Ban Marjan Domagoj
Ban Marjan Domagoj (864. - 876.: neretvanski kosiz Dommagous, 'pessimus dux Croatorum'): - To je jedan od najmoćnijih i zamalo neovisnih vladara ranih Hrvata uz iztočni Jadran u IX. stoljeću prije dinastie Trpimirovića. U srednjovjekim latinskim izvorima se taj starohrvatski čelnik naziva Dommagous, a u ranim glagoljsko-čakavskim kao "kosiz Domagoj".
Domagoj je izprva u mladosti bio neretvanskim admiralom s titulom Marjan, pa potom u zrelim godinama postaje i hrvatskim banom čija je vlast približno dosezala od Kvarnera do Neretve i Hercegovine. Tiekom vlasti je medju ranohrvatskim vladarima uglavnom vodio na Jadranu najoštrije pomorske bojeve uzastopno s Bizantom, Mletcima i Arapima.
Sadržaj
Vladarski naslov
Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se on redovno navodi kao tzv. "knez" Domagoj, što je sigurno pogrješni prijevod iz srboslavske tradicije za izvorne latinske navode "dux Croatorum" ili "dux Dommagous" i slične. Vjerodostojan prievod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srbskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativni naslov "knez" ne odnosi na čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika.
U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni čelnik uglavnom naziva ban, a neovisni je kralj. Prama tomu, u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali neki srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom banovi, a mogućih pravih knezova bilo je samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš pravi knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran tada bili samo banovi, ili obćenito i neodredjeno u prievodu kao "čelnici" (= dux, srpski: vožd).
Dolazak na vlast
Ivan Đakon bilježi kako je 864. godine ubijen dužd Petar, pa je izabran Urso i nastavlja: "Naime, prije rečeni dužd Urso žurio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja." U jednom tekstu sastavljenom iz dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja kao princa (tj. bana) Neretljana: "Domoghoi, prinze dei Narentani".
Iako je predhodni hrvatski ban Trpimir I. i utemeljitelj vladarske loze Trpimirovića, vjerojatno imao tri sina - Petra, Sedeslava i Muncimira, ipak na hrvatsko bansko priestolje potom dolazi neretvanski Marjan Domagoj, pripadnik druge obiteljske loze neretvanskih admirala, kojoj se nasljedni zemljišni posjed nije nalazio izmedju Splita i Trogira. Za Domagoja se u kasnijim talianskim ljetopisima (15. i 16. stoljeće) kaže kako je bio princ Neretvana (Domoghoi prinze de Narentani).
Zabilježena su u srednjovjekoj hrvatskoj poviesti samo dva vladarska imena s arhaičnim završetcima na -goj: Domagoj i Berigoj, a obojica su bili neretvanski admirali - Marjani. Po jugo-istoričarima bi bilo moguće da je vazalni "knez Neretvanske krajine" (tj. admiral) koja je tada pripadala Trpimirovoj banovini, nakon njegove smrti preuzeo vlast. Tada bi navodno po jugoistoričarima bio pogubljen i Trpimirov prvi sin Petar.
Boj s Mletcima i Arapima
Ovu promjenu hrvatske dinastie pokušali su opet iznova zlorabiti Mlečani, koji su se u to doba oporavili od težkih pomorskih gubitaka zadobivenih od Arapa prije 25 godina, pa su god. 865. pripremali napad na Hrvatsku, ali je Domagoj uzpio ugovoriti mir. U medjuvremenu su Arapi dalje napadali obalne gradove oko Jadrana, a od 866. obsjedali su kroz 15 mjeseci Dubrovnik, koji se je uzpio obraniti svojim snagama i uz pomoć bizantske ratne mornarice.
Domagoj je dotada već učvrstio svoju vlast, pa je pomogao 869.- 871. franačkom kralju Ludoviku II. da zauzme lučki grad Bari, koji su prije osvojili i neko vrijeme držali Arapi. Bari je zauzet na juriš 2. veljače 871., a u hrvatskoj mornarici bana-admirala Domagoja sudjelovalo je i dubrovačko brodovlje. Tadanji hrvatsko-dubrovački pomorski savez uzduž iztočnog Jadrana je prva sigurno zapisana veza Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom.
U to doba je Domagojev boravak pod Barijem opet zlorabio Bizant, koji je sa svojom mornaricom napao i pokorio Neretvane, pa je potom opustošio i hrvatsku obalu. Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.
Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII. u istom pismu tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „vodjom Sklavina“ (dux Sclavorum). Bizant u ovo doba i formalno utemeljuje svoju Temu Dalmaciju (iztočnojadranski lučki gradovi i otoci pod Bizantom).
Smrt i sukobi sljednika
Povodom Domagojeve smrti 876. godine, Ivan Djakon naziva ga „najgorim vodjom Slavena“ (pessimus dux Sclavorum). Potom idući mletački dužd Urso I. Patriciaco sklapa mir s Hrvatima, ali već nakon Domagojeve smrti Mlečani opet napadaju Neretvane, pa se zato smatra kako su se oni tada ponovo osamostalili. Potom je od 876. do 878. Primorskom Hrvatskom prvo kraće vladao sljednik iz Domagojeva roda, najvjerojatnije ban Inoslav (kojega jugo-istoričari balkaniziraju kao tzv. "knez Iljko"). Zatim Bizant 878. dovodi na vlast Sedeslava Trpimirovića, srednjeg sina Trpimira I. (tzv. "Zdeslav" u balkaniziranoj jugo-istoriji), koji je u medjuvremenu izbjegao iz Hrvatske u Carigrad, kako bi zaobišao Domagojeve čistke.
Drugi nasljednik Domagoja i predhodnik bana Branimira na hrvatskoj vlasti u Dalmaciji je bio ban Sedeslav Trpimirov (u jugoistoriji: "knez Zdeslav"). Ban Sedeslav je bio kratkotrajni dalmatinski vladar južne primorske Hrvatske od 878. do 879, a pripadao je rodu Trpimirovića tj. najvjerojatnije je bio sin začetnika te dinastie Trpimira I. (848.- 863.). Od 878. bizantski car Bazilije I. organizira u Hrvatskoj bizantsko-pravoslavnu urotu kojom svrgava bana Inoslava Domagojeva i dovodi na vlast svoga bizantskog vazala Sedeslava.
Tako 2 godine nakon Domagojeve smrti dolazi na hrvatsko priestolje Sedeslav, postavši prvim i jedinim hrvatskim vladarom kojega je Bizant postavio na vlast, pa je zato ovaj mladu Hrvatsku državu podredio iztočnom pokroviteljstvu Bizanta gdje je upravo tada patriarh Fotije počeo s pravoslavnim razkolom od Rima. Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Sedeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Izgleda kako je Sedeslav uglavnom vladao kao bizantski vazal, a gradovi Teme Dalmacije su njemu plaćali porez koji su dotad plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik tada plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima).
Bilo je to već vrieme prvoga crkvenoga razkola dok je carigradski patriarh bio Fotije, pa je približavanje Bizantu značilo udaljavanje od pape i balkansku usmjerbu Hrvatske spram budućeg pravoslavlja. Stoga u to doba rimski papa prikuplja i organizira saveznike protiv bizantske prevlasti. Kratka vlast Sedeslava prestaje već god. 879., kada diljem Dalmacije izbija obćenarodni protubizantski ustanak kojim se prekida taj vazalni odnos s Bizantom, pa Branimir kao čelnik ove pobune ubija Sedeslava i preuzima vlast.
Summary
Domagoj (Latin: Dommagous) was an early prince (Croatian: ban) of Croatia in 864–876. Domagoj was a powerful Croatian nobleman, with lands around Knin and the founder of the House of Domagojevi. Following the death of Duke Trpimir I in around 864, he was succeeded either by his son Zdeslav, who was shortly after deposed by Domagoj in a civil war, or directly by Domagoj. Domagoj became the Duke of the Duchy of Croatia and Trpimir's sons, Petar, Zdeslav and Muncimir, were forced into exile and fled to Constantinople. During Domagoj's reign piracy was a common practice, which caused bad relations with Venice. Since the Croats were occupied with fighting over Trpimir's inheritance, Doge Orso I Participazio broke the long lasting peace treaty signed with Duke Mislav and attacked Croatia. In 865 Domagoj was forced to make an unfavourable peace with the Venetian Republic, giving hostages to Venice as a guarantee for safe passage of Venetian ships in the Adriatic Sea.
Then the Arabs were attacking the Dalmatian coast. The Arabs also held several cities on the Italian coast, including Bari and Taranto. After ravaging Kotor, Kišan and Budva, in 866 the Arabs started besieging Dubrovnik, which resisted the attacks for 15 months and was finally defended by the help of Byzantium. The Byzantines regained initiative in the Adriatic and attacked Bari in 868 together with the Franks, but soon recalled their forces blaming Franks for inactivity. Domagoj helped the Franks, as their vassal, to seize Bari from the Arabs in February 871. Ships from Dubrovnik also participated in the attack. Although the Arabs were still dangerous with their raids in the Adriatic, the Venetians were the main enemy of Domagoj. In the meantime, Byzantium restored control over several Dalmatian cities and the Narentines, while the Venetians renewed their attacks on Croats. An attempt to overthrow Domagoj, possibly from the Trpimirović dynasty and with Byzantine help, forced Domagoj to a temporary peace in order to deal with the rebels. Domagoj dealt with them quickly and cruelly.
Literatura
- Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. [Romilly] J. [James] H. [Heald] Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.
- Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
- Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
- Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3
Poveznice
Referenca
Middle parts compiled chiefly from Wikipedia, others in starting and end mostly original from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.
- PREUSMJERI Predložak:Hrvatski narodni vladari
