Šćakavski ikavci

Šćakavska ikavica (tzv. zapadna štokavština jugoslavenskih vukovaca), obuhvaća pretežni dio ikavaca, tj. 46% ili 2/5 svih Hrvata. Nadasve je raširena diljem Like, Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice). Po novijim nalazima crnogorskih lingvista, štokavski ikavci su još i sada rašireni medju sandžačkim muslimanima u Crnoj Gori od Pljevlja na istok sve do najviših Prokletija, npr. ikavski Plav i Berane na granici Albanije, pa južnije do sela Markovići nasred Crne Gore.

Abstract

Ikavish-šćakavian dialects or blurred as "western Shtokavians" (former Yugoslav term): the different variants of Ikavian dialects are the primary maternal idioms of 2/3 Croats; due to Yugoslav state ideology, this typical Croatian speaking in Yugoslavia was rejected, and another SerboCroat hybrid was imposed. These Ikavish dialects are widespread in Adriatic islands, major part of Istra, Kupa confluence, Lika highland, Herzegovina, western Bosnia, southern and eastern Slavonia plains, etc. The main unifying peculiarity of most Ikavians is a pronounciation of Slavic yat as i, group šć instead of SerboCroat št, infinitive is mostly short as supine i.e. finishing by -t (no -ti), and other minor differences. The most archaic proto-Ikavian dialect of early Croats very close to medieval Chakavian, now is conserved in middle Sava valley, between Brod and Gradiška towns, especially in villages Davor, Orubica, Siće, and Magić-Mala.

Proslovne napomene

Medju hrvatskim pučkim govorima je još i danas štokavska ikavica razmjerno najbrojnija tj. podjednako zastupljena u nas kao svi ini dialekti zajedno: medju hrvatskim katolicima na selu su oko polovice svih štokavski ikavci diljem središnjih hrvatskih prostora, potom 1/3 kajkavci uglavnom na sjeverozapadu, pa na jugozapadu 1/6 primorski čakavci, a jedva 7-10% seoskih Hrvata su izvorni štokavski jekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Dubrovnik). Izim Dubrovnika i manjeg Slunja, svi ostali Hrvati u gradovima uglavnom su naknadno jekavizirani kroz novije vukovsko školovanje i javne medije u Jugoslaviji, tj. većina Hrvata naknadno nauče govoriti jekavski tek od škole: To vrijedi za ranije čakavsku Pulu, Zadar, Šibenik, Split i Omiš, pa za ikavsko-šćakavski Brod, Gradišku, Knin, Prozor i druge, kao i za bivši kajkavski Zagreb, Karlovac, Sisak itd. Danas su hrvatski ikavci mozaično rašireni većinom na selima diljem BiH i dalmatinske Zagore, u Liki i Slavoniji, a mjestimice manje skupine još u Gradišću, Žumberku, Bačkoj, Sandjaku i Crnoj Gori sve do visokih Prokletija. Ovo je veliko i dijelom raztrgano prostranstvo hrvatskih ikavaca još i danas jasan zemljopisni odraz ranijih granica najvećega srednjovjekog opsega Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića.

Protivno tom prostranstvu i etnokulturnoj važnosti, u našem jezikoslovlju su štokavski ikavci dosad slabo proučeni i u literaturi zapostavljeni. U umjetnoj ideološkoj podjeli naših dialekata kod vukovaca su najčešće zamagljeni i prikriveni "izmedju redaka" zajedno s jekavcima kao tzv. zapadni štokavci, da bi nam se nametnuo posrbljeni vukopis i jezično opravdalo postojanje Jugoslavije ili danas moguće stvaranje neke treće slične "Balkanije", a obje su neizvedive bez nasilnog obuhvata tih središnjih, hrvatsko-ikavskih prostora. Zbog istih ideološko-geopolitičkih razloga, ovi su "jugo-jezičari" namjerno pretjerivali u izticanju njihove, dijelom umjetne podjele "srpskohrvatskih" dialekata prvenstveno po odnosno-upitnoj zamjenici što - ča - kaj, jer su time postigli umjetno jezično jedinstvo većine Srbohrvata preko najčešće inačice "što". Naprotiv su svjestno prikrivali i zanemarili u nas stvarne nacionalne podjele prema bitnim inačicama staroga glasa "jat" (i, je, e), a to zato jer baš ikavica tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barijeru hrvatstva spram iztoka i tamošnjih srbijanskih i inih balkanskih govora. Svi naši ikavski dialekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i dijelom ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju još i sada čak 2/3 hrvatskih pučkih govora pa tvore prostranu etnojezičnu cjelinu, koja se očito pruža od Istre pa sve do Drine i baš zato se dosad o ikavcima moralo šutiti, jer su oni glavni protudokaz ideji jugoslavenstva.

Premda su kod nas zbog dominacije vukovaca i ideološke nepodobnosti hrvatski dialekti općenito zapostavljeni, slabo proučeni i prepušteni nestanku, ipak su razmjerno bolje obradjeni i pismeno dokumentirani kajkavski i čakavski govori, a najviše zbog Dubrovnika pučki jekavci, dok je najmanje proučeno i zapisano baš o najbrojnijim štokavskim ikavcima i još manje o ikavskim kajkavcima. Zato se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost mora usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ikavce i njezinih uglavnom neproučenih inačica. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u primorju.

Podrijetlo ikavaca

U biogenetskom pogledu, kod ikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 kao i kod bodulskih čakavaca na Jadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon. Dok je kod bodulskih cakavaca slavenski leksički utjecaj najmanji i novijeg podrijetla, kod ikavskih šćakavaca je takav slavenski udjel veći i stariji što znači da su nakon razdvajanja prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, vjerojatno nakon Tanaisa u Ukrajini. Prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješajem ranohrvatskih čakavaca s tad još nehrvatskim Slavenima, nastaju srednjovjeki i današnji ikavski šćakavci. Drugim naknadnim miješanjem ovih s balkanskim Vlahima nakon turskih provala tek u novom vijeku stvara se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i potom vjerski asimilirali bilo kao novi katolički Hrvati (Hrvaćani) ili kao novi pravoslavni Srbi (tzv. Prečani).

Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, Ukrajinci i dijelom Česi su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997). Medju inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo Iranci i Irci, a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.

Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaledju većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i otoka uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu:

CA (otoci-Vede-Avesta) > ČA (primorje-Dalmacija) > staro ŠĆA > novo ŠTA (Bosna-Zagora)

Svi ovi ikavski dialekti uglavnom potječu od indoarijske Crvene Hrvatske iz Azova i južne Ukrajine, gdje je ukrajinski jezik do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997 i PAŠČENKO 1998). Pri selidbi iz Ukrajine nastaju prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju Veliku ili Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te poluslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku. Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili Crveni Hrvati, preselili su već ranije južnijim putom od Kavkaza preko Turske, Grčke i Makedonije do Jadrana, gdje zaposjedaju Kvarner, Dalmaciju i Hercegovinu. Tek tada u novoj dinarskoj domovini počinje njihova kasnija slavizacija, ali su i danas kod njih ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je osobito miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je u Jugoslaviji. Ukratko: razni ikavci su kod nas uglavnom iskonski prapovijesni "Iranohrvati" sa Starog istoka, a ini neikavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.

Ikavska šćakavica kao jezik države Kotromanića

U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor banova i kraljeva Kotromanića u Bosni. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac), pa još izdvojene manje skupine i pojedina sela u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govore danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najviše duž sjevernog Velebita od Jablanca i Jurjeva do Krasnog polja i u srednjim Poljicama na Mosoru, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini kod Broda (Davor, Siće, Magić itd.), pa manje skupine izbjeglih Hrvata u Gradišću i u istočnoj Italiji iz pokrajine Molise, kao i noviji hrvatski iseljenici u Americi, Australiji itd.

Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u Dubrovniku i Boki Kotorskoj još prevladava južnohrvatski pradialekt jekavska čakavica, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997). U doba Kraljevine Hrvatske iz ranoga srednjeg vijeka još nigdje na Balkanu nema nijednoga jedinog zapisa na nekoj jekavskoj štokavštini jer tada još nije niti postojala. Prvi takvi tekstovi se pojavljuju u 14. st. iztočnije od Drine: jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Zato su naši Janjevci na Kosovu mogući ostatak tih prvotnih jekavaca iz srednjega vijeka, a ne samo kasniji doseljenici. Naprotiv zapadno od Drine do 15. st. još nema jekavsko-štokavskih zapisa, što pokazuje da se u srednjem vijeku tako nije govorilo na ozemlju Hrvatske niti BiH. Tek nakon početka turskih provala na Kosovo, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u ćirilskom pismu vlaškog vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što je bio početak kraja hrvatskom jeziku u Bosni. Stoga je tek ideopolitička izmišljotina vukovaca da su navodni štokavski jekavci "odvajkada" živjeli u BiH. Pismeno je dokumentirana povijestna stvarnost, da su srednjovjeki vlaški jekavci prvo pomoću Turaka iz središnjeg Balkana prešli zapadnije od Drine, a potom su do danas uz pomoć vukovaca i na račun Jugoslavije prisvojili najveći dio BiH i Hrvatske, uz istodobno potiskivanje hrvatskih ikavaca na zapad i u iseljeništvo, te decimiranje čakavaca na jugozapadu.

Bosančica kao državno pismo Kotromanića

Većina starijih ikavskih tekstova u BiH za vrijeme Kotromanića su pisani posebnom bosančicom, koju su jugoslavenski vukovci ideološki proglasili ćirilicom. Seoski fratri kod hrvatskih ikavaca nisu uzalud ni slučajno nazivali bosančicu "glagoljicom" ili "hrvašticom", što nije njihovo neznanje: oni se time sjećaju stare predaje o zajedničkom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosančice. Naprotiv jugo-akademici te veze jednostavno ne žele i ne mogu vidjeti, pa ih nisu ni proučavali u tom smjeru, jer su im bile nemoguće i nepodobne zbog sinekurnog straha što će na to reći Srbi. Zato je bez pogovora bosančica prozvana ćirilicom, pa pogledajmo bez ideologije materialne činjenice o bosančici. Prvo, većina starijih tekstova na bosančici pisana je šćakavskom ikavicom i ostali kasniji barem poluikavski (ZELIĆ-BUČAN 1986, T. HERES 1979, I. MUŽIĆ 1997), a ikavci su većinom katolički Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani (dok "ikavski Srbi" postoje tek u velesrbskoj promičbi). U bosančici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slično ili jednako kao u glagoljici: Č, J, K, N, V, Š, U, Ž, dok su preostala nalik grčkima. Povrh toga je bosančica vrlo slična prvoj antičkoj praglagoljici na Krimu iz 1.- 8. stoljeća, koju je proučio niz ruskih znanstvenika (Černych, Konstantinov, A. Figurovsky, V.A. Istrin itd). Baš tamo su živjeli antički Iranohrvati koje spominju 2 ploče iz Tanaisa u 2.i 3. stoljeću, pa Orosius Presbyter 418, Zacharias Rhetor 559, itd.

Iz svih dostupnih podataka, domaćih i ostalih izvan lažno-ideološke "jugonauke", može se slijediti idući najvjerojatniji razvitak glagoljice i bosančice. Ćirilica je posebno pismo srednjovjekog podrijetla, a uz ostale pokazatelje i samo njezino ime upućuje da ju je sastavio Sv. Ćiril po uzoru kasnobizantskog alfabeta. Ostala su starohrvatska pisma predslavenska, jer potječu od kasnoantičke praglagoljice na Krimu, o kojoj naši ideologizirani slavisti uporno šute kao da ni ne postoji. Nakon doselidbe do Jadrana su se iz nje razvila tri slična alfabeta: kod inih Slavena slavizirana okrugla glagoljica koju je kasnije većinom zamijenila nova ćirilica, pa kod ikavskih šćakavaca u BiH bizantizirana bosančica koja je bliska ranoj praglagoljici, a kod čakavaca u Hrvatskoj iranizirana uglata glagoljica u kojoj uz praglagoljicu ima i drugih utjecaja, osobito germanskih runa i mezopotamskog klinopisa. Zato se bosančica može logično objasniti iz praglagoljice, gdje su neka slova pod novobizantskim utjecajem promijenjena i slična grčkima, pa je njih 7 nalik ćirilici (F, H, L, P, R, S, Z), što je ipak premalo da se sve proglasi ćirilicom. Takodjer i srednjovjeki nadpisi stećaka uglavnom su pisani bosančicom u šćakavskoj ikavici. Znakovito je da se prostranstvo nalazišta stećaka kod nas jezično upravo poklapa s dialektalnom kartom hrvatske ikavice i granice su im skoro identične. Kod nas su stećki najbrojniji (oko 1/2) u Hercegovini, pa zatim u srednjoj i istočnoj Bosni do Sandjaka, a najveća takva hercegovačka grobišta (nekropole) su Radimlje (Stolac), pa Hodovo, Boljuni, Knežpolje, Posušje, Risovac, Borje, Ledinac, Mokro, Barevište itd. U Bosni su još poznata nalazišta stećaka Tekija, Sopotnik, Hrnčići, Mesići i druga, pa u Sandjaku Prijepolje i Bijelo Polje (Bešlagić 1982). Izvan BiH stećaka još ima obilno u Dalmaciji, manje u Slavoniji, Banovini, Liki, Crnoj Gori (Nikšić) itd. Većina je svih stećaka kod nas zapadno od Drine, a iztočnije su nadjena tek dva stećka: Ub i Dokmir na Ceru, dokle je vladao i kralj Tvrtko.

Glavne značajke ikavske šćakavice

Kao u inih ikavaca i većine čakavaca, kod ovih šćakavaca je već za laike odmah uočljiv dosljedan izgovor "jata" većinom kao "i", a ne kao ije (je). To ipak nije jedina niti najvažnija značajka šćakavice u kojoj je nazočan još niz starohrvatskih osobitosti, kojima se jasno odvajaju od iztočnijih novoštokavaca. Najviše tih arhaičnih osobitosti na većem prostoru još čuvaju šćakavski govori jugozapadne Bosne (Livno - Šćit), a najsličnija su im Poljica na Mosoru i sjeverni Velebit (Krasno-Jablanac) i brodska Posavina. Ovako se govori u većini sela jugozapadne Bosne i dijelom u Livnu, izim većih naselja Kupres, Prozor i Tomislavgrad, gdje gradjani u javnosti dijelom govore književno, ali su u obitelji uglavnom bar još poluikavci.

• a) Prva očevidna značajka hrvatske šćakavice je redovni izgovor štokavskih glasova "št" kao starohrvatski "šć", čime su takodjer sličniji čakavcima i kajkavcima negoli inim balkanskim štokavcima: npr. šćap, šćit, prišć, klišća, gušćer, dvorišće, kosišće, ognjišće, pušćat, vrišćat, šćipat itd. Jedino upitno-odnosna zamjenica kod ovih šćakavaca pod utjecajem bosanskih medija danas većinom glasi šta, ali ju ipak poneki starci (osobito žene) povremeno još izgovaraju i kao šća ili šćo.
• b) Glas jat se kod tih šćakavaca većinom izgovara kao "i" (rijetko "e" ili "je" kao kod inih poluikavskih štakavaca).
• c) Kao kod mnogih čakavaca, infinitiv glagola se većinom izgovara skraćeno bez završnog -i, osobito kod staraca (dok ga mladji danas često već govore produženo).
• d) Jedna od glavnih i očitih osobina ikavske šćakavice je arhaični polukorijenski izgovor, gdje dijelom izostaju istočne srboidne asimilacije, a osobito ne novoštokavska sibilarizacija. Zato je i u kosim padežima većinom stabilna osnovica riječi, pa ovi šćakavci većinom još dosljedno dekliniraju "ruki, nogi, knjigi, muhi, juhi, Liki" i slično.
• e) Novoštokavsko jotiranje je takodjer samo mjestimice provedeno, ali su bar dijelom u izgovoru još očuvani i starohrvatski neasimilirani oblici, npr. rodijak, netjak, mladijak, propetje, smeti (smeće) itd.
• f) Dijelom je očuvan i starohrvatski poluglas "e" kao kod čakavaca i kajkavaca kakvog nemaju ini štokavci, npr. grebje (groblje), pesina (svinjarija), čverst (čvrst), vrebac, jestrib, resti itd.
• g) Naglasak je dijelom pomaknut štokavski, ali u jugozapadnoj Bosni većinom nema prebacivanja na proklitiku, a kod arhajskih staroštokavskih praikavaca Brodske Posavine su česte oksitone riječi s čakavskim akutom na kraju riječi.
• h) Većinom kod staraca i nadasve u slavonskoj Posavini su bar dijelom očuvani starohrvatski padeži kao u čakavskom i u srednjovjekim tekstovima stare Bosne, npr. dativ i lokativ plurala s arhaičnim nastavkom -mi: nami, vami, ženami, svatovimi itd.
• i) Nadalje je još očuvan niz drugih ranohrvatskih arhaizama, dijelom donesenih iz antičke pradomovine, npr. guda (svinja: akadski gud), ulišće (pčelinjak: baskijski ulitxa i naše bodulski ula = pčela), morem (mogu), lesje (granje), kukac (insekt), jašit (jahati) itd.
• j) Od većine inih štokavaca se leksik ikavskih šćakavaca još izdvaja i po obilju mediteranskih romanizama, npr. beštimat, bocun, brondzin, lumer (broj), komoštra (lanac), kotula (haljina), murva (dud), pomidor (rajčica), sić (kablić), šijun (oluja) itd.

Ipak su pod vlaško-balkanskim utjecajem s istoka, nakon Turaka u ikavsku šćakavicu manjeviše već prodrli neki novoštokavski oblici kojih većinom nema kod inih Hrvata kajkavaca i čakavaca, a niti u srednjovjekim bosanskim tekstovima na šćakavici. Tako bosanski šćakavci često ne izgovaraju srednjovjeki glas "h" koji je uvijek nazočan u bosanskim tekstovima do 16. st.: pod vlaškim utjecajem danas ga na početku riječi uglavnom izostavljaju, dok ga u sredini ili na kraju riječi većinom izgovaraju izmjenjeno kao "k" ili "v": npr. vrk, tepik, maćeka, kruv, buva, uvo itd. Takodjer za razliku od većine Hrvata, dijelom izostavljaju i završno -l kao pravoslavni Vlahi: npr. "vo, so, sto, soko". Naprotiv je završno -r kao kod inih Hrvata redovito očuvano i u izgovoru nikad ne izostaje kao u srboidnim govorima: večer, takodjer itd. Glede stranih primjesa, medju hrvatskim štokavcima imaju ikavski šćakavci u svom rječniku razmjerno najmanje istočnih srbizama i po tomu su najbliži inim izvornim Hrvatima, čakavcima i kajkavcima. Naprotiv su kod njih, u poredbi s ostalim Hrvatima razmjerno češći balkanski turcizmi, ali se ipak od inih štokavaca kao i Dubrovčani izdvajaju nizom mediteranskih romanizama.

Područja ikavske šćakavice danas

U ovom odlomku su glavna nalazišta ikavskih šćakavaca u Hrvatskoj i Bosni:

• 1. Jadranski otoci: Vlašići na istoku Paga, Maslinica na zapadu Šolte, Sutivan na istoku Brača, Sumartin na istoku Hvara, Račišće na sjeveru Korčule.
• 2. Dalmatinska obala: Posedarje, Novigrad, Nin, Zadar, Pirovac, Primošten, Rogoznica, Vinišće, Marina, Seget, Solin, Klis, Split, Dugi Rat.
• 3. Dalmatinska Zagora: brojnana sela izmedju Imotskog i Vrgorca, gornja Poljica na Mosoru (Tugare, Srinjane i susjedni zaselci).
• 4. Južna Istra: Pula, Fažana, Pomer, Valtura, Banjole, Premantura i susjedni zaselci (BOŠKOVIĆ i POPOVIĆ 1951).
• 5. Gorski Kotar: Sunger, Mrkopalj, Tuk (STROHAL 1907).
• 6. Sjeverni Velebit: Jurjevo, Starigrad, Jablanac, Krasno polje (TOMLJENOVIĆ 1911).
• 7. Lika: Široka Kula, Lički Osik, Bunić, Podlapac, Ribnik, Priboj, Zavalje.
• 8. Pokuplje: Mekušje, Skakavac, Vukmanić, Turanj, Duga Resa i okolni zaselci.
• 9. Brodska Posavina: jugozapad Slavonije od Broda do Gradiške, a osobito je arhajski govor staroikavskih sela oko Crnac-polja: Davor, Siče, Magić, Orubica itd.
• 10. Jugozapadna Bosna: oko Bihaća (Ripač-Otoka-Kladuša), Livno i okolna sela, južni dio Duvanjskog polja (Kongora, Lipa itd.), gornja Rama (Šćit, Orahovac i okolni zaselci).
• 11. Istočna Italija (pokrajina Molise): Štafilić i Mundimitar.

U Austrougarskoj prije 1. svj. rata bio je još niz gradića u kojima se uglavnom govorila starohrvatska ikavska šćakavica: Slavonski Brod, Gradiška, Udbina, Knin, Bihać, Livno, Duvno, Prozor itd. Pritiskom jugoslavenske vukovštine kroz školu i medije, pa još partizanskim progonima nakon 2. svj. rata i "etničkim čišćenjem" u najnovijem bosanskom ratu ovi su gradski šćakavci većinom decimirani. S istrjebljenjem Hrvata u Udbini i Kninu nestala je odande izvorna ikavska šćakavica, dok je ona danas već na rubu izumiranja u Bihaću, Prozoru i Tomislavgradu gdje ju je većinom zamjenila poluikavska štakavica. Zato je do danas kao zadnje stabilno kulturno-jezično središte starohrvatske ikavske šćakavice preostao jedino gradić Livno, zahvaljujući okružju brojnih šćakavskih sela jugozapadne Bosne iz kojih se još obnavlja njegovo pučanstvo i govor. U Slavoniji je arhajska staroštokavska praikavica (ikavsko-šćakavski) srednjovjekih starosjedilaca dosad najbolje očuvana u Brodskoj Posavini oko Crnac-polja, osobito u selima Davor, Orubica (kod ušća Vrbasa u Savu), Siće i Magić kod Nove Kapele s pretežnim ikavizmom, skupom "šć", participom perfekta na -l i oksitonim naglasom uglavnom na zadnjem ili predzadnjem slogu. Ranije je slična ikavica bila raširena duž srednje i donje Posavine od Jasenovca pa do Županje, gdje je dosad dijelom već izumrla ili je vrlo osiromašena i iskrivljena, pa je u staromu izvornom obliku dosad još očuvana uglavnom samo u selima izmedju Gradiške i Broda.

Iskon poluikavske štakavice

Danas je u BiH, Liki i dalmatinskoj Zagori najčeći pučki govor Hrvata poluikavska štakavica, koja je u srednjem vijeku poznata uglavnom samo od Neretve na istok, tzv. Bunjevci: istočna Hercegovina, nutarnja Crna Gora i sjevernije uz Drinu do Zvornika, odakle su ih potom Turci potisnuli spram zapada. Živi su još dokazi tomu današnje oaze ikavskih naselja na istoku (ZEKOVIĆ 1990): Markovići u Crnoj Gori, kod Novog Pazara na Sandjaku, Plava i Gusinja u visokim Prokletijama itd. U nutarnjoj Crnoj Gori još sada obstoje jasni tragovi ikavice u živom govoru. To je najizrazitije u arhaičnom štokavskom dialektu crnogorskog sela Markovići: črni (crn), dite (dijete), pes ( pas ), den ( dan ), brondzina (kotlić), genitiv plurala na -h (rukah, selah, ljudih), kraći infinitivi na -it (reć, pojt, plest, kazat) itd. Još istočnije oko visokoplaninskih mjesta Plav i Gusinje u najvišim Prokletijama, crnogorski muslimani i danas govore poluikavskom štakavicom, a vodja prastarog crnogorskog plemena Lužani se ranije nazivao "banom" npr. ban Vuk (Elementa Montenegrina 1990).

Danas se poluikavska štakavica uglavnom proširena na bivšem prostoru ikavske šćakavice i najvjerojatnije je tu dijelom nastala naknadnim miješanjem prvobitnih bosanskih šćakavaca, a u Dalmaciji i Liki još i udjelom starih čakavaca, preslojenih s iztoka doseljenim novoštokavskim Vlahima. Poluikavski novoštokavci su u današnjoj Hrvatskoj, osobito u Liki i dalmatinskoj Zagori uglavnom naknadno doseljeni, kao bosanski izbjeglice pred Turcima, gdje su zamijenili prvobitne srednjovjeke čakavce (Vančik 1997, 1998) i zato su njihovi govori miješanjem s ostalim izbjeglim štokavcima danas netipični poluikavski s dosta istočnih utjecaja primljenih od jekavskih Vlaha. Naprotiv na upražnjena ikavska područja BiH su potom s Turcima doseljeni balkansko-jekavski Vlahi, koji su se potom razlučili po vjeri: zapadni katolički Vlahi su asimilacijom naknadno pretvoreni u danas malobrojne jekavske Hrvate (ne računajući novije školske jekavce u gradovima): 7-10% jekavskih Hrvata kod Slunja i u istočnoj Hercegovini (Stolac, Konjic itd.). Većina inih pravoslavnih Vlaha su dosad postali jekavski Srbi ili tzv. "Prečani", za razliku od izvornih ekavskih Srbijanaca iz same Srbije koji većinom govore pravom srbijanskom ekavicom.

Poluikavska štakavica (novošokavština) uglavnom ima mješovite prijelazne značajke i većinom nema spomenutih starohrvatskih arhaizama, pa se izrazito razlikuje od čakavaca i kajkavaca. Pod postupnim iztočno-vlaškim utjecajem u novoštokavskom govoru tih poluikavaca je više-manje iskvaren zajednički hrvatski naglasak i promijenjen osiromašeni rječnik. Tek nakon turskih prodora od 16. st., proširuju se ti mješoviti ikavsko-štakavski govori Bunjevaca (po hercegovačkoj Buni) preko Neretve na Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju: starohrvatsko ŠĆA + istočnovlaško ŠTO = novoštokavsko ŠTA. Za razliku od izvornih šćakavaca, kod tih novijih miješanih poluikavaca su uglavnom provedene balkanske novoštokavske asimilacije, sibilarizacija i jotiranje. Poluglas "e" je nestao ili ga zamjenjuje novije "a", starohrvatsko "šć" je uglavnom pretvoreno u istočnovlaško "št", dok je jat samo dijelom očuvan kao starohrvatsko "i", češće se osobito u dugim slogovima izgovara kao neko prijelazno "ie". Dijelom je potisnuta uporaba infinitiva i namjerni izrazi tu često počinju srboidnim "dadakanjem". Takodjer dijelom nestaju hrvatski posvojni pridjevi i postupno ih zamjenjuje istočnovlaški posvojni genitiv ("Hrvatska u genitivu"). Novoštokavski je naglasak većinom pomaknut na početak višesložnih riječi i često preskače na proklitiku, pa je takav njihov naglasni sustav prilično različit od većine Hrvata i objektivno najbliži Srbima.

Ovisno o primjesama balkanskih Vlaha pri selidbi, govor tih poluikavskih štakavaca prostorno je vrlo različito izniansiran i povijesno odražava udjele izvornih Hrvata pomiješanih s pohrvaćenim Vlahima. Tako su još poneki starohrvatski arhaizmi bliži izvornim srednjovjekim šćakavcima preostali u ikavskoj štokavštini Posavine, Like, Pounja, srednje Bosne, Makarskog primorja, Šibenika itd. Naprotiv su izrazito vukovski bez hrvatskih arhaizama sa srboidnim naglaskom i dadakanjem npr. novoikavski štakavci oko Imotskog, uz Neretvu itd. U osiromašenom i balkaniziranom rječniku poluikavskih štakavaca izostaje većina romanizama, ali zato medju Hrvatima ovi štakavci imaju daleko najviše turcizama i inih sličnih balkanizama. Nažalost su zbog spomenutog nepoznavanja hrvatske ikavice u javnosti, jugoslavenski vukovci uspjeli dijelom zlorabiti taj prijelazni i mješoviti govor poluikavskih štakavaca da bi nam nametnuli svoj umjetni i hibridni "srpskohrvatski" jezik i time unatrag opravdali promašeno stvaranje Jugoslavije.

Noviji pomak i miješanje nakon Turaka

Prije Turaka sve do 16. st., svi raniji toponimi, nadjeni tekstovi i nadpisi stećaka u Bosni uglavnom su na starohrvatskoj ikavskoj šćakavici, a samo na zapadu uz Unu do Bihaća su prevladavali pravi čakavci i na istoku duž Drine jekavski šćakavci. Naprotiv su jekavski novoštokavci dotad u Bosni zapadno od Drine u srednjem vijeku još posve nepoznati i današnji navodi u tom smislu su tek novija kombinacija vukovaca bez ikakva pismenog temelja u tadanjim tekstovima iz Bosne. Nedavno je dr. Vjekoslav Boban u svojoj disertaciji pokazao, kako su uoči navale Turaka u jugoistočnoj Hercegovini na Popovom polju oko Trebinja tada još prevladavali hrvatski ikavci. Jamačno su kasniji jekavski novoštokavci u Bosnu većinom doseljeni tek naknadno kao balkanski Vlahi s Turcima nakon 15. st. Početak kraja hrvatskog jezika u Bosni nastupio je s kasnijom masovnom doselidbom jekavskih Vlaha iz Kosova, Sandjaka i Raške na zapad u Bosnu: Prvi jekavsko-štokavski tekst pojavio se zapadno od Drine u Hercegovini tek nakon provale Turaka i Kosovskog boja, kao ćirilsko pismo vlaškog vojvode Sandalja Hranića Dubrovčanima 1423. Tek kada su se nakon prvoga turskog prodora preko Kosova, raniji ikavski štokavci iz istočne Hercegovine i nutarnje Crne Gore pomaknuli zapadnije u Bosnu i Dalmaciju, nakon 15. st. na njihovo mjesto iz srednjeg Balkana na zapad do Neretve postupno nadiru prvi vlaško-jekavski novoštokavci s Vukovim balkanskim govorom.

Nakon turskih provala, raniji su staroštokavski ikavci iz srednjega vijeka preostali mozaično na svojoj prvotnoj djedovini u Brodskoj Posavini od Broda do Gradiške i jugozapadnoj Bosni oko Bihaća, Livna, Duvna i Rame, pa su njihovi izvorni govori tu većinom očuvani kao arhaična ikavska šćakavica. Ostali su poluikavski štakavci u današnjoj Liki i dalmatinskoj Zagori uglavnom naknadno doseljeni kao bosanski izbjeglice pred Turcima, gdje su zamijenili prvobitne srednjovjeke čakavce, koji su u srednjemu vijeku prije Turaka nastavali većinu ozemlja 2/3 Hrvatske južno od Save. Novija poredbena paleolingvistika (npr. Brozović 1970, Mihanović 1971) i osobito Vančik (1997, 1998) sve jasnije potvrdjuju da je na sadanjem ozemlju Hrvatske kroz srednji vijek do provale Turaka, baš čakavica bila najrašireniji dialekt većine srednjovjekih Hrvata na cjelovitom prostranstvu od rijeke Kupe i Bihaća pa do Boke Kotorske. Uz južno dubrovačko primorje, čakavci su do Turaka obuhvaćali još i zapadne dijelove Bosne oko Une gdje su svi srednjovjeki tekstovi čakavski, a tu je i sada čakavsko samo ime grada Bihaća (srednjovjeko: Bišće), kao i sada štokavizirano ime susjedne planine "Grmeč" iz starog Garmić zapisanog na ranijim austrijskim kartama (čakavski gârma / perzijski ghar = pećina) itd. Nakon prodora Turaka, tek od 16. st. se taj izvorni raspored dialekata mijenja spram sadanje slike, jer pod Turcima jekavski Vlahi nadiru iz srednjeg Balkana spram zapada, a na njihov stari zavičaj šire se Albanci. Zato i danas štokavskom jekavicom na selima u Bosni i Hrvatskoj većinom govore pravoslavci (Vlahi), dok njima slično govori na selu samo 7-10% Hrvata-katolika, jer su čak 93 % ostalih nejekavskih Hrvata podrijetlom izvorni ikavci, čakavci ili kajkavci.

Staroštokavski praikavci

Iz niza očuvanih glagoljskih i latiničnih zapisa, danas je sigurno kako su se u srednjem vijeku kopneni čakavci u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pružali dalje na sjever tj. sve do donje Kupe i u Pounju do Bihaća (čije je starije ime "Bišće" bilo čakavsko). Sjeverno od Kupe su bili kajkavci do Gline i Kostajnice, a stari šćakavski ikavci (arhajski poluštokavci) su nastavali srednju i sjevernu Bosnu oko Vrbasa i istočnije, što je bio i službeni javni jezik bosanskog kraljevstva Kotromanića do dolaska Turaka. Iako su s provalama Turaka srednjovjeki kopneni čakavci većinom izbjegli do Gradišća, tragovi toga starog kontakta su manjeviše vidljivi sve do danas u arhajskim poluštokavsko-ikavskim govorima srednjeg Pounja i još najjače oko ušća Vrbasa u Savu.

Specifične značajke

Staroštokavska ikavica (Posavski govor, u Jugoslaviji: "nenovoštokavska ikavština"), je starohrvatski srednjovjeki dialekt izvornih ikavskih Hrvata u donjoj Posavini, od Gradiške do Broda i dijelom do Županje. Iako se zbog nazočne zamjenice što danas već formalno ubraja medju štokavske govore, po svim inim značajkama je puno bliži čakavcima, a donekle i kajkavcima, negoli inim novoštokavcima. Dio pripadnih govornika od Broda do Vinkovaca nazivaju se i Šokci, ali ini Šokci u istočnoj Slavoniji, Baranji i Bačkoj ipak ne govore tim arhajskim dialektom. Ovi arhajski starohrvatski praikavci iz donje Posavine se po nizu idućih osobitosti izdvajaju od inih štokavaca Slavonije, Bosne, Crne Gore, Dalmatinske Zagore i Like - po čemu su ipak bliži čakavcima:

• 1. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzadnjem slogu pri kraju riječi, rjedje je kod mladjih govornika naprijed, ali se nikad ne prebacuje na proklitiku.
• 2. Na stražnjim dugim slogovima nazočan je arhaični čakavski akut, pa posavski naglasni sustav ima 3 akcenta: kratkosilazni, dugosilazni i akut.
• 3. Završno -l je u participu i drugdje na kraju riječi većinom očuvano (rjedje kod mladjih miješanih govornika prelazi u -o).
• 4. Većinom je očuvan stari čakavsko-kajkavski skup -šć- umjesto štokavskoga -št- (koji ponekad izgovaraju većinom mladji).
• 5. Na početku riječi je nerijetko čakavsko-kajkavski skup čr- umjesto štokavskoga cr- (koji takodjer uglavnom govore mladji govornici).
• 6. U izgovoru često izostaje štokavsko jotiranje: netjak, grobje itd. (jotiraju ga kao palatal samo mladji govornici).
• 7. Ženski dativ i lokativ plurala imaju arhajske nastavke -ami, -imi.
• 8. Muški dativ singulara je često sa starohrvatskim nastavkom -om, -im.

Iskon staroštokavske ikavice

Gramatičke i fonetske značajke upućuju da su staroštokavski praikavci donje Posavine najstariji dio hrvatskih ikavaca još iz doba njihova iskona, kada su se tek razdvajali od čakavaca. Na to upućuju i neki ini kulturno-povijesni pokazatelji:

• - Čak i samo ime Šokaca nije štokavsko, nego je čakavskog iskona: npr. bodulski čakavci na otocima imaju arhaizam šok (= svinja), šokac (svinjar-svinjogojac), šokyca (svinjogojka-svinjarova žena), šokyć (odojak-prašćić) i ine izvedenice - a i danas su slavonski Šokci poznati svinjogojci, pa im taj arhajski etnonim nije slučajan.
• - I dio zagonetnih šokačko-ikavskih toponima mogu se objasniti izvorno iz čakavice, npr. Bršadin: čakavski baršadyn = mrazište-ledište, pa barša (mraz), temeljni glagol baršit (smrznuti-slediti) itd.- što su praindoeuropski arhaizmi kao perzijski barsh i indovedski barsa (= led-mraz).
• - Slavonska glagoljica: U panonskoj Hrvatskoj sjeverno od Save, to je jedino područje gdje su nedavno potvrdjeni sigurni nalazi izvornih glagoljskih grafita u par srednjovjekih crkvica južne Slavonije, baš na području staroštokavske ikavice: crkvica Sv.Martina u Lovčiću i Sv. Dimitra u Brodskom Drenovcu. Ovo pokazuje njezine iskonske veze s primorskim glagoljašima jugozapadne Hrvatske (ini štokavski ikavci u Bosni su tada uglavnom rabili bosančicu).

Područje govora

Glavno govorno područje tipskih staroštokavskih praikavaca je na sjevernoj strani donje Save od Gradiške preko Slavonskog Broda do Županje. Najtipičnije i izrazito središte arhajskih srednjovjekih praikavaca sličnih čakavcima, tu je izmedju željezničke pruge i Save oko mjesta Davor nasuprot ušću Vrbasa i u okolnim selima poplavne nizine Črnac-polje (novoštokavski: Crnac): Orubica, Siće, Magić-Mala i susjedni manji zaselki. Sjevernije od pruge do Požeške i Dilj-gore, pa istočnije od Broda do Županje i na jugoistoku u bosanskoj Posavini oko Orašja je taj sličan govor manje arhaičan i netipičan tj. bliži je inim štokavcima. Još donedavna su sličnom staroštokavskom ikavicom govorili većinom katolički Hrvati duž bosanske Posavine od Dervente do Šamca, ali su u Domovinskom ratu oni odatle uglavnom prognani (izim oko Orašja i Tolise). Tako je ova štaroštokavska praikavica dosad sužena na 2/3 predratnoga govornog područja i danas je jedan od najugroženijih starohrvatskih dialekata u izumiranju.

Slični prijelazni govori

Ini slični prijelazni govori (tzv. nenovoštokavski ikavci), koji bar dijelom još sadrže poneke slične značajke kao staroštokavska ikavica donje Posavine ali su ipak već sličniji novoštokavcima negoli čakavcina, nalaze se još u ovim govornim područjima:

• Srednja Slavonija izvan Posavine: oko Požege, Djakova, Vinkovaca i u susjednim selima.
• Bosanska Posavina izmedju Brčkoga i Šamca, najviše oko Orašja.
• Srednje Pounje u sjeverozapadnoj Bosni oko Bihaća, tj. izmedju Kladuše, Krupe i Orašca.
• Sjeverno velebitsko primorje izmedju Senja i Jablanca: Sv.Juraj, Donja Klada, Donji Starigrad i Stinica.
• Gornja Poljica na Mosoru u srednjoj Dalmaciji.

Važnije značajke kojima se ovi prijelazni (nenovoštokavski) ikavci većinom izdvajaju od novoštokavaca i od staroštokavskih ikavaca, su npr.:

• a) Izgubljen čakavski akut: samo 2 silazna naglaska ili već pridolaze novoštokavski uzlazni.
• b) Većinom je naglašen predzadnji slog, tek ponekad iznimno i zadnji (npr. junak).
• c) Dativ, lokativ i instrumental ženskog plurala mogu završavati na starinsko -ami.
• d) Dativ, lokativ i instrumental muškog plurala mogu biti s nastavkom -im, -am.
• e) Dijelom se gubi čisti ikavizam, pa je bar ponegdje kratki jat = je, a dugi je pretežno kao i.

Zaključak o staroštokavskim ikavcima

Bez obzira na izostanak zamjenice ča i formalno nazočan što, ipak po zamalo svim inim značajkama, arhajski staroikavski govor posavskog Davora i okolnih sela na Črnac-polju općenito zvuči znatno "čakavskije" negoli polučakavski govori kopnene dalmatinske obale od Zadra do Poljica - koji uz formalnu zamjenicu ča ipak imaju razmjerno manje čakavskih osobitosti. Zamalo jedine formalne razlike izmedju tipske staroštokavske praikavice u Posavini i prave jadranske čakavice su posavska zamjenica što i niz turcizama (umjesto jadranskih romanizama) - a obje te značajke moglu se smatrati i naknadnim novijim unosima.

Npr. pri probnom susretu tipskih staroštokavskih ikavaca oko Davora s arhajskim bodulskim čakavcima iz otoka Krka (ili Visa) kao god. 2005, ovi se medjusobno uglavnom izvrsnon razumiju do detalja, - dok je spram inih štokavaca takovo izravno sporazumijevanje tek djelomično i otežano, sve dok oboje ne progovore vukovskim standardom. Probna medjurazumljivost tih posavskih staroštokavaca spram sjevernohrvatskih kajkavaca je dijelom manja od čakavaca, ali je ipak daleko bolja negoli spram svih inih štokavaca, a osobito je izrazita njihova sličnost s kajkavskim ikavcima sjeverozapadne Hrvatske. Sve to zajedno pokazuje da su ovi štaroštokavski ikavci u Posavini još razmjerno najbliži ranijem korijenu prahrvatskog jezika, neposredno prije njegova početnog razdvajanja na kajkavicu, čakavicu i zapadnoštokavsku šćakavicu.

Većinska ikavica kao iskonski jezik Hrvata

Ikavska šćakavica je ključna srednjovjeka jezgra izvornog hrvatstva u Bosni, koja kao nositelj našega etnokulturnog kompleksa ikavice + bosančice + stećaka ovdje do danas nepobitno dokazuje hrvatski kontinuitet od rane doselidbe i kraljevstva Kotromanića do danas. Svi ostali naši govori u BiH su više-manje razvodnjeni preostatci mješovitoga poluhrvatskog pučanstva oblikovanog nakon turske kataklizme, s naknadnim novovjekim primjesama balkanskih Vlaha doseljenih od istoka preko Drine zajedno s Turcima. Značajan jezično-populacijski udjel imali su srednjovjeki šćakavski Hrvati i medju današnjim poluikavskim štakavcima diljem BiH, kao i medju jekavskim šćakavcima istočne Bosne uz Drinu, koji su većinom uništeni i istrjebljeni nedavnim srbskim osvajanjem (Srebrenica itd.). Razmjerno je najniži etnički udjel izvornih srednjovjekih Iranohrvata medju jekavskim novoštokavcima na jugoistoku BiH, jer su to uglavnom naknadno doseljeni i kroatizirani katolički Vlahi sa slavenskim primjesama i zato prije Turaka na ozemlju BiH do 15. st. još nema štokavsko-jekavskih zapisa.

Ovi su jezični pokazatelji ključni za razumijevanje bosanske povijesti i redoslijeda raznih uzastopnih osvajanja Bosne, pa su se svi noviji napadači u Bosni svojski trudili da uz naknadno izvrtanje i ukidanje ranije povijesti izbrišu izvorne jezične tragove. Ikavski jat je bitna razlučnica hrvatskog jezika od jugoslavenskog vukopisa. Zato su pri srpskim osvajanjima za vrijeme nedavnog rata u BiH, etničkim kulturocidom izgleda planski uništena dva ključna starohrvatska dialekta, koji su potvrdjivali ranohrvatsku pripadnost srednjovjeke Bosne: ti su novouništeni pradialekti stara srednjovjeka jekavska šćakavica u istočnoj Bosni uz Drinu i takodjer najstarija Murlâška besÿda kao starodalmatski pradialekt u zapadnoj Bosni kod Glamoča.

Nažalost nakon K. Hedervarya i osobito kroz 70 godina Jugoslavije, sva su ova tri izvorna starohrvatska dijalekta zbog razlika od vlaško-jekavskog "standarda" kod nas sustavno zatirana i potiskivana: najprije kajkavski, pa zatim čakavski i konačno ikavica. Istodobno su velikosrbski političari zbog osvajanja i izdajnički hrvatski vukovci zbog osobnih sinekura, svuda nametali tu vlahokrajišku novoštokavštinu, dotad većinom stranu duhu hrvatske etnokulture i našim jezičnim tradicijama. Sad je isti taj srboidni Vukopis (kojem je danas tek formalno pridodan nadimak "hrvatski") kod nas već općeraširen kao jugoslavenski kolonijalni pidgin, stran za većinu izvorno nejekavskih Hrvata: on se upravo drastično razlikuje od starohrvatskih tekstova na srednjovjekoj glagoljici iz Kraljevine Hrvatske, s kojima ima jedva 4 - 7% zajedničkih riječi kao neki posve strani jezik. Zato su danas Hrvati ustvari obezglavljeni bez vlastitog jezika (izim u dijalektima i iseljeništvu), slično kao Irci koji većinom govore engleski (manje irski), ili Židovi koji su većinom govorili germanski jidiš, ali su odnedavna u Izraelu nakon tisućljeća obnovili svoj hebrejski - što treba biti i poučan uzor Hrvatima.

Literatura

• Matija Antun Relković 1779: Satir iliti divlji čovik. Martin Divalt, Osijek, 180 str.
• Šime Starčević 1850: Ričoslovlje. Glasnik dalmatinski 34-57, Zadar.
• Stjepan Ivšić 1913: Današnji posavski dijalekat. Rad JAZU 196: 124-245 i 197: 9-138, Zagreb.
• Aleksandar Belić 1929: Štokavski dijalekat. Narodna enciklopedija knj. IV: 731-747, Bibliografski zavod, Zagreb.
• Mara Švel-Gamiršek 1940: Šuma i Šokci. Matica Hrvatska, Zagreb (reprint: KIC-Privlačica, serija Dukat V/2, Vinkovci 1990).
• Nedjeljko Mihanović 1971: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2, Matica Hrvatska, Zagreb.
• Ljudevit Vidaković 1979: Etnik Šokac - što je to?
• Milan Okuka 1979: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo.
• Asim Peco, 1981: Čakavsko-šćakavski odnosi u zapadnobosanskoj govornoj zoni. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 137-144, JAZU, Zagreb.
• Asim Peco & Petar Mandić, 1986: Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 230 str.
• Vladimir Rem 1993: Tko su Šokci? KIC-Privlačica, Vinkovci.
• Zlatko Vince Zagreb 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska,.
• Stipan Budimir & A.Ž. Lovrić 1999: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10: 90-102, Karlovac.
• Z. Jozić 2001: Fonologija govora Brodskog Posavlja. Magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb.
• Josip Lisac 2003: Hrvatska dijalektologija, knj. 1 (štokavski i torlački). Golden marketing, Zagreb.
• M. Peraić 2005: O prozodiji beravačkog govora. Filologija 45: 97-106, Zagreb.
• Asim Peco 2007: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, knj. I.- II. Izabrana djela 3 - 4, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 409 + 304 str. ISBN 978-9958-9309-1-1
• Asim Peco 2007: Govori zapadne Hercegovine. Izabrana djela, knj. 2, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo. ISBN 978-9958-9309-1-1

Vanjske sveze

• Portal o hrvatskim Šokcima

Poveznice

• Ikavski Hrvati, 63%
• Kajkavska ikavica
• Dialektalni gradovi
• Staroikavski Šokci
• Matija Antun Relković
• Ikavsko-šćakavski Wiki

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, from Wikinfo and Wikislavia [1]