Banovi Muncimir I.-II.
Banovi Muncimir I.- II. (Muncimyr, Montimir, latin. Muntimerus, jugoistorija: knez "Mutimir"): U srednjovjekoj Hrvatskoj su vladala dva rana bana sa sličnim imenom Muncimir, tj. slavonski Muncimir I. na sjeveru u Panonskoj Hrvatskoj od 864.- 884., a na jugu malo kasnije i dalmatinski ban Muncimir II. Trpimirov u Primorskoj Hrvatskoj od 892.- 910. Približno istodobno s ova 2 bana Muncimira u Hrvatskoj, takodjer je i u Srbiji postojao knez sličnog imena Mutimir od 851.- 891., kojega ne treba brkati sa sličnim hrvatskim banovima iz ovog vremena.
Sadržaj
Muncimir I. (panonski)
Ban Muncimir I. (latin. Muntimerus, u jugoistoriji: "knez Mutimir", 864.- 884.) je u 9. stoljeću bio predzadnji i slabije poznati ban sjeverne Panonske Hrvatske (Slovinje), neposredno prije proširenja zajedničkog hrvatskog kralja Tomislava preko Save do Slavonije. To je nasljednik prethodnoga najmoćnijeg panonskog bana Pribine I (840.- 861.), kojega je nakon smrti naslijedio oko god. 864. Od svih ranih slavonskih banova je baš Muncimir dosad ostao razmjerno najmanje poznat.
Bio je franački vazal cara Karla III. i zato se spominje u franačkim analima kao "Muntimerus". Njegova je vlast bila uglavnom ograničena na savsko-dravsko medjurječje tada zvano Slovinje (od čega je kasnija Slavonija). U to doba Muncimirove vlasti su južnu Panoniju uništile prve provale Magjara, koji su ugrožavali Slavoniju i uvjetovali poočetak njezinoga užeg povezivanja i oslonca na južnu dalmatinsku Hrvatsku. Ban Muncimir I. je umro oko god. 884, a naslijedio ga je zadnji naš panonski ban Braslav (884.- 897.). Napomena: ne treba ga pobrkati sa zadnjim dalmatinskim banom Muncimirom II. (892.- 910) koji vlada nešto kasnije u primorskoj Hrvatskoj, tj. ocem kralja Tomislava.
Muncimir II. Trpimirov
| Muncimir II. | |
|---|---|
| Hrvatski ban | |
| Vladavina | 892. - 910. |
| Obitelj (dinastija) | |
| Vladarska obitelj | Trpimirovići |
| Otac | Trpimir I. |
| Osobni podatci | |
| Materinski jezik | ranohrvatski |
Ban Muncimir II. Trpimirov (jugoistorija: knez "Mutimir" Trpimirović), bio je zadnji vazalni ban južne Primorske Hrvatske prije kralja Tomislava, a vladao je od ca. 892. do 910. godine. Uglavnom se smatra za Trpimirova najmlađeg sina, pa time nastavlja dinastiju Trpimirovća kao treći u nizu nakon starijeg brata bana Sedeslava (878.- 879.).
Sjedište su mu bili Bijači u Kaštelima kod Trogira. Od prethodnog bana Branimira je baštinio samostalnu državu, koja više nije priznavala ni bizantsko niti franačko vrhovništvo i koja je od Mlečana u zamjenu za mirnu plovidbu Dalmacijom primala godišnji danak, a od dalmatinskih gradova u zamjenu za prijateljske odnose posebne donacije.
Podrietlo i početak vlasti
U povelji datiranoj 892. godine koja je očuvana u prijepisu iz 1568., naziva se "Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux" (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Iz ove se povelje takodjer zaključuje kako je Muncimir bio Trpimirov sin, jer u njoj izjavljuje kako sjedi „na očinskom prijestolju“ (residente paterno solio), što bi trebalo biti svojevrsna suprotnost Branimirovoj uzurpaciji prijestolja, no to nije konačno dokazano inim izvorima.
Na nadpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina, Muncimir je nazvan princeps (= ban), a njegova je žena Marija Černi u Čedadskom evanđelistaru nazvana comitissa (= banica), pa je Muncimir bio ban, a ne tzv. "knez". Ova činjenica i oblik njegova imena koji završava s -mir, upućuju da bi mogao biti iz Banske Hrvatske koja je obuhvaćala župe Gacka, Lika i Krbava. Činjenica da se naziva banom „pomoću Božjom“ upućuje na zaključak da ga nije postavio nijedan strani vladar pa je vladao razmjerno samostalno, a ne kao nečiji vazal.
Poviest vladanja
Na samom početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Naime, prethodni ban Branimir je oduzeo taj darovani posjed od Splitske nadbiskupije i predao ga ninskoj biskupiji, zbog čega je ninski biskup Adalfred tvrdio, kako je ban Trpimir (I.) nadbiskupu Petru samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu Sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne cijeloj splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom Sv. Marte pokazalo se kako je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je ban Muncimir potom ponovo potvrdio očevu darovnicu.
O veličini i snagi Muncimirove države svjedoči i to [to su se pretendenti na srpsko prijestolje kao knez Petar Gojniković, sklanjali u Primorskoj Hrvatskoj (De administranido imperio). Nada Klaić drži kako se opis granica Hrvatske što ga daje Konstantin VII. Porfirogenet u svome spisu „De administrando imperio“ odnosi baš na granice s početka 10. stoljeća tj. iz razdoblja Muncimirove vlasti. Primorska Hrvatska je tada podijeljena u 11 županija, a njima su pridodane i tri banske župe.
Muncimirova se država tako prostire od današnjeg Gorskog kotara, Like, Velebita i podvelebitskog primorja, pa sve do rijeke Cetine na jugu, gdje graniči s Paganijom ili Neretvanskom krajinom. U unutrašnjost se prostirala do južnih obronaka Čemernice i Manjače, Grmeča i današnjeg Korduna. U to doba, uz Hrvate (Sklavine), na ovom području i dalje žive starosjedioci Dalmati, što se vidi i iz naslova banova i kasnijih kraljeva, a vidljive razlike između ove 2 etnogrupe će se zadržati bar do kraja 11. stoljeća tj. do propasti Trpimirovića.
Muncimiru II. su se pokoravali i romanski gradovi bizantske Teme Dalmacije, kamo je dolazio i u njima boravio kadgod je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici-župani, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), baničin župan (iupanus comitissae) i župan oružnik (armiger iupanus). Hrvatski ban tada po prvi puta već ima i svoj pečat (anulo nostro).
Smrt i nasljednik
Muncimir II. je sa ženom Marijom Černi imao 2 sina koji su potom postali kraljevima ujedinjene Hrvatske: njegov stariji sin Tomislav je vladao od 910.- 929., a potom mladji sin Trpimir II. od 929.- 935. Ne može se posve točno datirati Muncimirova smrt i završetak njegove vladavine, a jedina je posredna naznaka u napomeni Tome Arhiđakona, gdje se kaže „godine Gospodnje 914. u vrijeme bana Tomislava“. Većinom se smatra kako je Kralj Tomislav počeo vladati prvo kao dalmatinski ban južne Primorske Hrvatske oko 910. godine i da je bio Muncimirov sin, premda o tomu ne postoji potpuna sigurnost.
Maruša Černi (Mariosa)
Maruša Černi (latin. Mariosa) je druga poznata i zapisana starohrvatska banica na smjeni 9./10. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj. Bila je supruga dalmatinskog bana Muncimira II. (892.- 910.). Kao banica je s njim imala 2 sina: starijeg kralja Tomislava (910.- 929.) koji je prvi naslijedio oca i mladjeg kralja Trpimira II. (929.- 933.), čija je supruga dosad ostala nepoznata u zapisima.
Srpski knez Mutimir
Mutimir Vlastimirović je bio srednjovjeki srpski knez (851.— 891.) kao drugi iz rane dinastije Vlastimirovića i najstariji je sin kneza Vlastimira (oko 830.— 851.). Podaci o njegovoj vlasti su oskudni, uglavnom iz Porfirogeneta „O upravljanju Carstvom“ (913—959).
Borbe s Bugarima
Nakon smrti kneza Vlastimira vjerojatno 851., vlast zaredom preuzimaju njegovi sinovi Mutimir, Strojimir i Gojnik. Mutimiru je kao najstarijem pripala vrhovna i centralna oblast, a mlađa braća su upravljala posebnim oblastima kao niži knezovi. Iduće godine umre bugarski kan Presijam (832—852) koga je Vlastimir potukao u trogodišnjem ratu, a naslijedio ga je sin Boris Mihajlo (852—889). Porfirogenet navodi da je Boris potom napao Srbiju da osveti poraze svoga oca u ratu sa Vlastimirom. Bugarski napad su Vlastimirovi sinovi združenim snagama odbili, a u borbi je zarobljen i Borisov stariji sin Vladimir (889—893) s 12 najuglednijih boljara, što je bugarskog kana natjeralo na mir sa Srbijom. Zatim su zarobljeni Bugari vraćeni na istočnoj granici Srbije u Rasu, gdje su predani kanu Borisu uz razmjenu poklona i on je Srbima dao velike darove. Nesigurno datiranje tog sukoba kod raznih autora je izmedju 852. i 887. godine.
Sukobi s braćom
Ubrzo nakon tog mira s Bugarskom je došlo i do sukoba među braćom oko vlasti, iz čega je Mutimir izašao kao pobjednik. Mlađu braću je zarobio i poslao bugarskom vladaru na čuvanje, dok je kod sebe zadržao Gojnikovog sina Petra koji je tada još bio dijete. Porfirogenet kao razlog sukoba navodi Mutimirovu želju da ima sveukupnu vlast za sebe. Historičar Živković međutim smatra kako razlog koji Porfirogenet navodi nije uvjerljiv, jer su se inače uvijek bunili niži knezovi i nastojali se domoći veće vlasti, a nikada to nije činio vrhovni vladar i zato taj sukob tumači kao sukob bizantskoga i bugarskog utjecaja u Srbiji.
Po njemu je Mutimir mirovnim ugovorom priznao vrhovnu vlast bugarskog kana umjesto bizantskog cara kao dotad. Ova promjena vazalstva je negativno dočekana u Carigradu, pa je Bizant preko mlađe braće pokušao izvršiti promjenu državne politike u Srbiji. Zadržavanje nećaka Petra u Srbiji je sigurno imalo za cilj osigurati Mutimira od mogućih novih napada Strojimira i Gojnika. Kako kraj sebe nije zadržao i Strojimirovog sina (Klonimira), može se tumačiti tako da ovaj tada još nije bio rođen, već da se rodio u Bugarskoj. Njega je kasnije Boris Mihajlo oženio bugarskom princezom s kojom je dobio unuka Časlava (933.— 960).
Kršćanski utjecaji
Boris Mihajlo prihvaća 864. kršćanstvo iz Bizanta, a već 866. godine Bizant posve kontrolira nutarnje prilike u Bugarskoj koja odonda ne predstavlja veću opasnost za ostale na Balkanu. Opadanje bugarske moći i uspon Bizanta su doveli do toga da i Mutimir prizna bizantsku vrhovnu vlast možda već 864. god., a najkasnije 867., kada bizantski car Vasilije I. s flotom ulazi u Jadran. Vjerojatno je s tim novim vazalstvom povezano i bizantska delegacija u Srbiji oko 870. Izvješće o tomu je u žitiju Sv. Germana, koji je tada završio rad na Bogorodičinom manastiru Kušnica u istočnoj Makedoniji. Tada je ostao bez plaće za radnike, ali su ih isplatili carevi poslanici Neofit i Nikola na povratku iz Srbije.
Zadnji podatak o srpskom knezu Mutimiru se navodi oko god. 873. u pismu koje papa Ivan VIII. (872—882) šalje "slavenskom knezu Mutimiru", koji se smatra Mutimirom Vlastimirovićem. Uspjeh Moravsko-panonske misije Ćirila i Metoda uz dobivanje papinog blagoslova za nastavak, doveli su do stvaranja Panonske episkopije sa sjedištem u Sirmiju, na čijem se čelu tada bio Metod. Papa od Mutimira traži da se podčini tom novom episkopu, koji je jedini od okolnih episkopa (Zadarski, Splitski, Dubrovački, Kotorski) tada ostao podložan papi, a papin cilj je bio da pomoću slavenskog bogoslužja veže na sebe slavenske vladare. Nije poznato što je Mutimir o tom odlučio, ali je poznato kako su Moravsko-panonska misija i slavensko bogosluženje u srednjoj Evropi propali s Metodovom smrću od 885. godine. Srpski knez Mutimir je umro 891., a naslijedio ga je najstariji sin Pribislav (891.- 892.). Osim njega je Mutimir imao još 2 sina, Brana i Stefana.
Abstract
Muncimir I & II (Latin: Muntimerus): In medieval Croatia of 9th/10th century reigned two different early princes both named Muncimir. Muncimir I the Pannonian reigned in northern inland Croatia between Sava and Drava rivers during 864-884. Muncimir II of Terpimiri, was a prince (ban) of southern Dalmatian Croatia, reigned 892–910. Muncimir was the third younger son of Trpimir I and brother of Peter and Sedeslav. Muncimir succeeded Branimir in 892 as the Prince of Croatia, restoring the line of the House of Trpimirović to the throne of Croatia. He reigned from Biaći near Trogir (today in Kaštela). Muncimir took control of Littoral Croatia and ruled it independently of both pope and Byzantium as divino munere Croatorum dux (with God's help, Prince of the Croats).
Literatura
- Konstantin Porfirogenet: De administrando imperio (O upravljanju carstvom), prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik. Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), Zagreb 2003. ISBN 953-6491-90-7.
- Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb.
- Nada Klaić, 1975: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Globus, Zagreb.
- Ferdo Šišić, 1990: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. 2 izdanje, Nakladni zavod matice hrvatske, Zagreb.
- Ivan Mužić, 2007: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, (Povjesnice Hrvata 3), Split. ISBN 978-953-263-034-3; dostupno na Internetu
Poveznice
- PREUSMJERI Predložak:Hrvatski narodni vladari
Reference
Adapted and elabotated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
