Bruno Bušić
Ante Bruno Bušić (1939.- 1978.): hrvatski domoljub, politički disident, povijesni istraživač, književnik i karizmatični prognanik 1970ih godina, politički vodja hrvatske emigracije.
Sadržaj
Summary
Ante Bruno Bušić (6 October 1939 - 16 October 1978) was a Croatian writer and critic of Yugoslav communism. He was one of the best-known victims of UDBA (Yugoslav secret police) killing. Bušić was born in the village of Vinjani Donji near Imotski. By the time he enrolled onto high school in Imotski, he was already involved in activities which communist authorities considered rebellious. In 1957 he joined a group called Tiho (calm, lit. - quiet) whose aim was to "fight for freedom, equality and the formation of a free Croatia based on democratic principles". It was at that time that the UDBA (Yugoslav secret police) began watching him. Bušić, along with his schoolmates who had also participated in Tiho, were expelled from school soon after. Two years later, the expelled students were allowed to return to school. Bušić went on to enroll in University of Zagreb and earned an economics degree in 1964. In 1965 he got a job at the "Institute for the History of Croatia's Workers' Movement" (Institut za povijest radničkoga pokreta Hrvatske) which was run by former Yugoslav general and future Croatian president Franjo Tuđman. In 1966 he was sentenced to jail for his political views, but by this time he had escaped to Austria. At the behest of Tuđman who still had great influence in Yugoslavia, Bušić returned to Zagreb and was not sent to jail. In 1967 he resumed work at the Institute.
In 1969 Bušić moved on to write for the "Croatian Literary Paper" (Hrvatski književni list). Here he confronted several issues considered controversial by Yugoslav officials. The paper was eventually banned. This led Bušić to emigrate to Paris for a period of time where he attended the Sorbonne. Upon his return in 1971, he became one of directors of the "Croatian Weekly" (Hrvatski tjednik). That same year the Yugoslav government issued a crack-down on what had been called Hrvatsko proljeće (Croatian Spring). Bušić was among those arrested and he was in jail until 1973. He left Yugoslavia for the last time in 1975. He spent most of his time living in England, but travelled extensively through the rest of Europe. He wrote for "New Croatia" (Nova Hrvatska) during this period. He was killed in Paris, France in 1978 by an agent of UDBA, the Yugoslav secret police. Exactly 21 years after his death, with Croatian independence gained, his remains were moved from Paris to the Mirogoj cemetery in Zagreb and were laid to rest next to the dead of the Croatian War of Independence.
Životopis
Rodjen je u Donjim Vinjanima (zaselak Bušić Draga) kod Imotskog 6. listopada 1939, kao sin pravnika Joze Bušića i majke Ane Petrić iz hercegovačkih Vinjana kod Posušja. Osnovnu je školu Bruno pohađao u rodnom mjestu Donjim Vinjanima. Maturirao je 1960. na gimnaziji u Splitu, pa zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao 1965, a potom je uz medjunarodnu stipendiju još studirao na pariškoj Sorbonni. Kraće vrijeme je bio urednik "Hrvatskoh književnog lista". Nakon 'Hrvatskog proljeća' je robijao u konclogoru Stara Gradiška i zatim otišao u emigraciju, da bi ga uskoro ubila jugoslavenska UDBA u Parizu 16. listopada 1978.
Politička stajališta
U jednom od svojih napisa iz 1975, Bruno Bušić je uz ostalo zapisao proročanske tekstove:
„ ... Da smo složni i čestiti davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako ... ...No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?“
"...Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.
Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.
No osim toga, Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja..."
Atentat UDBe
Njegova najava o nužnom raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske drzave, u vrijeme ubojstva Brune Busica izgledala je mnogim konformistima fantastičnom i posve neostvarivom. Nakon tako jasnih i nepokolebivih stavova, u doba kad je Titova jugokomunistička diktatura bila na vrhuncu moći, bilo je tek pitanje vremena kada će i kako Jugoslavija likvidirati toga najopasnijeg hrvatskog emigranta i nacionalnog revolucionara. Bruno Bušić je u četrdesetoj godini života, nakon više pokušaja jugoslavenske UDBe ubijen 16. listopada 1978, iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica UDBe, zloglasne tajne jugo-policije koji zbog spleta raznih domaćih interesa sve do danas još nije osudjen.
Značenje Brune Bušića
Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt je njegov istraživačko-novinarski, književni i politički rad koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvatskoga naroda, jer ga je njihova sudbina zaokupljala čitavog života. Počeo je objavljivati tekstove – pripovijetke, prikaze, osvrte, članke i studije – još kao mladić od g. 1952, što je uz prisilne prekide nastavio sve do svoje smrti. Tim svojim radom Bušić je u domovini i iseljeništvu postao živim nacionalnim simbolom, jer je još kao gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svog naraštaja, a zatim je šezdesetih i sedamdesetih godina, svojim jasno oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodarske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i ondašnjost, te što mora poduzeti da osigura svoju budućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbolom i zalogom nacionalne pomirbe već otprije ugradjene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda. Svojim je tekstovima o žrtvama u hrvatskom narodu za vrijeme 2. svjetskog rata posebno srušio mit o Jasenovcu.
Kao istraživač i novinar Bruno Bušić je svojim tekstovima pridonosio hrvatskom političkom osvješćivanju i jasnijem uobličavanju hrvatskih političkih ciljeva. Posebno je uživao velik ugled među sveučilištarcima čija je gledišta svojim prilozima zapravo uobličavao i radikalizirao. On je uživao veliki ugled u čitavj Hrvatskoj, domovinskj i iseljenoj. Bušić je cijelim svojim životom svjedočio za Hrvatsku i njegovi tekstovi su u to doba bili su pravo osvježenje u hrvatskom političkom razmišljanju. Čak i danas, njegovi tekstovi imaju svoje veliko značenje u prikazivanju teške sudbine hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Zato i nije čudno da su jugoslavenski partijski i udbaški vrhovi u njemu vidjeli glavnu opasnost za komunističku Jugoslaviju, pa su ga mučki ubili u Parizu. Svojim djelima i svojom smrću, Bušić je zapravo cijeli svoj život žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod.
Zivot i smrt Brune Bušića ipak nisu samo povijesne teme i s njima u svezi se postavlja više suvremenih pitanja:
- Kako je to moguće da suvremena Hrvatska dosad još uvijek nije dovršila istragu o ubojstvu Brune Bušića?
- Kako je moguće, da samostalna Hrvatska država u čije je temelje ugradjeno i minulo djelovanje ubijenih domoljuba poput Brune Bušića, dosad jos uvijek nema ni spomenika Žrtvama Jugo-Komunizma?
- Je li moguće da čak 15 godina nakon hrvatske samostalnosti, bivši komunistički moćnici pa i neki zločinci, nakon tobožnje 'pretvorbe' još uvijek kontroliraju bitne djelove hrvatskoga nacionalnog blaga - pa su na vrhu nekih banaka, hotela i velikih tvrtki.
- Je li ta današnja Hrvatska ono o čemu je sanjao i pisao Bruno Busić, pa zato i život dao? Jeli bi Bruno bio u njenom intelektualnom i političkom ustroju, ili bi poput niza inih emigranata i pravih domoljuba i on u samostalnoj Hrvatskoj bio marginaliziran, kako bi stari Titovi klonovi i dalje pragmatično nametali svoju vlast, sada tek formalno pod hrvatskim nacionalnim simbolima umjesto krvave petokrake?
Poveznice
Vanjske sveze
- Hrvati AMAC [1] [2] Anđelko Mijatović: Bruno Bušić i njegovi sabrani spisi
- Hrvati AMAC Bruno Bušić: 25 godina kasnije - Je li njegov san ispunjen?
- Glas Koncila Bruno Bušić - nacionalni simbol hrvatskoga naroda
Reference
Enlarged and elaborated by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia.
