Bosančica i 'hrvatska ćirilica'

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Bosančica i tzv."hrvatska ćirilica" (poviest, izkon i značaj bosanskog alfabeta): - U srednjoj i primorskoj Hrvatskoj, Istri, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji je srednjovjeko glavno pismo bila starohrvatska glagoljica. Dalje iztočnije tj. u Bosni, Hercegovini, ter srednjoj i južnoj Dalmaciji do Dubrovnika se takva prava glagoljica manje rabila, a glavno starije srednjovjeko pismo je bilo više prielazno izmedju glagoljice i grčkog alfabeta.

Poviest i srodnost

Ovo se staro bosansko-dalmatinsko pismo u ranijim izvorima nazivalo različito: u novije doba najviše bosančica ili bosanska ćirilica, pa ranije još kao arvatica ili harvatsko pismo, itd. Po stvarnoj strukturi svojih slova, taj rani bosansko-dalmatinski alfabet tvorio je većinom prielaze izmedju hrvatske glagoljice i grčkog alfabeta, a samo su mu tek poneka slova manjeviše podsjećala i na srbsku ćirilicu, pod nazivom tzv. ćirilski brzopis.

Medjutim, tek neki noviji naši grafolozi osobito od 20. stoljeća su, ponajviše zbog tadanje jugo-podobnosti i sredstava za rad, ovo staro bosansko-dalmatinsko pismo poželjno proglasili i tzv. bosanskom ćirilicom, bar dielom zbog poznatoga viševjekovnog posezanja 'Velesrbije' na Dalmaciju i njihov kulturni izlaz na Jadransko more.

Ukupna količina tekstova i inih nadpisa na bosančici je znatno manja od onih na hrvatskoj glagoljici, a pogotovo je manja od inih na pravoslavnoj ćirilici. Stoga su i rjedje ter manjeviše politizirane negoli prave znanstvene analize o značaju i podrietlu same bosančice.

Takodjer je bosančica po korpusu spisa ipak na marginama znanstvenog interesa, jer je srpska baština temeljena na ćirilskim spisima nastalima u okrilju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiničnoj grafiji, koje oboje obsegom i vriednošću daleko nadkriljuju one na bosančici.

Tako je bosančica istodobno osudjena na žestoku politizaciju uz realno zapuštanje i nehaj. Za razliku od još nejasne rane bosančice, bosanski muslimani su sada više usmjereni na proučavanje kasnije, idejno podobnije islamske arabice u Bosni.

Podrietlo bosančice

Poviesno-paleografsko tumačenje bosančice je, kao malokoji grafičko-literarni problem, opterećena politizacijom i oprječnim stavovima stručnjaka koji se njome bave ili su se bavili. Motivacije za takav pristup jesu: kako je bosančica bila dominantno pismo u Bosni i Hercegovini, a bar dielom i u rubnim područjima Dalmacije i Dubrovnika, etnička pripadnost bosančice je bila od značajne važnosti u poviesno-političkim i geopolitičkim planovima koji računaju na ta ozemlja. Posljedak takvih suprotnih ideologija (srpske, hrvatske i bošnjačko-muslimanske) je taj, što ni do danas nema suglasnosti o navodnoj "pripadnosti" ovoga pisma.

Temeljne strukovne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi, najistaknutiji bijaše Mate Tentor. Po njima je bosančica autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine domaćega glagoljskoga alfabeta i bugarske ćirilice nastale u Preslavu. Pokazatelji za to su išli uglavnom u smjeru izticanja pojedinih grafijskih rješenja koja upućuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku izmedju slovopisa i pravopisa bosančice i onih uporabljenih u srpskomu raškom pravopisu. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim).

Ukratko, bosančica je bila u porabi pretežno (iako ne posve izključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega srbskog teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga kruga. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih (Crkva bosanskih krstjana) koji su doduše završili u pravoslavnim manastirima, ali su tamo prošli jezičnostilsku preinaku, što je jasan dokaz kako taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.

Velesrbska shvaćanja

Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) i do danas Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović. Po ovima se radi samo o varianti srpske ćirilice koja je doživila manje promjene i to degenerativne naravi, jer da je to "neestetska inačica srpske kancelarijske minuskule" (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina.

Taj je bosanski oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Dapače su postavljene srpske tvrdnje da Evandjelistar kneza Miroslava (ili Miroslavljevo evandjelje), sadrži u biti sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa da je taj 'temeljac srpske pismenosti' vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.

Hrvatska tumačenja

U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća uobličila dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio kako je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no unatoč njenom postanju, činjenica da je rabljena praktički izključivo u katoličkim i krstjanskim, ter muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da se označi posebnom vrstom ćirilskog pisma.

Uz to što ona nije dio kasnije srpske pismenosti, doživjela je i inovacije u turskom razdoblju, pa se oblik bosančice u porabi u djelima bosanskih franjevaca, razlikuje od oblika u krstjanskim spisima: npr. Hvalov zbornik. Ovu tezu u osnovi sliedi povjesnik i paleograf Tomislav Raukar, koji afirmira hrvatski značaj dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje.

Drugi je pristup u djelima hrvatskog filologa Eduarda Hercigonje, lingvista i pisca Vinka Grubišića i još izrazitije kod povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan. Po njima je nesmislena tvrdnja kako se bosančica razvila iz srpske minuskule na dvoru kralja Dragutina, kad su posvjedočeni raniji tekstovi još od Humačke ploče, Povaljskoga praga ili listine kneza Đure Kačića koji vremenski predhode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, Evandjelistar kneza Miroslava, zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim- iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u inom korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji.

Ukratko, podpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se kako je bosančica bugarska ćirilica modificirana pod utjecajem glagoljske hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica za postavku Truhelke i Tentora. Ostali jako važni istraživači toga pitanja, prije svih Vladimir Mošin, Herta Kuna i Jaroslav Šidak osciliraju izmedju tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.

Samih bošnjačkih istraživača bosančice donedavna nije bilo u znatnoj mjeri, no većina suvremenih bošnjačkih povjesničara kažu kako se radi o autohtonom bosansko-humskom pismu, koje nije etnički ni hrvatsko ni srpsko. Detalji nastanka bosanice u Bosni se pritom ne razjašnjavaju.

U konačnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosančicu dijelom svoga nacionalnog nasljedja, hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez): npr. listina Kulina bana ili krstjanski spisi se riedko uvrštavaju u antologije hrvatske pisane riječi. No, uvijek se stavlja Humačka ploča, kao i svi spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika i često još Hvalov zbornik, a ini bosanski kao dio bošnjačke baštine.

Zloporaba danas

U najnovijim stavovima nekih hrvatskih velikodostojnika, osobito npr. sadanjega zagrebačkog rektora D. Borasa (inače je taj i starokatolički velikodostojnik), sada se opet pristrano ponavljaju zastarjeli jugoslavenski stavovi o navodnoj 'hrvatskoj ćirilici', ter se slijedom toga opet javno traži i ponovno uvodjenje tj. povratak službenog učenja srpske ćirilice iz Jugoslavije za učenike srednjih škola u cieloj Hrvatskoj (a ne više samo u Vukovaru).

Poveznice

Referenca

Kombinirani sažeti pregled iz novijih javnih glasila i dielom iz Wikipedie.