Podrietlo Hrvata

Tanajska ploča s najstarijim u Europi hrvatskim etnonimom Horouathos iz 2./3. stoljeća.

Podrietlo Hrvata: Ovaj pregled obuhvaća raznolika pitanja o izkonu i prapoviesti ranih predslavenskih Hrvata prije stoljeća VII, koja je prvi počeo stručno razmatrati već pred dva stoljeća naš rani povjestnik prof. dr. Josip Mikoci svojom disertacijom 1797, a potom slijedi još niz drugih domaćih i stranih auktora. Medjutim, kroz 7 desetljeća nametnutog jugoslavizma od 1918.-1990, Hrvati su službeno morali biti zajednički Srbohrvati bezuvjetnoga slavenskog iskona i o nekima ranijim, predslavenskim Hrvatima zbog ideopolitičkog embarga kod nas se tada nije smjelo ni moglo pisati, osim u iseljeništvu (S.K. Sakač, D. Mandić i ini). Tek od 1991. počinju u Hrvatskoj izlaziti prve pregledne monografije podataka o antičkim predslavenskim Hrvatima (M.N. Ćurić, M. Vidović itd.), a 1993. objavljen je i prvi manji zajednički zbornik (A. Bauer s 28 koautora) s višedisciplinarnim sustavnim izvodima većine glavnih podataka dotada poznatih o predslavenskim Prahrvatima. Potom u novoj slobodnoj Hrvatskoj izlazi još desetak pojedinih autorskih knjiga i niz manjih članaka o tim pitanjima. O predslavenskom iskonu ranijih hrvatskih predaka prije stoljeća VII, od god. 1797.- 2000. je objavljeno 249 tekstova od 120 raznih auktora. U novoj Hrvatskoj je dosad već održano i 5 uzastopnih znanstvenih simpozija o podrijetlu Hrvata: u Zagrebu 1998, 2001. i 2005, pa u Pregradi 2006. i 2009, od kojih su izašla 3 zbornika i još 2 u tisku.

Ovdje su ukratko sažeti najnoviji nalazi i glavni zaključci iz tih 5 simpozija. Kronološkim redoslijedom je dosad već predloženo bar desetak različitih modela o podrijetlu Hrvata, po kojima bi naši rani pretci bili: Ilirohrvati, Slavenohrvati, Iranohrvati, Keltohrvati, Germanohrvati (Goti), Avarohrvati, Protohrvati, Bugarohrvati, Turkohrvati, Judeohrvati ... itd. Pritom mnogi poluobrazovani amateri ne razlikuju znanstvene teorije od provizornih postavki tj. priručnih hipoteza (laička uzrečica: nema ‘teorije’) pa brzopleto bilo kakve besmislice o našem iskonu pretenciozno prozovu «teorijom etnogeneze». Prava i ozbiljna znanstvena teorija etnogeneze mora imati bar pisane povijesne dokumente i dokazne arheonalaze, ali se odnedavna u svijetu za to obvezno traže i biogenetske potvrde srodnosti, pa se danas tzv. ‘teorije' iskona bez genske podloge smatraju tek ideološko-novinskim naklapanjem. Od najvećih i ozbiljnih, klasičnih teorija o hrvatskom iskonu su uglavnom najviše zastupljene indoperzijska, autohtono-ilirska i avaroslavenska

SUMMARY

Origin of Croats: Here are compiled and condensed several main conclusions from five proceedings of 89 papers of 38 authors in 5 scientific symposia (1998, 2001, 2005, 2006, and 2009) on the origins and early history of Croatian ancestors, including also their modern genetics:

• 1. Croatian proper ethnonym (Hrvati) and the main national symbols as their emblem and leading titles (ban, župan, etc.) surely are not Slavic, but chiefly pre-Slavic of Indo-Persian origins.
• 2. Modern biochemical genetics of DNA confirmed 3/4 masculine Croats and 4/5 feminine ones do not descend from east-European Slavs, but they are of different non-Slavic origins: Genetically by their main I1 / Eu7 type, they are the most affine with very similar and frequent genoms of Y-DNA in Caucasus (to 58%) and Kurdistan (33%).
• 3. Slavicizm is presented in Croats almost by their recent language and partly by folklore, but in 3/4 Croatian ancestors this slavicizing was tardive after 9th – 12th century, and it is completed only recently by an obligate slavicizm imposed by the political-military force during Yugoslavia of 20th century (then most opponents were imprisoned and 5 ones killed). Therefore this medieval majority of dissimilar pre-Slavic Croats in actual Croatia and Bosnia was not registered as Slavs prior to 9th century.
• 4. Modern bio-genetics, new archeologic finds and advanced paleo-linguistics at the start of 21st century discredited the former Yugoslav dogma of unquestionable slavicizm in all Croats, and so this dogma is lastly transformed into a new religion of Balkanic panslavism parallel with islam and christianism. Their fanatized promotors in some media i.e. internet and television now prozelitize 3/4 non-Slavic Croats forcing them to became in backwards the ‘true’ spiritual Slavs, while modern data of genetics, archeology, and other sciences they declare as false, satanic and hostile ones.

Etnogenetske hipoteze

• 1. Najviše auktora tj. blizu polovice na tih 5 simpozija su razradjivali proširenu indoperzijsku teoriju o ranomu predslavenskom iskonu izvornih Prahrvata iz sjeverozapadne Indije i Pakistana, preko prapovijesnog Afganistana i Irana, do antičkog Kavkaza i Azova (Tanais) itd. Osim klasičnih već poznatih povijesnih, etnoloških i jezičnih pokazatelja uz niz manjih dodatnih detalja, tu su nadasve bitni noviji arheonalazi, moderne biogenetske poredbe prednje Azije (Nasidze i surad.) i još najnovije dešifriranje prvih prahrvatskih pečata iz Harauvatye s nedavnim poredbenim otkrićem ranohrvatskog pradialekta (Kalyanaraman).

• 2. Za bolje upoznavanje i unapredjenje autohtone ilirske teorije su ovdje posebno značajne biogenetske analize domaćeg genoma npr. u Slavoniji (I. Jurić) i Bosni (D. Marjanović), pa arheološke i jezične poredbe iz Bosne, Hercegovine i Dalmatinske Zagore (M. Vidaković), a slično načelno gledište (bez dalje razrade) zastupa i I. Raos.

• 3. U okviru proširene avaro-slavenske teorije, s jedne strane se nalazi ortodoksni panslavenski pristup jednog od glavnih njezinih zastupnika danas (N. Budak i suradnici), ali su osim toga nazočni i širi kombinirani doprinosi iz ranoslavenske povijesti od drugih autora: Osobito dosad kod nas najveće mnoštvo novoobjavljenih detalja, najnovijih arheonalaza i obilne srednjovjeke dokumentacije iz karpatske Bijele Hrvatske (O. Korčinski, Đ. Vidmarović uz niz drugih), te antropometrijsko-osteološke analize srednjovjekih Hrvata (M. Šlaus).

• 4. Od manjih i novijih egzotičnih hipoteza su npr. i neobični prikazi o iskonu tzv. jebusitskih 'Judeohrvata', od «izgubljenog» biblijskog plemena Jebusita iz prapovijesnog Izraela u doba patrijarha: Jedan od rijetkih njezinih zastupnika je T. Mikulić, koji kao vjerni kršćanin smatra osobito prikladnim da bi Hrvati potjecali iz biblijske Svete zemlje. To je podjednako besmisleno kao da žuti-kosooki muslimani iz Malezije i Indonezije tvrde kako potječu iz Arabije, ili da pokršteni američki Indijanci drže da dolaze iz Palestine.

• 5. Tomu je po vrijednost slična i tzv. onogurska hipoteza o 'Turkohrvatima', gdje bi navodno prvotni Hrvati nastali od žutuh turkijskih Onogura iz središnje Azije, što uglavnom nema inih ozbiljnih dokaza niti biogenetske podloge – pa je to ustvari naknadno ideopolitičko opravdavanje za ranija osmanlijska osvajanja i ujedinjavanje tobože «srodnih» turkoidnih naroda na Balkanu, tj. Bugara + Turkohrvata, što odnedavna javno podržavaju i poneki turski lideri zbog političkog širenja i obnove osmanlijskih tradicija preko Balkana.

Od svih desetak raznolikih, dosad poznatih etnogenetskih hipoteza o podrijetlu Hrvata, genetički i povijesno su upravo najabsurdnije ove novije o hrvatskom iskonu od turkijskih Onogura ili od biblijskih Jebusita – koje prije spadaju u znanstvenu fantastiku, jer uz ine metodičke probleme i manjak dokumentacije, još nisu u skladu niti sa suvremenom biogenetikom. Danas već poznati hrvatski genski spektar očito nema neke značajne veze ni s Palestinom, niti sa srednjoazijskim mongoloidima, od kojih bi načelno morali biti nazočni barem neki manjinski genski tragovi – zbog očekivanog susjedskog miješanja na tim područjima. Npr. hrvatska populacija se uz dominantni dinarski tip, u južnoj Europi spram ostalih južnoeuropskih naroda upravo ističe po najmanjemu i beznačajnom udjelu levantskog genoma kojega kod nas tek ponešto ima na Kvarneru (i manjim dijelom u gradovima zbog novije doselidbe): To na Kvarneru može biti tek naknadni primorski utjecaj plovidbe srednjovjekih semitskih Saracena po kojima se npr. zovu Srakane kod Lošinja – što ipak nema veze s navodnim biblijskim iskonom većine današnjih Hrvata.

Inače je opća metodička značajka najnovijih istraživanja etnogeneze, multidisciplinarni pristup i sve širi trend kombiniranih tumačenja, tako da danas početkom 21. stoljeća, isključive jednosmjerne hipoteze iz donedavne prošlosti imaju razmjerno sve manju podršku: Realna dokumentacija i novi nalazi uglavnom više ne idu u prilog starim isključivo-dogmatskim tumačenjima sektaškog tipa, a tradicijski stari autoriteti imaju sve manji ugled pred pritiskom obilja materialne dokumentacije, kako na poredbenoj svjetskoj razini tako i u konkretnom slučaju ranohrvatskog iskona.

Biogenetski nalazi

Kroz zadnjih desetak godina, ozbiljne znanstvene teorije etnogeneze u svijetu je već nemoguće zamisliti bez biogenetske dokumentacije i svi ini novi prikazi bez toga ili protivni biogenetici, odnedavna se već smatraju neozbiljnim ideološkim naklapanjima. Zzato je glavna novost ovog zbornika u odnosu na prethodne, desetak autora iz zadnja dva skupa koji nam zajedno već pružaju dobar pregled ključnih biokemijskih nalaza iz antropološke genetike u svezi naših predaka. Sve do kraja 20. st. ljudska genetika metodološki još nije bila dovoljno razvijena da pruži suvisle i sigurne podatke o podrijetlu većih etnogrupa, pa su o tomu ranije izvodjeni manjeviše nesigurni pokazatelji iz krvnih grupa, nasljednih bolesti itd. Tek nedavno od god. 2000, uglavnom po masovnim biokemijskim analizama Y-kromosoma razradjenim metodama nalik dokazu očinstva ili identifikaciji mrtvaca i ubojica, stvorene su sigurnije mogućnosti poredbe iskona većih etnopopulacija.

Tako je danas biogenetika postala jedan od glavnih i razmjerno najsigurnijih dokaza za stvarni fizički i biološki iskon raznih naroda, neovisan od ideoloških i dnevnopolitičkih interesa (osim kod nas gdje već dielom i to krivotvore). Jedna od najnovijih i za nas ključnih biogenetskih analiza u inozemstvu je velika biokemijska poredba svih proučenih slavenojezičnih populacija, koju su 2007. objavili neutralni strani genetičari Rebalja, Mikulič i desetak inih slavenskih suradnika (koja se kod nas dosledno skriva i prešućuje): Oni jasno i nedvojbeno zaključuju da su pravi tj. genski zajednički Slaveni samo oni istočni i zapadni od Češke i Lužica do Ukrajine i Sibira – naprotiv medju tzv. «južnim Slavenima», po genomu su Slaveni samo Slovenci i manjina najzapadnijih Hrvata – a svi ini Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Makedonci i Bugari po genomu uglavnom nisu bili prvotni srednjovjeki Slaveni, nego raniji antički neslaveni koji su dijelom tek naknadno jezikom slavizirani. Isto je bilo vidljivo već od prvih genetskih uvida (Semino i sur. 2000) što su naši dogmatski panslavisti pokušali idejno izbjeći i relativizirati, ali su ovime baš srodni slavenski biogenetičari to definitivno zapečatili i dokumentirali, pa zato genski odbačeni «južni Slaveni» odsad zauvijek odlaze u ideološku ropotarnicu povijesti, odakle ih je nemoguće vratiti (osim nekim novim panslavenskim terorom jugoslavenskog tipa).

Od god. 2000.-2006. je genetski više-manje proučena većina europskih naroda pa i Hrvati, za koje je iz toga upoznat uglavnom grubi zajednički iskon, ali nam još manjkaju regionalni detalji osim za nekoliko otoka. Iz tih poredbenih nalaza u Europi slijedi da istočnoeuropski Slaveni u 40-60% imaju zajednički dominantni genotip prvo nazvan oznakom Eu19 ili danas po novom R1a (= mutacija M17). Taj slavenski tip se u jugoistočnoj Europi obilnije nalazi tek oko 1/3 kod Slovenaca i Makedonaca, ali je kod ostalih tzv. “južnih Slavena” taj genotip razmjerno nizak osobito u Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji i na otocima gdje naprotiv izrazito dominira drugi dinarski tip Eu7 ili po novom I1b (tj. mutacija M170). Za ovu se donedavna smatralo prije detaljnih istraživanja Azije, da je navodno ograničena na Europu s najvećim koncentracijama u Hrvatskoj i Bosni oko 2/5 do 1/2 pučanstva, a u Hercegovini i na dalmatinskim otocima od 2/3 do 4/5 pučanstva.

Zbog ubrzanog razvitka genetike, najnovije biogenetske analize inih etnogrupa izvan Europe a nadasve u prednjoj Aziji nakon god. 2004, danas su već bitno promijenile te nedavne zaključke. Npr. navodni "slavenski" genotip Eu19 ili R1a, pruža se kroz Aziju izvan Slavena u još većem prostranstvu od Kavkaza do središnje Azije i Indije, gdje je još viši nego medju europskim Slavenima: npr. Tadžikistan 68%, Kirgizija 65% i Kašmir 60%, a obilan je i južnije u Indiji i Pakistanu po 40 – 60%. Dakle to danas nije samo slavenski genotip nego obuhvaća većinu indoeuropskih naroda iz istočne jezične skupine satem. Takodjer ni naš hrvatsko-dinarski tip Eu7 ili I1b danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu, jer je odnedavna obilno nadjen u oko 1/3 pučanstva na zapadnom Kavkazu 27-32%, sjevernom Kurdistanu do 33% i u Teheranu 34%, a na Kavkazu u narodu Dargyni dosiže čak 58% tj. podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na otocima. To jasno pokazuje da naši dinarci imaju stvarne genske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad još ne pruža izravne dokaze kako i kada su nastale te genske veze, tj. selidbom iz prednje Azije na Balkan ili obratno, pa su tu razna idejna domišljanja uvijek moguća.

Noviji prajezični nalazi

Najbitnije novosti u poredbenom jezikoslovlju za našu etnogenezu je pobliže proučavanje raznih kurdskih dialekata, te prve analize i definicije ranoarijskih pradialekata. Prije u doba južnoslavenske dogme se hrvatski izvan slavenstva usporedjivao samo s baltičkim jezicima (najviše s litvanskim), pa donekle s klasičnim indijskim samskritom i sa staroperzijskim. Noviji detaljni pregledi i poredbe slabije poznatih kurdskih dialekata osobito nakon god. 2.000, sad već jasno pokazuju njihovu heterogenost i neki stručnjaci ih već shvaćaju za posebne jezike. Jugoistočni kurdski govori koji su dosta arabizirani, imaju spram hrvatskoga razmjerno slabiju sličnost negoli perzijski, ali je zato zapadnokurdski dialekt Kurmandji u Turskoj nama sličniji nego perzijski, dok delamitski Kurdi ili Zazaki u srednjoj Anatoliji govore nama nevjerojatno sličnim jezikom koji je najbliži staroj Avesti i daleko je sličniji hrvatskoj ikavici od bilo kojega inog azijskog jezika, ne samo po 1/4 rječnika nego i gramatčki (sadrži npr. i slavenski glas jat).

Slično poredbeno značenje kod nas imaju i etimološke monografije reliktnih domaćih pradialekata, osobito za poluslavenski otočni Gan-Veyan iz istočnog Kvarnera (Yošamya 2005 – vidi paralelni izvod u ovom zborniku). Nadalje, indijski prahistoričar i paleograf Kalyanaraman nedavno je iz pečata i inih halkolitskih zapisa napokon dešifrirao i otkrio nam prve naznake o temeljnim značajkama za ranohrvatski pradialekt indoiranskog prajezika, koji je tada u davnini pred 4 - 5 tisućljeća bio srednji prijelaz izmedju prairanskoga i ranoindskog pradialekta (pripadni tekst Kalyanaramana u ovom zborniku). Kalyanaraman je iz ostalih tadašnjih hieroglifa sada prvi uspio dijelom odrediti i opisati naš prediranski ranohrvatski pradialekt haraqwati iz ranoarijske grupe u IV. i III. tisućljeću (o tom u njegovom referatu), iz čega slijedi da je praosnovica izvornoga hrvatskog prije Jugoslavije (ali ne današnjeg vukopisa), daleko starija i od najranijega praslavenskog, pa se hrvatski odsad može tek idejno izvoditi iz staroslavenskog samo nekim povratnim vremepovom. S tim našim najranijim pradialektom prije 4.- 5.000 god. i sa srodnim prajezikom saraswati iz rane Indije, najviše sličnosti pokazuju čakavci i kajkavci, dok su sličnosti spram šćakavskih ikavaca slabije, a balkanski jekavski štokavci s tim našim prajezikom nemaju uglavnom nikakve veze. Tim jezičnim vezama su slični spomenuti genetički nalazi po kojima takodjer naši štokavci nemaju prirodnih veza istočnije od Kavkaza i Kurdistana.

Novi arheonalazi Prahrvata i Bijelih Hrvata

Osim već duže poznate klasične arheologije koja više-manje upućuje na naše predslavenske sličnosti npr. po kariranim grbovima, pleterima i već poznatim natpisima predslavenskih etnonima (kao glasoviti Horoathos na antičkim pločama iz azovskog Tanaisa, pa Harauvati ili Harahvati na ahemenidskim carskim klinopisima iz Bagistana i Perzepolisa u 6. st. pr.Kr., te prapovijesnog naroda Hurrwuhé iz klinopisa mitanskog kralja Mattiwaza u 14. st. pr. Kr.), kroz zadnjih desetak godina su proučeni i drugi još stariji zapisi etnonima sličnih Hrvatima. Tako su arheolozi Meadow i Kenoyer u ranoj predharapskoj civilizaciji iz Pakistana nakon 1999. našli niz ranoindskih hieroglifa od 34.- 31. stoljeća, u kojima je potom paleograf Kalyanaraman pronašao uz ino i ranohrvatske praplemenske etnonime Haraqwati i Haraxvati.

Levantski klinopisi i još najnoviji lanjski nalaz prapovijesne olupine broda s ranoindskim hieroglifima i harauvatskim kositrom na dnu istočnog Sredozemlja (paralelni tekst Kalyanaramana), jasno nam potvrdjuju da su saraswatski trgovci još u III. i II. tisućljeću navigali istočnim Mediteranom od Levanta do Cipra i Krete, a još nesigurni nalazi tog tipa odnedavno postoje i iz Cetine. Iz svega navedenog danas sve jasnije slijedi da su prahrvatski pretci do Hrvatske stizali u više uzastopnih valova. Najraniji mogući kontakt su pojedini saraswatski trgovci koji su već u brončano doba plovili Sredozemljem i možda do Jadrana. Potom u 12. st. pr.Kr. slijedi prvi veći val naše doselibe sa Starog istoka, kao pomorske selidbe tzv. “naroda s mora” s kojima iz Levanta na Jadran stižu i Liburni. Drugi veći selidbeni val s istoka do nas je bio pri provali Darijeve perzijske vojske od Irana na Balkan, pri čemu do nas stižu panonski Segestani i jadranski Delmati (i možda još neki drugi) s kojima su najbliža staroiranska praplemena istočnoiranski Segestani i zapadnoiranski Delamiti. Treći i zadnji naš val s Istoka su azovski Horoathi od 2/3 st., koji su doselili, preko sada konačno dokazane i bolje poznate Bijele Hrvatske oko Karpata, ali su kod nas prepoznati kao slavenski Hrvati tek nakon 9 st., otkad su napokon bili bar dijelom jezično slavizirani.

Druga podjednako važna nedavna otkrića, kojima je odsad sigurno povezan starohrvatski «missing link», detaljna je poredbena razrada cijelog niza novih arheonalaza iz rane Bijele Hrvatske početkom srednjeg vijeka nakon 6 st. u zapadnoj Ukrajini, pri čemu su najzaslužniji kao organizator i prevoditelj naš prof.dr. Đuro Vidmarović, te arheolog prof.dr. Orest Korčinskij i niz inih ukrajinskih stručnjaka (usp. njihova detaljna izvješća u paralelnim tekstovima ovog zbornika). Dosad je time podrobno istraženo više desetaka ranih bjelohrvatskih gradina koje su sada već jasan i obilno dokumentiran arheološki odraz života, kulture i tehnike gradskoga bjelohrvatskog plemstva u odnosu na ine slavenske kmetove u okolnim selima na nižoj kulturnoj razini, koji se sada arheološki sve jasnije očituju kao dva zasebna, poviesno i etnički dosta različita sloja.

Nova arheologija Bijele Hrvatske već očito dokazuje da oko Karpata u ranom srednjovjekovlju nisu živjele tek amorfne slavenske mase u romantičnom egalitarizmu, nego je već tada na ozemlju Bijele Hrvatske vladalo organizirano i složeno društveno slojanje indoeuropskog tipa. Dok su u ranoj Rusiji prvo srednjovjeko plemstvo nad seljačkim Slavenima dijelom tvorili nordijski Varjagi, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj su sličnu ulogu ranog plemstva nad Slavenima uglavnom tvorili iranoidni Bijeli Hrvati. Nedavno je još dokumentarno razradjena i ključna monografija (Alexander Mayorov, Petrogradski univerzitet 2006) o kasnoantičkom carstvu potskih Iranohrvata Velikaya Horvatiya izmedju rijeke Tise i Dona od 4.- 6. stoljeća, čime su napokon jasno premoštena naša nejasna stoljeća izmedju antičkog Tanaisa i srednjovjeke Bijele Hrvatske.

Ti arheonalazi su doduše protivni idealiziranim romantičnim predočbama panslavističke književnosti donedavnih stoljeća – ali sada baš arheologija nesumnjivo potvrdjuje oskudne zapise ranih arapskih, vikinških i inih kroničara o državotvornom postojanju organizirane Bijele Hrvatske oko Karpata s nizom arhitektonski složenih «gorodišča», te kasnoantičke zapise o Iranohrvatima na sjeveru Crnog mora: Orosius Presbyter god. 418. (Horites) i Zacharias Rhetor 559. (Hrwts). Stoga je danas već neznanstveno i besmisleno, da većina naših medievalista još uvijek i dalje uporno tvrde kako je ta «navodna Bijela Hrvatska sumnjiva» ili čak nepostojeća. Najočitiji je dokaz te dogmatske ideologizacije i protuhrvatskog apriorizma, da se zamalo nijedan od naših medievalista (izim Ukrajinca prof. Graljuka), dosad iz sinekure svojih kabineta još nije ni potrudio zaviriti u poneke od stotinjak već poznatih, bjelohrvatskih plemićkih gradina diljem Slovačke i zapadne Ukrajine, jer im se u fiktivnom panslavenskom svijetu ne uklapaju u naše jugodogme pa zato za nas ne postoje.

Naslovnica prvoga slobodnog Zbornika o etnogenezi Hrvata 1994.

Doselidbe i postanak Hrvata

Ovi istočni doseljenici potom su uglavnom postali čakavci i kajkavci te manjim dijelom šćakavski ikavci. Naprotiv se štokavski jekavci oblikuju puno kasnije nakon te hrvatske doselidbe, uglavnom od slaviziranih autohtonih Vlaha koji nemaju bliže veze s našom azijskom pradomovinom. Nakon što su dosad u Jugoslaviji i većina ostalih nejekavskih Hrvata silom pretvoreni u vukovske štokavce, time smo uglavnom presjekli sve kulturno-jezične veze s našom antičkom pradomovinom, pa se od Vlaha i inih balkanaca sada još izdvajamo tek biološki po nepromjenjivom genotipu različitom od istojezičnih susjeda.

• a) U slijedu upoznavanja naše predslavenske etnogeneze, početkom 20. st. su nam bili poznati uglavnom samo kasnoantički tragovi sarmatskih Hrvata kao Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st.
• b) Potom je najzaslužnji dr. S.K. Sakač sredinom 20. st. bitno proširio poznavanje naših ranoantičkih predaka u Perzijskom carstvu Ahemenida iz 6. i 5. st. pr.Kr.
• c) Konačno kroz zadnjih desetak godina već nam stižu arheonalazi sa zapisima ranijih prediranskih Prahrvata u Indiji i Pakistanu kao Haraqwati i Haraxvati iz 34.- 31. st., za koje nam je danas već dijelom poznat i njihov ranoarijski pradialekt, a za sve to je najzaslužniji dr. Kalyanaraman, po čijemu priloženom referatu se posredni arheonalazi tih Predhrvata po Kalyanaramanu mogu već pratiti možda i do 65. st., tj. kroz 8.500 godina unatrag.
• d) Povrh svega toga, sad nam i suvremena biogenetika sve jasnije dokazuje prirodne osobitosti hrvatske etnopopulacije i njezine razmjerno slabije veze sa Slavenima, a izrazitije s domaćim starosjediocima i nadasve s etnogrupama iz Starog istoka. Takodjer je bar dijelom sada dokazan i genski kontinuitet brojnih potomaka antičkih Ilira medju nama.

Današnje javne spoznaje

Unatoč sve dubljem, detaljnijem i sigurnijem novom upoznavanju ranih predslavenskih Prahrvata osobito kroz biogenetiku, arheologiju i paleolingvistiku, sve te vjerodostojne i za nas dragocjene kulturno-povijesne spoznaje različito su i promjenjivo prihvaćane u javnosti, medijima i školstvu, prvenstveno na ideoplitičkoj a ne stukovnoj osnovi. To nam jasno dokazuje da je naša nametnuta društvena svijest balkanskog tipa još uvijek vrlo nerazvijena i dosta primitivna.

• a) U doba komunističke Jugoslavije do 1991, odnosi tadašnjeg režima spram hrvatske etnogeneze su bili surovi i autoritarni, ali bar jasni s otvorenim zabranama neslavenskih nakana.
• b) U prošlim devedesetim godinama tj. u doba stvarne društvene otvorenosti za predsjedništva Franje Tuđmana, u tom pogledu je više-manje ostvarena liberalizacija pa se u doba našega prvog zbornika od 1993. do prvog i drugog simpozija o tenogenezi Hrvata moglo razmjerno objektivno i slobodno diskutirati u medijima i javnosti o toj problematici.
• c) Zadnjih godina nakon novijih društvenopolitičkih promjena i tobožnje dalje demokratizacije, unatoč napretku svjetske znanosti, genetike, arheologije itd., kod nas istodobno nastupa nova ideopolitička blokada reorganiziranih starih snaga uz lažnu demagogiju o tobožnjim slobodama. Nakon 2001 i pogotovo danas je u našim orwelovskim medijima opet skoro nemoguće prozboriti o ikakvoj etnogenezi osim zastarjelog ideološkog zaglupljivanja o bezuvjetnom sveslavenstvu, a kad se slučajno i spomene bilo što izvan tog jednoumlja, sa svih strana naviru rojevi primitivnih ideopolitičkih diskvalifikacija i dirigiranih provokatora (npr. u slučaju reforme školstva). Naši jugodogmati i mladji mozgoprani klonovi, da silom spase naše jugoslavenstvo, uporno prešućuju i zataškavaju čak i novije objektivne nalaze neutralnih stranih istraživača, npr. Alexandra Mayorova (Velikaya Horvatiya 2006.) o antičkom carstvu pontskih Iranohrvata, pa Rebalja i suradnika (2007.) o neslavenskom genomu Hrvata, Bošnjaka i Srba u poredbi s inim Slavenima, ... itd.

Tako je danas informativno stanje u javnosti i školstvu glede naše prapovijesti i etnogeneze zapravo još i gorje nego u komunističkoj Jugoslaviji: jer onda se bar jasno znalo što je dopušteno i što nije, a jasne su bile iako nepravedne i sankcije zbog toga. Naprotiv danas u tobožnjoj lažnoj demokraciji - a zapravo orwelovskoj demagogiji preustrojenih starih kadrova, za naivce sve je tek deklarativno dopušteno, a u stvarnosti skoro ništa ostvarivo i sve nepoćudno je zapravo opet blokirano kao i u bivšem jugokomunizmu - ali sada kroz sofisticirane nebuloze. Danas su kod nas opet obnovljene stare ideološke falange fanatičnih slavenskih mudžahedina vjerskog tipa, bez čije privole je zapravo nemoguće bilo čije nepoćudno sudjelovanje u našoj kulturi, znanosti i školstvu. Zato se bez bitnijih i korjenitih društvenih promjena, uskoro kod nas teško može očekivati ikakav značajni napredak u javnom upoznavanju i obrazovnom prihvaćanju suvremenih znanstvenih spoznaja o našem iskonu i prapovijesti Hrvata.

Glavna literatura

Navode se samo tematske monografije i zbornici (bez mnoštva manjih članaka u časopisima).

• M.N. Ćurić: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Autorska naklada, 143 str., Zagreb 1991.

• A. Bauer i surad.: Tko su i odakle Hrvati (revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 2. izdanje, 104 str., Zagreb 1994.

• I. Mužić: Hrvati i autohtonost. Naklada Dominović, 6. izdanje, 599 str., Zagreb 1998.

• Z. Tomičić i surad.: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Iranski kulturni centar, 526 str., Zagreb-Tehran 1999.

• M. Marčinko: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Naklada Jurčić d.o.o., 488 str., Zagreb 2000.

• I. Jurić: Genetsko podrijetlo Hrvata - etnogeneza i genetička otkrića. Zagreb 2003 (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005.)

• A. Mayorov: Velikaya Horvatiya. Unipress - izdateljstvo Sankt-Peterburskogo gosudarstvennogo universiteta, 208 p., Sankt-Petersburg 2006.

• R. Fureš i surad.: Podrijetlo Hrvata (zbornik simpozija - Pregrada 2006). Muži zagorskog srca, 144 str., Zabok 2009.

• A.Ž. Lovrić i surad.: Rani Hrvati - genetika, arheologija i etnokultura do stoljeća VII. Zbornik 983 str., Zagreb 2009 (u tisku).

Vanjske sveze

• Tanajske ploče - europska osobnica Hrvata

Poveznice

• Hrvatski jugo-iskon
• Velikaya Horvatiya
• Indoiranski Prahrvati
• Etnogeneza Prahrvata
• Praslaveni i Iranohrvati
• Progon hrvatskih iranista

Referenca

Original condensed compilation from the listed monographies and proceedings, available by GNU-license from Croatian WikiSlavia.