Delko Bogdanić
| Delko Bogdanić | |
|---|---|
| Opći podatci | |
| Rodno ime | Delimir Bogdanić |
| Smrt | 30. studenoga 1945. Kosinjski Bakovac, SR Hrvatska, SFRJ |
| Suprug(a) | Anđelina Zdunić |
| Narodnost | Hrvat |
| Vojno službeništvo | |
| Čin | pukovnik |
| Ratovi | Drugi svjetski rat |
| Vojska |  Hrvatske oružane snage
|
Delimir Delko Bogdanić (Ličko Lešće, 27. kolovoza 1910. - Kosinjski Bakovac, 30. studenog 1945.), ustaški častnik, a po struci trgovac. Bio je pravoslavne vjere.[1]
Životopis
Rodjen je 27. kolovoza 1910. godine u Ličkom Lešću od strane oca Ilije Bogdanića i majke Magdalena r. Prpić. Školovao se u Senju, gdje je završio gimnaziju. Poslije se bavio trgovinom. Sudjelovao je u Velebitskom ustanku 1932. godine. Oženio se za Anđelinu Zdunić.
Djelatba u NDH
Nakon što je proglašena NDH, vraća se u Hrvatsku iz emigracije. Obnaša razne dužnosti u vojnim postrojbama, napredujući u hijerarhiji. Prvo je bio opskrbnikom Bojne grupe Francetić koja se nalazila u Sarajevu. Potom je otišao u Zagreb u Glavni stožer zapovjedničtva Ustaške vojnice, gdje je trebao biti obskrbnikom cijele Ustaške vojnice.[1]
U Otočcu je zapovijedao odredom, potom dolazi do položaja zapovjednika bojne u Crnoj legiji. Ondje je kao organizirao krojački i postolarski odjel i urede u ustaškom logoru u Sarajevu, a za rad je putem oglasa pozvao sarajevske obrtnike, kojima je osigurao dobru plaću. Budući da je dobro znao talijanski, preudijeljen je na novu zadaću - ustrojiti 33. djelatnu (doknadnu) bojnu u Generalskom Stolu. Kolovoza 1942. dobiva činored pričuvnog ustaškog satnika, a u listopadu činored bojnika. Nekoliko dana poslije je preudijeljen u Gospić u IV. stajaći djelatni zdrug, gdje je početkom ožujka 1943. postao zapovjednikom. Zbog izvanrednih ratnih okolnosti, zapovijedao je i 34. djelatnom bojnom. U lipnju 1944. postaje pukovnikom PTB-a. Travnja 1945. je pomoćnikom zapovjednika 10. hrvatske divizije. Bio je i zapovjednik jedinice koja je napala partizane u Otočcu, u rujnu 1943. godine, gdje su se tada nalazili Glavni štab partizanskih odreda Hrvatske i članovi ZAVNOH-a.
Nakon pada NDH
I nakon pada NDH se nastavio boriti za Hrvatsku u križarskim gerilskim skupinama. Prema nekim svjedočenjima je bio zadnji koji je napustio Gospić. Navodno je otišao u tenku. Na području Pazarišta je odlučio ostati na velebitskom području. S njime je bio i ustaški bojnik Slavko Hajdinović. [2]Bogdanićeva je skupina tako djelovala na Velebitu, a brojila je više od 2000 boraca.[3] Djelovala je okolo Kosinja, Kutereva i njegovog rodnog Ličkog Lešća. Njegova skupina je bila najpoznatija i nje su se jugokomunističke vlasti najviše pribojavale. S druge strane, ugled je imala i kod ustaškog izbjeglog vodstva, pa su računali da je vođa domovinskog otpora, uz Maksa Luburića i Rafaela Bobana.[2]
Zaslužan je za to što su se raspršene i neorganizirane križarske skupine na gospićkom području uspjele povezati, što se stvorila široka suradnička mreža, obavještajna služba, što su se opskrbili sanitetskom opremom, propagandnim sredstvima i materijalima.[2] Sam se držao vrlo izolirano i pridavao je veliku pozornost svojoj tajnosti. Bio je izvrsni propagandist: držao se tajno. Kao i kad je izašao iz Gospića, i u gerili je bio okružen samo malom broju najpovjerljivijih ljudi.[2] Zbog sigurnosnih razloga nije dopuštao da se drugi priključe njegovom užem krugu. Borbeno nisu djelovali, no propagandno-promičbeno je bila iznimno učinkovita, jer je podigao moral križarskim skupinama, bolje povezao redove i omogućio da se okolno stanovništvo ohrabri i pomaže njegovu križarsku mrežu. Stanovnici Kosinja nekoliko mjeseci su ga snabdijevali hranom prije no što li je njegov položaj otkriven.
Umro je nasilnom smrću, aktivirao je ručnu bombu zemunici (Zemunica pukovnika Delka Bogdanića nalazi se na 605 m n/m i na položaju S 44° 42,572' i I 15° 07,966') kad su ga OZNA-ine postrojbe okružile. I prema OZNA-inim izvješćima, navodno je počinio samoubojstvo. Njegova smrt je jugokomunističkom režimu predstavljala veliki uspjeh. Stvar je išla dotle da su mu mrtvo tijelo izložili iza gospićkog zatvora[2] kao što se izlaže ulovljena medvjeda, da bi ga ponizili pred narodom i pohvalili se svojim navodnim uspjehom, ali i zastrašili lokalno stanovništvo koje je u Bogdaniću vidjelo herojskog borca. Brojni svjedoci nisu identificirali tijelo izloženog mrtvog muškarca kao Delka Bogdanića.[2], stoga je vjerojatno da su vlasti izložile bilo koga samo da bi razbile narodu sliku o živom junaku, demoralizirale križarske skupine, a možda i da bi isprovocirale reakciju Delka Bogdanića koji se krio po okolnim šumama, da bi pokazao da je živ i tako si možebitno odao položaj. Vjerojatno je da je ipak poginuo, ali kao anonimni križar.[2]
Bio je jednim od rijetkih osoba iz ustaškog pokreta koji je bio veličan ispisanim parolama po javnim mjestima; sličan status je imao samo Ante Pavelić i još neki. Zabilježeno je da su po nužnicima u gimnaziji u Gospiću se povremeno pojavljivale parole "Živio vitez Delko Bogdanić!"[2], a njegova hrabrost je bila opjevana i u pučkom domoljubnom pjesništvu.
Odličja
- dva reda "Željeznog Trolista" IV. stupnja s hrastovim grančicama
- dva reda "Željeznog Trolista" III. stupnja s hrastovim grančicama
- Kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost II. stupnja[1]
Izvori
- (ur.: Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić, Darko Stuparić): Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., natuknica Delko Bogdanić
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Ustaški pokret Delko Bogdanić, pristupljeno 25. listopada 2014.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Senj. zb. 32, 197-222 (2005.) Ivica Mataija: Križari na gospićkom području 1945.-1950.
- ↑ Stranka hrvatskog prava Christophe Dolbeau: Vjekoslav Maks Luburić, pristupljeno 25. listopada 2014.
Vanjske poveznice
- Kolo Ante Tadić: Svjedočanstvo Ivana Tadića "Brkića", 3. listopada 2008.
