Neretvanska banovina

Neretvanska banovina (latin. ducatus Naroniae, grč. Orontes, jugonaziv: "Neretljanska kneževina"), bila je srednjovjeka starohrvatska pokrajina na području južne Hrvatske: danas Splitsko-dalmatinska i dijelom Dubrovačko-neretvanska županija. Neretvanska banovina se nalazila između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a na moru je posjedovala otoke Brač, Hvar, Vis, Korčulu i Mljet. Zbog tih pomorskih posjeda, navodno bi dobila i naziv "ducatus Naroniae" (jugonaziv: "Morska zemlja" ?) odnosno Pomorje (= novije nategnuto jugo-tumačenje!).

Abstract

Narentine Principality or the Pagania (Greek: (Ν)αρεντάνοι - (N)arentanoi, Croatian: Neretvani, Paganija; Italian: Narentini, Serbian: Паганија; Неретљани - Neretljani), was a land settled by the Slav tribe known as the Narentines (Neretljani) in an area of Dalmatia (modern Republic of Croatia) west of the river Neretva (Narenta). They were known for their piracy. Pagania bordered the medieval Kingdom of Croatia to northwest and spread eastwards from the river of Cetina to Neretva. It was consisted out of three lesser provinces: Makar, Rastik (from Imotski to Ljubuški) and inland Dalen (not on the coast); it also included the islands of Mljet, Korčula, Brač and Hvar. The main Narentine cities were Vrulja (Brela), Mokro, Ostrog (at modern Zaostrog) and Lavćen (Gradac) or Slavineca; but by far the most important was the fortified Omiš. At the east, Neretvia reached the river of Neretva, which faced Zachlumia eastwards (modern Herzegovina).

Kraći zemljopis Neretve

Neretva (grč. Orontes, latin. Naro, talij. Narenta, čakav. Narêtva), je rijeka jadranskog sliva, dužine 225 kilometara u Hercegovini i Hrvatskoj (Dalmacija). Rijeka Neretva je najdulja i najveća rijeka u istočnom jadranskom slivu. Neretva izvire na nadmorskoj visini od 1.095 metara ispod planina Zelengore i Lebršnika uz tromedju Bosne, Hercegovine i Crne Gore i kroz BiH protječe u dužini od 203 km, a najdonjih 22 km teće kroz Hrvatsku. Neretva od izvora prema ušću prvotno teče od jugoistoka na sjeverozapad, tvoreći tako i sjevernu stranicu Hercegovine. Nizvodno od Konjica kod ušća Rame skreće prama jugu i dalje od Rame do ušća teče smjerom sjever-jug. Njezini pritoci u gornjem tijeku su s desne strane kanjonske rijeke Rakitnica, Repešnica i Ljuta, a sa lijeve Ladjanica, Župski Krupac, Bukovica i Bijela. Manji su još gornji pritoci rječice Krupac, Trešanica, Idbarčica (Baščica), Kraljuščica i Neretvica. Najveći i važniji donji pritoci Neretve su od zapada Rama, Ugrovača i Trebižat, a od istoka Buna i Bregava. Oko delte Neretve je desetak plićih močvarnih jezera od kojih su najveća Kuti, Deran, Komin, Baćina, itd. U svom većem dijelu sve do Čapljine je Neretva kanjonska rijeka, a zapadno od Konjica se danas ulijeva u umjetno akumulacijsko jezero Jablanica. Od morske obale do Metkovića Neretva je plovna (20km), a od Opuzena se dijeli na 12 rukavaca koji tvore njezinu deltu i u Jadransko more utječe izmedju Ploča i Rogotina.

Neke zanimljivosti

Stari Neretvani (ili danas popularnije "Neretvanski gusari") dugo su bili strah i trepet Jadranskog mora, a Dan Hrvatske ratne mornarice obilježava se 18. rujna, kada su Neretvani davne 887. godine u bitki kod Makarske porazili mletačku flotu dužda Petra Kandiana, čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija.
Postoji legenda o navodnom neretvanskom podrijetlu bana Domagoja, što zvuči logično s obzirom da se Domagoj usredotočio na pojačanje mornarice zbog čestih sukoba s mletačkim duždom Ursom Particiakom. Samo dva neretvanska imena iz tog doba imaju završetak -goj, Domagoj i Berigoj, a obojica su bili banovi i admirali.
Svake godine, druge subote u kolovozu na Neretvi se u čast neretvanskih 'gusara' vozi poznati turističko-sportski spektakl, "Maraton lađa" na Neretvi.
Topla i plodna delta Neretve je bogato uzgajalište mandarina, lubenica, rajčica, grožđa i brojnih inih poljoprivrednih prozvoda.
Delta je iznimno bogata jeguljama, koje su uz žabe sastavni dio najpoznatijeg lokalnog gastronomskog specialiteta, Neretvanskog brudeta.

Opća povijest

Nakon doselidbe Hrvata na Sredozemlje u prostor rimske provincije Ilirika i susjednih provincija, ovi su se teritorialno i upravno organizirali u par država, koje se mogu podijeliti u dvije skupine: Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska. Ova je bila podijeljena na nekoliko državica "sklavinija," odnosno zemlja Slavena, kojima je vladao vazalni ban (ili jugo-"knez"): Neretvanska banovina, Zahumlje (Hum), Travunja (Tribunia) i Duklja (Dioclea). Neretvanska banovina je bila uporna i tvrda u međunarodnoj politici protiveći se moćnim susjedima kakvi su bili Mletci. Oslonac su imali u velikom pomorskom i ratnom umijeću svoje ratne mornarice. Bili su u tijesnoj vezi sa zapadnijim primorskim Hrvatima, što dokazuje uzajamno pomaganje primorskog bana Mislava i neretvanskog admirala Družjaka (Družac). Tako su oni skupa pobijedili mletačkog dužda Petra Tradonika, a o tom nam govore spisi Ivana Đakona koji Mislava naziva dux, a Družaka iudex. Zbog istih je razloga mletački dužd Urso Patricijak u siječnju 880. bio prinuđen na obnovu savezništva s Francima, sklopivši ugovor s kraljem Karlom III. Debelim, sve u cilju borbe protiv Neretvana.

God. 887. dolazi do legendarne bitke kod Makarske 18. rujna 887. između Neretvana i Mlečana, predvođenih duždom Petrom Kandianom. 18. rujna 887. Nakon početnih uspjeha Mletaka, neretvanski Hrvati u žestokom protuudaru razbijaju mletačku flotu i postrojbe na kopnu, pri čemu pogiba i sam mletački vođa. Ovaj datum se obilježeva kao Dan Hrvatske ratne mornarice, čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija. Nakon te bitke, sve do 11. stoljeća, mletački napadi su utihnuli, a pored svega toga, Mlečani su morali plaćati svake godine danak Hrvatima. Neretvani se u ratu nisu koristili velikim brodovima, nego manjim brodicama tzv. sagene. One su, pretpostavlja se, bile varijacija vikinških drakkara, a nosile su do najviše 40 ljudi. Međutim imali su još manja plovila kondure, koje su nosile oko 15 mornara. Za svakidašnje poslove rabili su i još uvijek koriste svoje autohtono plovilo, neretvansku 'ladju'.

Iskon Neretvana

Neretvani (ili jugo-"Neretljani") su danas u užem smislu uglavnom stanovnici plodne delte rijeke Neretve, što odgovara južnohrvatskom zemljopisnom prostoru koji se proteže između gradova Metkovića i Ploča. Srednjovjeki Neretvani (Arentani, Narentani, Pagani i Mariani; noviji jugonaziv: "Neretljani" i tzv. jugo-"Morjani") su stari Hrvati koji su u VII. stoljeću nastavali prostor između rijeka Cetine i Neretve, po susjednim otocima i poluotoku Pelješcu. Njihovu zemlju Grci i Bizantinaci nazivaju Orontes ili Arenta po rijeci Neretvi, a ini Slaveni i Mlečani kao Pagania, što je od riječi "pagani" tj. nekršteni. Tzv. 'Neretljani' ili "Morjani" (novoizmišljeno jugo-ime) su u nekim dokumentima svoju zemlju spominjali pod imenom Mariania ili Krajina zato što pripada onima koji žive na obali, odnosno kraju uz more jer se i danas primorje čakavski kaže kraye i primorci su krajàni (što nema veze s novom srpskom "krajinom").

Pučanstvo je bilo nazvano po rijeci Neretvi: hrvatski Neretvani (ili srpski Неретљани = Neretljani). U latinskim izvorima ih se naziva Narentani, a u grčkima Arentanoi. Za razliku od susjednih krajeva, stanovnici Neretvanske banovine su zbog izoliranosti i smatranja da je kršćanstvo sredstvo prisile, imali očuvanu pogansku vjeru arianstva, tako da su ovi Hrvati dobili ime "pogani", a zemlja "Poganska", lat. Pagania. Pučanstvo se većinom bavilo ribolovom te uzgojem smokava i maslina, ali je najunosniji posao bilo gusarenje. Mletački trgovački brodovi prolazili su Jadran hrvatskom obalom jer je lakša za plovidbu od talijanske, a to iskoristili Neretvani i svojim brzim sagenama pljačkali sve strane brodove, pogotovo mletačke, a to je par puta uzrokovalo rat. Neretvane je dijelom smirio tek kralj Petar Krešimir IV. Postoji par hipoteza o iskonu Neretvana i mišljenja su protivna ovisno o hrvatskom ili srpskom polazištu. Međutim, postoji još treća jugoslavenska hipoteza koja smatra "Neretljane" kao zaseban južnoslavenski narod koji se naseljavao zajedno s inim Slavenima, odnosno četvrta hipoteza kao neslavene ilirskoga ili iranosarmatskog iskona na što upućuju strana neslavenska imena niza njihovih srednjovjekih čelnika iz 12. i 13. stoljeća: Brenna, Sebenna, Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor itd.- ovo zadnje najviše potvrdjuje nova biokemijska genetika ovdašnjeg pučastva gdje su jedva 1/5 slavenskog haplotipa R1a/Eu19, a 2/3 ili 60-71% su posebnoga dinarskog tipa I1b/Eu7 tj. većina Neretvana su zapravo predslavenski potomci prapovjesnih starosjedilaca.

Povijesna podjela banovine

Prostor neretvanske Paganije bio je sastavljen od 3 stare srednjovjeke županije: Rastoka, Mokron i Dalen. Prve su dvije bile primorske županije s otocima, dok je prostorno najveća županija Dalen (Duvanjska županija) zauzimala kopneno zaleđe iza gorskih grebena Mosora, Biokova i Rilića sve do visokih ramskih planina. Utvrdjeni srednjovjeki gradovi-utvrde koji se tada spominju su bili: Mucrum ili Mokron (sada Makar uz grad Makarska), Beroullia ili Vrulja (između Brela i prijevoja Dubci), Ostrok ili Ostrog (između Zaostroga i Podaca), pa Labinetza ili Lapčanj (danas Gradac).

Neretvanski kraj je u tom razdoblju bio nepovoljan za poljoprivredu i stanovnici su se bavili jedino obradom smokava i maslina. Bavili su se i ribolovom koji je uz gusarenje, bio najvažnija djelatnost. Zemlja je, pogotovo uz Neretvu puna močvara i riječnih rukavaca, koje su stanovnici koristili kao prometnice ili u obrambene svrhe. Neretvani bi namamili neprijatelja (najčešće Mlečane) duboko u nutarnje močvare i ovi nespretni u tim uvjetima, dolaskom plime bi se utopili ili otrovali močvarnim plinovima. Drugi je način obrane bio postavljanje stupica u šašu. Stari Neretvani su naseljavali više ispone jer je uz samu rijeku bilo teško i opasno živjeti, a počeli su se spuštati kasnije tek kad su započele melioracije močvara. Još i danas postoje ruševine napuštenih brdskih sela na okolnim uzvisinama. Neretvanski kraj je možda najpoznatiji po autohtonim neretvanskim lađama i trupicama ili trupama. Ta su se plovila koristila stoljećima i imala široku primjenu, od transportne do borbene. Mogla su se u nuždi potopiti pod vodu i ponovo izvući kad je potrebno, što je bila prednost u obrani.

Srednji vijek

Po mletačkim zapisima se pomorski prostor između ušća rijeka Neretve i Cetine spominje kao strah i trepet njihovom brodovlju. Mlečani su poduzimali cijeli niz vojno-pomorskih akcija protiv Neretvana (Marjana) i marjanskog brodovlja, a uglavnom su završavale neuspješno. Za odmazdu su se Neretvani zalijetali sve do Istre i prekojadranske pokrajine Apulije do rta Monte Gargano. Mletački dužd Ivan Particiak bio je prisiljen sklopiti mirovni ugovor s Neretvanima 830. godine i trajao je tek nekoliko godina. Već god. 835. su Neretvani opet zaplijenili nekoliko mletačkih brodova. Nakon toga 839. godine je ponovo sklopljen mir između hrvatskoga bana Mislava i neretvanskog admirala Družaka s naše, te mletačkoga dužda Petra Tradonika i ume Mlečana. Međutim se već iduće godine (840.) dužd Petar morao vratiti osramoćen u Mletke nakon poraza koji su mu nanesli Neretvani predvođeni banom Deodatom. Godine 887. pokraj tadašnje luke Mokron (Makarska) odigrala se legendarna bitka. Ambiciozni dužd Petar Kandian zaplovio je s 12 bojnih brodova na Paganiju. Mlečani su u početku pritisnuli Neretvane, ali se onda ratna sreća okrenula i Neretvani su nanijeli dotad nezapamćen poraz Mlečanima i dužd Kandian je u toj bitki izgubio glavu. Njegovo je tijelo ostalo kod Neretvana, pa ga je venecijanski tribun Andrija morao ukrasti kako bi ga pokopao u stolnoj gradskoj crkvi. Ova je bitka značajna jer se Mlečani nisu više nikad usudili tako izravno napasti Neretvane.

Skoro cijelo stoljeće Mlečani pokušavaju pokoriti Neretvane, ali im to nikako ne uspijeva. Tako su po tko zna koji put 948. godine pod vodstvom dužda Petra III. Kandiana (unuk gore navedenog) Mlečani u pokušaju osvajanja trpe teške poraze od Neretvana. Nakon toga Mlečani konačno pristaju plaćati danak Neretvanima za slobodnu plovidbu njihovim vodama, što će potrajati sve do 996. godine tj. do mletačkog otimanja otoka Hvara i Korčule pod vodstvom mletačkog dužda Petra II. Orseola i početka slabljenja Paganije i njezine moći.

Neretvanski admirali Marjani

Onomastika, etnokultura i antropologija tzv. srednjovjekih "Neretljana" uglavnom upućuje na njihov neslavenski iskon bilo od autohtonih antičkih Ilira (Delmata) ili od doseljenih Iranohrvata, što tu potvrdjuje i nova biokemijska genomika pučastva s razmjerno najnižim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini slavenskog haplotipa (R1a / Eu19) i najvišim udjelom Dinaraca tipa I1b / Eu7 u iznosu od 60-71%. Tu je od Neretve do Poljica takodjer najveće obilje u Hrvatskoj arheonalaza dualističke simbolike i mazdaističke ikonografije, pa poljička prijestolnica Gata (indoiranski = prijestolje) i to nekršteno područje se u srednjovjekim dokumentima još zove Pagania. Ovo je srednjovjeka Orontska banovina (ducatus Maroniae) sa 3 župe: Rastok (Cetina), Dalen (Duvno), Mokron (Biokovlje) i još istočnije Oront (donja Neretva). Na moru ta banovina obuhvaća pod starim imenima otoke: Brača, Lesno (Hvar), Kurkar (Korčula), Mlieće (Mljet), Rat (Pelješac) Jiš (Vis), Bući (Buiševo), Šuša (Sušac), itd. Njihovi elitni pomorci Marjani (indoiranski: plemići, bojovnici) su bili najbolji srednjovjeki pomorci na Jadranu, a kopneno ratno plemstvo katunari (perzijski katunâr) su najžešći hrvatski bojovnici i tvrda jezgra našeg naroda, pa su imali važnu ulogu pri uzastopnom uskrsnuću hrvatske države u 12. st., pa u 2. svj. ratu i sada ponovo.

Tzv. "Neretljanska kneževina" je jedna od najvećih podvala jugoistorije "minimalista", sklepana uz golemi trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugo-mistifikaciji, to bi bila neopredjeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak primorskih Srba na Jadranu,- iako je čak do 13. st. baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer posebne "Sklavinije" u srednjovjekom zaledju počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugo-obmana u 20. st., tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum (čakavski marjakir), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad uglavnom nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna etnogrupa kao država u državi - osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I. Družac, Marjan II. Deodat, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac i Marjan VI. Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići (vidi niže).

Marjan I. Družac

Marjan I. Družac (latin. Drosaicus), je oko god. 839. prvi zapisan pomorski čelnik u Hrvatskoj. Bio je suvremenik i hrvatski admiral u doba dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.), kada uspješno ratuje na Jadranu u obrani naše obale i otoka protiv napada Venecije za osvajanjem istočnog Jadrana. Od njegova doba počinju na Jadranu i prvi gusarski napadi islamskih Saracena, koji već pljačkaju po obali i otocima, pa love i prodaju naše roblje na Siciliju i u maursku Španjolsku. Ti uzastopni mletački i još saracenski napadi su vjerojatno bili glavnim uzrocima da se tada u Dalmaciji morala pojačati brojnija hrvatska flota i zato postaviti posebnoga starohrvatskog admirala (dux Marianorum).

Marjan II. Božidar

Marjan II. Deodat (= Božidar) je poznat kao drugi sposobni admiral neretvanske mornarice koja je god. 840. u doba dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 846.) uništila moćnu mletačku flotu dužda Petra Tradonika. Kao vazalni saveznik Bizanta, Božidarova flota odonda takodjer vodi žestoke pomorske bitke s arapskim Saracenima, koji su baš od njegova doba počeli napadati Jadran i pljačkati naše otoke. Nakon Marjana Božidara u idućih stotinjak godina nije nam poimence poznato par slijedećih starohrvatskih admirala, jer vjerojatno nisu sudjelovali u ključnim pomorskim sukobima.

Marjan III. Berigoj

Marjan III. Berigoj (lat. Berigous, 1026.- 1050.): To je drugi i najmoćniji starohrvatski admiral u doba najveće Kraljevine Hrvatske za najjačeg vladara Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1057.) kada Hrvatska ima u vlasti, osim prostranog zaledja do Mure i Dunava takodjer i cijelu istočnojadransku obalu od Raše pa sve do Drima i sve jadranske otoke čak do Tremita. Tada je za držanje i obranu tolike obale i otočja doista bila neizbježna snažna mornarica s posebnim jakim admiralom, koja je vjerojatno podjednaka kao i u najjače doba kralja Tomislava. Berigoj je imao 3 sina i kasnijih hrvatskih admirala: Jakova, Rusina i Slavca.

Marjan IV. Rusin

Marjan IV. Rusin (oko 1050.- 1060.) je četvrti zapisani starohrvatski admiral, takodjer u doba kralja Stjepana Dobroslava, a bio je stariji sin Berigoja. Admiral Rusin je bio manje moćan od prethodnog oca Berigoja i rjedje se spominje od inih naših admirala.

Marjan V. Slavac

Marjan V. Slavac (oko 1060.- 1073.) je peti poznati starohrvatski admiral Jadrana u doba našega moćnog kralja Petra Krešimira IV. (1057.- 1074.), ali tada Hrvatska već gubi najjužnije obale i otoke južno od Neretve zbog pomorskih napada Normana, u kojima je po nejasnim navodima možda zarobljen i sam Slavac pa su ga morali odkupiti predajom južne obale. Admiral Slavac je Rusinov brat i genealoški je važan, jer je oženio princezu Nedu, kćerku kralja Krešimira. S njom je rodio Krešimirovog unuka Petra II. Slavca koji je kasnije postao zadnjim hrvatskim kraljem poznatim kao Petar Svačić, u kojemu su se time spojile kraljevska dinastija Trpimirovića i admiralska loza neretvanskih Marjana.

Marjan VI. Jakov

Marjan VI. Jakov (1073.- 1089.) je najmladji sin Berigojev koji je naslijedio prethodnog admirala i brata Slavca u doba predzadnjeg hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (1076.- 1089.). To je nešto moćniji admiral i tada je Hrvatska opet ojačala na Jadranu, pa drži većinu jadranskih otoka i dalmatinskih obalnih gradova. U to doba pojačana hrvatska mornarica opet kontrolira veliki dio Jadrana i vodi više uspješnih pomorskih bojeva uz obale Dalmacije, Albanije i talijanske Apulije. Jakov je zadnji zapisani ranohrvatski admiral iz loze Marjana u doba dinastije Trpimirovića, pa izgleda kako se pogibijom Petra Svačića ne gasi samo hrvatska kraljevska loza, nego takodjer istodobno i admiralska loza dalmatinskih Marjana.

Omiški admirali Kačići

Nakon propasti države Trpimirovića, većina inih poluslavenskih ili slaviziranih starohrvatskih plemića od početka 12. st. su napokon popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju s magjarskim Arpadovićima pa podpisali Pacta Conventa (Qualiter). Naprotiv, tvrdokorni neslavenski Neretvani na jugu to nisu prihvatili i nepopustivo su i dalje opstali izvan Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kao posebna Orontska banovina (jugoistorija: tzv. "Neretljanska kneževina", usp. Ž. Jakić 1994.) boreći se protiv svih naokolo. Pod domaćim vodstvom nove pomorske dinastije Kadziki (kasnije slavizirani Kačići) iz Omiša,- vjerojatno iskonom od davnog rodonačelnika arhonta Khadzona, oni se nastavljaju i dalje oštro i uporno odupirati u žestokim bojevima protiv svih okolnih neprijatelja starohrvatske državnosti,- pa su ih zato većina okolnih susjeda u okruženju (osim rimskog pape) uporno proglašavali ilegalnim gusarima. Stoga je ta Orontska banovina Kačića u Dalmaciji zatim kroz idućih 2 stoljeća ostala posljednjim branikom (reliquiae reliquiarum) kakve-takve starohrvatske državnosti i neovisnosti u nastavku od 1102.- 1287.

Ova se dalmatinska državica prvenstveno temeljila na njihovoj nepobjedivoj floti i pomorskoj moći, ter prirodnoj nedostupnosti ljutoga krasa u njihovu zavičaju, kao tamponska banovina izmedju Magjara, Bizanta, Venecie i nove Bosne. Promjenjive granice njihove kontrole na kopnu su većinom išle od Stobreća do Neretve i na većini srednjodalmatinskih otoka, a njihovo bansko sjedište i tadašnji centar preostale neovisne Hrvatske bio je Omiš. Medjutim, na vrhuncu moći bana Kolmana Kačića čak uz priznanje pape, početkom 13. st. su oni protiv Venecije i Magjarske opet kontrolirali većinu dalmatinskih obala (osim većih gradova) i većinu jadranskih otoka od Visa sve do Kvarnera i Krka, pa im je država bila dijelom slična kao u doba ranih dalmatinskih banova prije hrvatskog ujedinjenja. Od njihovih desetak banova-admirala većina nose osobita uglavnom neslavenska imena: Yuran, Nikol, Brenna, Sebena, Malduk, Kolman, Tollen, Ossor, Radoš, Bogdan.

Juran Kačić I.

Juran Kačić I. (Yuran Khadzik, 1102.- 1130.) je prvi poznati južnohrvatski čelnik iz nove dalmatinske dinastije Kačića u 12. stoljeću, koja se ubrzo nastavlja u istom području tek desetljeće nakon nestanka neretvanskih Marjana. Nakon prihvata Pactae Conventae (Qualiter) s Magjarima kod ostaloga sjevernijeg plemstva u Hrvatskoj, dalmatinski ban Yuran to odbija i dalje samostalno vlada izvan te vazalne Hrvatske, tj. u srednjoj Dalmaciji južno od Splita do Neretve i na većini dalmatinskih otoka. Za sigurnost je Yuran opet ojačao hrvatsku ratnu flotu koja je uglavnom propala u prethodna 2 desetljeća zbog dinastičkog raspada i mletačkih napada, pa je naša mornarica pod njim slična kao pod Zvonimirom.

Nikol I. Kačić

Nikol I. Kačić (1130.- 1167.) je nastavio s daljim jačanjem banovine i mornarice i postigao zamalo podpunu neovisnost približno sličnu kao prije ban Branimir. Nakon sposobnog Domagoja i Berigoja je Nikol I. jedan od najboljih admirala na Jadranu u našoj srednjovjekoj povijesti, pa njegova moćna i brojna flota već kontrolira veliki dio Jadrana od Istre sve do Apulije. On vodi uzastopno žestoke pomorske bojeve s Venecijom i Bizantom, kao i na kopnu protiv Magjara pod Belom II. i Gejzom II., s kojima održava granicu preko Stobeća, Cetine i Hercegovine. Po veličini i snagi njegova banovina omiških Kačića zaostaje samo za kasnijim najmoćnijim banom Kolmanom.

Brenna Kačić III.

Brena Kačić III. (Brenna Khadzik, 1167.- 1190.) je naslijedio oca Nikola I., ali je u vladanju bio manje uspješan od ovoga, a banovina mu je oslabila i smanjila se. Zato gubi podpunu neovisnost i kao najmanju opasnost prihvaća vrhovnu vlast dalekog Bizanta, pa postaje vazalom cara Emanuela Komnena (1181.- 1185.). Kao idući ban ga je naslijedio još slabiji sin Sebena.

Sebena Kačić IV.

Sebena Kačić IV. (Sebenna Khadzik, 1190.- 1208.) je naslijedio već slabog oca Brenna, od kojega se pokazao još nesposobnijim i to je bio razmjerno najlošiji ban u lozi omiških Kačića. Povlači se pred Madjarima iz zaledja i državica mu se jako smanjila tek na širu okolicu Omiša u srednjoj Dalmaciji, a i flora mu je oslabila. Zato je na moru poražen od Venecije koja uz podršku križara provaljuje do samog Omiša, pa Sebena konačno potpisuje primirje s Mlečanima i čak postaje venecijanski vazal. Naslijedio ga je idući puno sposobniji i samostalniji dalmatinski ban Malduk.

Malduk Kačić V.

Malduk Kačić V. (Maldukh Khadzik, 1208.- 1221.) je novi sposobniji i snažan ban iz loze Kačića, koji obnavlja dalmatinsku banovinu do slične razine kao raniji prethodnik Nikol I. Ovaj više ne priznaje ničije vazalstvo i uglavnom je posve neovisan, a kao novi uspjean admiral je ponovo ojačao brojniju mornaricu. Tada je Bizant uglavnom uništen križarskim ratom, zbog kojega nastaje opći nered na istoku što Omišani koriste za novo jačanje i samostalnost. Zato Malduk vlada zamalo cijelim istočnim Jadranom (osim većih luka), a na kopnu uspješno odbacuje napade Magjara pod kraljem Andrijom II. i vraća se na sjevernu granicu od Splita preko Cetine do Hercegovine. Njegova moćna flota vodi žestoke bojeve s Venecijom, pa na moru kontrolira zamalo cijeli istočni Jadran izmedju Istre i Dubrovnika.

Kolman Kačić VI.

Kolman Kačić VI. (Kholman Khadzik, 1221.- 1232.) je u Dalmaciji daleko najmoćniji neovisni ban iz omiške loze Kačića i to ne samo vojno, nego je bio podjednako uspješan i političko-diplomatski. Pod njim se južna primorska Hrvatska ponovo obnavlja približno kao početkom 9. st. u doba bana Branimira. Slično kao raniji Domagoj i Branimir, tako i Kolman dobiva iz Rima medjunarodno priznanje posebne dalmatinske državnosti i podjednako s papom podpisuje ugovor kako ne će okolo druge napadati dokle god sam ne bude napadnut. Unatoč tom papinskom dogovoru o nenapadanju, susjedi se toga nimalo ne pridržavaju i Venecija u savezu s Magjarima uporno nastavlja s dugim ratom protiv Dalmacije. Zato je opet prisiljen voditi žestoke kopnene bitke s Magjarima koje iznova odbacuje sjeverno od Cetine i Hercegovine, a na moru njegova snažna mornarica uzastopno izbacuje Mlečane s istočnog Jadrana. Tada neovisna i papinski priznata Dalmacija postiže najveću pomorsku snagu nakon Branimira i admirala Berigoja.

Nikol II. Kačić

Nikol II. Kačić (1232.- 1238.) je naslijedio najmoćnijeg Kačića Kolmana, ali je bio razmjerno slabiji ban i loš admiral pa je izgubio podpunu neovisnost i dalmatinska država se počela urušavati. Pod snažnim pritiskom tadanjih europskih velesila navodno u cilju slobodne trgovine na Jadranu, bio je prisiljen sklopiti ugovorno primirje s dalmatinskim obalnim gradovima i to pod neprijateljskim pokroviteljstvom Venecije i Magjara.

Tollen Kačić VIII.

Tolen Kačić VIII. (Tollen Khadzik, 1238.- 1245.) je opet bio sposobniji ban, koji je uglavnom odbacio ucjene i obveze što ih je preuzeo njegov slabiji predhodnik Nikol II. Kao vrlo sposoban hrvatski admiral, Tollen je opet povećao i reorganizirao brojnu flotu koja u žestokim pomorskim bojevima ponovo kontrolira veći dio istočnog Jadrana od Istre pa sve do Apulije, što je u srednjem vijeku bilo zadnje doba razmjerno moćne i neovisne hrvatske Dalmacije. Sposobni Tollen je razmjerno kraće vladao tek 7 godina i naslijedio ga je idući slabiji omiški ban Ossor.

Ossor Kačić IX.

Osor Kačić IX. (Ossor Khadzik, 1245.- 1273.) je opet jedan od najlošijih omiških banova nakon Brenna ni pod njim se dalmatinska banovina dalje postupno urušava spram konačne propasti. Pod slabim Ossorom njegova dalmatinska državica i flota zamalo propadaju. Potom je zajedničkom i koordiniranom vojno-pomorskom akcijom Venecije i savezničkih Magjara pod kraljem Belom IV., omiška banska flota uglavnom uništena, a sam admiral Ossor je zarobljen god. 1273., pa je u Zadru bačen u tamnicu gdje je i umro. Potom ga je naslijedio predzadnji i malo sposobniji omiški ban Radoš.

Radoš Kačić X.

Radoš Kačić X. (Radosh Khadzik, 1273.- 1279.) je predzadnji domaći dalmatinski ban i zadnji neretvanski admiral od Kačića. Ovaj je razmjerno kraće vladao tek 6 godina i to je bio posljednji donekle samostalan omiški čelnik banovine Dalmacije. Bio je razmjerno sposoban kao admiral i pod njim je opet izgradjena nedavno uništena hrvatska mornarica, pa uz žestoke uzastopne borbe sa savezom Magjara i Venecije opet kontrolira najveći dio Dalmacije i jadranskih otoka. Ovo su pod banom Radošom Kačićem bile posljednje samostalne bojne akcije neovisnih južnohrvatskih bojovnika u srednjem vijeku. Naslijedio ga je zadnji slabiji dalmatinski ban Bagdan Kačić.

Bogdan Kačić XI.

Bogdan Kačić (1279.- 1287.) je posljednji dalmatinski ban s kojim se kod Omiša konačno urušavaju zadnji samostalni tragovi neovisne hrvatske državnosti. Nakon što je uz promjenjivu sreću magjarska dinastija Arpadovića ipak bila neuspješna da posve uništi uporne ostatke te posebne hrvatske državice u Dalmaciji, u Budimpešti tada dolazi na vlast nova odlučna dinastija zapadnih Anžuvinaca. Oni konačno sklapaju protiv dalmatinskih banova Kačića iz Omiša čvrsti ugovorni savez s Venecijom, pa koordinirana magjarska armija s kopna i velika mletačka flota s Jadrana čvrsto blokiraju srednju Dalmaciju. Tu su prvo potukli i posve uništili opasnu omišku flotu i konačno su s kopna zauzeli i samu bansku prijestolnicu Omiš, pa su time posve ukinuli samostalnost ove već minijaturne državice. Tako je padom Omiša pred ujedinjenim nadmoćnim snagama s kopna i mora tek godine 1287. (a ne 1102.) napokon zatrt i zadnji preostali trag starohrvatske neovisnosti u srednjem vijeku, koja je u Dalmaciji manjeviše neprekidno trajala kroz pola tisućljeća od ranog bana Višeslava sve do Bogdana Kačića, tj. od 781.- 1287.

Rani inozemni Neretvani

Pored gornjih dvadesetak neretvanskih admirala iz dinastija Marjana i Kačića koji su se manjeviše proslavili doma na Jadranu, u povijesti je poznato bar još 5 inih ranih Neretvana rodom iz otoka Brača i Korčule koji su se još više medjunarodno proslavili kao glavni vojskovodje maurske Španjolske u 10. i 11. stoljeću. Oni su kod nas u domovini prvo bili neretvanski plemići arianske vjere, pa su se preselili u srednjovjeku Španjolsku, gdje su postali prvi zapisani Hrvati koji su prešli na islam. Tamo su prvo bili vojni plaćenici u elitnoj Slavenskoj gardi dalmatinskih legionara, gdje su kao sposobni i uspješni brzo napredovali i postali glavnim generalima maurske vojske tj. po moći drugi u srednjovjekom Kordovskom kalifatu nakon samog kalifa. To su idućih 6 naših maurohrvatskih generala (vidi pobliže Vojskovodje Ameri):

Hadjib Badrov, general emira Abdurahmana III. i suvremenik našeg Tomislava;
Admiral Galib, čelnik maurske flote i vojske kalifa Hakima II. i suvremenik Mihela Krešimira II.
Wadha el-Ameri, general kalifa Hišama II. i suvremenik našega kralja Držislava;
Zohair al-Ameri, sin gornjega i general za 3 kalifa dinastije Omayada, a suvremenik našega Krešimira III.
Khayran al-Ameri, admiral maurske flote i gradonačelnik luke Almeria, suvremenik našega Krešimira III.
Mudjahid al-Ameri, nećak gornjih, admiral i emir taife Denia-Baleari, a suvremenik našeg Stjepana III. Dobroslava;
Ali al-Ameri, pranećak gornjih i vazalni emir taife Denia, a suvremenik našega Petra Krešimira.

Literatura

Živko Jakić 1994: Orontska banovina, kronološki razvoj srednjovjekovne hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište 6: 107-120, Karlovac.
Mihovil Lovrić 1999: Začetak i suton hrvatske pomorske baštine. Hrvatsko slovo, V / 220, 13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
G. Milazzi & M. Yoshamya 1999: Ancient origin of Croatian sailing and naval migrations. Proc. 1st Symp. 'Old-Iranian origin of Croats', 461-473, Iran Cultural Center, Teheran.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from Wikinfo and Chakavian WikiSlavia (and a stub in Croatian Wikipedia).