Prahrvatski i novi Aral

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Prahrvatski i novi Aral (Aralski Hrvati, sušenje Arala i sjevernog Kaspija): - Aralsko more (ruski Aralskoe more, čakav. Obremôri) ili Aralsko jezero je bivše nutarnje more (sad par jezera) u središnjoj Aziji. Nalazi se izmedju Kazakstana na sjeveru i Uzbekistana (pokrajina Karakalpakstan) na jugu. Od 1960tih godina se područje Aralskog mora počelo naglo smanjivati i dosad je većinom skoro i presušilo jer su Sovjeti zbog navodnjavanja u okolne pustinje kanalima preusmjerili glavne pritočne rijeke Amu-Darya i Sir-Darya.

Aralsko jezero u nestanku je danas jedno od najzagadjenijih područja na svietu, jer su ga Sovjeti zlorabili za atomske probe i veće kemijsko odlagalište industrijskog odpada. Oko Kristovog doba su kroz par stoljeća uz Aral i deltu Amu-Darya boravili i rani Prahrvati, pri našoj preselidbi iz prapoviestnog Afganistana do antičkog Tanaisa.

Donedavno Aralsko more

Aralsko more (ranohrv. Sinyemori, čakav. Obremôri, kazački: Aral Tengizi, uzbečki: Orol Dengizi, ruski: Aralskoe more), nalazi se u srednjoj Aziji uz granicu Kazakstana na sjeveroiztoku i Uzbekistana (autonomni Karakalpakstan) na jugozapadu. Grubo prevedeno na hrvatski to ime znači „Otočno more“, zbog svojih (donedavnih) 230 otoka i još blizu 1.500 sitnijih otočića i školjeva.

Perzijski naziv antičkog Arala je bio Daryah Khorezm (Korizemsko more), a antičko-ranohrvatski Sinyemori i srednjovjeko-čakavski Obremôri (= 'Tatarsko more'). Aral su odavna upoznali i naši rani Iranohrvati pod prahrvatskim imenom Sinyemori (= Modro more), koji smo taj isti naziv iz sjevernoiranske pradomovine prenesli i na novi Jadran, danas na umjetnom vukovskom prijevodu "Sinje more", dok je dosad čakavski to i dalje ostalo naše izvorno Sinjemôri iz pradomovine (= novoskovani 'Jadran' tek od 20. stoljeća).

Zemljopis Aralskog mora

Otkad su ga Rusi zauzeli u 17. stoljeću i (po ranijemu hrvatskom Sinyemori) prvo ga nazvali "Plavo more", to jezero je bilo važno za razvoj industrije srednje Azije. Njegovu važnost je shvatio i ruski akademik Lev Semenovič Berg, koji je u 19.st. izvršio obsežna iztraživanja Arala, kartiranja i mjerenja obale, otočja i podmorja. Svoje spoznaje je objavio u monografiji "Aralskoe more" godine 1908., što je bila i njegova doktorska disertacija. Početkom 19.st. je aralska morska pučina zahvaćala površinu od 66.085 km², od čega su 2.345 km² zauzimala 230 otoka i još 1.534 manjih otočića i školjeva.

Flora i fauna Arala

Na aralskim dubinama koje su donedavno dosezale prosječno do 68m i maksimalna dubina do 102m, tada je živilo oko 100 vrsta riba, gdje su se izdvajale kaspijska kečiga, iztočni kijuč, bodorka, amur, mrena i dr., zatim 60 vrsta planktona i oko 200 vrsta sisavaca u primorju oko Arala. Na morskom dnu je živilo i oko 50 vrsta priraslog zoobentala (životinja pričvršćenih na morsko dno), a na dnu je raslo i 11 morskih vrsta crvenih alga (Rhodophyta), od tih najviše iz morskog roda Polysiphonia.

Primorsku floru uz Aral je činilo oko 430 vrsta biljaka od kojih je najvažnije bilo mesnato stablo saksaul (Haloxylon) čije su obalne šume uz rječna ušća Amu-Darya i Sir-Darya bile do 12m visoke. Brojni otoci i primorske šikare tzv. tugay su još početkom 20. st. bile staništem za 320 raznih vrsta ptica, ali je ta fauna sušenjem Arala od 1970. spala tek na 168 ptica. Medju ovima su i brojne zaštićeno-ugrožene ptice kao dalmatinski pelikan, bjeloglave patke, mali vranac, itd.

Po sadržaju organskih tvari i uvjetima razvoja je donedavno Aralsko more spadalo u oligotrofno-čista jezera nalik Jadranu tj. odlikovalo se izrazito modrom bojom, dubokom prozirnosti, visokim sadržajem kisika i malo hranjivih tvari. Zrak oko Arala se ljeti zagrijavao s prosječnim maksimumom oko 40°C, a zimi se temperatura spuštala i do -40°С. Sve to je omogućilo razvitak ribarstva i brojnih ribarskih naselja na aralskim obalama kao i lučkih gradova Nukus, Aralsk i Kazalinsk (danas su svi ovi u pustinji izvan obale).

Aralsko more je još donedavna u 20.st. bilo pomorski i ribarski centar srednje Azije na jugu SSSRa. Na brojnim pristanima su svakodnevno pristajali brodovi koji su prenosili robu i namirnice za stanovnike oko jezera. Kako je aralsko dno izpod razine svjetskog mora, a donedavna površina iznad, Aralsko je more plitka kriptodepresija. Jezero je donedavna bilo posipano mnogobrojnim otocima tj. čak njih 230 većih, koji su bili rasporedjeni na više arhipelaga. Više njih se izticalo većom površinom, a najpoznatiji od svih je bio veliki niži otok Vozroždenije na jugozapadu površine oko 300 km².

Najinteresantniji je bio sjeverni brdoviti otok Kokaral (Kug-Aral), koji je dijelio jezero na sjeverni zaljev Mali Aral i južnu glavnu pučinu Veliki Aral, a ujedno je ovisno od godišnjeg doba tj. sezonskog kolebanja morske razine taj bio otokom ili poluotokom spojenim na zapadu morskom plićinom. Površina mu je varirala i prosječno je imao oko 260 km². Treći značajan veći otok je bio Menšikov, a pored tih 230 većih je Aralskim morem bilo razasuto još do 1.500 sitnijih otočića i školjeva s galebima, koji su nestajali i pojavljivali se ovisno o sezonskoj razini mora.

U aralskom podmorju je ranije stoljećima plivalo 12 posebnih vrsta aralskih riba (riblji endemi), koje su dosad sve izumrle zbog nedavne presolidbe i sadanje suše. Takodjer su aralska dna u podmorju bila zarasla s 11 raznih vrsta crvenih alga od kojih najviše iz morskog roda Polysiphonia, što su dosad sve uglavnom izumrle u novoj sušnoj pustinji tek s preslanim lagunama.

Rana Uvarêzmya-Chorasmia

Horazmija (perz. Uvârazmiya, pračakav. Hvarizem) je bila klasična satrapija u okviru ranoga Perzijskog carstva Ahemenida, pa kasnije neovisno kraljevstvo koje je obuhvaćalo većinu današnjeg Uzbekistana uz rijeku Amu-Darja, s glavnim povijesnim središtem u plodnoj delti Amu-Darya na jugu Aralskog mora. To je vrlo plodna i bogata zemlja gdje se smatra kako je u antičko doba bila još plodnija, jer je tada Amu-Darya nosila veće obilje vode. Postoje još raniji pokazatelji, kako se jedan zapadni odvojak ove rijeke slievao i u Kaspijsko more. Arheonalazi pokazuju kako postoje ostatci pradavnih sustava za navodnjavanje koji datiraju iz 5. tisućljeća pr.Kr.

Postoje bar 2 pokazatelja kako su u Horazmiji postojala kraljevstva u kasnomu brončanom dobu tj. u 13. stoljeću pr.Kr. Prvo se u kronologiji spominje „horazmijski period“ koji datira od 1292. pr. Kr., a drugo su zapisi na avestanskom jeziku iz 14. ili 13. stoljeća pr. Kr. koji spominju Zaratustru kao zaštitnika horazmijskog kralja Histaspa. Iz tog doba ima malo poviesnih podataka, no poznato je kako je pradavna Horazmija imala dva glavna grada koja su dosad pronadjena i arheološkim iztraživanjima: današnji Toprak-Kale i Djanbas-Kale.

Horazmija je do 522. pr. Kr. postala dielom Perzijskog Carstva, jer se spominje na Bagistanskim nadpisima kralja Darija Velikog (522.- 486. pr.Kr.) koji su uklesani 520. pr. Kr., što svjedoči kako je Darije nasliedio pokrajinu pri dolasku na vlast. Najvjerojatnije je Horazmiju osvojio već Kir Veliki, jer je njegov sin i Darijev predhodnik Kambiz II. uglavnom proširio carstvo na Afriku. Na Herodotovom popisu perzijskih satrapija gdje se pobliže spominju visine njihovih poreza ili trupe za Kserksovu vojsku, Horazmija je navedena zajedno s važnijom satrapijom Partijom, pa se stoga smatra kako je Horazmijom upravljao partski satrap. U doba Darija III. Kodomana je Horazmija opet postala neovisnim kraljevstvom koje je oko 327. pr.Kr. sklopilo mirovni sporazum s Aleksandrom Makedonskim. Malo kasnije horazmijski kraljevi su počeli kovati i vlastiti novac po uzoru na južnije seleucidske kraljeve, a njihove grobnice su nadjene kraj naselja Koj-Krylgan-Kale.

Naša pradomovina Hvarèzm

Još donedavna tj. krajem 20.st. do 1990tih je ostalo razmjerno nejasno i nesigurno skoro pola ranog tisućljeća naše antičke poviesti, kada su Prahrvati iz iranske Harauvatiye naizgled nestali nakon Aleksandrovog uništenja Ahemenidskog Carstva, a dotle su naši još jamačno boravili u istočnoiranskoj Harauvatiyi (potom grčka Arachosia). Nakon Aleksandra Makedonskog u doba helenističkih Seleucida i ponovo iranskih Arsakida, Prahrvati kao etnogrupa su prividno izgubljeni iz poviesne evidencije, sve do ponovne pismene pojave na azovskom Tanaisu u 2./3. st. po Kr.

Na antičkom Azovu ih već uzastopno navode 2 Tanajske ploče kao Horouathos/Horoathoi, pa Orosius Presbyter 418. (kao Horites), Zacharias Rhetor 559. (kao Hrwts), itd. Tek odnedavna je na prielomu tisućljeća konačno višestruko potvrdjena ova dosad manjkava poveznica (missing link), jer se prije nije znalo kako su i kuda rani Prahrvati iz dalekog Afganistana stigli do europskog Tanaisa, pa su iranisti često umišljali neke naše velebne selidbe posred Irana.

Stoga se danas može već smatrati dosta sigurnim kako su antički Prahrvati oko Kristovog doba tj. od 3.st. pr.Kr. do 1.st. po Kr. odselili iz helenističke Arachosije na sjeverozapad i tada podalje sa sjevera zaobišli helenističku Perziju pod Seleucidima. Odonda su većinom živili u starohrohrvatskom Hvarezmu, tj. oko donedavnog Aralskog mora s državnim centrom - priestolnicom na jugu u ranijoj močvarnoj delti Amu-Darya (= danas nova ljudska pustinja Aralkum).

Zbog učestalih nomadskih napada oko ravnog Arala, potom su odatle Prahrvati nakon Krista u 1.st. vjerojatno sa sjevera zaobišli Kaspi i uz donji Don sišli na Azov do Tanaisa. Zato je sada već manjeviše poznat selidbeni redoslied ranih Hrvata sliedeći: Afganska Harauvatiya/Arachosia (31.st.- 5.st. pr.Kr. >> aralski Hvarezm/Chorasmia (3.st. pr.Kr.- 1.st. po Kr.) >> azovski Tanais (2.- 4.st.) >> Velikaya Horvatiya u Ukrajini (4.- 6.st.) >> karpatska Bijela Hrvatska (6.- 9.st.), ...itd. Na ovu ranohrvatsku prielaznu pradomovinu oko antičkog Arala i delte Amu-Darya, do danas već zajednički upućuje čak 7 raznih istosmjerno-neovisnih pokazatelja:

  1. Sovjetski arheonalazi: uz Aral i deltu Amu-Darya su ruski arheolozi iz SSSRa od sredine 20.st. našli zbog suše dobro očuvani niz osebujnih i znakovitih ruševina izduženo-velikih zgrada kakvih inače nema nigdje medju inim starim nomadima srednje Azije. Paleosociološki, oni smatraju da su to bile antičke zajedničke nastambe i spavaonice obiteljskih zadruga dinarskog tipa kao kod Južnih Slavena. Ovo su jedinstveni arheonalazi tog tipa za cielu golemu Aziju.
  2. Srednjovjeko ime Arala: Kada su carski Rusi u 17.st. osvojili Aral, zatekli su kod starosjedilaca osobiti stariji naziv Aralskog mora koji su preveli kao kalk na ruski "Sinye morje"(= Modro more). Ranohrvatski i staročakavski Sinyemôri dosad označuje naš 'Jadran' (= novi umjetni naziv), kamo su ga doseljeni Iranohrvati vjerojatno prenesli od prvotnoga ranohrvatskog Arala iz ranije sjevernoiranske pradomovine. Sam Aral se u kasnijemu čakavskom naziva Obremôri (= 'Tatarsko more').
  3. Toponim Kizyl-Arvat: Na jugozapadu klasičnog Hvarizema/Chorasmia u pustinji Kara-Kum južno od Arala i jugoiztočno od Kaspija (danas Tadjikistan) leži stari grad Kizyl'-Arvat čije je značenje "Crveni Hrvat".
  4. Čakavski mjestopis: Naši jadranski pomorci koji su u prošlim stoljećima na drvenim jedrenjacima plovili svjetskim morima, razvili su naš posebni staročakavski mjestopis drugačiji od medjunarodnog, za dvjestotinjak prekomorskih toponima duž istočnih obala obje Amerike (vidi Staročakavska Amerika) i oko Azije (Hrvati u Aziji),- ali sve je to namjenski bio naš pomorski mjestopis primorja vidljivog iz brodova.
  5. Jedina iznimka toga izvan pomorstva je razmjerno bogat staročakavski mjestopis dvadesetak kontinentalnih toponima iz srednje Azije, što upućuje na drugu poviesnu baštinu mimo plovidbe, a ti primjeri su većinom iz širje okolice Aralskog mora: Seunubárška (Turkestan), Velaubárška (Kazakhstan), Meyubárška (Uzbekistan), Hlâmi-Ubárške (planina Alatau), Obraplâna (Ust-Urt: kraška zaravan Kaspi-Aral), Sypunôbrih (pustinje Karakum-Kyzilkum), Obrarýkva (rijeka Amu-Darya), Obrikukûr (močvarna delta Amu-Darya), Obreskôpje (otočje Aralskog mora), Obremôri (bivše Aralsko jezero), Zgornemôri (Kaspijsko more), Artubârška (istočnokaspijski poluotok Mangišlak), Obresolýne (istočnokaspijska laguna Kara-Bugaz), Ubârška-Valâda (sjevernokaspijski zaljev Kashagan (Northeast Caspian Gulf) ...itd. - Vidi o tom još pobliže: Hrvati u Aziji.
  6. Srednjoazijske legende: Srednjoazijski stepski nomadi oko Arala iz iranskih i turkijskih etnogrupa svi imaju sličnu zajedničku legendu iz rane poviesti srednje Azije, a koju poredbeno navodi ruski etnogenetičar L.N. Gumilev (1967, 1989). Njezin je ukratko sadržaj: "... U pradavnim eonima vremena, odmah nakon stvaranja svieta i još prije početka poviesti, niz snježne su planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli Bljedoglavci (svjetlokosi). Oni su tu stvorili veliko i bogato staro carstvo Arwatistân ili Hirvatistân. Kada je trebala započeti povijest i svijetu se objavio Veliki bog - Allâh, ovi su Bljedoglavci ponovo zajahali svoje leteće konje i odjezdili u nepoznate daljine. Nakon njih ostadoše samo konji i njihove ruševine prastarih gradina, koje se zato još dandanas po njima zovu - arwât ili hirvât ...".
  7. Iste su legende Kvarnera: S ovim aralo-nomadskim legendama srednje Azije je vrlo slična i komplementarna naša najveća i najstarija pučka legenda iz ranohrvatske prapoviesti očuvane na kvarnerskoj čakavici, koja je tek nedavno pobliže prikazana za javnost (R. Žic 2011 - u tisku): "Harèzm naslêdu Sunca (Čarjèni bojovniki). Ova se velebna epska legenda uzajamno nadopunjuje i potvrdjuje sa spomenutim aralo-nomadskim legendama, a pobliže obširno opisuje našu iztočniju pradomovinu Horezm, Perziju i Mezopotamiu, ter niz pradavnih zbivanja, naših uzastopnih ratovanja i selidbi kroz ove zemlje Starog Iztoka. To je najvažnija pučka predaja za naš rani praizkon, pa je stilom i opsegom slična i ravnopravna nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi, ali se korjenito razlikuje od inih skromnih slavenskih bajki o vilama, vukodlacima i sličnim seljačkim kreaturama kojima su nas kljukali jugoslavisti. U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino u neskladu s tim iz domaće pučke tradicije je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se čak skidalo i glave: ubijen M. Yošamya).
  8. Genski Dinarci u Aziji: jednako kao ranija jugo-cenzura na hrvatsku povijest i predaju, tako odnedavna po vanjskoj jugo-direktivi još postoji i vrlo žestoka ideološka cenzura na genomski izkon i biosastav Hrvata i inih nepodobnih naroda (npr. Iranaca i sl.), pa tako uz krivotvorbe Hrvati opet postaju silom genskim Slavenima (a arijski Perzijanci arapskim semitima). Za naš posebni hrvatsko-dinarski haplotip Eu7/I1b, moćni ideološki cezori dopuštaju (tj. obmanjuju) kako se taj nalazi uglavnom samo na Balkanu, a navodno ga nikako nema u nepodobnoj jugozapadnoj Aziji tj. u Iranu i oko njega. Medjutim - ruski, gruzijski i ini slobodni genetičari izvan kontrole idejnih moćnika, objavljuju nam kako se naš dominantni dinarski haplotip Eu7/I1b itekako obilno nalazi po Kavkazu sa 30 - 90% (Dargyni i Swaneti), na sjeverozapadu Kurdistana 32% (Delamiti), u iranskom Teheranu 33%, pa u srednjoj Aziji oko Arala 3 - 7%. O svemu tome naši dodvorni antropo-genetičari uporno šute, pa taktički zaobilaze i izbjegavaju tu nepodobnu temu. Bez obzira na sve, ovi disidentski nalazi ipak nam dokazuju kako su naši genski Dinarci nekoć obilno putovali prednjom i srednjom Azijom i tamo seksualno sudjelovali u proizvodnji danas idejno nepodobnih potomaka.
  • Zaključno, na antičko postojanje ranih Hrvata u srednjoj Aziji oko Arala u klasičnom Hvarizemu (Chovaresmia), istodobno upućuje čak 7 raznih neovisnih pokazatelja: 1. Sovjetski arheonalazi naših zadruga; 2. Nalazi tamo dinarskog genotipa; 3. Turanski grad Kizyl-Arvat (Crveni Hrvat); 4. Legede nomada o Prahrvatima; 5. Slične kvarnerske legende o Harèzmu; 6. Isto staro ime Jadrana i Arala (= Sinjemori); 7. Bogati čakavski mjestopis za okružje Arala.

Srednjovjeka Horezmija

Horezm (ili Horezem i Kvarizem) je klasična zemlja uz donji tijek rijeke Amu-Daryah južno od Aralskog mora, koja obuhvaća sadanji Uzbekistan, Tadjikistan, Turkmenistan i sjeverni Iran. Na zapadu se preko visoravni Ust-Urt vjerovatno pružala do iztočne obale Kaspijskog mora. Prama jugu je graničila s Velikim Horasanom, pa na jugoiztoku sa Sogdijskom Transoksaniom, a na sjeverozapadu s Alanskim kraljevstvom i na sjeveroiztoku s kraljestvom Huna. Glavni srednjovjeki grad toga je bio Stari Urgenč (Kuhna Gurgandj). U 17. stoljeću se glavni grad premjestio u Hiva, kada je osnovana država poznata kao Hivski Kanat.

Horezmijsko Carstvo (perz. Khwārezm shāhīān) je iransko ime islamske države koja se od 11.- 13.st. pružala na Iransku visoravan i središnju Aziju, tj. preko ozemlja sadanjeg Irana, Azerbejdjana, Afganistana, Pakistana, Uzbekistana, Tadjikistana, Turkmenije i Kirgizije. Središte carstva je bilo Horezm, a glavni grad je bio Gurgandj čije su ruševine u današnjem Turkmenistanu. Kasnija Horezmijska dinastija je bila turkijsko-mamelučkog izkona, dok su većinu pučanstva ove države još tvorili iranski narodi i perzijski je bio službenim jezikom. Osnivačem tog carstva se smatra Anuš Tigin Garčaj koji je proširio granice od Horezma prama oslabljenoj državi Seldjuka na jugozapadu, a njegovi nasljednici vladali su još približno stoljeće i pol tj. sve dok im državu nisu uništili Mongoli pod Djingis-kanom.

Horezm je još bio poznat i pod imenima Horazmija (Chorasmia), Hvarezmija, Hvarizm, Hvarazm i Horasam. Arapski geograf al-Hamavi Jakut je u svom djelu al-Baladan Mu'jem napisao kako ime "Khwarezm" potječe iz perzijskoga "Khwar "(خور) i"-konv "(زم) u značenju kuhano riblje meso, koje je bilo glavna hrana tamošnjeg pučanstva uz Aral i Amu-Darya. C.E. Bosworth se s tim ne slaže, navodeći kako (خور) znači "sunce", a (زم) "Zemlja". Naziv zemlje bi trebao doslovno značiti "zemlja gdje izlazi sunce". Drugi tvrde da je u pitanju spoj iranskih riječi "khwar / Khar," što znači "niska" i "zam / zem", što znači "zemlja, domovina". Stoga bi naziv Horezm iz toga trebao značiti "nizina", što odgovara opisu jer je Horezm doista najniži dio srednje Azije, nakon još nižeg okružja uz Kaspijsko jezero na daljem zapadu.

Razni slični oblici khwar/khar/khor/hor se često rabe u Perzijskom zaljevu za ravnice i zaljeve ili močvarna područja npr. Khor Musa, Khor Abdallah, Hor al-Azim, Hor al-Himar itd. Naziv se pojavljuje i u ahemenidskim nadpisima kao "Huvarazmiš" kao opis za dio Perzijskog Carstva. S ranom iznimkom seleucidskog i partskog doba, odnosno u doba kad su Horezmom vladali lokalni vladari do 1878., ter osvajanja od Ruskog Carstva u 17.st., Horezm je inače većinom bio dio Perzije - bilo kao rana satrapija, bilo kao kanat Velikog Horasana ili perzijska pokrajina i zato se tradicijski smatra dielom perzijske kulturne sfere. Na ozemlju nekadanjeg Horezma danas žive razni srednjoazijski narodi: Uzbeki, Karakalpaki, Turkmeni, Perzianci, Tadjiki i Kazaki.

Slijed uništenja Arala

Aralsko more kao donedavna četvrto u svietu najveće kopneno jezero s površinom od 68,000 km², u zadnjih pola stoljeća se ubrzano smanjuje od 1960tih godina, nakon što su glavne rieke Amu Darja i Sir Darja, koje ga napajaju vodom umjetno skrenute u melioracijske projekte Sovjetskog Saveza. Do 2004. godine se ranije Aralsko more smanjilo tek na 1/4 tj. 25% od početne površine iz ranijih stoljeća, što mu je povećalo slanoću čak pet puta (poput Mrtvog mora) i uništilo većinu obalne flore i faune u tom akvatoriju. Do 2007. godine se već presoljeno jezero smanjilo još za 10% od nedavne veličine, pa se dosad pretvorilo u 3 manje i odvojene plitko-zamuljene lagune, od kojih su 2 južne već tako prezasićena solju da u njima više nema nikakve ribe.

Donedavna unosna ribarska industrija je ovdje ubrzo propala, pa su od gladi i nezaposlenosti propali i mnogi okolni ribarsko-pomorski gradovi i sela uz bivše obale Aralskog mora. Današnje okružje oko tih presoljenih laguna je prepuno sablasnih „groblja brodova“, koji tu sada trunu usred pješčane pustinje. Prekomjerno isušenje je takodjer utjecalo na gospodarsku i demografsku propast ostavljajući za sobom nezaposlenost, bolesti i glad. Kratki statistički slied nam jasno dokazuje brzi nestanak donedavnoga Aralskog mora sve do sadanjih par sitnih laguna: početni akvatorij 68.000 km² (1960), 28.687 km² (1998), 17.160 km² (2004).

1918. godine je nova sovjetska vlada državnim planom odlučila 2 glavne rieke koje napajaju Aralsko jezero tj. Amu-Daryah na jugu i Sir-Daryah na sjeveroiztoku, kanalima preusmjeriti u okolne pustinje, kako bi tamo uzgajali pamuk, žitarice (rižu) i lubenice. To je bio dio sovjetskog plana neka pamuk (prozvan "bijelo zlato") postane glavnim izvoznim proizvodom, što se ostvarilo i danas je Uzbekistan najveći izvoznik pamuka. Pustinjski kanali za natapanje su se počeli masovno graditi 1940tih. Mnogi su kanali tada bili po 'udarnički' loše izgradjeni tek na propusnom piesku, što je stvorilo velike gubitke i propuštanje vode.

Npr. najveći pustinjski kanal srednje Aziji tj.kanal Kara-Kum je bočno uzalud propuštao čak do 75% (3/4 !) kanalizirane vode, a danas je taj gubitak smanjen na 12% vode koja namjenski ne stiže do nasada. Do 1960. godine je približno 20 do 60 kubnih kilometara vode u aralskom slivu skrenuto u pustinjske nasade umjesto u jezero. Ovo je uvjetovalo veliki gubitak jezerske vode i Aralsko more se počelo ubrzano snižavati: u početku sredinom 20.st. oko 20cm godišnje, zatim krajem stoljeća po pola metra (50-60 cm/god.) i sada pred kraj po 80-90cm tj. skoro metar niže na godinu.

Aralsko jezero je sad još i zagadjeno kao veliko smetlište, od čega je većina zbog isprobavanja nuklearnih bombi na njegovim otocima, industrijskih projekata, pesticida i inog otpada bačenog u rieke kao odpadne vode od uzvodnih gradova. Naleti pustinjskog vjetra izpunjeni prašinom i solju iz bivšeg jezera sada oštećuju i truju neplodna zemljišta u okolici, gdje je zato uglavnom nemoguć rast suvislog biljnog pokrova i sveg poljodjelstva. Ovo takodjer jako škodi zdravlju okolnog pučanstva i donosi mnoge bolesti. Isušenje toga velikog jezera je drastično utjecalo i na klimatske promjene u široj okolici diljem srednje Azije, zbog čega su okolna ljeta vrelija i sušnija, a zime puno oštrije, hladnije i dugotrajne.

Presušenje bivšega Aralskog mora se i u svjetskim razmjerima javno smatra jednom od najvećih ekoloških katastrofa iz novijeg doba. Veliki je trud uložen u Kazakstanu da bi se zaustavilo isušivanje preostalog sjevernog jezera tj. bivšega morskog zaljeva Mali Aral. Projekt brane iz 2005. godine je uspješno odvojio Mali Aral od inih južnijih presoljenih laguna, povisio razinu vode za 8m i slanoća se tu smanjila, a uvezene su lagunske ribe iz Baltika tu razmnožene u većem broju, pa je u nekim uvalama opet moguć i raniji ribolov. Spašavanje većega južnog jezera Veliki Aral je ostalo upitnim, jer južniji primitivni nomadski Uzbekistan smatra ovo jezero nevažnim zbog unosnijeg uzgoja natapanjem pamuka iz rieka.

Sadanje stanje

Aralska površina jezera se dosad smanjila preko 60%, a volumno oko 80%, pa je Aral iz donedavnog četvrtog mjesta spao na osmo jezero u svietu, još u daljem nestanku. Količina nestale vode koju je izgubio odgovara volumenu jezera Ontario + Erie. Stupanj brakične slanoće ranije sličan Kaspiju i Baltiku, većinom se popeo od 10g/l do 45g/l (45 promila), pa je ekustav preostalih laguna i delte rijeke Amu-Daryah u Uzbekistanu skoro posve uništen nalik Mrtvom moru, zbog prevelike slanoće i zagadjenosti.

Povučeno i presušeno Aralsko more je dosad ostavilo za sobom velike površine nove slane pustinje Aralkum i područje visoke toksičnosti. Ta otrovnost je prouzročena kemikaliama i radioaktivnim odpadom iz atomskih proba, koje sada pustinjski vjetar još i dalje raznosi po okolici. Tla oko jezera su jako zagadjena i nepodobna za uzgoj bilja. Sve to utječe na zdravlje ljudi, a neke češće i skoro neizlječive bolesti tu su rak i trovanje pluća. Donedavni lučki i primorski gradovi koji su ranije bili na morskoj obali Arala, danas leže usred pustinje i desetke kilometara od današnje obale preostalih presoljenih laguna.

Npr. grad Mojnag u Uzbekistanu je ranije imao vrlo razvijenu luku sa 60.000 zaposlenih ribara, a danas taj grad leži u pustinji, mnogo kilometara daleko od preostalih laguna. Tako danas mnogi donedavni brodovi tu okolo leže hrdjavi i napušteni medju pješčanim dinama usred pustinje. Jedina još značajna ribarska industrija srednje Azije je danas tek sjeverni Mali Aral u Kazakstanu, gdje su sada razmnožene nove ribe uvozom iz Baltičkog mora. U aralskom ribarstvu je još donedavna bilo zaposleno oko 40.000 radnika i pomoraca u obalnim gradovima Aralskog mora. Povlačenjem obala su centri svih privrednih zbivanja ostale tek usamljene manje oaze u pjeskovitom okružju.

Kao nijemi svjedoci donedavnoga morskog prostranstva, tu ostaju nasukane olupine hrdjavih brodova sada medju pješčanim dinama novostvorene ljudske pustinje Aralkum. Standard okolnog pučanstva naglo je drastično opao i broj nezaposlenih je mnogostruko porastao. Sveukupne dugoročne posljedice nakon ove katastrofe Aralskog mora su još teško sagledive. Brojni svjetski uglednici su ukazali na neizbježnu nužnost da se ovo jezero kad-tad obnovi i neka mu se vrati nekadašnji izgled i obseg.

Aralskog jezera danas zamalo ni nema, a donedavna prostranu morsku pučinu je dosad zamienila surova ravna pustinja s pješčanim dinama bez znaka života. Voda iz aralskih pritoka Amu-Darya i Sir-Darya se većinom skreće Karakumskim, Ferganskim i Amubuharskim kanalom prama pustinjskim poljima pamuka, a sve to ima za posljedicu gubitak od čak 7km3 vode godišnje koje manjka u Aralu. Danas u doskora nestalo jezero pritječe jedva 1.700 kubika od nekadašnjih 4.300. Osim za najveće navodnjavanje su iste rijeke još skrenute i u vodoobskrbu za potrebe pučanstva i industrije.

Aralski živi svijet je dosad u podpunosti uništen, obala se povukla do središta bazena, pa su nekadanje luke i obalni gradovi ostali po 50-100 kilometara podalje od jezera, npr. Aralsk, Mojnag i Kazalinsk. Donedavna vrlo jaka i stabilna industrija oko Arala je izgleda većinom zamrla. Prostor od skoro 60.000 km² je presahnuo, a pješčano-glinasto tlo sa slanom korom je ogoljelo bez vode i vegetacije. Sve to je još uzrokovalo i drugačiju regionalnu klimu tj. oštro-kontinentalnu s jače izrazitim toplinskim amplitudama i velikim manjkom oborina.

Moguća skupa rješenja

Postoji niz mogućih, ali uglavnom preskupih rješenja iz ove teške eko-katastrofe, koja su predložena u krizi proteklih godina. Većinom ih se rangira po skupoći, npr.: poboljšan-efikasniji irigacijski sustav kanala, pa naplata seljacima za uporabu vode, sadnja desalinizacijskog bilja, sadnja odpornog pamuka koji treba manje vode, uporaba manje pesticida u zaštiti pamuka; pa na kraju još preusmjerba ovamo većih rieka Volga, Ob i Irtiš, koje bi dotokom kanala vratile Aralsko more na prvotno stanje za 20-30 godina uz trošak od 30-50 miliardi dolara. U siječnju 1994. godine su Kazakstan, Uzbekistan, Tadjikistan, Turkmenia i Kirgizia podpisale zajednički ugovor uz jamstva kako će izdvojiti po 1% vlastitog dohodka za povratak jezera na prvotno stanje, što dosad u praksi nije imalo nekoga većeg učinka.

Donedavne morske luke se danas nalaze u pustinji i po 50km od sadanje obale smanjenih plitkih laguna. Već od 1989. je jezero rastavljeno u dublji Mali Aral na sjeveru i plići polusuhi Veliki Aral na jugu. Od godine 2007. se već plitki Veliki Aral još i dalje razpada na 2 - 3 manje močvarne lagune. Ako se ubrzo ništa ne poduzme, procjenjuje se kako bi južni dio jezera već posve nestao oko 2025. Zasad je samo napredniji Kazakstan zainteresiran za obnovu i spašavanje svoga sjevernog diela Aralskog jezera uz pomoć kredita Svjetske banke.

Do 2006. godine je Svjetska banka uložila u projekt obnove sjevernog diela Aralskog jezera (Mali Aral), što se izprva činilo beznadnim ali je to do danas ipak uzpješno dovršeno. Izgradnjom brane na sjeveru je dotokom rieke Sir-Daryah ipak porasla vodena razina u Malom Aralu od dubine 30m na 38m, a predvidjen je i dalji porast do ranijih 42m. Naprotiv manje razvijen i primitivniji nomadski Uzbekistan smatra kako mu je unosna proizvodnja pamuka puno važnija od obnove južnoga Velikog Arala, koji je time i dalje ubrzano prepušten podpunom nestanku i zamjeni novom bezkorisnom pustinjom Aralkum.

Nova pustinja Aralkum

Donedavni morski bazen i na jugu prostrana delta Amudaryah su sada većinom pretvoreni u nepreglednu suhu pustinju prozvanu Aralkum, gdje su sve češće jake pješčane oluje i njihov utjecaj na okoliš je sve izrazitiji kao i u Sahari. Tisućljetni biljni i životinjski sviet je uglavnom nestao, pa od riba u većim lagunama južnog Arala još životare samo malobrojne odporne papaline i peš, a broj kopnenih sisavaca od prvotnih stotinjak je sveden tek na 32 odporne pustinske vrste. Uz sve nabrojene probleme su se oko bivšega Aralskog jezera masovno proširile i teške zarazne bolesti kao tifus i kolera. Ranije slikovita aralska morska pučina i bujne vlažne šume (tugay) u delti Amu-Darya su samo za 50tak godina postali presoljenom pustinjskom katastrofom.

U blizini donedavnih luka daleko od vode, sada leže prava groblja brodova, zahrdjalih i ispucanih na žarkom suncu i usijanom piesku pustinje Aralkum (= 'Aralski piesak'), dok u bivšoj delti iz slanog pieska vire truli panjevi bivše šume. Taj Aralkum je najnovija ljudska pustinja u srednjoj Aziji, nastala tek kroz prošlih pola stoljeća u većem dielu bazena bivšega Aralskog mora i delte Amu-Darya, koje su uglavnom presušile pretežno na jugu u Uzbekistanu i manje u Kazakstanu. Pustinja sada pokriva površinu oko 50.000 km², a po tipu podloge spada u zaslanjene pješčane pustinje. Sadanja slika toga bivšeg mora sigurno nije bila predvidjena niti u najlošijim prognozama, ali ona je postala surovom stvarnosti središnje Azije i današnjega "naprednog svieta", kao drastična opomena nastranih prirodnih posljedica sovjetskog komunizma.

Osušen sjeverni Kaspi

Kaspijsko more (jugo-srb. Kaspisko jezero, rus. Kaspiskoe more, engl. Caspian Sea, čakav. Zgornemôri): To je najveće poluslano jezero na Zemlji, pa ga neki neki kontinentalci (osobito iz ex-Jugoslavije) nazivaju i Kaspijsko jezero, a leži na granici izmedju Europe i Azije s površinom od 371.000 km². Sjeverni dio jezera je plitak prosječno oko 22m, jer ga zasipavaju aluvialni nanosi iz rječnih ušća Urala i Volge, a južni dio je ostao dublji do 1.025m. Površina Kaspija je 28 metara izpod razine svjetskih mora (oceana).

U Kaspi se slivaju rijeke Volga, Ural, Kura i Terek, ali je njihov ukupni pritjecaj sladkih voda ipak manji od količine vode koja ispari. Rezultat toga je negativna vodna bilanca, što se odražava na postupnom sniženju razine i smanjivanju površine jezera koje je 1930. godine pokrivalo 442.000 km², a pola stoljeća potom 1980. godine tek 368.000 km². Sniženje i gubitak akvatorija su bili najizrazitiji na iztoku u presoljenoj laguni Kara-Bogaz i još više na krajnjem sjeveroiztoku u prostranim plićim zaljevima, koji su dosad većinom presušili i pretvoreni u stepsko-pustinjsku Kaspijsku potolinu.

Kaspijsko jezero je poluslano i zapravo je zatvoreno more odvojeno od svjetskih oceana. To je i središnji najveći preostatak od ranijega prostranog mora Paratetis, koje se kroz terciar pružalo od Panonije sve do Aralskog jezera. Snižena slanoća Kaspija sezonski varira ovisno o prilivu većih sjevernih rijeka i obilju kiša na južnom primorju, pa iznosi od tek 0,05‰ na ušću Volge do 11—13‰ na slanijem jugoiztoku. Medjutim je i to samo trećina slanoće prosječne morske vode, pa je zato Kaspi poluslano more tj. velika prostrana laguna poput Baltika, Azova i Crnog mora.

Na obalama Kaspijskog mora se nalazi 5 primorskih država: Rusija (autonomna područja Dagestan i Astrahan); Iran (sjeverne pokrajine Guilan, Golestan i Mazandaran); pa još države Kazakstan, Azerbaydjan i Turkmenistan. Sjeverno od Kaspija se pružaju prostrane travne stepe Prednje Azije. Na istočnoj obali Kaspija su polupustinje i zatvoreni lagunski zaljev Kara-Bugaz koji je najveća prirodna solana u svietu. Pomorski promet preko Kaspijskog mora je dobro razvijen, a važan je i ribolov. Širji kaspijski bazen spada u najveće svetske rezerve nafte i prirodnog plina.

Klimatski doseg sušenja

Negdje od kraja 1970tih i sve donedavna su kod nas većinom prevladavale toplije zime s razmjerno manje sniega i mraza. Malo je sumnje da je tomu bar nekim dijelom pridonjelo i 'napredno slobodno tržište' u bezobzirnoj jurnjavi za kratkovidnim profitom do dugoročno nepopravljive štete. Ove posljedice tzv. 'globalnog zatopljenja' ipak nisu cjelosvjetske, nego djelomične i najizrazitije oko Atlantika i Indijskog Oceana tj. podalje od goleme kontinentalne Azije. S druge strane ni 'socijalistička planska' privreda u tom pogledu nije nevina, - ali su njezine štetne posljedice sada upravo suprotne zapadnom tržišnom 'zatopljavanju', tj. bar djelomično se u tom poništavaju, dok smo mi pritom u njihovom medjuprostoru zbog nasuprotnih učinaka upravo dugoročno ostali pod obostranim štetama.

Naime, bivši su Sovjeti kroz pola stoljeća na golemim prostranstvima polusušne Azije i južne Rusije planirano skrenuli kanalima brojne rieke za vodoobskrbu i natapanje sušnih stepa i pustinja. Rezultat je da su bez dotoka presušila mnoga manja jezera (tek s lokalnim posljedicama), ali uz njih i prostrano Aralsko more, a za 1/4 je na sjeveroistoku smanjeno i Kaspijsko more. Danas je donedavno plovni Aral s brojnim brodovima i ribolovom, sada većinom presušio u plitku slanu močvaru i 2/3 toga je okolo već suha slana pustinja s pješčanim dinama - umjesto donedavnog mora s burnim valovima.

Iako nam iztočnije Aral na smanjenoj karti velike Azije izgleda tek kao manje jezero - to je u stvarnosti kvadraturom bilo skoro podjednako veliko more kao 2/3 našeg Jadrana. Može se zamisliti koja bi se klimatska, privredna i ljudska katastrofa dogodila, ako neki neodgovorni moćnici jednom odluče pregraditi i zatvoriti Otrant da presuše Jadran (npr. neka plići sjeverni Jadran sve do Jabuke izkoriste za naselja i poljoprivredu...): Potom su nam sigurna vrelija ljeta i sušnije oštro-ledene zime do Visa i Lastova kao na kontinentu. Upravo se to najgore dosad dogodilo oko suhog Arala i sniženoga sjevernog Kaspija.

Dalja lančana posljedica toga su u cijeloj nutarnjoj Euraziji oštrije ledene zime, jer su ova 2 mora ipak kao vodeni "termostati" naokolo ublažavala preoštre zime. Treća globalna posljedica je još pomak najjače Sibirske anticiklone bliže nama: Prije joj je najhladniji centar većinom bio na sjeveroiztoku Sibira, ali je sada sve češća još zapadnije na suhom prostoru Aral-Kaspi koji je na našoj širini iztočno od Balkana. Zato nam odatle sve bliže i češće zimi stižu njeni ledeni valovi nasuprot globalnom zatopljenju s Atlantika, pa smo odnedavna u bliskomu globalnom "sendviču" izmedju sve toplijeg Atlantika i sve ledenije nutarnje Azije, što je već očigledno iz zadnjih par zima.

Nadobudni Sovjeti su tek naknadno shvatili pogubne klimatsko-privredne nuspojave svoga golemog i neracionalnog kanaliziranja, pa su od 1980tih ipak potaknuli veliki program skretanja većih sjevernih rijeka Volge i Irtiša za obnovu Arala, - ali je ubrzo razpad SSSRa nažalost prekinuo ostvarenje toga i dosad je sve tek na papiru, a Arala više nema ni 1/4 Kaspija i sve bliža bivša Sibirska (tj. sada već Aralokaspijska) anticiklona nam je stigla u neposredno zaledje.

Nakon toga Ruse i pogotovo Ameriku i ostale nije više briga što se to loše zbiva u novima tudjim državama, a što od toga mi stradamo ostale još manje smeta, jer je njima ionako sve toplije oko Atlantika. Stoga ubuduće realno moramo očekivati sve toplije kroz veći dio godine, - ali naizmjence zimi uz sve češće i jače ledene protuudare iz nove Aralokaspijske anticiklone sada u bližem susjedstvu. Uz tu novu nestabilno-promjenjenu klimu je kroz 3/4 toplije godine kod nas inače pogodnije za južne nasade, - ali istodobno sve žešći i češći, nagli ledeni valovi već ozbiljno ugrožavaju njihovo prezimljavanje.

Summary

Early-Croats and new Aral (Croatian ancestors, drying Aral and North Caspi): The Aral Sea (Kazakh: Арал Теңізі - Aral Teñizi; Uzbek: Orol Dengizi; Russian: Аральскοе Мοре - Aral'skoye More; Tajik: Баҳри Арал - Bahri Aral; Persian: Daryocha-i Khorazm) is a saline endorheic basin in Central Asia; it lies between Kazakhstan (Aktobe and Kyzylorda provinces) in the north and Karakalpakstan, an autonomous region of Uzbekistan, in the south. The name roughly translates as "Sea of Islands", referring to more than 1,534 islands and islets that once dotted its waters.

Chorasmia (Old Persian Uvârazmiya) was a satrapy of the Achaemenid Empire at Amu-Darya and Azov. Chorasmia had become part of the Achaemenid Empire before 522, and it seems to have been ruled by the satrap of Parthia. By the time of Darius III, it had become an independent kingdom. Its king, Pharasmanes concluded a peace treat with Alexander the Great in the Winter of 328/327. Khwarezm, or Chorasmia, is a large oasis region on the Amu Darya river delta in western Central Asia, which borders to the north the (former) Aral Sea, to the east the Kyzylkum desert, to the south the Karakum desert and to the west the Ustyurt Plateau. It was the center of the (indigenous) Khwarezmian civilization and a series of kingdoms, whose capitals were Kath, Gurganj (the modern Köneürgenç) and from the 16th century on, Khiva. Today Khwarezm belongs partly to Uzbekistan and partly to Turkmenistan.

Literatura

  • Siegmar W. Breckle & al. 2012: Aralkum, a man-made Desert; The desiccated floor of the Aral Sea (Central Asia). Springer, Ecological Studies 218, 486 pp. ISBN 978-3-642-21116-4
  • H.M. Schulz & al. 2005: The birth of the Paratethys during the Early Oligocene; From Tethys to an ancient Black Sea analogue. Global & Planetary Change 49 (3-4): 163-176.
  • F. Rögl 1999: Mediterranean and Paratethys, facts and hypotheses of an Oligocene to Miocene paleogeography. Geologica Carpathica 50(4): 339–349.
  • Philip Micklin 2007: The Aral Sea Disaster. Annual Review of Earth and Planetary Sciences 35 (4): 47–72. doi:10.1146/annurev.earth.35.031306.140120. http://arjournals.annualreviews.org/doi/pdf/10.1146/annurev.earth.35.031306.140120.
  • François Bendhun & Philippe Renard 2004: Indirect estimation of groundwater inflows into the Aral sea via a coupled water and salt mass balance model. Journal of Marine Systems 47 (1-4): 35–50. http://www1.unine.ch/chyn/php/publica_detail.php?id=560.
  • Damien SirJacobs & al. 2004: Influence of the Aral Sea negative water balance on its seasonal circulation patterns. Journal of Marine Systems 47 (1-4): 51–66.
  • Tom Bissell 2002: Eternal Winter; Lessons of the Aral Sea Disaster. Harper's: pp. 41–56. http://harpers.org/archive/2002/04/0079135.
  • William S. Ellis 1990: A Soviet Sea Lies Dying. National Geographic: pp. 73–93.
  • Rob Ferguson, 2003: The Devil and the Disappearing Sea.: Raincoast Books, Vancouver. ISBN 1551925990.
  • Jeanne Kasperson & al. 1995: The Aral Sea Basin, a Man-Made Environmental Catastrophe. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht, Boston. pp. 92. ISBN 9280808486.
  • Shir Muhammad Mirab Munis & Muhammad Reza Mirab Agahi 1999: Firdaws al-Iqbal, History of Khorezm. Transl.& Ed. Yuri Bregel, Brill, Leiden.
  • L.N. Gumilev 1989: Etnogenez i biosfera Zemli. Leningradskiy gossudarstvenniy universitet, izdateljstvo universiteta, Leningrad.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Prahrvatski_i_novi_Aral&oldid=41725"