Adolfo Veber Tkalčević

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Adolfo Veber Tkalčević
Adolfo Veber Tkalčević.png
Opći podatci
Rodno ime Adolfo Weber
Rođenje 15. svibnja 1825.
Bakar,
Kraljevina Hrvatska (barjak, 1527.).png Kraljevina Hrvatska,
Habsburška Monarhija (barjak).png Austrijsko Carstvo
Smrt 6. kolovoza 1889.
Zagreb,
Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (barjak, 1868.).png Hrvatska i Slavonija,
Austro-Ugarska (barjak).png Austro-Ugarska
Vjeroispovijed Katoličanstvo
Politička stranka Narodna stranka
Samostalna narodna stranka
Stvaralaštvo
Književno doba Realizam
Književna vrsta Novela, putopis

Adolfo Veber Tkalčević (rodno ime: Adolfo Weber | Bakar, 15. svibnja 1825. - Zagreb, 6. kolovoza 1889.) bio je hrvatski književnik, književni kritičar, jezikoslovac, filolog, prevoditelj, pedagog, političar i katolički svećenik.

Životopis

Adolfo Veber Tkalčević rođen je 15. svibnja 1825. godine u Bakru u obitelji Josefa Webera, njemačkoga doseljenika iz moravskoga Znojma, vojnoga časnika i nadstojnika na Lujzijanskoj cesti, i Christine (Kristine) pl. Marochino, potomkinje mletačke patricijske obitelji doseljene u Bakru iz Veneta u 17. stoljeću. Imao je sestru Klotildu Petronilu[1].

Pohađao je pučku školu u rodnom gradu i Isusovačku gimnaziju u Rijeci. Studirao je filozofiju u Zagrebu, bogoslovlje u Pešti, te klasične jezike i slavistiku u Beču. Bio je zaređen za svećenika po povratku iz Pešte i postao je pisar u pisarnici zagrebačkoga biskupa. 1848. godine, bio je po kazni poslan za kanonika u Dubovac zbog objave nekoliko članaka u zagrebačkim tiskovinama ranije iste godine, koje su osporili zagrebački biskup Juraj Haulik i dio biskupijskoga visokog svećenstva.

Bio je namjesni učitelj u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1849. do 1851. godine, kada je otišao u Beč na dodatnu izobrazbu, gdje je položio ispit za gimnazijskoga učitelja iz slavistike, latinske filologije i grčko-rimske povijesti. Po povratku u Zagreb 1852. godine, postao je učitelj hrvatskoga i latinskoga jezika u Klasičnoj gimnaziji. Obnašao je dužnost ravnatelja Klasične gimnazije od 1860. do 1867. godine, kada je s uspostavom mađaronske vlade predvođene banom Levinom Rauchom smijenjen s toga položaja. Nakon toga bio je imenovan privremenim perovođom hrvatske vlade s profesorskom plaćom, ali je u kratkom vremenu zbog marljivoga rada stekao banovo povjerenje i bio imenovan tajnikom u odjelu za prosvjetu mjerodavnomu za pučke škole.

Veber je bio politički aktivan kao član Narodne stranke i kasnije Samostalne narodne stranke, te je u dva mandata (1861. i 1865. - 1867.) bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ali se nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine prestao aktivno baviti politikom.

Bio je dugogodišnji tajnik Matice ilirske i jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

1870. godine, bio je imenovan zagrebačkim kanonikom, te je u toj službi obnašao dužnosti ravnatelja zagrebačkoga sjemeništa (1871. - 1872.), biskupijskoga nadzornika pučkih škola (1871. - 1875.), i ravnatelja zagrebačkoga Kraljevskog plemićkog konvikta (1875. - 1876.). 1876. godine, odbio je ponudu bana Ivana Mažuranića za imenovanjem senjskim biskupom, kako bi se i dalje mogao baviti znanstvenim i književnim radom.

Preminuo je 6. kolovoza 1889. godine u Zagrebu, u 64. godini života.

Književno stvaralaštvo i publicistika

Veber je važan kao jedan od pripovjedača što je sredinom 19. stoljeća prekinuo praksu turske novele i romantične proze, uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s klasicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i brojna rješenja u književnoj normizaciji klasičnoga hrvatskog jezika po načelu korijenskoga pisanja. Slijedeći klasične antičke uzore, Veber je bio pristaša kvantitativne versifikacije.

Napisao je nekoliko putopisa i više kraćih novela s temama iz života građanskih društvenih slojeva gradova Bakra i Zagreba, te je preveo i u raznim revijama objavio oko 80 pripovjedaka prevedenih iz češkoga, njemačkoga, poljskoga i španjolskoga jezika. Njegovi veći prijevodi djela objavljeni su kao posebne knjige: Junakinja Mila (1862.), Konrad Wallenrod Adama Mickiewicza (1863.), Slike iz vojničkoga života (1879.), i Carigrad Edmonda De Amicisa (1883.). Također je za zbirku grčkih i rimskih klasika Matice hrvatske preveo djela M. Tullija Cicerona Izabrani govori (1876.) i Salustia (1882.).

Napisao je i brojne periodičke članke u glasilima Katolički list, Danica, Neven, Sviet i Vienac.

Jezikoslovno djelovanje

Veber je najviše doprinio hrvatskom jezikoslovlju kao jedan od glavnih predstavnika Zagrebačke filološke škole i kao prvi stručni kodifikator klasične književne norme izvorno-hrvatskoga korijenskog pisanja za javnu uporabu.

Priredio je šest školskih čitanki i četiri slovnice hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole, te je autor djela Skladnja ilirskoga jezika (1851.), prve samostalne sintakse hrvatskoga književnog jezika, i Slovnice hervatske (1871.), srednjoškolskoga udžbenika i priručnika za normiranje hrvatskoga književnog jezika.

Uz Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića, nastavio je glavne ideje Gajeva ilirizma, ali se zatim udaljio od Gajeva vezivanja uz Vuka Karadžića. Obranu ilirskoga shvaćanja o književnom jeziku objavio je u Viencu 1884. godine, pod naslovom Brus jezika ili Zagrebačka škola, što je ujedno i proglas o korijenskom pisanju klasičnoga hrvatskog jezika.

Djela