godine, kada je otišao u Beč na dodatnu izobrazbu, gdje je položio ispit za gimnazijskoga učitelja iz slavistike, latinske filologije i grčko-rimske povijesti. Po povratku u Zagreb 1852. godine, postao je učitelj hrvatskoga i latinskoga jezika u Klasičnoj gimnaziji. Obnašao je dužnost ravnatelja Klasične gimnazije od 1860. do 1867. godine, kada je s uspostavom mađaronske vlade predvođene banom Levinom Rauchom smijenjen s toga položaja. Nakon toga bio je imenovan privremenim perovođom hrvatske vlade s profesorskom plaćom, ali je u kratkom vremenu zbog marljivoga rada stekao banovo povjerenje i bio imenovan tajnikom u odjelu za prosvjetu mjerodavnomu za pučke škole.

Veber je bio politički aktivan kao član Narodne stranke i kasnije Samostalne narodne stranke, te je u dva mandata (1861. i 1865. - 1867.) bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ali se nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine prestao aktivno baviti politikom.

Bio je dugogodišnji tajnik Matice ilirske i jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

1870. godine, bio je imenovan zagrebačkim kanonikom, te je u toj službi obnašao dužnosti ravnatelja zagrebačkoga sjemeništa (1871. - 1872.), biskupijskoga nadzornika pučkih škola (1871. - 1875.), i ravnatelja zagrebačkoga Kraljevskog plemićkog konvikta (1875. - 1876.). 1876. godine, odbio je ponudu bana Ivana Mažuranića za imenovanjem senjskim biskupom, kako bi se i dalje mogao baviti znanstvenim i književnim radom.

Preminuo je 6. kolovoza 1889. godine u Zagrebu, u 64. godini života.

Književno stvaralaštvo i publicistika

Veber je važan kao jedan od pripovjedača što je sredinom 19. stoljeća prekinuo praksu turske novele i romantične proze, uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s klasicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i brojna rješenja u književnoj normizaciji klasičnoga hrvatskog jezika po načelu korijenskoga pisanja. Slijedeći klasične antičke uzore, Veber je bio pristaša kvantitativne versifikacije.

Napisao je nekoliko putopisa i više kraćih novela s temama iz života građanskih društvenih slojeva gradova Bakra i Zagreba, te je preveo i u raznim revijama objavio oko 80 pripovjedaka prevedenih iz češkoga, njemačkoga, poljskoga i španjolskoga jezika. Njegovi veći prijevodi djela objavljeni su kao posebne knjige: Junakinja Mila (1862.), Konrad Wallenrod Adama Mickiewicza (1863.), Slike iz vojničkoga života (1879.), i Carigrad Edmonda De Amicisa (1883.). Također je za zbirku grčkih i rimskih klasika Matice hrvatske preveo djela M. Tullija Cicerona Izabrani govori (1876.) i Salustia (1882.).

Napisao je i brojne periodičke članke u glasilima Katolički list, Danica, Neven, Sviet i Vienac.

Jezikoslovno djelovanje

Veber je najviše doprinio hrvatskom jezikoslovlju kao jedan od glavnih predstavnika Zagrebačke filološke škole i kao prvi stručni kodifikator klasične književne norme izvorno-hrvatskoga korijenskog pisanja za javnu uporabu.

Priredio je šest školskih čitanki i četiri slovnice hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole, te je autor djela Skladnja ilirskoga jezika (1851.), prve samostalne sintakse hrvatskoga književnog jezika, i Slovnice hervatske (1871.), srednjoškolskoga udžbenika i priručnika za normiranje hrvatskoga književnog jezika.

Uz Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića, nastavio je glavne ideje Gajeva ilirizma, ali se zatim udaljio od Gajeva vezivanja uz Vuka Karadžića. Obranu ilirskoga shvaćanja o književnom jeziku objavio je u Viencu 1884. godine, pod naslovom Brus jezika ili Zagrebačka škola, što je ujedno i proglas o korijenskom pisanju klasičnoga hrvatskog jezika.

Djela

Stručna djela:

• Skladnja ilirskoga jezika, Beč 1859.
  • Izdanja: 1862., 2005. (pretisak)
• Slovnica za četvrti razred katoličkih glavnih učionah u Carevini austrijanskoj, Beč 1862.
  • Izdanja: 1863., 1867., 1868., 1870.
• Slovnica za IV. razred pučkih učionah, 1875.
• Slovnica hervatska za pučke učione, Beč 1876.
• Slovnica hervatska i pismovnik za pučke učione, Beč 1878.
  • 2. izdanje: 1879.
• Slovnica hèrvatska za srednja učilišta, Zagreb 1871.
  • Izdanja: 1873., 1876.
• Kako bi se imale pisati slovnice za gimnazije, uz nieke protuopazke na opazke gosp. dra. Jovana Turomana, Rad JAZU, knj. 34, Zagreb 1876.
• Kritika o skladnji Petra Budmana izašloj u Beču g. 1867: književna obznana, Rad JAZU, knj. 4, Zagreb 1868.
• O glagolju, Rad JAZU, knj. 22, Zagreb 1873.
• O naravi hervatske izreke , Rad JAZU, knj. 28, Zagreb 1874.
• O pridavniku, Rad JAZU, knj. 14, Zagreb 1871.
• Pabirci po slovnici hervatskoj, Rad JAZU, knj. 42, Zagreb 1878.
• Brus jezika ili Zagrebačka škola, Vienac, Zagreb 1884.

Književna djela i zbirke:

• 1855. - Zagrebkinje
• 1855. - Avelina Bakranina ljuvezne sgode i nesgode
• 1860. - Put na Plitvice
• 1861. - Listovi o Italiji
• 1870. - Nadala Bakarka
• 1874. - Kratak opis duga puta
• 1874. - Paskva
• 1879. - Dobrotvor djački
• 1885. - Sbirka crkvenih propoviedi
• 1886. - Put u Carigrad
• 1886. - Božićno zvonce
• Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, svezak I. – IX., Zagreb, 1885. – 1890.

Djela o Tkalčeviću:

• Radoslav Katičić: Prva gramatika Adolfa Vebera Tkalčevića, Filologija, Knj. 14, 1986.

Baština i posvete

Eponimi

• Nagrade - Nagrada „Adolfo Veber Tkalčević” za doprinos hrvatskoj lingvistici u području sintakse
• Ulice - Bakar, Zagreb

Literatura

• Stjepan Zagorac: Adolfo Veber Tkalčević, u: Dom in svet, Naklada Frančišeka Lampa, br. 9, 10, 12, Ljubljana 1889., str. 199 - 203, 222 - 223, 264 - 266
• Vlasta Švoger: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera Tkalčevića, u: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch, Njemačka narodnosna zajednica - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, god. 16, Osijek 2009., str. 119 - 140
• Vlasta Švoger: Skica za portret Adolfa Vebera Tkalčevića (U povodu sto dvadesete obljetnice smrti), u: Croatica Christiana periodica, Institut za crkvenu povijest, god. 33, br. 64, Zagreb 2009., str. 107 - 136
• Jurica Zdravkov Kučić: Kronika sušačke obitelji Kučić i njezine bliske rodbine, Vlastita naklada, Rijeka 2017., str. 64

Izvori