Azovsko more

Azovsko more (starogrč. Μαιῶτις, klas.lat. Maeotis aequor, talij. Mare Zabacche, mong. Bahr al Tane, turs. Azakdeniz, ranočakav. Sinemori, rus. Азóвское мóре): - Ovo je razmjerno najpliće more na svietu, a povezano je na jugu kroz Kerčka vrata sa Crnim morem i preko toga posredno s iztočnim Sredozemljem.

Na sjeverozapadu je Azovsko more omedjeno primorskom Ukrajinom, a na iztoku južnim dielom Rusije. Ovdašnje stepsko podneblje je polusušno (semiaridno), s godišnjim prosjekom oborina od 400 - 600 mm i čestim maglama.

Azovska hidrografija

Azovsko je more dugačko 343 km i široko 135 km s površinom od 37.555 km² i to je zapravo plitka poluslana laguna. Glavne veće rieke azovskog sliva koje se tu ulievaju, jesu od sjeveroiztoka europski Don i na jugoiztoku Kuban, koji je pogranična rieka izmedju Europe i prednje Azije. Ukupna dužina azovskih obala iznosi 1.860 km. Fauna Azova ima blizu 400 vodenih vrsta, od čega su oko njih 80 razne ribe.

Obilan sladkovodni priliv iz ovih i inih manjih rieka ima za posljedicu stalno sniženu slanoću (salinitet) Azovskog mora, uz istodobne unose velikih količina riečnog mulja. Zato je plitko azovsko dno većinom mekano i zamuljeno, a samo na njegovu južnom izlazu spram Crnog mora tj. oko Kerčkih vrata su obje obale više vapnenasto-kamenite i dna šljunkovita uz veću skoro normalnu morsku slanoću. Ostale azovske obale su većinom muljevite ili pjeskovite, rjedje iz trošnih naslaga pješčenjaka.

Značajke azovskih obala

Na sjeverozapadnoj obali se pruža oko 113 km dugačak Arbatski rt i za njim je presoljeni Sivaški zaljev, koji razdvaja poluotok Krim od kopnene Ukrajine. Azovsko more je najpliće more na svietu kao velika poluslana laguna, s prosječnom dubinom od 7,0m i najvećom dubinom tek do 15,3m. Na močvarnim priobalnim mjestima s velikim nanosima mulja, prosječna dubina Azova je čak i manja od 1 metra, osobito uz zaljev Taganrog, gdje mu je i najniža slanost jedva 1 promil.

Pretežita morska struja kroz Azov ide u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Vrlo snižena slanoća Azova s brakičnim prosjekom oko 10,9 se mienja sezonski od 1 do 15 promila, slično kao na europskom sjeveru u Baltiku (u poredbi s oceanskih 30-40 promila) i ovisi o mjestu mjerenja i godišnjem dobu. Plitkost i nizka slanoća čine ovo lagunsko more jače podložnim zimskom smrzavanju. Plimno kolebanje razine je veliko čak do 550 cm.

Stvaranje i širenje morskog leda na Azovu je moguće bar privremeno, bilo kada u hladnije zimsko doba od prosinca pa do sredine ožujka, kada Azov ponekad postaje i neplovnim (izim za ledolomce). U sadanjim blažim klimatskim uvjetima, Azovsko more se više ne zamrzava u cielosti, iako se ovo more tiekom 18. i 19. stoljeća, pa sve do kraja 1970tih redovito smrzavalo svake godine barem do početka veljače. Glavne su tu brodske luke s najvećim prometom Taganrog, Mariupol, Rostov i još ine manje.

Poviesna uloga za Hrvate

Azovsko more ili tadanja velika laguna pod antičkim imenom Maeotis aequor u klasično doba starog vieka, kroz kasnu antiku je imalo vrlo značajnu ulogu i ključnu važnost za naš početni razvitak prvotnih predslavenskih Prahvata i osobito za rani početak prahrvatske plovidbe i morskog brodarstva.

Upravo zbog njihova antičkog boravka oko tog Azova su Hrvati već od antike postali prvim (polu)slavenskim narodom, koji je gradio razmjerno veće i prave brodove za naše tisućljetno ribarstvo i plovidbe po pučini Azova i potom Crnog mora, a kasnije od srednjeg vieka bar dielom još po iztočnom Sredozemlju i zatim najviše po Jadranu.

Naše rane plovidbe

Prvi bar posredni i skromni pokazatelji o nekima našim ribarskim brodicama i bar početnoj ranoantičkoj jezerskoj plovidbi, za predslavenske Prahrvate pri njihovoj selidbi već prije Kristova doba posredno upućuju već stare perzijske i starogrčke naznake u svezi (dosad već presušenog) Aralskoga mora i potom poluslanog jezera u Prednjoj Aziji: vidi o tom pobliže Prahrvatski i novi Aral.

Ipak su prave i izravne rane pismene viesti o pomorskim plovnim Hrvatima na Azovu nastale tek zatim u kasnoj antici, kroz par uzastopnih ranogrčkih zapisa u kamenu iz starogrčko-prahrvatske luke Tanais (tj. danas obalnog grada Azov) na sjevernoj obali Azovskog mora (tada Maeotis) u 2./3. stoljeću.

Tu se izriekom višeput ponovo pismeno navode u tadanjoj gradskoj skupštini iz Tanaisa, naši rani narodski nazivi (etnonimi) predslavenskih Prahrvata kao Horouathos i Horoathoi, a kameni izvornici toga se dosad čuvaju u Arheološkom muzeju Petrograd (kopije u Zagrebu: samostan u Dubravi). Zapisani tadanji dogradonačelnici u antičkoj gradskoj skupštini luke Tanais na Azovu barem dvaput su bili takvi Prahrvati, koji još nose neslavenska i očito perzijska imena: npr. poimence Horoathos Sandarsios.

Plovidba Azov-Jadran

Krajem 6.stolj. po Kr., već poluslavenski rani Hrvati (predci praikavaca + čakavaca) na Azovu su, kao pomorski saveznici zadnjih perzijskih Sassanida, zaplovili svojom ranohrvatskom flotom kroz Kerčka vrata i preko Crnog mora sve do Bospora, gdje su istodobno s kopnenom perzijskom vojskom zadnjih Sassanida tada svojim brodovljem napadali bizantski Carigrad.

Ovo je u 6.st. bila zadnja poviestna veza i vojna suradnja ranih Hrvata zajedno s Irancima, nakon čega se konačno razilaze: Perzijski Sassanidi ubrzo potom propadaju pod navalama islamskih Arapa, dok naši pomorski ikavci od 7.st. dalje plove na jugozapad preko Mramornoga i Egejskog mora, ter uz Kretu i Peloponez za Jonsko more i konačno u naš Jadran, gdje se napokon izkrcavaju i naseljavaju po Dalmaciji i Kvarneru.

Manji dio tih pomorskih Prahrvata pri selidbi iz Azova i Bospora su se uzputno još izkrcali i ostali na južnim obalama Grčke i otoku Kreti, što već dugo pokazuju poneki hrvatski toponimi obalnih luka iz Atike, Peloponeza i Krete. Unitarni jugovukovci tvrde kako su ti morali stići kopnom s Balkana, što sad poništavaju novije biogenetske analize. Slično ovo takodjer pokazuju i oskudni bizantski zapisi, ter još rane čakavske legende o nekima našim pradavnim "navima" nasukanim i razbitima na Kreti.

Naš osobiti dinaro-jadranski genom I1b/Eu7, tamo postoji najviše na Kreti do 18% i na jugu Grčke do 12%, ali je isti vrlo oskudan ili izostaje na kopnenom sjeveru Grčke i u Macedoniji: Ovo genetski jasno znači kako je taj naš genom do Krete i juga Grčke doplovio morem, - ali ne po jugoslavistima poželjnim kopnenim "seobama Slavjana" preko Balkana.

Odjek sad u Hrvatskoj

U našoj novijoj i sadanjoj domovini Hrvatskoj uz Jadran, odjeci na ove za nas inače načelno vrlo značajne i ključne ruske nalaze antičkih Prahrvata na Azovu, bili su iznimno i neočekivano slabi i prikriveni. Prvo prije 1. svj. rata pod Austrougarskom, o svemu tom su nam iz Rusije tek sporo dolazila jako oskudna izvješća. Potom nakon našeg ulaza pod balkansku Jugoslaviju, od 1918. pa sve donedavna, velesrbski unitarizam nam je stalno i na sve moguće načine prietio i zabranjivao, neka se ništa ne dozna o tima nepodobnim predslavenskim dokumentima za ikakve ranije neslavenske Prahrvate.

Nakon novijeg jugo-razpada od 1990tih godina sve dosad u tih par novih desetljeća samostalne Hrvatske, u ovoj se tek dielom mienjalo političko vodstvo,- ali su nam strukovne službe povjesnika, jezičara i inih za to nadležnih, uglavnom sve do dandanas zaostale manjeviše iste ili vrlo slične - jugobalkanskog tipa i uvjerenja. Tek kada (ako ikada dogledno) i kod nas u domovini konačno nastupe radikalni strukovni prevrati i dosadanji parazitski jugoistoričari i Vukovi jugojezičari s epigonima, konačno već jednom odlete u jugo-ropotatnicu, tek onda će se i tu kod nas smjeti i moći slobodno i javno proučavati, financirati i iztraživati ove naše, dosad idejno zabranjene i prešućene predslavenske Prahrvate.

Sve dotle, dok se jednom ubuduće kod nas stvarno ne ukinu ove prešutne idejne i financijske zabrane,- o tim našima predslavenskim Prahrvatima će smjeti znati tek ruski iztraživači i ini zainteresirani,- ali samo izvan primitivnoga "brdovitog Balkana", dok su danas o tom vodeća iztraživanja vrhunskih ruskih genetičara i arheologa osobito onih post-komunističkih iz sveučilišta u Petrogradu: vidi još pobliže npr. Velikaya Horvatiya. O svem tomu naši izdajnički lažno-demokratski mediji sve do dandanas uporno i 'gromoglasno' šute, jer su zamalo svi i dalje idejno prožeti balkanskom polukulturom jugoslavizma.

Summary

The Sea of Azov (Russian: Азо́вское мо́ре, Crimean Tatar: Azaq deñizi) is a sea in south-eastern Europe. To the south it is linked by the narrow (about 4 km or 2.5 mi) Strait of Kerch to the Black Sea, as a northern extension of the Black Sea. The sea is bounded in the north by mainland Ukraine, in the east by Russia, and in the west by the Crimean Peninsula. The Don and Kuban are the major rivers that flow into it. The Sea of Azov is the shallowest sea in the world, with the depth varying between 0.9 and 14 meters. There is a constant outflow of water from the Sea of Azov to the Black Sea.

The sea is largely affected by the inflow of numerous rivers, which bring sand, silt, and shells, which in turn form numerous bays, limans, and narrow spits. Because of these deposits, the sea bottom is relatively smooth and flat with the depth gradually increasing toward the middle. Also, due to the river inflow, water in the sea has low salinity and a high amount of biomass (such as green algae) that affects the water colour. Abundant plankton results in unusually high fish productivity. The sea shores and spits are low; they are rich in vegetation and bird colonies.

Literatura

• Viktor Lagutov, 2011: Environmental Security in Watersheds: The Sea of Azov, Dordrecht: Springer Science, ISBN 9789400724600

• Andrey G. Kostianoy & Aleksey N. Kosarev, 2007: The Black Sea Environment, Springer, ISBN 3-540-74291-3

• „Climatological Atlas of the Sea of Azov”. National Oceanographic Data Centre.

Vanjske sveze

• Azov Sea Atlas site NOAA

• Azovsko more (web kamera)

Poveznice

• Tanais (Azov)
• Velikaya Horvatiya
• Prahrvatski i novi Aral
• Ranohrvatske plovidbe
• Bibliographia Paleo-Croatica

Referenca

A condensed digest on the Azov Sea, initial part loaded from Wikipedia (others on early Azov Croats: from other related texts in this Wiki).