Ban Marjan Branimir
| Marjan Branimir | |
|---|---|
| Hrvatski ban | |
| Vladavina | 879. - 892. |
| Nasljednik | Muncimir II. |
Ban Marjan Branimir (latin. Brannimerus, jugoistorija: "knez Branimir") je bio srednjovjeki dalmatinski vladar južne Primorske Hrvatske od 879. do 892. godine, kao zadnji ban iz rane dinastije Domagojevih podrijetlom iz Neretvanske banovine. Od svih ranohrvatskih vladara u srednjem vijeku, Branimir je bio ideopolitički razmjerno najvažniji jer je konačno i jasno odvojio mladu hrvatsku državu od istočnih balkanskih utjecaja Bizanta i trajno nas usmjerio prama Rimu i zapadnoj civilizaciji, dok je u Bizantu baš tada patrijarh Fotije započeo crkveni raskol prama budućem pravoslavlju.
Sadržaj
Vladarski naslov
Kod jugoistoričara iz 20. stoljeća se on redovno navodi kao tzv. "knez" Branimir, što je sigurno pogrješni prijevod iz srboslavske tradicije za izvorne latinske navode "dux Croatorum" ili "dux Branimerus" i slične. Vjerodostojan prijevod toga treba biti : čelnik ili vodja Hrvata. Za razliku od rusko-srpskog "knjaza", u staroj hrvatskoj tradiciji i širje u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativni naslov "knez" ne odnosi na čelnika-vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika. U izvorno-hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni čelnik uglavnom naziva ban, a neovisni je kralj. Prema tomu, u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali neki srednjovjeki "knezovi" nego uglavnom banovi, a mogućih pravih knezova bilo je samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj (Slovinje) od kojih je najpoznatiji naš pravi knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo banovi, ili općenito i neodredjeno u prijevodu kao "čelnici" (= dux, srpski: vožd).
Medjutim, od Trpimira I. se djelomično u njegovim i tudjim zapisima već pojavljuje i latinska titula "Rex" u značenju kralj, iako je vjerojatnije da bar prije Tomislava nismo imali kralja, nego je sigurniji navod kao ban (ili opći "čelnik"). Ipak postoji više raznih svjedočanstava da se već od doba Trpimira višeput zaredom navodi i "rex Croatorum" ili slično, npr.:
- Franački kroničari u 9. st. npr. teolog Gottschalk 892., navode "Rex Tirpimerus" ili "Regnum Croatiae...", etc.
- Nasljednik prijestolja Dmitar Zvonimir u Reg. Doc. 106 (13, 14), navodi: regum predecessorum ... Tirpimirus et Muntimirus (= prethodni kraljevi ... Trpimir i Muncimir).
- Slično Trpimira, Branimira i nasljednike kao "reges Croatorum" potom još navode ini rani kroničari kao Grgur Barski (Ljetopis, 3), H. Lucić (De regno Dalmatiae, 11), D. Farlatti (Illyricum Sacrum), itd.
- Sam Branimir sebe u vlastitim zapisima većinom spominje pod titulom "comes" (ban), a tako ga uglavnom službeno titulira i rimski papa, što se nikako ne smije krivotvoriti i degradirati na nekakvog 'kneza' u smislu jugoistoričara.
- Prema tomu, vladarski naslov Branimira i inih ranih dalmatinskih vladara prije Tomislava sigurno nije bio srboslavski "knez", nego najvjerojatnije ban ili manje vjerojatno kralj (realno tek od Tomislava).
Predhodnici
Neposredni prethodnik prije bana Branimira na hrvatskoj vlasti u Dalmaciji je bio ban Sedeslav Trpimirov (u jugoistoriji: "knez Zdeslav"). Ban Sedeslav je bio kratkotrajni dalmatinski vladar južne primorske Hrvatske od 878. do 879, a pripadao je rodu Trpimirovića tj. najvjerojatnije je bio sin začetnika te dinastije Trpimira I. (848.- 863.). Njega je potom naslijedio neretvanski ban Domagoj (863.- 876.), dok se Sedeslav od 876.- 878. sklonio u Carigrad kako bi se spasio. Ovoga je prvo naslijedio Domagojev sin ban Inoslav (u jugoistoriji "knez Iljko"), ali od 878. bizantski car Bazilije I. organizira u Hrvatskoj bizantsko-pravoslavnu urotu kojom svrgava bana Inoslava Domagojeva i dovodi na vlast svoga bizantskog vazala Sedeslava. Tako 2 godine nakon Domagojeve smrti dolazi na hrvatsko prijestolje Sedeslav, postavši prvim i jedinim hrvatskim vladarom kojeg je Bizant postavio na vlast pa je zato mladu Hrvatsku državu podredio istočnom pokroviteljstvu Bizanta gdje je upravo tada patrijarh Fotije počeo s pravoslavnim raskolom od Rima.
Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Sedeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Izgleda kako je Sedeslav uglavnom vladao kao bizantski vazal, a gradovi Teme Dalmacije su njemu plaćali porez koji su dotad plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik tada plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to već vrijeme prvoga crkvenoga raskola dok je carigradski patrijarh bio Fotije, pa je približavanje Bizantu značilo udaljavanje od pape i balkansku usmjerbu Hrvatske spram budućeg pravoslavlja. Stoga u to doba rimski papa prikuplja i organizira saveznike protiv bizantske prevlasti. Kratka vlast Sedeslava prestaje već god. 879., kada diljem Dalmacije izbija općenarodni protubizantski ustanak kojim se prekida taj vazalni odnos s Bizantom, pa Branimir kao čelnik te pobune ubija Sedeslava i preuzima vlast.
Iskon i početak vlasti
Tada mletački ljetopisac Ivan Djakon navodi da je „neki Slaven imenom Brenamir, umorivši Sedeslava prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga slijedi da Branimir najvjerojatnije nije bio iz vladarske loze Trpimirovih kojoj je pripadao Sedeslav. Branimirovo podrijetlo još nije točno poznato, no po nadpisima i darovnicama kao i po obliku imena, slijedi da je najvjerojatnije bio iz Ravnih kotara ili iz zaledja dalmatinske Zagore tj. iz banske Hrvatske. Smatra se da je Branimir vjerojatno jedan od Domagojevih sinova ili bar njegov nećak neretvanskog iskona, što još nije jasno potvrdjeno.
Njegov nadpis iz predromaničke crkve u Muću god. 888. (ulomak grede dug 87 cm i visine 27 cm) u Arheološkom muzeju Split ne donosi mu nikakav vladarski naslov. Na nadpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve Sv. Mihovila u Ninu (izmedju 879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum (slavenski čelnik Branimir). Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom: u Ninu je nadjen ulomak oltarne pregrade uzidan u zid crkve Sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz Branimira još župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmladji je nalaz iz Otresa kraj Bribira. U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m) = Ban Branimir ... čelnik Hrvata. U Čedadskom evandjelistaru zapisano je: Brannimero comiti (= Branimiru banu). Mariosa cometissa (Maruša banica), što se odnosi na Branimira i na njegovu suprugu Marušu (banicu Mariju).
Očito je da se hrvatsko i slavensko ime tu rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno rabio naslove bana (comes) i općeg čelnika-vodje (dux). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps i kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je bila riječ samo o simboličnom podlaganju, s obzirom na Branimirovu snagu. Moguće je da papa ima pred očima i čitavo područje na kojem žive Slaveni, a koje uključuje Velikomoravsku kneževinu, Hrvatsku i Bugarsku, pa su svi vladari toga područja vidjeni kao pokrajinski vladari (comes ili princeps). Svakako je jasno da titula princeps tada označava viši stupanj državne samostalnosti negoli običan vazalni dux (vodja-čelnik), što je već oznaka jačanja utjecaja dalmatinskih banova južne Primorske Hrvatske, koji tada u 9. st. medjunarodno uživaju viši priznati rang negoli ini slavenski knezovi Slavonije, Zahumlja, Travunije i sličnih nižih "sklavinija" koje su od tog doba bar povremeno bile vazalne Hrvatskoj.
Odluka za vjernost Rimu
Važne izvore za Branimirov životopis tvori prepiska s papom Ivanom VIII. U lipnju 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, pa ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istodobno piše slično pismo i njegovu ninskom biskupu Teodoziju, ter svećenstvu i svemu puku kao svojim „predragim sinovima.“ Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine novom banu Branimiru, koji zbacio probizantski usmjerenog vazala Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na pismo što ga je predhodno primio od Branimira i ovime se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država. U papinom pismu Branimiru se navodi slijedeće (prijevod s latinskog):
"Dragom sinu Branimiru: Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkom vjerniku Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prama crkvi Sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin Sv. Petra i Nas koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, ter željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su vrlo omiljele zapovijedi njegove, jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“, a on sam veli u evandjelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju i moj će otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči da tako čini, govoreći: „Proslavit ću one koji mene slave".
I budući si nas preko svećenika Ivana zamolio da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i sav narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom banovinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskom kralju, pa te molimo da za ljubav Božju dozvoliš, neka to poslanstvo obavi bez krzmanja, pa stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo. Dano 7. dan mjeseca lipnja."
U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U vrijeme teških nesporazuma s Carigradskim patrijarhatom, dok je u Carigradu patrijarh Focije, papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskom patrijarhatu, vladao Zdeslav. I u pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi.“ Sva tri pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao po „časnom svećeniku Ivanu.“ Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima papina pisma ponio i okolnim krajevima.
Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa treba pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana izmedju 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Mihajlu Borisu I., pa velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstvu i svemu puku. Iz ovoga se pisma vidi da je Branimir pozitivno odgovorio na poziv tješnjih veza s Rimom, pa ga papa upućuje da u Rim pošalje svoje izaslanike, a papa će onda po njihovu povratku poslati i svoje u Hrvatsku.
Hrvati ipak nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego preko akvilejskog patriarhata. Na taj je način Branimir poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svom području. Kasnije će papa Stjepan V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje još i splitskim nadbiskupom, pa se tako u njegovoj osobi sjedinjuje hrvatska Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o hrvatskoj snazi i mudroj politici što su ju zajedno vodili Branimir i Teodozije u složenim medjuodnosima s Rimom. Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija vrlo je razveselilo papu. Istodobno je u Hrvatskoj takodjer započeo razvitak i širenje crkvenoslavenskog bogoslužja na glagoljici.
Mlečani, Srbi, Magjari
Mlečanima je smetalo postupno jačanje samostalne države Hrvatske na Jadranu, pa su ju prvo pokušali ratom slomiti, ali su ih godine 887. Neretvani razbili kod Makarske i u boju čak ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Djakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo sve do početka 11. stoljeća. Takodjer i bizantski gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru. "Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je npr. Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.
U doba Branimira je južna Hrvatska razmjerno najveća od početka svoje srednjovjeke povijesti, pa se pruža u zaledje na sjeveru do Save i Vrbasa, na zapadu do Raše i dalje na jugoistok preko Hercegovine, Duklje i Skadra sve do Drima, tj. obuhvaća i Crvenu Hrvatsku pa je približno prostrana kao ranije rimska provincija Dalmatia - što je sve potom obuhvatio još jedino kralj Stjepan Držislav (969.- 995.). Ta jaka Hrvatska je pod Branimirom pružila utočište i Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz slavenske Moravije. Tada se pored medjunarodnoga latinskog jezika u primorskim crkvama Dalmatinske Hrvatske služio i slavenski crkveni obred uz slavensko pismo glagoljicu. Metodovi učenici su tada utjecali na razvitak hrvatske narodne kulture, osobito u primorju i na otocima zapadne Hrvatske.
Smrt i sljednici
Moćni ban Branimir umire god. 892, a naslijedio ga je idući dalmatinski ban i Trpimirov sin Muncimir II. (892.- 910., u jugoistoriji "knez Mutimir"), brat Sedeslava i najmladji sin dalmatinskog bana Trpimira I., te otac budućeg kralja Tomislava. Dalji vjerojatni potomci Branimira su neretvanski banovi Marjan I.- IV., kao paralelna i vazalna banska loza uz kraljevske Trpimiroviće, a zadnji izravni muški potomak bio bi posljednji hrvatski kralj Petar II. Slavac (P. Svačić), inače po majci i unuk Petra Krešimira IV.
Medjutim odmah nakon Branimira, oko mlade hrvatske države od 10. stoljeća započinju već poznate geostrateške "igre" koje se u modernijem obliku nastavljaju kroz puno tisućljeće sve do 20. st., jer većina okolnih susjeda (Bizant pa Turska, Srbi, Mlečani, Madjari i ini) uzastopno nastoje ukinuti ili bar smanjiti i osakatiti svima nepoželjnu Hrvatsku. U burno doba bana Muncimira već započinju i prvi sukobi s nadošlim nomadskim Magjarima preko Save, koje potom odbacuje natrag njegov sin Tomislav. Da se nadoknadi neuspjeh bizantskog vazala Sedeslava, uskoro na bizantski poticaj nastaje i prvi srbohrvatski rat, gdje vazalni zahumski knez Mihael I. Viševuk nadošle Srbe koje na zapad vodi raški knez Petar Gojniković, početkom 10. st. opet protjeruje iz Bosne i južne Dalmacije natrag preko Drine.
Značenje danas
Ban Marjan Branimir je dodatno ojačao i povećao prostranu dalmatinsku Hrvatsku i postigao veliku samostalnost kako spram Bizanta, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke, a u zemlji se još širi glagoljsko-slavensko bogoslužje. Pod Branimirom Hrvatska konačno odredjuje svoju civilizacijsku budućnost u kulturnom krugu zapadnih zemalja izvan bizantskog Balkana, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom i Hrvatska zakonitom državom,- a povrh toga smo tada još dobili i osobito nacionalno pismo - hrvatsku glagoljicu. Da nije bilo toga sudbonosnog Branimirova vojno-kulturnog prevrata od godine 879. tj. da se je i nakon 9. st. potom nastavila istočna usmjerba koju je već započeo svrgnuti bizantski vazal Sedeslav,- tada bi naše današnje pučanstvo i zemlja najvjerojatnije dosad već postali ćirilsko-pravoslavnim Balkanom i zajednički ujedinjeni u prostranoj velikosrpskoj (srbohrvatskoj) naciji od Istre do Djerdapa i Gjevdjelije.
Kada se konačno sve to shvati, onda se mora priznati dalekosežna vidovitost hrvatskog bana Branimira prije punih 12 stoljeća, jer je baš od njega god. 879. jasno i neopozivo započeo naš usmjereni razvitak do današnje hrvatske nacije: Bez te prekretničke Branimirove usmjerbe, Hrvatske ni Bosne dosad više ne bi bilo osim velike pravoslavne Balkanije koja bi (možda ?) potom spriječila turko-islamski prodor u Europu,- što znači da je taj pradavni Branimirov prevrat kasnije imao manjeviše dalekosežne odraze na hrvatsku, srpsku, balkansku i tursku povijest.
Abstract
Marjan Branimir (879-892) was an autonomous Dalmatian ruler of southern Coastal Croatia who reigned as Ban (duke) from 879 to 892. He was recognized by Pope John VIII as the Duke of the Croats (Dux Chroatorum). During his reign, Croatia retained its sovereignty from both Frankish and Byzantine rule, and became a fully recognized state. Branimir was brought to the throne of Croatia by the Anti-Byzantine coalition under the Roman Pope. Therefore in 879 Branimir in a rebellion that he led had killed near Knin the former duke Sedeslav, so far the main Croatian supporter of the Byzantine Empire. Approval from the Holy See was brought about by Branimir's own actions to bring the Croats further away from the influence of Byzantium and closer to Rome. Duke Branimir wrote to Pope John VIII reporting this split from Byzantine and commitment to the Roman Papacy, and received an official papal reply recognizing his rule and the independent Croatian state.
Literatura
- Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb.
- Nada Klaić, 1972: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb.
- Nada Klaić, 1975: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb.
- Vjekoslav Klaić, 1982: Povijest Hrvata, Matica Hrvatska, Knjiga I, 2 izdanje, Zagreb.
- Ivan Mužić, 2007: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, (Povjesnice Hrvata 3), Split. ISBN 978-953-263-034-3; dostupno na Internetu
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
- PREUSMJERI Predložak:Hrvatski narodni vladari
