Jugo-književne krivotvorbe

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jugo-književne krivotvorbe (balkanizacija naših klasika i 'srboatinski' pisci): Uz niz inih književno-jezičnih krivotvorbi, u novovjekoj hrvatskoj književnosti postoje 2 najveće dogmatske podvale koje se uporno ponavljaju od 19. stoljeća sve do danas: "srboatinska" kradja dubrovačke književnosti i vuko-balkanska krivotvorba klasičnih hrvatskih pisaca. O velikosrpskom prisvajanju dubrovačkih književnika se kod nas bar ponekad mlako i stidljivo piše tek kada to otvoreno provociraju srbijanski književni pregledi (kao nedavno). Druga naša podjednako teška književna podvala je uglavnom još uvijek ostala nepoželjni taboo za hrvatsku javnost, a to su uporne vukovske krivotvorbe tekstova, pa čak naslova i imena klasičnih i najvećih hrvatskih književnika (Šenoe, Gjalskog, Kumičića, Ante Kovačića i sličnih) čija se glavna djela već cijelo stoljeće tu kod nas uporno objavljuju, naučavaju i drže u knjižnicama kao krivotvoreni i neautorizirani jugobalkanski plagiati: izvorno Pod starimi krovovi (jugo-tzv. Pod "starim krovovima"), Kameni svati (tzv. Kameni "svatovi"), Zlatarovo zlato (tzv. "Zlatarevo" zlato), ...itd.

Abstract

Literary plagiata: modern balkanizing of Croatian classic writers and other related hoaxes include the falsified work titles and deformed balkanized texts. This occurs chiefly in newer falsified "reprints" of the classical literary works of August Šenoa, Ksaver Šandor Gjalski, Eugen Kumičić, Ante Kovačić and others reprinted in Croatia, and the classical half-Chakavian writers of Dubrovnik now backward serbized in Serbia.

Povijesne krivotvorbe

U objavama povijesne literature su kod nas takodjer u Jugoslaviji posredno unošeni krivotvoreni dokumenti uz naknadne ideološke jugo-prerade. Rjedje su čak izravne krivotvorbe cijelih povijesnih knjiga, a najnoviji sramotni primjer je kod nas izvrtanje i falsifikat idejno nepodobne monografije prof.dr. A.V. Mayorova "Velikaya Horvatiya" (Petrograd 2006) o antičkoj pontskoj Hrvatskoj: Kao krajnji vrhunac niza nedavnih jugo-podvala da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani (krivotvoreni) tobožnji "prijevod" pod prividnim imenom Majorova: Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti zaključci kao i drukčiji novi uvod u stilu starih i poznatih jugo-dogmi i povrh toga su još lažno krivotvorene legende slika (karte). Pritom je cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama), kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, - iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od II. do VI. stoljeća.

Krađa dubrovačkih pisaca

Kod nas je najčešće spominjana književna krivotvorba, da se stariji dubrovački pisci otimaju iz hrvatske književnosti i sve dosad uporno navode kao srpsko-ijekavski književnici iz tzv. "srpske Atine" (Dubrovnika). Dapače, to se ne ponavlja samo za novovjeke dubrovačke štokavce od Marina Držića nadalje, negoli čak i za srednjovjeke pisce na jekavskoj čakavici iz ranijeg Dubrovnika, čiji jezik doista još nema zamalo nikakve veze sa Srbima: npr. Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković i više književnika Gučetić (Gozze). Vidi o tomu još pobliže: Dubrovački čakavci i Jekavska čakavica. Glavni povod tomu je velikosrpski jezičar Milan Rešetar, koji je dogmatski ustvrdio kako je srpska Atina tj. Dubrovnik 'odvajkada' bila štokavska i da je stara dubrovačka čakavština nepostojeća izmišljotina: Ovoj stoljetnoj srbo-dogmi Rešetara se naši "hrvatski" vukovci do dandanas bezpogovorno pokoravaju, - lančana posljedica toga je "srboatinska" književnost Dubrovnika kojoj se naši vukovci uzalud pokušavaju tek mlako oduprijeti.

Lažni jezik ranijih pisaca

Najčešća je u bivšoj Jugoslaviji (i sadanjoj Wikipediji) jezična krivotvorba kad se svi tekstovi iz naše diaspore i domaćih auktora do 19. stoljeća na izvornom hrvatskom (Šenoa, Gjalski, Kumičić, Ante Kovačić itd.) u Jugoslaviji od 1918, bez upozorbe i auktorske dozvole unatrag "prevode" na balkanski Vukopis pa se te krivotvorbe uzastopno tiskaju i uporno kopiraju sve dosad: prepuna ih je hr.wikipedija i naše knjižnice. Dok se tu u Hrvatskoj i nakon jugo-raspada nekažnjeno nastavlja pretiskivanje takvih jugo-plagiata za Šenou, Gjalskoga, Kumičića i ine izvornohrvatske pisce, dosad su naša izvorna književna djela u vjernomu jezičnom obliku opet najviše počeli pretiskivati bošnjački izdavači iz BiH, zato da bi time jasno istakli razlike izvornohrvatskoga i bosanskog jezika. Stoga im trebamo biti zahvalni da nas oni moraju osvijestiti kakva je bila ta bogata i izvorna hrvatska književnost do Jugoslavije, pa ostaje neizbrisiva sramota naših domaćih novih nakladnika kojih većina još nisu sposobni ili čak niti ne znaju kako izgledaju pravi izvornici klasičnih hrvatskih književnika.

Slično vrijedi i za naše više školstvo iz književnosti (i jezikoslovlja). Samouvjereni jugoslavisti i jugo-klonirani studenti koji su diplomirali na tzv. "hrvatskim" filozofskim fakultetima i pedagoškim učilištima, većinom nemaju pojma kako je stvarno izgledala klasična hrvatska književnost 19. stoljeća, jer su ih po partijskoj direktivi jugo-nastavnici do danas kljukali i zadojili lažnohrvatskim plagiatima naknadno vukoviziranih i balkaniziranih "naših djela" tzv. Šenoe i tzv. Đalskoga, tzv. Kumičića ter inih onodobnih naših pisaca u novim jugo-plagiatima. Zapravo danas u novoj Hrvatskoj možda jedino Hrvatski studiji uglavnom pružaju svojim studentima pravi i objektivni uvid, kakva je stvarno bila izvornohrvatska klasična književnost od 19. st. do 1. svj. rata tj. do Jugoslavije, ter kakvim izvornim nejugoslavenskim jezikom stvarno pišu naši inozemni književnici hrvatske diaspore.

August Šenoa

August Šenoa, puno ime August Ivan Napomuk Eduard Šenoa (usp. August Šenoa: Zlatarovo zlato, Zagreb, Školska knjiga, 2001.; str. 427. (ISBN 9530603770), Zagreb 14. studenog 1838.- Zagreb 13. prosinca 1881.): vodeći hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Jedan je od najvećih hrvatskih književnika iz 19. stoljeća koji je još pisao klasičnim izvornohrvatskim jezikom prije vukovske unifikacije - ali su potom u Jugoslaviji njegova djela krivotvorena tj. protivno medjunarodnim auktorskim standardima su bez pitanja fonetizirana i balkanizirana na hibridni srbohrvatski pidgin, pa su ti lažni jugoslavenski plagiati uporno pretiskivani do danas. Nakon cijelog stoljeća jugo-plagiranja, ovdje se po prvi puta opet navode uglavnom izvorni auktorizirani nazivi njegovih stvarnih djela.

Šenoa je najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, tj. istinski tvorac (naknadno jezično krivotvoreni) novije hrvatske književnosti - dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac, jer starije djelo Petra Zoranića "Planine" se samo uvjetno može nazvati romanom. Auktor je opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, kao inovator proze i pravi tvorac urbanoga jezičnoga standarda u Hrvatskoj - koji je nažalost potom u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće dosad uglavnom napušten tj. vukovski krivotvoren pod njegovim lažnim imenom. Često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i lingvističkih savjetodavaca. Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se i Šenoino doba.

Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao noviju hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti - ali se nažalost ostvarilo: Kultivirani izvornohrvatski jezik iz njegovih djela dosad je većinom napušten i krivotvoren, kroz uzastopne jugoplagiate njegovih novijih pretisaka na balkanskoj vukovštini, kada su mu bezobrazni jugobalkanski "lektori" mijenjali tj. dijelom posrbili ne samo nutarnje tekstove, nego čak i glavne naslove njegovih djela: npr. Kameni svati > Kameni "svatovi", Zlatarovo zlato > "Zlatarevo" zlato, ...itd. Važna napomena: navodno "Šenoine" lažne reprodukcije na Wikizvoru su naknadno vukovizirani srpskohrvatski falsifikati iz Jugoslavije - protivni međunarodnim autorskim konvencijama !

Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski (jugo-plagiat: "Đalski") - književno ime, pravim imenom Ljubomir Tito Babić (Gredice kod Zaboka 1854. - Gredice 1935.), jedan je od najtipičnijih hrvatskih književnika druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, Ksaver Šandor Đalski ili pravim imenom Ljubomir Tito Babić, rođen je u plemićkoj obitelji 1854. u Gredicama u Hrvatskom Zagorju, što će znatno utjecati na izbor njegovih književnih tema. U svojim pripovijedima "Pod starimi krovovi", "Za materinsku rieč" i "Na rođenoj grudi", on je ne samo kroničar, već i osjetljivi lirik, pa istančan i zreli umjetnik. Do izražaja dolazi njegov emocionalni odnos prama prirodi i zagorskom ladanju. Gjalski se okušao i u mnogim inim temama i motivima, obuhvativši skoro cijelu društvenu problematiku svojega doba. Ostaje zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskog društva u kojemu je živio. Potom su u Jugoslaviji njegova djela uporno krivotvorena tj. protivno medjunarodnim auktorskim standardima su bez pitanja fonetizirana i balkanizirana na hibridni srbohrvatski pidgin, pa su ti lažni jugoslavenski plagiati uporno pretiskivani do danas. se po prvi puta opet navode izvorni auktorizirani nazivi njegovih stvarnih djela.

Hrvatski književnik i političar Ksaver Šandor Gjalski je bio veliki hrvatski književnik i posljednji u Jugoslaviji, nakon Šenoe, Kumičića i A.Kovačića koji je još dosljedno pisao polukorjenskim pravopisom i stoljetnim izvornohrvatskim jezikom iz 19. stoljeća, prije balkanizacije i jugo-vukovske reforme. Potom su u Jugoslaviji zamalo sva njihova djela (protivno medjunarodnim auktorskim normama), zbog ideopolitičkih razloga srbohrvatskog jezičnog jedinstva krivotvorena tj. naknadno bez dozvole su pretiskani fonetizirani novoštokavski jugo-plagiati sve dosad. Nakon prošlog stoljeća jugo-plagiranja, ovdje se dosljedno (po prvi put) citiraju pravi izvorni naslovi njegovih auktorskih izdanja (i u zaporki lažni "naslovi" kasnijih jugo-plagiata).

U hrvatskoj književnosti pojavljuje se po prvi put u listu Vienac 1884. godine pripovjetkom Illustrissimus Battorych uzevši književni pseudonim Ksaver Šandor Gjalski po majčinu ocu, pod kojim imenom je najpoznatiji do danas. Jedno će vrijeme zajedno s Milivojem Dežmanom, biti urednik lista Vienac. Vrhuncom njegova stvaralaštva se smatra djelo Pod starimi krovovi (kasniji vukovski jugoplagiat: "Pod starim krovovima") 1886. Pored njih piše i politički roman U noći pa 3 poviesna romana: Osvit, Za materinsku rieč i Dolazak Hrvata. Svakako treba spomentu i djela: Iz varmeđinskih dana, Diljem doma, Tri pripoviesti bez naslova, Janko Borislavić, Biedne priče, Đurđica Agićeva, Male pripoviesti, Radmilović, Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovietke, Sasma neobični i čudnovati doživljaji illustissimusa Šišmanovića.

U svojim izvornim pripovijedima "Pod starimi krovovi" (jugo: Pod starim krovovima), "Za materinsku rieč" i "Na rodjenoj grudi", on je ne samo kroničar, već i osjetljivi lirik, pa istančani i zreli umjetnik. Do izražaja dolazi njegov emotivni odnos prama prirodi i zagorskom ladanju. Gjalski se okušao i u mnogim drugim temama i motivima, obuhvativši skoro cijelu društvenu problematiku svojega doba. Ostaje zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskog društva u kojemu je živio.

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić (Brseč 11. siječnja 1850. - Zagreb 13. svibnja 1904.), književni pseudonim: Jenio Sisolski (po brdu Sisol u istočnoj Istri). Bio je domoljubni hrvatski književnik i nacionalni političar, pa je zatim u Jugoslaviji kroz 20. stoljeće većinom zanemarivan i potiskivan, a djela mu krivotvorena. Uz A. Kovačića on je i jedan od predzadnjih izvornohrvatskih književnika prije K.S. Gjalskoga, koji su još pisali stoljetnim hrvatskim jezikom prije njegove balkanizacije u Jugoslaviji, ali su mu kasnije slično Šenoi, Kovačiću i Gjalskom, sve dosad djela jezično krivotvorena i naknadno balkanizirana na jugoslavenski Vukopis.

Kumičić je rođen 11. siječnja 1850. godine u obalnom pomorskom gradiću Brseč u istočnoj Istri. Bio je najmlađi od desetero djece oca Tome, veleposjednika i trgovca, ranije mornara na trabakulu. Osnovnu pučku školu (normalku) je završio u rodnom Brseču privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima. Da bi se mogao upisati u gimnaziju morao je prije pred službenim školskim organima u Kastvu polagati završni ispit, nakon čega je stekao pravo upisa u hrvatsku gimnaziju, koju je završio u Rijeci. Počeo je studirati medicinu u Pragu, ali prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Radio je na gimnaziji u Splitu i Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije je godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji, pripremajući profesorski ispit iz francuskoga i talijanskog jezika, koje zatim kao srednjoškolski profesor predaje na zagrebačkoj realki (1879.-1883.). Oduševljavao se pravaštvom, pa s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac i još uređuje Hrvatsku vilu (1882-1883) i Hrvatsku (1887-1888), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike. Nakon razcjepa u pravaškoj stranki 1895. godine, postaje podpredsjednikom novoosnovane Čiste stranke prava.

Za Kumičićevo formiranje kao pisca je prije svega odlučno njegovo seljačko podrijetlo, mjesto rođenja, a zatim i pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj usmjerenosti njegova književnog djela. Zbog eseja “O romanu” koji je napisao pod utjecajem Emila Zole, u svoje doba slovio je kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti. Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivialne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost je stekao povijesnim romanima, a pisao je i drame, pa romane sa socialnom tematikom. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri skupine:

  • U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.
  • Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, gospođa Sabina) u kojima se osobito primjećuje utjecaj naturalizma.
  • U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i kraljica Lepa).

Ante Kovačić

Ante Kovačić (Oplaznik uz Sutlu 1854. - Stenjevec 1889), hrvatski romanopisac, novelist i pjesnik. A.Kovačić je bio idejni antijugoslaven i veliki hrvatski književnik druge polovice 19. stoljeća u doba realizma. Uz E. Kumičića on je i jedan od predzadnjih izvornohrvatskih književnika prije K.S. Gjalskoga, koji su još pisali stoljetnim hrvatskim jezikom prije njegove balkanizacije u Jugoslaviji, ali su mu kasnije slično Šenoi, Kumičiću i Gjalskom, sve dosad djela jezično krivotvorena i naknadno balkanizirana na jugoslavenski Vukopis. Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao advokatski pripravnik. Bio je pristaša stranke prava. Podkraj života je, slomljen teškim prilikama i bolešću, završio u duševnoj bolnici, gdje je i umro u 35. godini.

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst «Baruničina ljubav», 1877., roman na razmedju romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja puno važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Gerštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Slijedeće godine izlazi «Smrt babe Čengićkinje», travestija koja s pravaških nacioanlnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i auktor više značajnih pripovjedi, medju kojima se izdvajaju «Ladanjska sekta» i «Zagorski čudak». U sljedećem velikom romanu «Fiškal», 1881, auktor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerietko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Madjara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i birokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnum-opusa, romana «U registraturi», pisac je objavio i nedovršeni roman «Medju žabari», ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriečili dalje izlaženje (tekst je izlazio u podlistkima).

U glavnom djelu, ''U registraturi'' (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski material. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija opriečne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća. Roman "U registraturi" izlazi 1888. u Viencu u nastavcma, a 1911. i u knjigi kao roman. Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom a neki su ga pak auktoritetom svog položaja ocijenili negativno i to zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen - knjiga u bunkeru). Šutnju su razbili Milan Milanović i A.G. Matoš. Mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnog zastupnika teorije o slobodi umjetničkog stvaranja. Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo je djelo puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je duhovna biografija druge polovice 19. st. vidjena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1-3 djela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Cijelo djelo Ante Kovačića najjači je ostvaraj hrvatskoga realizma, i to u obliku karakterističnom za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet izmedju romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradcije hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and adapted by GNU-license, almost from Wikinfo and WikiSlavia.