Bijeli Hrvati
Bijeli Hrvati (ukr. Білі хорвати, polj. Biali Chorwaci), je srednjovjeka etnogrupa, djelomični pretci ukrajinske nacije i pretci Hrvata na Jadranskom moru. Bijeli Hrvati su vjerojatno jednim dijelom takodjer preci Slovaka, Čeha i Poljaka, ili su makar imali veliku ulogu u konsolidaciji slovačkog, češkog, poljskog i ukrajinskog naroda tijekom 10. i 11. stoljeća.
Sadržaj
Abstract
White Croats: The medieval history of early Slavic group 'White Croats' is sketched, with some newer data on their states i.e. the early Greater Croatia in ancient Ukraine, and subsequent White Croatia in medieval Carpathians.
Povijest Bijelih Hrvata
Tragovi Bijelih Hrvata nalaze se po središnjoj i istočnoj Europi odnosno cijeloj Ukrajini, Slovačkoj, Češkoj, južnoj Poljskoj i jednim dijelom u sjevernoj Rumunjskoj. Pretpostavlja se da je mnogobrojan bjelohrvatski narod raspršen medju nevednim nacijama zbog provale Magjara u 9. stoljeću i potom Mongola u 13. stoljeću. Bijeli Hrvati su takodjer imali ogromnu ulogu u formiranju srednjovjekovne Magjarske države. Osim u srednjovjekom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusi pod kontrolom Kijeva. Kijevski vladari imali su s Bijelim Hrvatima stalnu vezu, a pretpostavlja se da su oni prvo istočnoslavensko pleme koje je prihvatilo Kršćanstvo koje su potom širili u Kijevu preko kijevske kneginje Olge koja je službeno prva 955. godine prešla na Kršćanstvo. Prema nekim stručnjacima kod Bijelih Hrvata se susreće niz kulturoloških odlika karakterističnih za antičko podneblje južne Ukrajine na kojima su stoljećima živjeli Sarmati, Skiti i Goti. Slične karakteristike se susreću kod Tiveraca i Uliča.
Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koji se smatraju precima današnjih Hrvata. Prema povjesničaru Nevenu Budaku razlog tomu je: što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. Naprotiv u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat, tj. zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi Evgen Paščenko, da su Poljički statut i zakonik Kijevska pravda, najvažniji srednjovjeki dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.
Ranija Velika Hrvatska
Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.
Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2.– 7. stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših domišljanja na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva.
Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.
Odnos Velike i Bijele Hrvatske
Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov i suradnici iz obilne dokumentacije zaključuju da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.
Iskon i značaj Velike Hrvatske
Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.
Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrwts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.
Bijela Hrvatska
'Bijela Hrvatska je rana srednjovjeka država oko 6.- 9. stoljeća uzduž gorja Karpata, kao zapadni preostatak kasnoantičke Velike Hrvatske koju su uništile provale Avara.
Rana povijest
U doba najvećeg obsega Bijela Hrvatska sredinom 7. st. je na područjima današnje istočne Bavarske preko dijela Češke, Slovačke, južne Poljske i Galicije do zapadne Ukrajine. Kasnije od 8.- 10. st. se taj pojam sužuje i većinom odnosi na južnu Poljsku i Moravsku. Sjedište ranoslavenske države Bijele Hrvatske bilo je u gradu Hrvatu, tj. vjerojatno današnjem Krakovu u Poljskoj, a po stranim zapisima su njome isprva vladali sarmatski vladari jakobitske vjere. Na srednjovjekim europskim zemljovidima nalazimo ju većinom pod latinskim imenom Chrobatia (po Konstantinu Porfirogenetu), a još je poznata iz vikinških (kao Krowataland), arapskih (Držwab) i inih onodobnih izvora. To je u ranoj srednjovjekoj Europi bila treća najveća država, uz istodobno Franačko carstvo i rani Bizant.
Slabljenje i kraj
Nakon odselidbe većeg dijela Hrvata na Jadran iz Bijele Hrvatske od 7.- 8. st., karpatski Hrvati postaju manjinom medju inim Slavenima i ta njihova rana država je od 9./10. stoljeća uništena uzastopnim napadima kasnijih vladara Češke, Poljske i Rusije, koji su isprva bili ranoslavenski vazali Bijele Hrvatske. Njezin kraj je bio češkim pokoljem kralja Boleslava I. nad karpatskim Hrvatima u gradu Libice, dne 28. 9. 995. nakon čega je od 10. stoljeća do danas geopolitički preostala samo južna jadranska Hrvatska. Ipak se karpatski Bijeli Hrvati sjećaju svoga osobitog ranog iskona sve do 19. st. kada su pod istim etničkim imenom zapisani pri preselidbi u Ameriku, a legende o njima, osobito u Ukrajini se predajom održavaju i dalje kroz 20. stoljeće.
Literatura
- Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.
- Gaczyński, J. 1968: Zarys dziejów plemiennych Małopolski. Rocznik przemyski 12: 51 – 117.
- Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb. (http://www.scribd.com/doc/39392582/Korcinski)
- Henryk Łowmiański: Hrvatska pradomovina, Maveda, Rijeka, 2004., ISBN 953-7029-01-X (prijevod s poljskoga Barbara Kryżan-Stanojević, prijevod djela Chorwacja Nadwiślańska)
- Tadeusz Wojciechowski: Bijela Hrvatska, Maveda, Rijeka, 2005., ISBN 953-7029-02-6 (prijevod: Neda Pintarić, prijevod djela Chrobacya)
- Evgenij Nykolaevyč Paščenko: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-03-4
- Jerzy Bechicki, František Dvorník, G. Iljinskyj, Orest Korčinskij, Tadeusz Lehr-Spławiński, Tadeusz Lewicki, Oleksandr Malyckij, Leopold Peřich, Neda Pintarić, Oleksij Strižak, Emanuel Šimek, Miloslav Vach, Józef Widajewicz, et al.: Bijeli Hrvati 1, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-04-2 (prijevod: Neda Pintarić)
- Ідзьо В. С. Ранньослов'янське суспільство і ранньослов'янська державність. Зародження і становлення християнства на території України. — Львів: СПОЛОМ, 2004. — 288 с.
- Леута О.І. Старослов'янська мова: Підручник. — К.: Вища шк., 2001. — 255с.
- Гуцульські говірки: лінгвістичні та етнолінгвістичні дослідження/ Відповідальний редактор д.ф.н. проф. Я. Закревська. Редакційна колегія: П.Гриценко, Л.Коць-Григорчук, І.Сабадош, Л.Палюга, Н.Хобзей. — Львів: Інститут українознавства ім. І.Крип'якевича НАН України, 2000. — 368с.
- Лідія КОЦЬ-ГРИГОРЧУК: Лінгвістично-географічне дослідження українського діалектного простору. — Нью Йорк — Львів: Наукове товариство ім. Шевченка в Америці, 2002. — 268с.
- Тарас РІЗУН: Хорватська столиця поблизу Львова, 2005 (http://postup.brama.com/usual.php?what=44076)
- Назар Олійник, "Білі Хорвати-2008"
Poveznice
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikislavia (and a stub in Croatian Wikipedia).
