Starohrvatski admirali

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatski admirali (staročakavski: marjakîr, latin. dux Marianorum, jugoistorija: "morovođa"): - Ovo je povijesni pregled srednjovjekih admirala starohrvatske mornarice na Jadranu, koji su ranije nosili izvorni čakavski naslov marjakir (flotovođa-admiral, latin. dux marianorum) s indoiranskim podrijetlom od prapovjesnog naslova maryaka iz Aveste. Glavni su poznati stariji admirali istočnog Jadrana bili: antički ilirski Skerdilaedas Vardejski i Demetrije Hvaranin, dok je kroz srednji vijek na istočnom Jadranu poznato dvadesetak uzastopnih naših admirala: ranohrvatski "Arhont Khadzon" i polumitski admiral Hrvoje, pa u 10./11. stoljeću starohrvatski neretvanski (dux marianorum) Marjan I. Družac, Marjan II. Božidar, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac, Marjan VI. Jakov, a u 12./13. st. još Yuran Kačić I., Nikol I. Kačić, Brenna Kačić III., Sebena Kačić IV., Malduk Kačić V., Kolman Kačić VI., Nikol II. Kačić, Tollen Kačić VIII., Ossor Kačić IX., Radoš Kačić X. i Bogdan Kačić XI., a posljednji srednjovjeki starohrvatski admiral bio je Vice Bune-Petrov.

Abstract

Early Croatian admirals: A historical survey of the medieval leaders of Croatian royal fleet in Adriatic Sea. Their original Chakavian title in early Croatian was maryakir (fleet-head), descending from the Avestan title maryaka of proto-historic times. The main known early admirals of eastern Adriatic were: the ancient Illyrian Skerdilaidas Ardieios and Demetrius Pharensis, then medieval Croats "Archon Khadzon" and half-legendary Harvatye Maryakir, and in 10th/11th century the dux marianorum Maryan I Družac, Maryan II Deodat, Maryan III Berigoy, Maryan IV Rusin, Maryan V Slavac, Maryan VI Jakov, also in 12th/13th century Yuran Kadzik I, Nikol I Kadzik, Brenna Kadzik III, Sebenna Kadzik IV, Maldukh Kadzik V, Kholman Kadzik VI, Nikol II Kadzik, Tollen Kadzik VIII, Ossor Kadzik IX, Radosh Kadzik X, Bogdan Kadzik XI, and the last medieval admiral there was Vice Bune-Petrov. Although the concurrent Mediterranean neighbors often pragmatically depreciated any Croatian fleets as so-called "pirates", the Chakavian Croats alone in medieval Adriatic had the clear distinction between a true legal admiral of the official state navy called "maryakir", and another illegitimate chieftain of the plundering ships then called "shundrakir" there (e.g. of Sarracens and similar ones).

Tzv. 'morovođa' i 'plavojska'

U 20. stoljeću za vrijeme Jugoslavije su srednjovjeko starohrvatsko pomorstvo uglavnom službeno razmatrali balkanski kontinentalci "žabarskog" iskona, koji o moru i plovidbi nisu znali zamalo ništa. Umjesto upoznavanja ondašnjih glagoljskih tekstova i uvida u izvorne starohrvatske dialekte primorja i otoka, takvi su promašeni 'jugoeksperti' po srbohrvatskom Vukopisu kabinetski izmišljali unatrag novoskovano balkansko nazivlje za srednjovjeko starohrvatsko pomorstvo, flotu, admirale, itd., pa njihovi nestručni epigoni (sljednici) istu besmislenu rabotu nastavljaju do danas. Tako su tek u 20. stoljeću Vukovi jugoslavisti unatrag izmislili prije nepostojeće, kontinentalne novokovanice za naše srednjovjeke admirale kao tzv. "morovođa" i za starohrvatsku mornaricu (flotu) kao tzv. "plavojska".

Admiral/marjakir: 'morovođa'

Općeprihvaćeni medjunarodni termin "admiral" je izvorno nastao kraćenjem iz arapskoga "amir al-bahr" (približno: gospodar mora), jer su srednjovjeki Arapi oko Arabije i na Sredozemlju prvi imenovali službene čelnike svojih ratnih flota približno u smislu današnjih admirala. Potom je asimilacijom iz toga arapskog u srednjovjekom novolatinskom preuzeta slična pomorska titula "admiratus", koja je postala osnovicom za noviji pojam pomorskog admirala u većini europskih jezika. Medjutim su rani srednjovjeki Hrvati još od prve pojave naše flote na Jadranu i Sredozemlju, zbog svoga indoiranskog praiskona već imali mimo toga arapsko-latinskog pojma i svoj vlastiti staročakavski naziv pomorskog čelnika "marjakîr" koji je baštinjen od prapovjesnoga "marjaka" iz Aveste. Toga našeg srednjovjekog 'marjakira' poznaju sve do danas mornarski starci jadranskih otoka, npr. u Kvarneru i donedavna u Dalmaciji, a u srednjovjekim starohrvatskim spisima na latinskom se isti mornarički čelnik isto spominje romanizirano kao "dux marianorum". Medjutim, naši jezično i pomorski nestručni jugo-istoričari i Vukovci su to nezgrapno preveli kao tzv. "vojvoda morjana" ili novosmišljeni smiješni "morovođa", čega nema nigdje u starohrvatskim tekstovima prije 20. st., a niti u domaćim govorima istočnojadranskih starosjedilaca. Dapače, za razliku od srednjovjekih sredozemnih susjeda (i jugoistoričara-'minimalista') koji zamalo svako hrvatsko brodovlje zbog pragmatične konkurencije pogrdno nazivaju "gusarima", sami primorski čakavci na Jadranu već od srednjeg vijeka imaju svoj pomorski kodeks časti i jasno razlikuju 2 posebna pojma za pomorske čelnike:

  • Službeni admiral prave državne flote koji se čakavski zvao "marjakîr", te
  • Ilegalni pljačkaški vojvoda gusarskog brodovlja koji se čakavski nazivao "šundrakîr": npr. gusarski vodje Saracena i slični.

Flota/mornarica: 'plavojska'

Slične besmislice su Vukovi jugoslavisti i jugoistoričari u 20. st. izvodili takodjer i s nazivima starohrvatske flote tj. naše mornarice. Općepoznati medjunarodni pojam "flota" potječe iz srednjovjekog francuskoga "flotte", dok je kod nas već duže uvriježena novovjeka književna istoznačnica "ratna mornarica" (ili općenito: brodovlje). Od toga je raniji staročakavski domaći naziv "navje" koji je do danas poznat kod pomorskih staraca na Kvarneru, a inače potječe iz perzijskoga "navya" i prapovjesnog "navaya" iz Aveste u značenju pomorske flote (mornarice). Medjutim, unatoč tih ranijih književnih i narodnih dialektalnih naziva, Vukovi jugoistoričari su za starohrvatsku ratnu mornaricu izmislili suvišni i besmisleni pojam tzv. "plavojska", koji na hrvatskom zvuči priglupo jer ta ista "plavojska" kod nas u hrvatskoj ikavici zapravo označuje svjetlokosu žensku plavušu (romanski: blondina) pa izvorno nema nikakve veze s morem ni plovidbom, osim u nestručnim glavama jugoistoričara i njihovih novih epigona.

Dux/"knez": hrvatski ban

Treća su slična jugoistorijska besmislica njihovi unatrag nametnuti nazivi neretvanskih i starohrvatskih tzv. "knezova". Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjeki banovi redovno navode kao tzv. "knezovi", što je sigurno pogrješni prijevod po srboslavskoj tradiciji za izvorne latinske navode "dux Croatorum" i slične (zbog jednačenja po srbosti). Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno-niži naslov "knez" uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj. do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podredjen banu i njihovo izjednačenje je besmislica. Stoga uvredljivo-pejorativni nazivi tzv. "hrvatski knezovi" u veziji jugoistoričara-'minimalista' djeluju priglupo i nestručno. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom naši banovi.

Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš pravi slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (= dux, srpski: vožd). Kod ranih dalmatinskih čelnika u Primorskoj Hrvatskoj prije kraljevstva do 9. st. se većinom rabila izvornohrvatska titula "ban" (= latin. comes ili princeps) u značenju autonomni vazal, dok im je srboslavski naslov tzv. 'knez' uglavnom nametnut naknadno od jugoistoričara-"minimalista" tek kasnije u Jugoslaviji iz 20. stoljeća. Naprotiv, sjevernije u Slovinju gdje je bio izraženiji općeslavenski utjecaj, još od početka u 8./9. st. je bio češći javni naslov "knez" sve do Ljudevita Posavskog, nakon čijeg sloma pod jačim južnijim utjecajem zbog postupnog približavanja i ujedinjenja s južnijom banskom Hrvatskom u Dalmaciji i tu na sjeveru zatim sve više prevladava u 9. st. osobita hrvatska titula "ban", približno nakon Pribine I. (panonskog).

Prvi antički admirali Jadrana

U antičko doba prije proširenja slavenstva i dolaska Hrvata, na istočnom Jadranu su dosad imenom poznata tek dva posebna pomorska čelnika koji bi približno odgovarali novijoj razini adrmirala. To su u antičkoj Kraljevini Iliriji bili 'admirali' Skerdilaidas Ardieios i Demetrije Hvarski. Izim ovih je još vjerojatno da su i ranije izrazito pomorski Liburni koji od 10.- 5. st. suvereno vladaju cijelim Jadranom bar do Krfa (Korkyra) kao prapovjesna pomorska sila Libyrnike Thalassokratia, morali su već imati niz sličnih mornaričkih čelnika na ranom Jadranu. Ipak su nam ti pomorski vodje Liburna poimence ostali nepoznati, jer su Liburni bili nepismeni pa su počeli pisati tek naknadno pod vlasti Rimskog Carstva, kad su zamalo jedini njihovi tekstovi šablonski nadpisi na grobnim kamenima tipa liburnijski cippus. Poznati su masovni napadi liburnijske rane flote na grčku koloniju Pharos (Starigrad na Hvaru) i veće pomorske bitke sa starogrčkom flotom kod Drača u 5.st. pr.Kr., pa u Senjskim Vratima (Rab-Krk) iz 4.st. i ine slične, koje su jamačno predvodili neimenovani pomorski čelnici Liburna. Iznimno pomorsko značenje iskusnih prapovjesnih Liburna potom potvrdjuje i to što su oni postali glavnim brodograditeljima i mornarima Rimske carske armade koja je vladala antičkom pučinom Mediterana pod službenim imenom Naves Liburnae,- ali tada unatoč ovog imena, njezini glavni čelnici više nisu bili sami Liburni nego rimski mornarički zapovjednici iz matične Italije.

Skerdilaida Ardiejac

Skerdilaidas Ardieios (latin. Scerdilaedas Vardaeus, hrv. Skerdiled Vardejski, jugoistorija: "Scerdileda Ardijejac") iz ilirskog plemena Ardiejaca (lat. Vardaei) je bio sin prvoga ilirskog kralja Pleurata I. (oko 260.- 250.) i brat kralja Agrona (oko 250.- 231.). Najprije je duže vrijeme bio (oko 240.- 212.) jadranski admiral ilirske flote i kasnije u starosti postaje ilirski kralj od 212. do 206. godine pr.Kr. Nakon smrti kralja Agrona, Ilirijom je vladala njegova druga žena kraljica Teuta (231.- 228.) i to kao regent umjesto Agronovog maloljetnog sina Pinnesa, kojeg mu je rodila prva žena Triteuta. Teuta je pokušala proširiti kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija: osvojila je Dyrrachion (Drač), grad Phoinike (Foenice) se predao, a flota pod vodstvom Skerdileda je poharala Krf i Sarandu. Skerdiled je bio saveznik Filipa V. Makedonskog do 218. god. pr.Kr., iako je ilirska podrška Makedoncima u borbi protiv Etolskih Grka te godine narušena sukobima između vladara pojedinih gradova. Postoji i raniji primjer ilirske podrške Makedoncima u obrani od Grka, npr. ilirski kralj Agron je 231. godine pr.Kr. na molbu Demetrija II. poslao 100 brodova i 5.000 ratnika u obranu Mediona kada su prilikom Etolski Grci natjerani u bijeg i ilirska vojska je zarobila veliki ratni plijen. Takodjer ima i više primjera o neslozi pojedinih lokalnih vladara u Iliriji, npr. izdaja Dmitra Hvarskog (Demetrios) za vrijeme rata protiv Rima u doba kraljice Teute. Openito je cijeli taj period obilježen sklapanjem i raskidanjem povremenih savezništava između ilirskih, makedonskih, grčkih i rimskih posjeda.

Iliri su imali moćnu flotu brzih i okretnih brodova koja je bila strah i trepet za mnoge u to doba i čak je moćni Rim oklijevao intervenirati za obranu ilirskih žrtava vjerojatno i zbog zauzetosti istodobnim ratom na inim frontovima: npr. Drugi punski rat protiv Kartage. Tada gusarstvo nije bilo neuobičajeno i to je bila "unosno zanimanje" kojim su se mnogi bavili. Oko 217. godine pr.Kr. je Skerdiled prestao podržavati Filipa V., tvrdeći da obećane "subvencije" nisu odavno plaćene. Poslao je 15 svojih brodova s izgovorom da idu preuzeti novac i dopratiti dragocjeni teret natrag ali su u Jonskom moru južno od otoka Krf napali dvoje Filipovih prijatelja i zarobili im 4 broda. Potom su ilirski brodovi nastavili presretati i pljačkati brodove čak južno od Peloponeza. Također je 217. godine pr.Kr. Skerdiled oteo više makedonskih gradova u Pelagoniji i Dasareti, no Filip ih je brzo ponovo vratio kao i Skerdiledove posjede oko Ohridskog jezera. Godine 213. pr.Kr. Filip zauzima Lissos (sada Lješ) a nekoliko obližnjih gradova mu se dobrovoljno predalo. Zbog Skerdiledovog saveza s Rimom je makedonska vojska često napadala ilirska područja oko 210. god. pr.Kr. Skerdiled je imao sina Pleurata II. Vardejskog, koji je s njim sudjelovao u mnogim bitkama i naslijedio ga kao predzadnji ilirski kralj (205.- 180), prije zadnjeg Gencija (180.- 168.) koga su svrgnuli Rimljani.

Antički pisci o Skerdiledu: Za razliku od većine inih ilirskih vladara o kojima postoje tek oskudni podatci, admiral Skerdiled se razmjerno više spominje u djelima rimskih povjesnika Apiana, Livija i Polibija, osobito u njihovim kronikama rimskih i grčkih ratova. Apian je zapisao kako Iliri 230. god. pr.Kr. nisu poharali samo obale Elisa i Messenije na zapadnoj obali Peloponeza već su osvojili i Phoenice u Epiru, pa primorali Epirsku ligu da uđe u savez s njima. Izim pomorskog gusarstva, Skerdiled je izvršio i kopnenu invaziju ilirske vojske na Epir. Polibije navodi uz ino, kako su Skerdiled i Dmitar Hvarski početkom 220. god. pr.Kr. odplovili s 90 brodova sve do arhipelaga Cycladi na pučini Egejskog mora i tamo vršili pljačke. Takodjer i Livije navodi kako je rimski Senat 217. godine pr.Kr. "ljubazno podsjetio" ilirskog vladara Pinnesa neka plati danak koji je već Teuta bila prisiljena plaćati nakon poraza u Prvomu rimsko-ilirskom ratu, ili "će (Rim) u slučaju odgode plaćanja prihvatiti ilirske taoce dok se dug ne odplati". Vjerojatno je ta odplata Rimu bila jedan od glavnih razloga Skerdiledovog odlaska u pljačku brodova i grčkih gradova.

Dmitar Hvarski (Demetrios)

Demetrios Pharensis (hrv. Dmitar Hvarski, jugoistorija: "Demetrije Hvaranin") je na ranoantičkom Jadranu u 3. st. pr.Kr. bio glavni admiral ilirske kraljevske flote u Dalmaciji za vrijeme ilirskog kralja Agrona (250.- 231.) i kraljice Teute (231.- 228.) iz Ardiejske dinastije Teutida. Dmitar Hvarski (admiral prije 229.- 214. pr.Kr.) je bio grčki plemić rodom iz starogrčke kolonije Pharos (danas Starigrad na Hvaru). Vladao je prvo Hvarom i susjednim srednjojadranskim otocima kao vazal ilirskog kralja Agrona iz svog uporišta u današnjem Starigradu. Nakon smrti Agrona, prvo je bio vazalni admiral idućoj kraljici Teuti. Ipak ju je potom izdao i u Prvomu ilirskom ratu 229.- 228. pr.Kr. pragmatično prešao na neprijateljsku stranu Rimljana. Zato je Teuta u tom ratu poražena i Rimljani su joj preoteli otok Krf (Corcyra), pa su Demetrija Rimljani proglasili svojim saveznikom, nastojeći time stvoriti protutežu ilirskoj kraljici Teuti.

Kasnije je svoj položaj medju Ilirima opet učvrstio oženivši se Agronovom udovicom Triteutom. Zatim je postao još i saveznikom makedonskog kralja Antigona III. (Αντίγονος Δώσων, 229.- 221.), pomogavši mu u ratu protiv spartanskog kralja Kleomena III. i zato je njegova ilirska četa sudjelovala u bitki kod Selasije (Μάχη της Σελλασίας) 222. god. pr.Kr. Demetrije se zatim smatrao dovoljno jakim da počne izazivati autoritet Rima opet podržavajući gusarstvo na Jadranu. Rimljani su zato god. 219. pr.Kr. protiv svoga bivšeg saveznika počeli i Drugi ilirski rat, pa su tada zauzeli otok Hvar i ina Dmitrova uporišta. Izbjegli Demetrije je potom našao utočište na dvoru mladoga makedonskog kralja Filipa V. (Φίλιππος Δ΄, 221.- 179.), kojega je nastojao nagovoriti da započne rat protiv Rima. Poginuo je u Grčkoj pri propalom pokušaju da osvoji Messenu god. 214. pr.Kr. Ilirski ratovi su zajednički naziv za 3 pohoda koje je Rimska Republika poduzela protiv ilirskih naselja na istočnoj obali Jadrana zbog suzbijanja gusarstva: 229. pr.Kr., 219. pr.Kr. i 168. pr.Kr. Prvi je pohod poduzet protiv kraljice Teute, drugi protiv Dmitra Hvarskog i treći protiv zadnjega ilirskog kralja Gencija kojega su svrgnuli i napokon ukinuli Kraljevinu Iliriju god. 168. pr.Kr. Prvi ilirski rat 229. je bio prvi prodor rimske vojske i mornarice istočno preko Jadrana:

  • Prvi ilirski rat je trajao od 229. do 228. pr.Kr. Povod je bila rimska zabrinutost za trgovačke rute na Jadranu, povećana nakon Prvoga punskog rata s Kartagom, kad su se mnoga plemena Ilirije ujedinila pod jednom kraljicom Teutom. Umorstvo službenoga rimskog poslanika pod imenom Korunkanije po naredbi Teute i napadi na brodove talianskih trgovaca pod rimskom zaštitom, natjerali su rimski Senat da preko Jadrana pošalje vojsku pod komandom konzula Lucija Postuma Albina i Gneja Fulvija Centumala. Rimljani su brzo i lako izbacili ilirske garnizone iz grčkih gradova Epidamnos, Apollonia, Korkyra i Pharos pa su u njima postavili svoje vojne protektorate. Rimljani su također kao guvernera istočnog Jadrana postavili svog saveznika Dmitra Hvarskog za protutežu Teuti.
  • Drugi ilirski rat je trajao od 220. do 219. pr.Kr. Započeo ga je Dmitar Hvarski, uvjeren kako su njegovi rimski saveznici prezauzeti borbom protiv Gala u Cisalpinskoj Galiji (sjeverna Italija-Lombardija) i pripremama za idući rat protiv Hanibala. Povod je bila još uvijek kaotična situacija u Grčkoj, koja se tek oporavljala od posljedica nedavnoga Kleomenskog rata. Demetrije koji je izgradio flotu od 90 brodova, isplovio je na jug kako bi napao i osvojio grad Pilos gdje je nakon nekoliko pokušaja zarobio još 50 brodova. S tom je uvećanom flotom nastavio pohod na Ciklade. Dotle su Rimljani opremili jaku flotu pod admiralom Lucijem Emilijem Paulom, pa su napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jedno od glavnih Dmitrovih uporišta. Odatle je rimska flota odplovila na sjever i zauzela samo Dmitrovo sjedište Pharos. Dmitar Hvarski je tako ostao bez baza i prisiljen je bježati, pa je našao utočište kod makedonskog kralja Filipa V. Ovaj je sukob potom bio povodom za Prvi makedonski rat Rimljana s Filipom.

Admiral Galib i ini Maurohrvati

Admiral Galib (maur. Ghâlib al-Nasiri) je rodjen u prvoj polovici 10. stoljeća u Dalmaciji za vrijeme kralja Tomislava (910-. 928.), a ini detalji o njegovo rodjenju i mladosti su slabo poznati. Rodom je iz Neretvanske banovine i u mladosti je bio jadranski pomorac, a u doba kralja Trpimira II. (929.- 935.) oteli su ga kod nas saracenski gusari i prodali kao roba u Kordovski emirat gdje je završio na dvoru Abdurahmana III. (912.- 961.). Ovaj ga je po diplomatskom dogovoru sa savezničkim Tomislavom brzo oslobodio i uočio njegove pomorske i organizacijske sposobnosti, pa ga je uskoro unaprijedio za glavnog admirala maurske ratne mornarice s bazom u luci Almeria, kada kod nas već vlada Mihael Krešimir II. (949.- 969.). Kao odlučan i sposoban admiral je naš Galib uspješno vodio niz pomorskih bitaka na zapadu Španjolske sve do Biskajskog zaljeva protiv učestalih napada normanske flote koju je protjerao na sjever, nakon čega je unaprijedjen za glavnoga vojnog poglavara (velikog vezira) Kordovskog kalifata.

Nakon sjevernih pobjeda i odbacivanja Normana, po uputi novoga kalifa Hakima II. Omayada (961.- 976.) njegova Maurska flota se od 972. godine okreće na jug gdje potom ratuje protiv Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tu je imao zadatak pobijediti i uništiti dotadašnju dinastiju Idrisida, koje je konačno svladao i zarobio njihova kralja Hasana II. ibn-Kannûn (954.- 985.) kojega odvodi živog kao ratni trofej u Cordobu, a afrički Magreb se na jugu preko Gibraltara odonda pripaja u prošireni Kordovski kalifat.

Veliki boj za Gormaz 975.

Nakon toga je kalif Hakim teže obolio 974/975., a na tu vijest su sa sjevera na kalifat brzo navalili španjolski kršćani, koji prekidaju ranije primirje da počnu rekonkvistu. Tada kalif imenuje uspješnog admirala Galiba još i vrhovnim vezirom sveukupne maurske vojske pa tada naš Galib postaje drugim najmoćnijim čelnikom u Španjolskoj nakon samog kalifa. Kratko potom je sjeverni kršćanski vojskovodja Garcia Fernandez s velikom vojskom konkvistadora već napao i opkolio strateški ključnu maursku tvrdjavu Gormaz kod San Esteban-a u namjeri da osvoji Kastilju u središtu Španjolske. Galib još nije ni stigao skupiti i organizirati dovoljno maurske vojske pa je tek s priručnim trupama pojurio u pomoć opkoljenom Gormazu, gdje je 21. srpnja 975. već počela prva neodlučena kršćansko-maurska bitka. Kroz iduće dane obje strane dovlače znatna pojačanja, pa sjeverna kršćanska vojska tu dostiže čak 60.000 poletnih konkvistadora kojima su se priključili svi kršćanski vladari i vojna elita sjeverne Španjolske: Elviro Ramirez od Leona, Ramiro III. od Navarre, Sancho II. Abarca, Fernando Ansures i grof Saldani Gomez Dias.

Ta golema sjeverna vojska dne 18. lipnja 974. opet neuspješno napada Gormaz, ali je nakon gubitaka odbijena i povlače se u svoj logor. Ubrzo zatim sam logor tih konkvistadora iznenada pod vodstvom Galiba, žestoko napada elitna mauro-hrvatska garda s desetak tisuća dalmatinskih legionara koji su brzo uništili sam logor, pa dijelom poubijali i razjurili ambiciozne konkvistadore. Ovi nakon gubitka većine ranjenih i mrtvih vojnika konačno prekidaju dalju opsadu Gormaza i opet se poraženi povlače svaki u svoju državicu na sjeveru Španjolske. Ova velika i odlučna pobjeda nad ujedinjenim sjevernim konkvistadorima jako je podigla vojni ugled našeg Galiba koji tada postaje najpopularnijom osobom u Maurskoj državi, što je bio i vrhunac njegove uspješne vojne kariere. Nakon te pobjede Galib postaje nepoželjnim konkurentom inim ambicioznim maurskim čelnicima ispod kalifa, pa po smrti drugog kalifa Hakima god. 976, počinju i opasne dvorske spletke protiv njega da ga se neutralizira i po mogućnosti ukloni.

Sam Galib ne sudjeluje u spletkama pa je početkom vlasti trećeg kalifa Hišama II. (976.- 1008. & 1010.- 1013.) još zadržao ugled i čast glavnoga vojnog čelnika u zemlji. U prijateljskoj suradnji s novim premijerom Almanzorom (Muhammad ibn-Amir) god. 977. oboje odlaze na sjever u uspješne vojne pohode gdje su zauzeli grad Salamanca i opet porazili 3 ujedinjene vojske sjevernih španjolskih vladara: Garcia Fernandez, Ramiro III. i Sancho II. Abarca. Potom je 16. kolovoza 977. ministar Almanzôr još oženio Galibovu kćerku Asma, nakon čega ovaj postaje glavnim vezirom kalifata. Medjutim je dotle u dvorskim spletkama i buntovni berberski vojvoda Jafar al-Mushafi pokušao oženiti Galibovu Asmu da se nekako dokopa vlasti i postane vezirom, pa je nakon tog neuspjeha izbio njegov žestoki sukob s Galibom, zbog čega je al-Mushafi izgubio popularnost i podršku vojske pa je ubrzo i uhićen. Zatim je Almanzôr proveo lošu administrativnu reformu maurske vojske, kojom su veću vlast i utjecaj opet dobili nepouzdani i buntovni Berberi, a s njima se ponovno izdiže i važnost ambicioznog vojvode Al-Mushafija. Tomu se Galib načelno protivio kao lošem za dalju sigurnost i budućnost države, jer su time ujedno smanjene ovlasti i značaj elitne Slavenske garde dalmatinskih legionara, a sam kalif postaje odvojen od izravne vlasti.

Starost i smrt

Zatim su zbog te reorganizacije započela i neslaganja izmedju već ostarjelog Galiba i njegova zeta Almanzôra i pri idućem zajedničkom vojnom pohodu na sjeveru u pokrajini Aragon je medju njima izbila politička svadja, kad je Galib mačem lakše ranio svog zeta Almanzora bez daljih posljedica. Nakon tog incidenta je Galib vjerujući da još ima dovoljnu podršku vojske, prebjegao na protivnu kršćansku stranu. Kako je Galib već predvidio, u medjuvremenu su pobunjeni Berberi u Cordobi svrgnuli samoga kalifa Hishama II. i uveli vojnu diktaturu svoga vojvode Al-Mushafija, pa u maurskom kalifatu nastupa opće rasulo kroz nekoliko idućih godina. Dotle je raniji pobjednički Galib s malobrojnim još vjernim pristašama stigao kao izbjeglica u sjeverno Kraljevstvo León, gdje je tražio pomoć od kršćanskog kralja Ramira III. koji je to prihvatio iz praktičnih strateških razloga. Potom je u ljeti 981. godine, zajednička vojska sjevernih konkvistadora i Galibovih južnih pristalica otišla na novi vojni pohod protiv Maurskog kalifata, pod izgovorom da vrate na vlast zakonitog kalifa Hišama II. Protiv te sjeverne vojske je pošla s juga ustanička berberska vojska pod vodstvom Galibova zeta Almanzora i sukobili su se kod naselja Atienza blizu San Vincente 10. srpnja 981. Na početku su Galib i Ramiro II. imali premoć, ali je usred bitke već stariji Galib pao s konja i pritom umro od udarca glave. Tada su njegovi maurski pristaše pobjegli s bojišta i ostavili ga, nakon čega je vojska Leona poražena i Ramiro II. se povlači natrag na sjever.

Ini maurohrvatski admirali

Osim najslavnijega maurohrvatskog admirala Galiba, ini kasniji maurohrvatski admirali našeg iskona u maurskoj Španjolskoj iz 11. stoljeća su još bili Hayran al-Ameri i Mudjahid al-Ameri.

  • Admiral Hayran al-Ameri (špan. Jayrán Eslavo) je takodjer neki rodjak gornjih generala. Bio je maurski admiral i prvi poznati gradonačelnik lučkoga grada Almeria, od godine 1014.- 1028. Godina rodjenja mu je nepoznata i zna se samo da je rodom Slaven (Saqlab) iz Dalmacije. Slično poput njegova predhodnika admirala Galiba, Hayran je u mladosti takodjer bio arapski rob, a tek kasnije nakon oslobodjenja postaje uspješan bojovnik i napokon admiral. Prije toga je sudjelovao u brojnim bitkama, npr. borio se pri berberskoj opsadi prijestolnice Cordoba gdje je bio teže ranjen, ali je ipak preživio i po povratku u Almeriju se oporavio za dvadesetak dana. Njegova vojska je kasnije osvojila i gradove Medina, Murcia, Valencia i Jaen. Zatim je još ratovao sjevernije s kršćanskim konkvistadorima kod Barcelone i Zaragoze, a umro je u svom gradu Almeria, u srpnju godine 1928.
  • Admiral-podkralj Mudjahid al-Ameri (nadimak: Al-Muwaffaq): Od doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao vazalne kneževine), naše dalmatinske čelnike na razini hrvatskih banova u srednjovjekoj povijesti maurske Španjolske kršćanski konkvistadori sa sjevera navode kao "regulos Eslavos" - slavenski podkralji-kraljići (Jesus de Castro: 1998-2004). Treći slijedeći rodjak tj. vjerojatni nećak gornjih generala hrvatskog iskona zavladao je kao poznati 'slavenski' čelnik na jugoistoku Španjolske od 1011.- 1045., gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017-1021, on je zavladao još i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015.- 1016. njegova moćna maurska flota od 120 brodova nakratko je ovladala čak i udaljenim otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka As-Saqlabi bila našega slavenskog iskona, tj. Mujahid Al-Ameri je po djedovima i po majci bio Hrvat. On je približno bio suvremenik našega najmoćnijeg kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1056.). Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila maurska kultura, škole, znanost i filozofija.

Rani polumitski admirali

U početno doba ranoga srednjeg vijeka oko 7./8. st., Hrvati na istočnom Jadranu su vjerojatno imali samo zajednički pojam svoga općenitog čelnika tj. vazalnog bana, dok tada još nema naznaka da bi imali nekoga posebnog pomorskog admirala, pa su dotad ranohrvatski vladari po potrebi ujedno vršili banske i admiralske uloge. Starohrvatski pomorski admiral se funkcionalno pojavljuje kao posebni flotni vodja sigurno tek nakon početka 9. st. od doba dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.), čiji je prvi poznati starohrvatski admiral na Jadranu bio Marjan Družaić (vidi niže). Kasnije nakon toga su većina Trpimirovića imali svoje posebne pomorske admirale Jadrana, iako nam svi još nisu poznati poimence. Inače je bio česti slučaj da su prije uspona na kraljevsko prijestolje, budući vladari srednjovjeke Hrvatske obavljali bilo ulogu bana ili admirala, pa je srednjovjeka važnost starohrvatskih admirala po tomu bila približno jednaka banskoj časti (što naši kontinentalni jugoistoričari teško mogu shvatiti).

Ovo upućuje na veliku važnost i uglednu ulogu pomorstva u srednovjekoj Hrvatskoj već od 9. st.,- za razliku od većine inih priobalnih slavenskih država gdje se neka značajnija uloga pomorstva (osim ribolova) pojavljuje tek stoljećima kasnije, pa ostali slične slavenske admirale imaju tek kasnije od novog vijeka. Zato su južni jadranski Hrvati medju srednjovjekim Slavenima bili zamalo jedini pravi pomorski narod s vlastitim admiralima i ranijom ratnom flotom, te vlastitim pradavnim pomorskim legendama poput inih obalnih europskih naroda (Grci, Skandinavci i sl.). Admiral Hrvoje (staročakavski: Harvàtje Marjakÿr, bizantski: Archon Khadzon, indianski: Wissakae Yunoke ?), je legendarna polupovijesna ličnost iz bizantskog doba u čakavskim pomorskim legendama jadranskih otočana. Naspram inim kopnenim Slavenima, rane pomorske legende su uglavnom specifične za starohrvatsko-čakavsku mitologiju, gdje je taj naš admiral Hrvoje bio ranohrvatska analogija za glasovitoga starogrčkog Odiseja i islamskog moreplovca Sindbada.

Arhont Khadzon

Archon Khadzon (ban Kačić ?, oko 620.- 642.) je iz bizantskih srednjovjekih izvora prvi ranohrvatski vojskovodja i naš admiral na obalama Balkana, koji je po oskudnim indicijama vjerojatno predvodio južne Crvene Hrvate pri pomorskoj selidbi od Crnog mora do Jadrana u doba bizantskog cara Heraklija (610.- 641.). Kao ranohrvatski pomorski čelnik (archon Sklabenon) i zadnji naš saveznik Perzijanaca, god. 626. je na Bosporu sudjelovao kao pomorski saveznik perzijskog cara Khosrava II. Sassanida (591.- 628.), kada je neuspješno nastojao prebaciti perzijsku vojsku preko Bospora do Carigrada, u čemu ga je spriječilo bizantsko brodovlje. Potom je dalje predvodio selidbu ukrajinskih Hrvata duž Balkana na zapad, uz njihove usputne obalne napade na Solun, Peloponez, itd. Mjesto njihova prvog iskrcavanja na istočnom Jadranu je jamačno bilo negdje kod Omiša pri ušću Cetine, gdje se potom nalazi pleme Kačića kojih je helenizirani 'Khadzon' izgleda bio rani rodonačelnik. Vjerojatno je poginuo oko god. 642. pri pomorskom desantu ranohrvatske flote na Sipont (sada Manfredonia) u Apuliji.

Pri naseljavanju u Dalmaciji, car Heraklije je banu Khadzonu potom izdao 637. godine pismenu pozivnu dozvolu tzv. "Keleusis" (grč. keléuo = pozvati, dopustiti), kojom se medjunarodno proglašuje da Hrvati pod arhontom Khadzonom kao savezni vazali Bizanta, dobivaju pravo naseliti se u Dalmaciji na istočnom Jadranu. Pritom im se daje za dužnost tamo protjerati i uništiti Avare, nakon čega smiju zauzeti u trajni posjed za naseljavanje područja Ilirika od Jadrana do Panonije. To je formalno bio naš medjunarodni pravni dokument kojim se Hrvatima odredjuje naselidba njihove nove domovine prije 1400 godina. Kasnije je u Dalmaciji toga prvog dalmatinskog bana Khadzona naslijedio drugi rani dalmatinski ban Radoslav (oko 678.- 688.) koji je proširio vlast uz obalu do Kvarnera i Skadra, a u zaledju na Hercegovinu. Takodjer i s ovim je idući bizantski car Konstantin IV. Pogonat (668.- 685.) pismeno sklopio god. 679. ugovornu odredbu tzv. "Prostaxis" (grč. prostasso = odrediti, dodijeliti), kojom se istim Hrvatima iz Dalmacije dodjeljuju iz bizantskog posjeda jadranski otoci i niz razrušenih obalnih gradova (osim Zadra, Trogira, Splita i Dubrovnika koji su dalje pod bizantskom upravom kao Thema Dalmatia).

Admiral Hrvoje I.

Iz kasnoantičkih grčkih natpisa na Tanajskim pločama u 2. i 3. st. jasno je da oko pomorske luke Tanais na Azovskom moru tada živi obalni narod Horouathos-Horoathoi, gdje je jedan od njih "Horoathos Sandarsios" tj. Hrvat Sandarzije bio i gradonačelnik Tanaisa. Potom u 6. st. bizantski i perzijski izvori spominju neko slavensko brodovlje na Crnom moru, a ta crnomorska flota je kao pomorski saveznik predzadnjega perzijskog cara iz dinastije Sassanida, Khosrava II. (grčki Chosroes), istodobno s perzijskom vojskom iz Male Azije tada u Bosporu napala i sam Carigrad, ali su ih Bizantici uspjeli oboje odbiti. Pritom se u grčkoj inačici navodi i ime vodje tih slavenskih napadača kao Archon Khadzon, što bi odgovaralo našemu kasnijem prezimenu Kačić. Napomena: ranočakavski naziv "marjakyr" za admirala potječe od sličnog pojma marjaka iz ranoiranske Aveste.

Nakon toga o tom brodovlju više nema bizantskih ni perzijskih vijesti - ali tu se nastavlja još očuvana, arhajska legenda naših jadranskih otočana na bodulskoj cakavici pod naslovom "Povêda ud Matânih navakÿreh" (Legenda o Matanskim moreplovcima) iz kvarnerskog epskog ciklusa "Vejske legende" (čakavski original: Veyske Povede). Ukratko, ta flora od 7 pradavnih "bodulskih" brodova imenom Sionãv, Mićanãv, Dragãar, Maryãan, Noavÿna, Šwêra ter Dvôydi, pod vodjom Harvàtje Marjakÿr, zaplovili su na zapad iz Crnog mora preko Mramornog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora (Sinjemôri), pa su nakon godine dana uz razne pomorske avanture napokon stigli do Dalmacije i Kvarnera. Tu su oni po predaji u davno doba donesli naš čakavski jezik i pripadno pismo glagoljicu, kao i svoju pomorsku himnu "Maryàni - Maryàni !" Iz svih prethodnih naznaka je najvjerojatnije da se taj njihov admiral u stvarnom životu zvao Hrvoje Kačić.

Admiral Hrvoje II.

Nakon toga prvog polupovijesnog admirala Hrvoja, koji ima bar neku djelomičnu podlogu u stvarnim povijesnim zbivanjima na granici antike i srednjeg vijeka, u predaji kod jadranskih čakavaca je ime toga prvog legendarnog admirala postalo šablonski predložak kojim su nazvani po analogiji ini pomorski vodje u kasnijim prekomorskim avanturama naših čakavskih pomoraca. Najveća i najslikovitija od tih legendarnih čakavskih "odisejada" je druga Veyska legenda nazvana "Povêda ud Ćavjèneh kerôlih tar orkatûrih" (Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima) koja opet prikazuje avanture naše flote sličnih 7 brodova pod istoimenim admiralom na golemoj "Zapadnoj pučini" (Semèrna Kuláp) - što je arhajski naziv mezopotamskog iskona iz sumerskog Semiru (Zapad) i akadskog šimeruni (zapadni). To je naše brodovlje po bodulskoj predaji kvarnerskih otočana preplovilo Jadran, Otrant, Jonsko, Tirensko i Sredozemno more (Velemôri), pa su kroz Gibraltar (Buke Zahõyne) projedrili na golemu zapadnu pučinu gdje su našli kitove i kitolovce. Kada su prošli uz Kanare i Azore (Skopje Morèške tar Skopje Zahõyne), jedrili su s istočnim vjetrom (pasati) još mjesec dana kroz pustu praznu pučinu, jeli ribe i pili kišnicu, dok jednog jutra ne ugledaju galebe i potom prve otočiće Semerÿtje (Zapadni školji: Bermudi ili Mali Antili ?).

Zatim su stigli do većih otoka "Skopje Semèrne" (Karibi ?) gdje susreću crvenokošce (Semerâne) u ribolovu i napokon stižu na veliko "Zapadno kopno" (Semerãy). Potom ploveći duž obale južnije ulaze s plimom kroz ušće neke velike rijeke, gdje plove do slapova i plićina odakle je dalja plovidba nemoguća i tu ostaju par godina u močvari i prašumi. Radoznali mladji mornari se tada uspinju kroz susjedno "Zapadno gorje" - Hlami Zahõyne (Kordiljeri - Ande ?) i dodju do grada sa zlatnom palačom gdje stoluju "Crveni kraljevi" koji ih prihvaćaju i tu se ožene crvenim djevojkama Semerÿce. Drugi dolje uz rijeku zbog kišurina i vlage oboljevaju od groznice i inih zaraza, pa tu admiral Hrvoje konačno umre, a ini se odluče vratiti kući. Zbog stalnih istočnih vjetrova ne mogu izravno do Sredozemlja, pa jedre uz obalu prvo na sjever sve do poluotoka Artasemêra (Florida ?) i potom uz otoke Baršÿnah i Mićatudôr (? New Foundland i Irska), pa uz poluotoke Artageldÿa i Artybèrna (Bretanja i Pirinejski pol.) ulaze u Gibraltar i opet kroz Sredozemlje stižu na svoje Sinjemôri (Jadran). Za razliku od prve legende bar dijelom dokumentirane bizantskim zapisima, uz ovu nema inih paralelnih zapisa, iako je po predaji admiral Hrvoje vodio brodski dnevnik na glagoljici, koji je nakon njegove smrti izgubljen.

Ipak tu postoje još ine nepisane indicije: npr. mnogi američki Indianci dosad predajom prenose legendu, kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka, pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se blijedoliki vodja zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki Junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama. Nedavno su američki arheolozi u graničnoj prašumi Brazil-Paragvaj, duž stijene duge 70m našli uklesan golemi reljef brodovlja srednjovjekog tipa iz Sredozemlja. Takodjer su i nove biogenetske analize Y-DNA mjestimice kod domaćih Indijanaca našle do 2% naših potomaka iz posebnoga dinarskog genoma Eu7-M170. Konačno, na istočnom rtu Brazila kod Bahije nadjen je sedamdesetih god. kameni natpis sa čudnim alfabetom poput glagoljice, što na njihov upit naš Stipe Šuvar odbija kao nemoguću besmislicu. Potom prof. dr. Branka Sušnik, jedna od vodećih južnoameričkih antropologa iz sveučilišta Buenos-Aires i Antropološkog muzeja Asuncion (koju su jugokomunisti prognali iz domovine) u Paragvaju nalazi čak 62 sličnih kamenih natpisa (petroglifi) datiranih od 7.- 14. st. Za njih skandinavski paleografi pokazuju da nisu rune, a rusko-ukrajinski ocjenjuju da je slavensko pismo - ali naši jugoslavisti (i Wikipedia) još dalje uporno odbacuju bilo kakvu vezu s tim. Svi ti komplementarni nalazi indianskih legenda, dinarskog genoma i srednjovjekih natpisa u Americi vjerojatno su povezani s ovom našom legendom i zajedno upućuju na srednjovjeko doba njezinih zbivanja prije Columba.

Neretvanski admirali Marjani

Onomastika, etnokultura i antropologija tzv. srednjovjekih "Neretljana" uglavnom upućuje na njihov neslavenski iskon bilo od autohtonih antičkih Ilira (Delmata) ili od doseljenih Iranohrvata, što tu potvrdjuje i nova biokemijska genomika pučastva s razmjerno najnižim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini slavenskog haplotipa (R1a / Eu19) i najvišim udjelom Dinaraca tipa I1b / Eu7 u iznosu od 60-71%. Tu je od Neretve do Poljica takodjer najveće obilje u Hrvatskoj arheonalaza dualističke simbolike i mazdaističke ikonografije, pa poljička prijestolnica Gata (indoiranski = prijestolje) i to nekršteno područje se u srednjovjekim dokumentima još zove Pagania. Ovo je srednjovjeka Orontska banovina (ducatus Maroniae) sa 3 župe: Rastok (Cetina), Dalen (Duvno), Mokron (Biokovlje) i još istočnije Oront (donja Neretva). Na moru ta banovina obuhvaća pod starim imenima otoke: Brača, Lesno (Hvar), Kurkar (Korčula), Mlieće (Mljet), Rat (Pelješac) Jiš (Vis), Bući (Buiševo), Šuša (Sušac), itd. Njihovi elitni pomorci Marjani (indoiranski: plemići, bojovnici) su bili najbolji srednjovjeki pomorci na Jadranu, a kopneno ratno plemstvo katunari (perzijski katunâr) su najžešći hrvatski bojovnici i tvrda jezgra našeg naroda, pa su imali važnu ulogu pri uzastopnom uskrsnuću hrvatske države u 12. st., pa u 2. svj. ratu i sada ponovo.

Tzv. "Neretljanska kneževina" je jedna od najvećih podvala jugoistorije "minimalista", sklepana uz golemi trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugo-mistifikaciji, to bi bila neopredjeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak primorskih Srba na Jadranu,- iako je čak do 13. st. baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer posebne "Sklavinije" u srednjovjekom zaledju počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugo-obmana u 20. st., tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum (čakavski marjakir), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad uglavnom nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna etnogrupa kao država u državi - osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I. Družac, Marjan II. Deodat, Marjan III. Berigoj, Marjan IV. Rusin, Marjan V. Slavac i Marjan VI. Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići (vidi niže).

Marjan I. Družac

Marjan I. Družac (latin. Drosaicus), je oko god. 839. prvi zapisan pomorski čelnik u Hrvatskoj. Bio je suvremenik i hrvatski admiral u doba dalmatinskog bana Mislava (835.- 840.), kada uspješno ratuje na Jadranu u obrani naše obale i otoka protiv napada Venecije za osvajanjem istočnog Jadrana. Od njegova doba počinju na Jadranu i prvi gusarski napadi islamskih Saracena, koji već pljačkaju po obali i otocima, pa love i prodaju naše roblje na Siciliju i u maursku Španjolsku. Ti uzastopni mletački i još saracenski napadi su vjerojatno bili glavnim uzrocima da se tada u Dalmaciji morala pojačati brojnija hrvatska flota i zato postaviti posebnoga starohrvatskog admirala (dux Marianorum).

Marjan II. Božidar

Marjan II. Deodat (= Božidar) je poznat kao drugi sposobni admiral neretvanske mornarice koja je god. 840. u doba dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 846.) uništila moćnu mletačku flotu dužda Petra Tradonika. Kao vazalni saveznik Bizanta, Božidarova flota odonda takodjer vodi žestoke pomorske bitke s arapskim Saracenima, koji su baš od njegova doba počeli napadati Jadran i pljačkati naše otoke. Nakon Marjana Božidara u idućih stotinjak godina nije nam poimence poznato par slijedećih starohrvatskih admirala, jer vjerojatno nisu sudjelovali u ključnim pomorskim sukobima.

Marjan III. Berigoj

Marjan III. Berigoj (lat. Berigous, 1026.- 1050.): To je drugi i najmoćniji starohrvatski admiral u doba najveće Kraljevine Hrvatske za najjačeg vladara Stjepana III. Dobroslava (1935.- 1957.) kada Hrvatska ima u vlasti, osim prostranog zaledja do Mure i Dunava takodjer i cijelu istočnojadransku obalu od Raše pa sve do Drima i sve jadranske otoke čak do Tremita. Tada je za držanje i obranu tolike obale i otočja doista bila neizbježna snažna mornarica s posebnim jakim admiralom, koja je vjerojatno podjednaka kao i u najjače doba kralja Tomislava. Berigoj je imao 3 sina i kasnijih hrvatskih admirala: Jakova, Rusina i Slavca.

Marjan IV. Rusin

Marjan IV. Rusin (oko 1050.- 1060.) je četvrti zapisani starohrvatski admiral, takodjer u doba kralja Stjepana Dobroslava, a bio je stariji sin Berigoja. Admiral Rusin je bio manje moćan od prethodnog oca Berigoja i rjedje se spominje od inih naših admirala.

Marjan V. Slavac

Marjan V. Slavac (oko 1060.- 1073.) je peti poznati starohrvatski admiral Jadrana u doba našega moćnog kralja Petra Krešimira IV. (1057.- 1074.), ali tada Hrvatska već gubi najjužnije obale i otoke južno od Neretve zbog pomorskih napada Normana, u kojima je po nejasnim navodima možda zarobljen i sam Slavac pa su ga morali odkupiti predajom južne obale. Admiral Slavac je Rusinov brat i genealoški je važan, jer je oženio princezu Nedu, kćerku kralja Krešimira. S njom je rodio Krešimirovog unuka Petra II. Slavca koji je kasnije postao zadnjim hrvatskim kraljem poznatim kao Petar Svačić, u kojemu su se time spojile kraljevska dinastija Trpimirovića i admiralska loza neretvanskih Marjana.

Marjan VI. Jakov

Marjan VI. Jakov (1073.- 1089.) je najmladji sin Berigojev koji je naslijedio prethodnog admirala i brata Slavca u doba predzadnjeg hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (1076.- 1089.). To je nešto moćniji admiral i tada je Hrvatska opet ojačala na Jadranu, pa drži većinu jadranskih otoka i dalmatinskih obalnih gradova. U to doba pojačana hrvatska mornarica opet kontrolira veliki dio Jadrana i vodi više uspješnih pomorskih bojeva uz obale Dalmacije, Albanije i talijanske Apulije. Jakov je zadnji zapisani ranohrvatski admiral iz loze Marjana u doba dinastije Trpimirovića, pa izgleda kako se pogibijom Petra Svačića ne gasi samo hrvatska kraljevska loza, nego takodjer istodobno i admiralska loza dalmatinskih Marjana.

Omiški admirali Kačići

Nakon propasti države Trpimirovića, većina inih poluslavenskih ili slaviziranih starohrvatskih plemića od početka 12. st. su napokon popustili i prihvatili dvojnu personalnu uniju s magjarskim Arpadovićima pa podpisali Pacta Conventa (Qualiter). Naprotiv, tvrdokorni neslavenski Neretvani na jugu to nisu prihvatili i nepopustivo su i dalje opstali izvan Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, kao posebna Orontska banovina (jugoistorija: tzv. "Neretljanska kneževina", usp. Ž. Jakić 1994.) boreći se protiv svih naokolo. Pod domaćim vodstvom nove pomorske dinastije Kadziki (kasnije slavizirani Kačići) iz Omiša,- vjerojatno iskonom od davnog rodonačelnika arhonta Khadzona, oni se nastavljaju i dalje oštro i uporno odupirati u žestokim bojevima protiv svih okolnih neprijatelja starohrvatske državnosti,- pa su ih zato većina okolnih susjeda u okruženju (osim rimskog pape) uporno proglašavali ilegalnim gusarima. Stoga je ta Orontska banovina Kačića u Dalmaciji zatim kroz idućih 2 stoljeća ostala posljednjim branikom (reliquiae reliquiarum) kakve-takve starohrvatske državnosti i neovisnosti u nastavku od 1102.- 1287.

Ova se dalmatinska državica prvenstveno temeljila na njihovoj nepobjedivoj floti i pomorskoj moći, te prirodnoj nedostupnosti ljutoga krasa u njihovu zavičaju, kao tamponska banovina izmedju Magjara, Bizanta, Venecije i nove Bosne. Promjenjive granice njihove kontrole na kopnu su većinom išle od Stobreća do Neretve i na većini srednjodalmatinskih otoka, a njihovo bansko sjedište i tadašnji centar preostale neovisne Hrvatske bio je Omiš. Medjutim, na vrhuncu moći bana Kolmana Kačića čak uz priznanje pape, početkom 13. st. su oni protiv Venecije i Magjarske opet kontrolirali većinu dalmatinskih obala (osim većih gradova) i većinu jadranskih otoka od Visa sve do Kvarnera i Krka, pa im je država bila dijelom slična kao u doba ranih dalmatinskih banova prije hrvatskog ujedinjenja. Od njihovih desetak banova-admirala većina nose osobita uglavnom neslavenska imena: Yuran, Nikol, Brenna, Sebena, Malduk, Kolman, Tollen, Ossor, Radoš, Bogdan.

Juran Kačić I.

Juran Kačić I. (Yuran Khadzik, 1102.- 1130.) je prvi poznati južnohrvatski čelnik iz nove dalmatinske dinastije Kačića u 12. stoljeću, koja se ubrzo nastavlja u istom području tek desetljeće nakon nestanka neretvanskih Marjana. Nakon prihvata Pactae Conventae (Qualiter) s Magjarima kod ostaloga sjevernijeg plemstva u Hrvatskoj, dalmatinski ban Yuran to odbija i dalje samostalno vlada izvan te vazalne Hrvatske, tj. u srednjoj Dalmaciji južno od Splita do Neretve i na većini dalmatinskih otoka. Za sigurnost je Yuran opet ojačao hrvatsku ratnu flotu koja je uglavnom propala u prethodna 2 desetljeća zbog dinastičkog raspada i mletačkih napada, pa je naša mornarica pod njim slična kao pod Zvonimirom.

Nikol I. Kačić

Nikol I. Kačić (1130.- 1167.) je nastavio s daljim jačanjem banovine i mornarice i postigao zamalo podpunu neovisnost približno sličnu kao prije ban Branimir. Nakon sposobnog Domagoja i Berigoja je Nikol I. jedan od najboljih admirala na Jadranu u našoj srednjovjekoj povijesti, pa njegova moćna i brojna flota već kontrolira veliki dio Jadrana od Istre sve do Apulije. On vodi uzastopno žestoke pomorske bojeve s Venecijom i Bizantom, kao i na kopnu protiv Magjara pod Belom II. i Gejzom II., s kojima održava granicu preko Stobeća, Cetine i Hercegovine. Po veličini i snagi njegova banovina omiških Kačića zaostaje samo za kasnijim najmoćnijim banom Kolmanom.

Brenna Kačić III.

Brena Kačić III. (Brenna Khadzik, 1167.- 1190.) je naslijedio oca Nikola I., ali je u vladanju bio manje uspješan od ovoga, a banovina mu je oslabila i smanjila se. Zato gubi podpunu neovisnost i kao najmanju opasnost prihvaća vrhovnu vlast dalekog Bizanta, pa postaje vazalom cara Emanuela Komnena (1181.- 1185.). Kao idući ban ga je naslijedio još slabiji sin Sebena.

Sebena Kačić IV.

Sebena Kačić IV. (Sebenna Khadzik, 1190.- 1208.) je naslijedio već slabog oca Brenna, od kojega se pokazao još nesposobnijim i to je bio razmjerno najlošiji ban u lozi omiških Kačića. Povlači se pred Madjarima iz zaledja i državica mu se jako smanjila tek na širu okolicu Omiša u srednjoj Dalmaciji, a i flora mu je oslabila. Zato je na moru poražen od Venecije koja uz podršku križara provaljuje do samog Omiša, pa Sebena konačno potpisuje primirje s Mlečanima i čak postaje venecijanski vazal. Naslijedio ga je idući puno sposobniji i samostalniji dalmatinski ban Malduk.

Malduk Kačić V.

Malduk Kačić V. (Maldukh Khadzik, 1208.- 1221.) je novi sposobniji i snažan ban iz loze Kačića, koji obnavlja dalmatinsku banovinu do slične razine kao raniji prethodnik Nikol I. Ovaj više ne priznaje ničije vazalstvo i uglavnom je posve neovisan, a kao novi uspjean admiral je ponovo ojačao brojniju mornaricu. Tada je Bizant uglavnom uništen križarskim ratom, zbog kojega nastaje opći nered na istoku što Omišani koriste za novo jačanje i samostalnost. Zato Malduk vlada zamalo cijelim istočnim Jadranom (osim većih luka), a na kopnu uspješno odbacuje napade Magjara pod kraljem Andrijom II. i vraća se na sjevernu granicu od Splita preko Cetine do Hercegovine. Njegova moćna flota vodi žestoke bojeve s Venecijom, pa na moru kontrolira zamalo cijeli istočni Jadran izmedju Istre i Dubrovnika.

Kolman Kačić VI.

Kolman Kačić VI. (Kholman Khadzik, 1221.- 1232.) je u Dalmaciji daleko najmoćniji neovisni ban iz omiške loze Kačića i to ne samo vojno, nego je bio podjednako uspješan i političko-diplomatski. Pod njim se južna primorska Hrvatska ponovo obnavlja približno kao početkom 9. st. u doba bana Branimira. Slično kao raniji Domagoj i Branimir, tako i Kolman dobiva iz Rima medjunarodno priznanje posebne dalmatinske državnosti i podjednako s papom podpisuje ugovor kako ne će okolo druge napadati dokle god sam ne bude napadnut. Unatoč tom papinskom dogovoru o nenapadanju, susjedi se toga nimalo ne pridržavaju i Venecija u savezu s Magjarima uporno nastavlja s dugim ratom protiv Dalmacije. Zato je opet prisiljen voditi žestoke kopnene bitke s Magjarima koje iznova odbacuje sjeverno od Cetine i Hercegovine, a na moru njegova snažna mornarica uzastopno izbacuje Mlečane s istočnog Jadrana. Tada neovisna i papinski priznata Dalmacija postiže najveću pomorsku snagu nakon Branimira i admirala Berigoja.

Nikol II. Kačić

Nikol II. Kačić (1232.- 1238.) je naslijedio najmoćnijeg Kačića Kolmana, ali je bio razmjerno slabiji ban i loš admiral pa je izgubio podpunu neovisnost i dalmatinska država se počela urušavati. Pod snažnim pritiskom tadanjih europskih velesila navodno u cilju slobodne trgovine na Jadranu, bio je prisiljen sklopiti ugovorno primirje s dalmatinskim obalnim gradovima i to pod neprijateljskim pokroviteljstvom Venecije i Magjara.

Tollen Kačić VIII.

Tolen Kačić VIII. (Tollen Khadzik, 1238.- 1245.) je opet bio sposobniji ban, koji je uglavnom odbacio ucjene i obveze što ih je preuzeo njegov slabiji predhodnik Nikol II. Kao vrlo sposoban hrvatski admiral, Tollen je opet povećao i reorganizirao brojnu flotu koja u žestokim pomorskim bojevima ponovo kontrolira veći dio istočnog Jadrana od Istre pa sve do Apulije, što je u srednjem vijeku bilo zadnje doba razmjerno moćne i neovisne hrvatske Dalmacije. Sposobni Tollen je razmjerno kraće vladao tek 7 godina i naslijedio ga je idući slabiji omiški ban Ossor.

Ossor Kačić IX.

Osor Kačić IX. (Ossor Khadzik, 1245.- 1273.) je opet jedan od najlošijih omiških banova nakon Brenna ni pod njim se dalmatinska banovina dalje postupno urušava spram konačne propasti. Pod slabim Ossorom njegova dalmatinska državica i flota zamalo propadaju. Potom je zajedničkom i koordiniranom vojno-pomorskom akcijom Venecije i savezničkih Magjara pod kraljem Belom IV., omiška banska flota uglavnom uništena, a sam admiral Ossor je zarobljen god. 1273., pa je u Zadru bačen u tamnicu gdje je i umro. Potom ga je naslijedio predzadnji i malo sposobniji omiški ban Radoš.

Radoš Kačić X.

Radoš Kačić X. (Radosh Khadzik, 1273.- 1279.) je predzadnji domaći dalmatinski ban i zadnji neretvanski admiral od Kačića. Ovaj je razmjerno kraće vladao tek 6 godina i to je bio posljednji donekle samostalan omiški čelnik banovine Dalmacije. Bio je razmjerno sposoban kao admiral i pod njim je opet izgradjena nedavno uništena hrvatska mornarica, pa uz žestoke uzastopne borbe sa savezom Magjara i Venecije opet kontrolira najveći dio Dalmacije i jadranskih otoka. Ovo su pod banom Radošom Kačićem bile posljednje samostalne bojne akcije neovisnih južnohrvatskih bojovnika u srednjem vijeku. Naslijedio ga je zadnji slabiji dalmatinski ban Bagdan Kačić.

Bogdan Kačić XI.

Bogdan Kačić (1279.- 1287.) je posljednji dalmatinski ban s kojim se kod Omiša konačno urušavaju zadnji samostalni tragovi neovisne hrvatske državnosti. Nakon što je uz promjenjivu sreću magjarska dinastija Arpadovića ipak bila neuspješna da posve uništi uporne ostatke te posebne hrvatske državice u Dalmaciji, u Budimpešti tada dolazi na vlast nova odlučna dinastija zapadnih Anžuvinaca. Oni konačno sklapaju protiv dalmatinskih banova Kačića iz Omiša čvrsti ugovorni savez s Venecijom, pa koordinirana magjarska armija s kopna i velika mletačka flota s Jadrana čvrsto blokiraju srednju Dalmaciju. Tu su prvo potukli i posve uništili opasnu omišku flotu i konačno su s kopna zauzeli i samu bansku prijestolnicu Omiš, pa su time posve ukinuli samostalnost ove već minijaturne državice. Tako je padom Omiša pred ujedinjenim nadmoćnim snagama s kopna i mora tek godine 1287. (a ne 1102.) napokon zatrt i zadnji preostali trag starohrvatske neovisnosti u srednjem vijeku, koja je u Dalmaciji manjeviše neprekidno trajala kroz pola tisućljeća od ranog bana Višeslava sve do Bogdana Kačića, tj. od 781.- 1287.

Dubrovački Vice Bune

Vice Bune Petrov (1559. - 1612.) je bio dubrovački diplomat i pomorski kapetan, ter najstariji poznati starohrvatski istraživač na oceanima u doba prekomorskih odkrića iz 16. stoljeća. To je jedan od najranije dokumentiranih slavenskih pomoraca na Pacifiku, gdje je na otočju Melanezije ostavio i najveći broj starohrvatskih toponima izvan Europe. U zapadnim romanskim izvorima (Španjolska, Italija itd.) se većinom navodi kao Vincent Bune. Prvi naš razmjerno sigurno dokumentirani i datirani prekooceanski moreplovac bio je u 16. stoljeću Vice Bune, kojemu je još očuvan fizički grob na Lopudu i bar djelomični arhivski zapisi u Dubrovniku, Napulju i Španjolskoj. Vice Bune Petrov (1559. - 1612.) je bio dubrovački diplomat i pomorski kapetan, te najstariji izravno poznati starohrvatski istraživač na oceanima u doba prekomorskih odkrića. On je jedan od najranijih slavenskih pomoraca na Pacifiku, gdje je diljem Melanezije ostavio i najveći broj hrvatskih toponima daleko izvan Europe. Vjerojatno je bio prvi iz Europe, koji je oplovio na Tihom oceanu otočje Bismarck i Nove Hebride, a zapadnim romanskim izvorima (Španjolska, Italija itd.) se većinom navodi kao Vincent Bune.

Rodjen je na otoku Lopudu gdje je proveo mladost, a potom se školovao u susjednom Dubrovniku. Bio je diplomatski poslanik Dubrovnika na španjolskom kraljevskom dvoru u Madridu za vrijeme Filipa II. i Filipa III. Potom je kao pomorski kapetan u španjolskoj službi odputovao do indijske luke Goa koju su držali Španjolci, a tamo je bio i dubrovački trgovinski emporij Sao Braz za Indiju (danas prigradsko selo Gandaulim). Ondje je s našom posadom na brodu "karaka" (veća dubrovačka galija za oceane) organizirao plovidbu dalje na istok do upravo odkrivenog otočja Filipini u vlasti Španjolske. Tamo se je opskrbio za pomorske ekspedicije na Tihi Ocean, gdje je od god. 1580.-1597. istraživao još jedva poznate otoke jugozapadnog Pacifika na području Melanezije. Najprije je plovio duž sjeveroistočnih obala NoveGvineje, gdje je odkrio i imenovao desetak papuanskih zaljeva i otoka. Potom je zaplovio na otvorenu pučinu Pacifika gdje je odkrio otočje Bismarck i pobliže iztražio Salamunovo Otočje (Saloma) s kojim je dotad završavao poznati svijet, pa je tu na otoku Velakula utemeljio novi trgovački emporij.

Na kraju se zaputio dalje na jugoistočnu pučinu, gdje je prvi od Europljana odkrio i imenovao desetak otoka grupe Novi Hebridi (Vanuatu), pa tamo kod najjužnijeg otoka Matas završava svoja pomorska istraživanja na Tihom Oceanu 1597. Zatim se vraća preko Filipina i od god. 1598. u službi Španjolske putuje u Srednju Ameriku, gdje je nakratko bio španjolski podkralj Meksika, a potom je španjolski ambasador u Belgiji. Podkraj života od god 1600. je bio diplomatski poslanik Dubrovnika na dvoru podkralja u Napulju, gdje je i umro 12. studenog 1612, a pokopan je na rodnom Lopudu. Dokumentacija o njegovom životu i putovanjima je većinom u Dubrovačkom arhivu i dielom još u Španjolskoj. Jezična baština njegovih ekspedicija na zapadni Pacifik još je šezdesetak starohrvatskih toponima, podjednakih kao kod nas na Jadranu za mnoge otoke, zaljeve, rtove i dva vulkana, koje su sve do danas kao svoje prihvatili otočni domorodci u Melaneziji (upisani su npr. pod zagradama u "Andrees Handatlas" VIII/5, 1930).

Pacifička odkrića: U novoodkrivena prekomorska područja Amerike i Pacifika, pragmatični dalmatinski trgovci iz Dubrovnika nisu plovili kao ini kolonialni osvajači iz zapadne Europe, jer im tamo nije trebala vlast nego trgovačka zarada. Zato su tamošnjim domorodcima uglavnom pristupali prijateljski uz poklone, da osiguraju trajnu i uspješnu trgovinu od obostrane koristi. Zbog tog humanog pristupa je pučanstvo Melanezie rado prihvatilo niz naših dalmatinskih toponima, koji su im bili lakši i jednostavniji od kasnijih engleskih i španjolskih. Zato se takvi slični ili isti nazivi kao kod nas na Jadranu sve do danas nalaze na Pacifiku od Nove Gvineje do otočja Vanuatu, a nakon oslobodjenja su kolonialna imena tamo zadržana tek za veće glavne otoke. Šezdesetak sličnih jadranskih toponima u Melaneziji dosad obuhvaćaju nizove otoka, neke zaljeve i rtove ter dva vulkana. Njihova je najgušća koncentracija s desetak očitih hrvatskih toponima za otočiće, rtove i uvale oko bivšega trgovačkog emporija na otoku Velakula. U idućem popisu je taj hrvatski mjestopis poredan prema današnjim državama Melanezije od sjeverozapada na jugoistok:

Zapadna Papua - Irian

Otok Jamna, brdo Bobotna, zaljev Bosnik (najzapadnije mjesto našeg imena)

Papua New Guinea

Papuanski zaljevi: Kotari, Jame, Buna, Beli, Milna i priobalni otoci Tamara, Karkar, Seka, Bili, Boca, Kanap, Kiriwina, Iwa, Nada, Duba itd.

Bismarck i susjedni otoci

Otoci: Unie, Puna, Iowo, Siroti, Jame i zaljevi Buka, Torokina.

Solomunsko Otočje

Otoci: Kolan, Owan, Lina, Japa, Boga, Mato, Batak, Tokova, Sukina, Velakula, Narovo, Uweli, Torokina, Rendova, Banica, Sawa, Mala, Ulova itd. Rtovi: Alan, Debeli, Sokolovi, pa zaljev Voza i vulkani: Mt Kula (1661 m), Mt Kollovrat (1412 m)

Vanuatu (Novi Hebridi)

Otoci: Rawa, Valun, Mata, Marina, Mala, Malakula, Nina, Torba, Matas, Tana (najjužniji imenovani otok u Melaneziji) i zaljevi: Marina, Palenta.

  • Dodatak: Najnovije detaljne biogenetske analize istočnog Jadrana, uz ovdje očekivane haplotipe (dinarski, slavenski itd.) pokazala su na južnodalmatinskim otocima do Dubrovnika, još neočekivanu manjinsku nazočnost egzotičnoga istočnog genoma - rijetkog ili nepoznatog drugdje u Europi. Ovaj je inače najobilniji u Indokini i Indoneziji, što nas upućuje na ranije seksualne kontakte naših pomoraca na ovom dalekom području u vezi tamošnje plovidbe.

Bibliografija

  • Titus Livius: Ab Urbe condita (History of Rome), Rev. Canon Roberts (translator), Ernest Rhys (Ed.), J. M. Dent & Sons, Ltd. London 1905.
  • Plutarchos: "Aratus". in Plutarch's Lives, Arthur Hugh Clough (editor), John Dryden (translator). 2 volumes. Modern Library; Modern Library Paperback Ed edition 2001). Downloadable version at Project Gutenberg. Vol. 2: ISBN 0375756779.
  • Polybius: Historiae. Evelyn S. Shuckburgh (translator); London, New York. Macmillan (1889); Reprint Bloomington (1962).
  • Strabo: Geographia. translated by Horace Leonard Jones; Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press; William Heinemann, Ltd. London 1924. Books 8-9: ISBN 0-674-99216-4, Books 13-14: ISBN 0-674-99246-6.
  • F.W. Walbank 1940: Philip V of Macedon, The University Press.
  • John Wilkes 1995: The Illyrians (Peoples of Europe), Blackwell Publishers, (December 1,) ISBN 0-631-19807-5.
  • G. Milazzi: Antički iskon hrvatske plovidbe i naše antičke selidbe. Old-Iranian origin of Croats, p. 461-472, Iranian Cultural Center, Zagreb-Tehran 1999.
  • Archivium historicum Principati Rhagusii, saeculum XVI (Dubrovnik)
  • E. Ambrosius: Andrees allgemeine Handatlas, Auflage VIII/5 (Karten 216-224). Velhagen & Klasing, Bielefeld und Leipzig 1930 (na kartama u zagradi su toponimi koje je dao V. Bune)
  • F.M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura dei Ragusei, vol. II: 201-203 Dubrovnik 1803.
  • J. Luetić: Vice Bune, pomorac i diplomat. Anali Historijskog instituta, sv. I: 255-267, Dubrovnik 1952.
  • V. Foretić: Vice Bune. Pomorska enciklopedija, vol. I: p. 651, Leksikografski institut, Zagreb 1972.
  • Ž. Jakić 1994: Orontska banovina, kronološki razvoj srednjovjekovne hrvatske države pod narodnim vladarima. Ognjište 6: 107-120, Karlovac.
  • M. Horvat-Mileković: Hrvatski zemljopisni nazivi u Polineziji. Tomislav, 4 / 46, p. 13, Zagreb 1995.
  • M. Lovrić: Začetak i suton hrvatske pomorske baštine. Hrvatsko slovo, V / 220, 13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1999.
  • G. Milazzi & M. Yoshamya: Ancient origin of Croatian sailing and naval migrations. Proc. 1st Symp. 'Old-Iranian origin of Croats', 461-473, Iran Cultural Center, Teheran 1999.
  • M. Rac, M.H. Mileković: Overseas trips of Vice Bune in 16th century. Proc. 3 scient. symposia 'Early Croats' (2001-2006), 820 p., ITG - Zagreb 2011.
  • Joel D'Souza: Croats return to Gandaulim. GoaNow, Goa (India) 1999: www.goacom.com/goanow/99/apr/history.html
  • J. Tadić: Španija i Dubrovnik u XVI veku, str. 134-136. Beograd 1932.
  • M. Yoshamya: Iskon i nestanak starohrvatskog mjestopisa (prazemljopis svijeta i Jadrana). Ognjište 10: 185-196, Karlovac 1999.

Vanjske sveze

  • History of the Solomon Islands, Arikah encyclopedia: arikah.com/encyclopedia/History_of_the_Solomon_Islands
  • Pacific Ocean, History and economy. Arikah encyclopedia: arikah.com/encyclopedia/Pacific_Ocean
  • Pacific Ocean, Homestay Finder: www.inglesnoexterior.com/Dictionary.aspx?|=en&q=Pacific_Ocean
  • Bismarck Archipelago, Turkce Bilgi: english.turkcebilgi.com/Bismarck+Archipelago
  • Pacific Ocean, totally explained: pacific_ocean.totallyexplained.com
  • Bismarck Archipelago, MedLibrary: medlibrary.org/medwiki/Bismarck_Archipelago
  • South Pacific, History. MedLibrary: medlibrary.org/medwiki/South_Pacific_Ocean
  • Bismarck Archipelago, totally explained: bismarck_archipelago.totallyexplained.com
  • Tynnimeri (Pacific, Finnish Wikipedia): fi.wikipedia.org/wiki/Tynnimeri

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, compiled from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starohrvatski_admirali&oldid=35048"