Glagoljica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Glagoljica je ranohrvatsko i staroslavensko pismo oblikovano do sredine 9. st. (a vjerojatno i ranije), koje se u hrvatskim krajevima osobito na Kvarneru zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve ju više potiskuje latinica osobito u Dalmaciji. Auktorima ovog pisma jugoslavisti smatraju bizantske redovnike iz Soluna, braću Sv. Ćirila i Metoda. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi grčkog pisma i jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna je sastavio neko prilagodeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Abstract

Glagolitic alphabet also known as Glagolitsa, is the oldest known Slavic alphabet. The name was not coined until many centuries after its creation, and comes from the Old Slavic glagolъ "utterance" (also the origin of the Slavic name for the letter G). The verb glagoliti means "to speak". It has been conjectured that the name glagolitsa developed in Croatia around the 14th century and was derived from the word glagolaty, applied to adherents of the liturgy in Slavonic. The name Glagolitic in Belarusian is глаголіца (hłaholica), Bulgarian and Macedonian глаголица (glagolica), Slovene glagolica, Croatian glagoljica, Serbian глагољица, Czech hlaholice, Polish głagolica, Russian глаго́лица (glagólica), Slovak hlaholika, and Ukrainian глаголиця (hlaholyća).

Nazivlje

Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine je zapisao u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, kako su knjige prepisane iz kurilovice. Kako su su same te knjige napisane na ćirilici, to bi se naziv kurilovica navodno odnosio na glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također i Poljičani svoju bosančicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti. Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu prošireno tek do 19. stoljeća. U doba Jugoslavije, zbog zajedničkog bratstva-jedinstva je rana glagoljica ideološki morala biti istodobna i slična sa ćirilicom.

Postanak i starost

Postoje tri glavne grupe hipoteza o postanku same glagoljice:

  • egzogena (uzor je neki vanjski sustav)
  • endogena (ne postoje vanjski uzori, traži se osnovni element unutar sustava)
  • egzogeno-endogena (dijelom je uzor je vanjski sustav, a od tog dijela razvijaju se ostali grafemi)

Egzogena hipoteza

Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su se istraživači zalagali za to, da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom. Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.

Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.

Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu, pa je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom i starogermanskim runama, što je po kasnijoj jugo-direktivi (zbog kariere) morao napustiti.

Endogena hipoteza

Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov tvrdeći, da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze te da je razvio sustav od nekoliko kršćanskih elemenata. Postoji nekoliko elemenata u glagoljici, koji spajanjem i alterniranjem stvaraju grafeme. To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva). On je glagoljičke grafeme podijelio u nekoliko skupina: prva sadrži križ, druga elemente križa, treća križ i krug, a četvrta krug i trokut.

Bugarski istraživač P. Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice. Najzanimljivija je teorija Ilčevljeva zemljaka Jončeva, koji je svakom grafemu opisao kružnicu. Ta je kružnica podijeljena na mrežu od osam dijelova četirima promjerima. Kombiniranjem tih dijelova nastaje neki grafem: Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa.

Egzogeno-endogena hipoteza

Thorvi Eckhardt, a poslije i Josip Hamm znali su, da je jedan čovjek autor glagoljice, stoga su prihvatili činjenicu, da je Konstantin uzor našao u stranom pismu, a da su se iz nekoliko uzora unutar samog sustava razvili ostali grafemi.

Jeronimska hipoteza

Hrvati su često posezali za tzv. jeronimskom teorijom, koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Naime, često se naše glagoljaše prozivalo, zbog toga da nisu pravi sinovi Crkve, stoga su postavljanjem svetačkog autoriteta htjeli te sumnje ukloniti. To je pobio Franjo Rački 1861. djelom Pismo slovjensko. Papa Inocent IV. 1248. piše pismo senjskom biskupu Filipu u kojem navodi, da one zemlje tvrde za glagoljicu, da ju je sastavio sveti Jeronim. No, činjenica je da je sveti Jeronim živio u 4. stoljeću te da u tih 800 godina nije nijednom spomenuto, da je on autor takvog pisma.

Vrste glagoljice

Glagoljica se nalazi u dva glavna oblika: obla ili bugarska glagoljica i uglata ili hrvatska glagoljica. U Jugoslaviji se tvrdilo kako je oblikovanje teklo od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije sigurno odredjeno. Na našim je prostorima prvotna glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom. Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik tj. Bašćanska ploča, pokazuje umjerenu poluoblost.

Prva poznata knjiga tiskana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju u Lici pa se obično naziva i Kosinjski misal. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik klasične glagoljice. Nalazi se u Hrvatskoj počev od 12. st., a najčešća je u primorskim krajevima: Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i Kvarnerski otoci (najviše Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, pa čak do Međimurja i Slavonije.

Prostor glagoljice

Sve do godine 1992. se kod nas većinom mislilo kako bi glagoljica bila nazočna samo u jugozapadnim primorskim krajevima Hrvatske, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u slavonskim crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se ranije zamalo ništa nije znalo. To su više većih glagoljskih nadpisa na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, pa kraći i nejasni u još nekima, čime se došlo do spoznaje kako je i sredenjovjeka Slavonija bila područje gdje je bila nazočna glagoljica: npr. Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007. Konačno su odnedavna ruski i magjarski paleografi potvrdili, kako se glagoljicom pisalo i na krajnjem sjeveru Hrvatske u Medjimurju barem u 16. i 17. stoljeću, gdje su tada isto tiskane i glagoljske knjige.

  • Najzapadnija glagoljica: najzapadnije se nalaze brojni glagoljični tekstovi na poluotoku Istri, odakle se dalje još obilno nastavljaju u Kvarneru, pa manje u Pokušju, Lici i Dalmaciji.
  • Najjužnija sigurna hrvatska glagoljica se rjedje nalazi u Boki Kotorskoj, npr. uz crkvu Sv. Tripuna u Kotoru.
  • Najistočnija hrvatska glagoljica iz 12.- 15. stoljeća je odnedavno nadjena iz 1990tih godina na više mjesta u Slavoniji, a glavna i najveća nalazišta su Lovičić i Slavonski Drenovac.
  • Najsjevernija hrvatska glagoljica su tiskani tekstovi od 16. i 17. st. u Medjimurju iz Nedelišča i Čakovca.

Glagoljična azbuka

Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom je zagovarao pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju rabila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.

Na srednjemu i istočnom Balkanu je ćirilica do 12. stoljeća posve istisnula glagoljicu, najviše zbog utjecaja grčke pravoslavne crkve. Na zapadu se glagoljica održala pod zaštitom Rima sve do početka 20. stoljeća. Pritom se pojavila spomenuta hrvatska inačica, uglata glagoljica. Glagoljično pismo se naziva azbuka zbog početnih dvaju grafema imenom az i buki.

Odnos glagoljica-ćirilica

Problem prvenstva ćirilice i glagoljice još nije razriješen. Ne postoji značajna vremenska razlika u datiranju ranih spomenika, i ćirilićni i glagoljični počinju približno slično vrijeme krajem 9. stoljeća. Navodno se (po Wikipediji) 'svi' jugoslavisti slažu, kako je glagoljicu stvorio Konstantin Ćiril, ali to opet nije izravni dokaz o starosti glagoljice: primjerice, Emil Georgiev priznaje Konstantinu autorstvo, ali opet tvrdi kako je ćirilica starija. Danas se veći dio stručnjaka ipak slaže kako je glagoljica starija.

Osim glagoljice, već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica. Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica navodno nije njegovo djelo. Ćirilica je stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti. Emil Georgiev govori kako ćirilica nije rezultat pojedinačnog nadahnuća, nego povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a onaj tko je prvi zabilježio te grafeme, samo je zabilježo ono što se dugo vremena događalo. Ako je takav i postojao, ime mu ne znamo.

Izim datiranja, pokušalo se objasniti i koje se pismo ugledalo u koje. No opet, nemoguće je reći je li se ćirilica ugledala u glagoljicu i potom pojednostavnila i stilizirala elemente kao grčku uncijalu ili se pak glagoljica ugledala u ćirilicu i stilizirala pa ukrasila elemente. Josip Hamm tvrdi kako bi glagoljica podsjećala na grčku uncijalu da se ugledala u ćirilicu, a Emil Georgiev govori kako ćirilica preuzete grafeme ne mijenja (usp. grafeme iz grčkog alfabeta) te da to isto ne bi činila i s glagoljičnim grafemima.

Razlike su se tražile i u brojevnom sustavu. U glagoljici prvih devet slova označavaju jedinice, pa idućih devet desetice, zatim stotice, a potom slovo č tisuću. Nikolaj Trubeckoj predpostavlja kako je u protoglagoljici daljih devet grafema stajalo na mjestu tisućica. Ćirilica se pak držala grčkog alfabeta, stoga su brojevne vrijednosti razmiješane, slavenska slova ili nemaju brojevne vrijednosti (b, ž, št, š, y, ĕ, ь, ъ) ili su ih preuzele zbog sličnosti s nekim grafemima grčkog alfabeta (č, ę), a također je imala i episemone tj. grafeme koji su u alfabetu služili samo za bilježenje brojeva. Ipak ti argumenti govore samo o pitanju auktorstva, ali ne i o pitanju prvenstva.

Danas se kao argumenti veće starosti glagoljice navode idući razlozi, premda sama struka (jugoslavistika) nije usuglašena oko pitanja prvenstva ili ih ideološki nastoje relativizirati, pa je to pitanje nerješivo bez izlaska izvan jugoslavenske ideologije:

  • Spomenici pisani glagoljicom arhaičniji su od ćiriličnih.
  • Nalaze se pogrješke pri prepisivanju iz glagoljskih matica, što bi govorilo da su glagoljični tekstovi stariji: usp. u Savinoj knjizi zoikomъ umjesto zykomъ, pogrješka je shvatljiva zbog sličnosti glagoljskog grafema jery s ćiriličnom kombinacijom oi.
  • Očuvani su palimpsesti tj. pergamene s kojih je skinut jedan dio, a potom napisan drugi. Skinuti je dio pročitan modernim analizama i tehnološkim napretkom, a najčešće je on glagoljički. No opet treba paziti jer su tekstovi nastali u blisko vrijeme.
  • Traktat Crnorisca Hrabra O pismenima govori kako je Konstantin Ćiril stvorio novo pismo, a da su se slavenske riječi pokušavale bilježiti grčkim slovima "bez ustrojenja".
TabBaska.gif

Bašćanska ploča oko god. 1100. na glagoljici s darovnicom kralja Zvonimira, jedan od glavnih dokumenata srednjovjeke Kraljevine Hrvatske

Literatura

  • M. Japundžić, A.Džurova i K. Stančev: Opis na slavjanskite rokopisi vo Vatikanskata biblioteka, Balgarskata akademija na naukite, Sofija 1985.
  • Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, 148 str., Zagreb 1995.
  • Marko Japundžić: Hrvatska glagoljica, izd. Hrvatska uzdanica, Zagreb 1998.
  • Marko Japundžić: Kritički pogled na Žice Ćirilovo i Hrabrovu raspravu "O pismeneh" (str. 35-50).
  • Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
  • Fullerton, Sharon Golke: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
  • Damjanović, Stjepan: Slovo iskona; Zagreb, 2004.
  • Damjanović, Stjepan: Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
  • Gosev, Ivan: Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
  • Jachnow, Helmut: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
  • Jagić, Vatroslav:Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
  • Kiparsky, Valentin: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
  • Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
  • Steller, Lea-Katharina: A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
  • Vais, Joseph: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
  • Vajs, Josef: Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.

Vanjske sveze

Poveznice

Hrvatska (barjak, prvo bijelo polje grba).png Ovaj članak je dio portala
Hrvatski nacionalizam

Reference

Corrected and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia (partly from Croatian Wikipedia).