Hutsuli (Guculi)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hutsuli (ukrajinski: Гуцули - jednina Гуцул, vlastiti dialekt: Hutsule - sing. Hutsul, rumunjski: Huţuli - sing. Huţul, poljski: Hucuł - plur. Hucułowie) su etnokulturna skupina ukrajinskih gorštaka koji su već stoljećima naseljeni na Karpatskom gorju, uglavnom u Ukrajini, pa u Slovačkoj, južnoj Poljskoj i na sjevernom rubu Rumunjske (oblasti Bukovina i Maramureş). Po svom jeziku, folkloru, nošnji i glazbi (sopile !) razmjerno su slični Hrvatima i neki ih smatraju potomcima srednjovjekih Bijelih Hrvata.

Abstract

Hutsuls (Ukrainian: Гуцули, Romanian: Huţuli, Hutsul dialect: Hutsule, Polish: Huculi, Hucułowie) are an ethno-cultural group of Ukrainian highlanders who for centuries have inhabited the eastern Carpathian mountains, chiefly in western Ukraine and the northern part of Romania (in the areas of Bukovina and Maramureş), and partly in Slovakia and southern Poland. There are different versions for the origins of the name Hutsul. An explanation is that it comes from the Romanian word for "outlaw" (Rom. hoţul - "the thief"). Other explanations place their origins in the Slavic kochul - "wanderer","migrant", in reference to their semi-nomadic lifestyle, and to the name of the Moravian Grand Duke Hetsyla. Their ethnoculture and glossary is rather comparable to the coastal Chakavians in Croatia.

Etimologija

Postoje različite verzije o podrijetlu etnonima Hutsul. Jedna objasnidba je da dolazi iz rumunjske riječi za "odmetnik" (hoţul - "lopov"). Ostala objašnjenja imaju slavensko podrijetlo u značenju "lutalica" (migrant) zbog polunomadsko-sezonskog života, ili čak po starom imenu moravskog vojvode Hetsyla.

Povijest i iskon

Hutsuli nastavaju područja istočnih Karpata pretežno u zapadnoj Ukrajini, kao i na sjevernom rubu rumunjskih Karpata. Kod Hutsula su u društvu još vrlo izraziti medjuodnosi rodova i obiteljskih zadruga. Ima više hipoteza o etničkom podrijetlu Hutsula. Po jednoj najpoznatijoj su Hutsuli potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata koji su nastavali to područje od 4. do 12. stoljeća, ili od staroga slavenskog plemena Uliči koji napustiti svoje domove uz rijeku Buh pod pritiskom Pečenega. Hutsuli danas sebe smatraju dijelom ukrajinskog naroda, a istodobno imaju i lokalnu svijest kao pod-etnos. Ine rjedje hipoteze tvrde da su Hutsuli nastali kao rana neromanizirana plemena Tračana ili Dačana, koja su kasnije jezično asimilirali okolni Slaveni. Postoji i hipoteza da su Hutsuli mješanci Dačana i Gota koji su živjeli zajedno u Bukovini.

Hutsulska Republika

Hutsulska Republika je bila kratkotrajna državica tek pola godine nakon Prvoga svjetskog rata i to je u povijesti zamalo jedina samostalna država Hutsula. Republika je proglašena 8. siečnja 1919, na ukrajinskom govornom području u Magjarskoj, kada nije uspio izvorni plan za ujedinjenje ovog područja na zapadu Narodne Republike Ukrajine. Hutsulski general Stepan Klochurak izabran je za premijera te republike, pa je također bio aktivan u poratnom organiziranju manjih oružanih snaga republike, koja se sastojala tek od nekih 1.000 vojnika. Ta je državica propala kad je tamo provalila rumunjska vojska u lipnju 1919. Njihovo ozemlje je kasnije postalo dio autonomne Oblasti Zakarpatja u Sovjetskoj socijalističkoj republici Ukrajini, ali nakon novijeg izdvajanja posebne države Ukrajine im je danas i ta autonomija ukinuta pa ih smatraju zajedničkim zapadnim Ukrajincima.

Jezične značajke

Hutsulski jezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr. Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (među), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvožđe) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Običaji i nošnje

Os svih slavenskih etnogrupa izvan Balkana, Hutsuli su po svojoj etnokulturi razmjerno najsličniji Hrvatima. Tradicijska kultura Hutsula često sadrži šarene nošnje s vitičastim uresima i cvjetovima poput naših, a bave se obradom drveta, metala (posebno mjedi), tkanjem sagova, lončarstvom, znakovitim šarenim jajima zvanim pysanka. Zajedno s inim tradicijama, kao što su pjesme i plesovi, ova etnokultura je izrazita u okolnim zemljama koje nastavaju Hutsuli. Ukrajinska kultura Hutsula je razmjerno slična susjednim etnokulturama zapadne Ukrajine. Te grupe također imaju neke sličnosti s ostalim slavenskim gorštacima, kao što su npr. Gorali u Poljskoj i Slovačkoj. Slični su također s nekim vlaškim kulturama kao Moravski Vlahi u Češkoj i neke etnokulture u Rumunjskoj. Većina Hutsula vjerski pripadaju ukrajinskim grkokatolicima (unijati).

Oni rabe jedinstvene duhačka glazbala, npr. sopilka slična našim hrvatskim sopilama, koje služe za stvaranje osobitih pučkih melodija i ritmova. Također se često koriste gajde (Duda) i cimbala - tsymbaly. Hutsulsko društvo se tradicionalno temelji na šumarstvu i sječi drva, pa uzgoju goveda i ovaca, Hutsuli su očuvali osobitu pasminu patuljastog brdskog konja, Huculski poni koji je najsličniji našemu dinarskom 'bušaku'. Svakog ljeta hutsulsko selo Šešory u zapadnoj Ukrajini je domaćin trodnevnog međunarodnog festivala narodne glazbe i umjetnosti. Dva muzeja hutsulske kulture u Ukrajini nalaze se u mjestu Kolomija: muzej Pysanky (šarene pisanice) i Muzej narodne umjetnosti Hutsula i Pokuttya.

Hutsuli u umjetnosti

Hutsuli su bili inspiracija za mnoge pisce, npr. Ivan Franko, Lesya Ukrajinka, Mykhailo Kotsiubynsky, Vasyl Stefanik, Marko Cheremshyna, Mihail Sadoveanu, Stanislav Vincenz, pa slikara kao Teodor Axentowicz poznat po svojim portretima i scenama iz života Hutsula. Film Sergeja Parajanova (1964) "Sjene zaboravljenih predaka" (Тіні забутих предків) se temelji na knjizi koju je zapisao Mykhailo Kotsiubynsky i prikazuje scene iz tradicionalnog života Hutsula. Tradicijski zvukovi i pokreti Hutsula su učinkovito korišteni od ukrajinskog pobjednika na Euroviziji 2004: Song Contest, Ruslana Lyzhychko.

Hutsulske sopilke

U Hrvatskoj se većinom pogrešno smatra kako su sopile jedinstveno naše glazbalo ograničeno samo na sjeverni Jadran, ili da su navodno slične poželjnom zapadnoeuropskom "šalmaju" (srednjovjeka oboa): Tek donekle slična, stara glazbala zaostala iz srednjeg vijeka u zapadnoj Europi su npr. "schalmei" (ili schawm) u Švicarskim Alpama, pa "piffero" (pipita) u talijanskim Abruzzima i ine slične u Španjolskoj, dok su još veće sličnosti s nekim istočnoeuropskim Slavenima u našoj folkloristici donedavna bile idejno zanemarene jer su manje 'plemenite' i nepopularne. Medjutim - vrlo slične duhačke frule po nazivu i uporabi, tzv. sopilke podjednako se rabe od davnina pa sve do danas još i u ukrajinskom Zakarpatju najviše kod etnogrupe Hutsuli (Guculi), gdje ih takodjer drže jedinstvenom osobitosti zakarpatskog folklora u zapadnoj Ukrajini. Inače se smatra da su ovi, jezično ikavski Hutsuli najvjerojatnije potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata, pa iz ove sličnosti slijedi da su te sopile na Jadranu doseljeni Hrvati najvjerojatnije donesli sa sobom još iz naše srednjovjeke pradomovine, Bijele Hrvatske na Karpatima.

Hucul ili karpatski poni

Hucul ili karpatski poni je mala pasmina brdskog konjića porijeklom iz Karpata, a ima veliku izdržljivost u nepovoljnim uvjetima. Ova pasmina nosi ime po Hutsulima koji žive u uglavnom u zapadnoj Ukrajini. Uzgaja se na Karpatskom gorju istočne Europe npr. u južnoj Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Huculski konjići su vjerojatno prikazani na spomenicima rimskih careva Trajana i Domicijana kao konji iz Dacije. Hucul dosta podsjeća na izumrlog divljeg tarpana i ta pasmina je zapisana prvi put pred 4 stoljeća kao 'planinski tarpan'. Za razliku od ostalih rasa, huculski se tek rijetko križa s domaćim konjima. U 19. stoljeću, Huculski konjići su korišteni u austrougarskoj vojsci.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hutsuli_(Guculi)&oldid=36034"