August Šenoa

August Šenoa
Opći podatci
Rodno ime	August Ivan Napomuk Eduard Šenoa
Smrt	13. prosinca 1881. Zagreb, Kraljevina Hrvatska i Slavonia, Austro-Ugarska
Suprug(a)	Slava (rodj. Ištvanić)
Djeca	Milan, Dragica, Stanko, Radica, Ljubica, Branimir
Narodnost	polu-Niemac, polu-Slovak (naturalizirani Hrvat)

August Šenoa, puno ime August Ivan Napomuk Eduard Šenoa (usp. August Šenoa: Zlatarovo zlato, Zagreb, Školska knjiga, 2001.; str. 427. (ISBN 9530603770), Zagreb 14. studenog 1838. - Zagreb 13. prosinca 1881.) je klasični hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Jedan je od najvećih hrvatskih književnika iz 19. stoljeća koji je još pisao klasičnim izvornohrvatskim jezikom prije vukovske unifikacije - ali su potom u Jugoslaviji njegova djela uporno krivotvorena tj. protivno medjunarodnim auktorskim standardima su bez pitanja fonetizirana i balkanizirana na hibridni srbohrvatski pidgin, pa su ti lažni jugoslavenski plagiati uporno pretiskivani do danas. Nakon cijelog stoljeća jugo-plagiranja, ovdje se po prvi puta opet navode uglavnom izvorni auktorizirani nazivi njegovih stvarnih djela.

Kulturno-jezično značenje

Šenoa je najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, tj. istinski tvorac (naknadno jezično krivotvoreni) novije hrvatske književnosti: dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac, jer starije djelo Petra Zoranića "Planine" se samo uvjetno može nazvati romanom. Auktor je opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i pravi tvorac urbanoga jezičnoga standarda - koji je nažalost potom u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće dosad uglavnom napušten tj. vukovski krivotvoren pod njegovim lažnim imenom. Često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i lingvističkih savjetodavaca. Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se i Šenoino doba. August Šenoa je umro od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradonačelnik Zagreba pomagao unesrećenima u velikom potresu 1880.

Rani život i školovanje

Augustov otac, Alois Schönoa, Nijemac iz Češke, doselio se u Zagreb 1830. i radio je kao biskupski slastičar, a majka Slovakinja iz Budimpešte Terezija pl. Rabacs je umrla kad je imao 8 godina. Pučku je školu i gimnaziju pohadjao u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, no studij nije završio. Nakon uredjivanja listova u Beču vraća se 1866. u Zagreb i radi u uredničtvu "Pozora", a potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bijaše ravnateljem i dramaturgom u Hrvatskom zemaljskome kazalištu (predhodnici HNK), urednikom društvenoknjiževnoga časopisa "Vijenac" i podpredsjednikom Matice hrvatske. Prevodio je s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga.

Početak književnog rada

Šenoa se okušao u svim književnim vrstama i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali a nerijetko se i pokušavali osloboditi auktorova utjecaja. U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za "Pozor", osobito političkim člancima i feljtonima "Praški listovi". Godine 1862. Šenoa postavlja temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u izrazito literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje ("Pozor", 1866-67; "Vijenac", 1877, 1879-80) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarodjenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, Ante Kovačić), ali će tek Antun Gustav Matoš ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao kazališni kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći (prvi kod nas) relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina: glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru. U manifestu "O hrvatskom kazalištu " ("Pozor", 1866) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i suvremene francuske auktore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom. Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina "Ljubica" ("Pozor", 1866; praizvedba 1868). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, Ljubica predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže suvremeni zagrebački život s nizom realističnih portreta.

Romani

Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljeća dominantna književna vrsta, postala omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost",1865, Šenoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na gradju iz nacionalne povijesti i na suvremene dogodjaje. No povijesni romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovu opusu, a napisao ih je pet: "Zlatarovo zlato" (vukovizirani jugoplagiat: Zlatarevo zlato), 1871, "Čuvaj se senjske ruke", 1875, "Seljačka buna", 1877, "Diogenes", 1878 i "Kletva", 1880-81 (nedovršeno djelo). U njima tematizira dogodjaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: sukob izmedju Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi izmedju plemića i gradjanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke povijesti početkom 17. stoljeća (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Diogenes), dogodjaje iz 14. stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (Kletva).

Šenoina djela slijede model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter Scott: bit je tog modela u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i povijesnih vrela. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u odredjenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No uza svu sličnost, Šenou od Scottova modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski je romanopisac djelovao u drugačijoj nacionalnoj, a i europskoj književnoj klimi, jer se ne smije zaboraviti da je Šenoa mladji suvremenik Dostojevskog i Flauberta.

Iako je historijski roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao poglavito budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program bio na toj crti - treba primijetiti da ga je, za razliku od trijeznoga škotskoga romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u povijesne situacije pa ni psihologiziranja romantičarskoga uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte. Ni auktor ni publika nisu jednostavno imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenoga individuuma. Čitateljstvo je tražilo, i dobilo, rekreiranje dogodjaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest.

Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici protoka dogodjaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo kod njegova škotskog uzora. Šenoino je romaneskno stvaralaštvo izraz vitalizma "profesora energije" koji je lomio skučene okvire onodobne provincialne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao povijesni dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske mane (plošnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu mrlju na freski. Šenoin model povijesnog romana je izvršio velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća. Mnogi su pisci potom oponašali njegovu strukturu i tehniku: Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Marija Jurić Zagorka i dr.

Povjestice

Veliki je uspjeh postigao i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz naše pučke predaje: Božja plahtica, Kameni svati (jugoplagiat: Kameni svatovi), Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta kliet, Mile Gojslavica. Karakterizira ih lakoća izraza, gibkost stiha, naglašena ritmičnost i često humoristički ton. Intencija im je ista kao i kod povijesnih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola rodoljublja.

Tematika djela

U romanima i pripovijetkama s gradjom iz suvremenog života tematizira konkretne socialne, političke i etičke probleme svojeg vremena: gospodarske i moralne odnose izmedju sela i grada ("Prosjak Luka", 1879), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba ("Barun Ivica", 1874), moralno i materialno propadanje plemstva (Vladimir, 1879), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad pa njihovo propadanje ili uzdizanje na društvenoj ljestvici ("Prijan Lovro", 1873), nemoral i rasipničtvo u gradjanskim krugovima (llijina oporuka, 1876), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela ("Branka", 1881). U tim djelima inzistira na psihološkoj i socialnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova.

Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna gibanja na političkoj pozornici svojeg vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava realističkoj paradigmi. No, i ovdje treba primijetiti kako po svom habitusu Šenoa nije bio protagonistom realističke poetike, bilo estetske proveniencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unatoč tomu, njegova djela suvremene tematike su početci hrvatskog realizma, temelji škole koju su uz preinake, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Gjalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razradjivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Zaključak

Slabije su mu uspjele lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralačtva. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socialni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjačtva: Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.. Treba napomenuti da je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dialektalne poezije. Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao noviju hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti - ali se nažalost ostvarilo: Kultivirani izvornohrvatski jezik iz njegovih djela dosad je većinom napušten i krivotvoren, kroz uzastopne jugoplagiate njegovih novijih pretisaka na balkanskoj vukovštini, kada su mu bezobrazni jugobalkanski "lektori" mijenjali tj. dijelom posrbili ne samo nutarnje tekstove, nego čak i glavne naslove njegovih djela: npr. Kameni svati > Kameni "svatovi", Zlatarovo zlato > "Zlatarevo" zlato, ...itd.

Djela

Važna napomena: navodno "Šenoine" lažne reprodukcije na Wikizvoru su naknadno vukovizirani srpskohrvatski falsifikati iz Jugoslavije - protivni medjunarodnim auktorskim konvencijama !

• 1865. Naša književnost
• 1866. Ljubica
• 1867. Zagrebulje
• 1871. Zlatarovo zlato (jugoplagiat: "Zlatarevo zlato")
• 1873. Prijan Lovro
• 1876. Čuvaj se senjske ruke
• 1877. Seljačka buna
• 1878. Diogenes, Karanfil s pjesnikova groba
• 1879. Prosjak Luka
• 1882. posthumno (Tomić) Kletva

Abstract

August Šenoa: August (Ivan Nepomuk Eduard) Šenoa (originally Schönoa, November 14, 1838 – December 13, 1881) was a major Croatian novelist, critic, editor, poet, and dramatist. He was born in Zagreb, then part of the Habsburg Empire, into a family of Czech-German origin. His surname was originally spelled Schönoa. His father was Alois Schönoa, and mother was Terezija Rabacs, a Slovak woman from Budapest. He studied law in Prague. He also lived in Vienna for a while, but returned to Zagreb in 1866. He died in Zagreb at the age of 43. From 1874 to 1881, he edited the literary journal Vijenac ("Wreath"). He died from disease picked up after the 1880 Zagreb earthquake. He was a transitional writer, who helped bring Croatian literature from Romanticism to Realism and introduced the historical novel to Croatia. He wrote more than ten historical novels, among which the most notable are: Zlatarovo zlato (Goldsmith's gold; 1871), Čuvaj se senjske ruke (Pirates of Senj; 1876), Seljačka buna (Peasants' revolt; 1877), Diogenes (1878). Šenoa was one of the greatest Croatian novelists and the author of the popular patriotic song "Živila Hrvatska".

Poveznice

• Jugo-književne krivotvorbe
• Ksaver Šandor Gjalski

Reference

Elaborated and adapted by GNU-license, almost from Wikinfo and WikiSlavia.