Velebit (1758 m)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Velebit)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Velebit (čakavski: Belevyć, latinski Mons Baebius, grčki Koulikos Oros, talian. Montagna della Morlacca, njem. Velebitgebirge): To je najduži i najširi gorski lanac Hrvatske, premda nije i najviši. Od njega su više u Dalmaciji Dinara (1831 m) i Biokovo (1762 m), a najviši vrhunac Velebita se hrvatsko-ikavski izvorno zove Veli Golić, 1758m (jugo-srbski tzv. "Вагански врх"). Najsjeverniji veći velebitski vrh su Konačišta na Senjskom Bilu (1.694 m), a najviši vrhunac cielog Velebita je na hrvatskomu Veli Golić (1.758 m) južno iznad Gospića i najjužniji vrh je Crnopac (1.404 m) jugoiztočno od Gračaca.

U hrvatskoj narodnoj tradiciji je planina Velebit naš prirodni nacionalni simbol i posvećena planina, sličan kao što je Olimp Grcima, Ararat Armencima, Fudjijama Japancima, itd. Stoga je odavno nastala domoljubna pjesma Vila Velebita, koja je donedavna u Jugoslaviji bila zabranjena i kažnjiva. Zbog te simbolike, čak 1/3 važnijih velebitskih vrhova dosad imaju krivotvorene i novoizmjenjene nazive. Kroz cijelo kolonialno jugo-doba od 70 godina, uzastopni jugorežimi su na razne načine uporno htjeli Hrvate odvojiti od nepodobnog Velebita, bar razhrvaćenjem njegovog mjestopisa i po mogućnosti nametanjem posrbljenih toponima, što im je kroz jugo-planinarstvo velikim dijelom i uspjelo do danas.

Velebit geomorfološki pripada gorskom sustavu Dinarida, a pruža se duž sjeveroistočne obale Jadrana nad Velebitskim Kanalom u dužini od 145 km, od sedla Vratnik kod Senja do vrela Zrmanje u Dalmaciji, pa odvaja kvarnersko primorje od Like u zaledju. Poprečna širina Velebitskog gorja je od 30 km na sjeveru do desetak kilometara na jugoistoku. S nutarnje kopnene strane ga okružuju Gacko i Ličko polje s rijekama Gacka, Lika i Otuča. Jugozapadna primorska padina Velebita uglavnom je kameni goli kras, a nutarnje ličke padine su većinom pošumljene.

Abstract

Velebit (1758 m) is the longest although not the highest mountain range in Croatia. This range forms a part of the Dinaric Alps and is located along northeastern Adriatic coast, separating it from Lika highland in the interior. Velebit begins in the northwest near Senj with the Vratnik mountain pass and ends 145 km to the southeast at the source of Zrmanja river in Dalmatia. Its highest peak is the Veli Golić at 1758 m. The important characteristic of Velebit are its karstic relief with numerous limestone cliffs, and the nakedness of rocky seaside and the wood-covered landward slopes of the Lika side. The basic geological characteristic of this mountains is the predominating calcareous karst; flora and fauna are very diversified, with even 2,600 plant species growing there. The most visited spots on Velebit are: the peak of Vučjak at Zavižan, the Botanical gardens on Zavižan, pinnacles of Rožanski kukovi, Mt. Štirovača and ravines of the Paklenica National Park.

Obalni Dinaridi

Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranom srednjem vieku.

Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaledju kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaledja polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima). Ostali tek u širjem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaledju i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.

Planinarska podjela Velebita

Velebit se u planinarskoj literaturi po glavnim sedlima većinom dieli na 4 gorska područja. Ova podjela se temelji na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dielova. Crte podjele idu po sedlima, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s primorjem:

  • Senjsko Bilo s najvišim vrhom Konačišta (1494 m) je najsjeverniji ogranak Velebita koji geolozi i geomorfolozi često smatraju i posebnom planinom. Pruža se u zaledju Senja koso izmedju Velike Kapele i sjevernog Velebita, od Klenovice do Kutereva gdje se dalje nastavlja u Ličko Sredogorje. Za razliku od ostalog Velebita, reljef tog grebena je niži i više zaobljen.
  • Sjeverni Velebit je izmedju sedla Vratnik i Veliki Alan, s najvišim vrhom Mali Rajinac (1.699 m).
  • srednji Velebit je između sedla V. Alan i Baške Oštarije s najvišim vrhom Šatorina (1.624 m).
  • Južni Velebit je između Oštarija i Malog Alana gdje su većinom najviši velebitski vrhunci: Veli Golić 1.758m i Sveto brdo 1.756m.
  • Jugoistočni Velebit je od M. Alana do vrela Zrmanje, s glavnim vrhom Crnopac, 1.404m.

Cieli je Velebit proglašen parkom prirode, unutar kojega su još posebno zaštićena 2 nacionalna parka: Paklenica i Sjeverni Velebit. U parku Sjeverni Velebit su još posebno najstrože zaštićeni rezervati divlje prirode Rožanski i Hajdučki Kukovi, gdje je zabranjen lov i korištenje šume, a dozvoljena su samo prirodoslovna istraživanja. Najpoznatiji izletničko-planinarski ciljevi na Velebitu su planinarski dom Zavižan s vrhom Vučjak i susjedni botanički vrt na Zavižanu, pa Rožanski kukovi, vrh Štirovača i Nacionalni park Paklenica.

Za planinare je na Velebitu uređeno mnogo markiranih staza i putova, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove na Velebitu. Popularni planinarski put pod nazivom "Premužićeva staza" uredjena od 1930.- 1933, a vodi preko sjevernog i srednjeg Velebita, od doma Zavižan do doma Velebno na Oštariama. Njegova je ukupna dužina oko 50 km.

Krivotvorba velebitskih vrhova

Na Velebitu ima oko 70 vrhova viših od 1600m. Zbog simboličke važnosti Velebita u hrvatskom identitetu, više negoli u ijednoj drugoj hrvatskoj planini, na Velebitu su u novije doba Jugoslavije masovno i namjerno izmjenjena starija ikavsko-hrvatska imena brojnih vrhova (oronimi), bilo da su im nametnuti drugi srboštokavski nazivi iz ličkih pravoslavnih sela, ili su im još više umjetno "ukinuta" izvorna domaća imena (niže kurzivom), pa su im odnedavna nametnuti novosmišljeni planinarski nazivi: ovo je po medjunarodnim konvenciama zabranjeno i dopustivo samo za umjetne ljudske objekte npr. planinarske domove (zato su npr. bivšim sovjetskim planinama srednje Azije maknuta rusko-komunistička imena i službeno vraćeni izvorni domaći oronimi tamošnjih naroda). Iako je neovisna Hrvatska već formalno slobodna i više nismo jugo-kolonija, naš jadni Velebit i nakon 2 desetljeća još uvijek stenje u jugokomunističko-planinarskim okovima kolonializma:

  • Senjsko Bilo: Konačišta 1494m (tzv. srb. "Kečina greda"), Bijeli vrh 1492m, Jadićeva Plana 1416m i ini niži.
  • Sjeverni Velebit: Mići Rainac (izvorno-ikavski: jugo-srb. "Mali Rajinac") 1699m, Štirovac 1678m (tzv. planinarski "Novotnijev vrh"), Gromovača 1676m i Vratarski Kuk 1676m, Goli vrh 1670m, Veliki Kozjak 1629m, Plišivica 1654m (tzv. srb. "Plješevica"), Lubenski Kuk 1659m (izmišljeni planinarski "Krajačev vrh"), Cipalski Kuk 1630m (tzv. planinarski "Hirčev vrh"), Legčev Kuk 1629m (tzv. planinarski "Pasarićev vrh"), Zeleni Kuk 1601m (tzv. planinarski "Rossijev vrh"), itd.
  • Srednji Velebit: Šatorina 1624m.
  • Južni Velebit: Visočica 1619m, Višerujna 1632m, Veli Golić 1758m - najviši vrh Velebita (tzv. srb. "Vaganski vrh"), Sveto brdo 1756m i Babin vrh 1744m, pa Kukina 1719m (novosmišljena planinar. "Liburnija"), Šegestin 1715m (izmišljeni "Kitajbelov vrh"), Zeleni vrh 1714m (novosmišljeni planinar. "Brundo"), Babin Kuk 1712m (novi planinarski "Zoranićev vrh"), Malovan 1701m, itd.
  • Jugoistočni Velebit: Crnopac 1404m i Tulove Grede 1120m, ter ostali niži.

Velebitske špilje i jame

Na Velebitu je razvijeno više stotina špilja i kraških jama. Od vodoravnih špiljskih galerija u Velebitu su najoznatije i najviše posjećene Cerovačke pećine kod Gračaca. Tu je i najdublja špilja u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, trodjelna "Lukina jama" duboka 1.392m, koja je jedna od najdubljih kraških jama u svijetu, a "Slovačka jama" je duboka 1.320m. Na dubokom dnu tih jama su pod vodom još dalji kanali ili uži sifoni još uvijek neistraženi. Velebitske jame dublje od 500m:

  • Lukina Jama, 1392m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Slovačka jama, 1320m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Velebitka, 941m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Meduza, 679m: Rožanski kukovi, sj. Velebit
  • Patkova, 553m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Ledena Jama, 536m: Lomska duliba, sj. Velebit
  • Ponor na Bunovcu, 534m: Bunovac, juž. Velebit
  • Jama Olimp, 531m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit
  • Lubuška Jama, 521m: Hajdučki kukovi, sj. Velebit, ...itd.

Premužićeva staza

Premužićeva staza je pješački planinarski put izgradjen kroz kamene vrleti sjevernog i srednjeg Velebita. Od sjevera počinje blizu Planinarskog doma Zavižan, dolazi do sedla Veliki Alan i nastavlja se do Oštarijskih vrata kod doma Velebno. Ta je staza građena u samo 4 godine od 1930.- 1933. i tvori vrhunac graditeljstva pješačkih planinarskih putova u Hrvatskoj. Nazvana je po šumarskom inžinjeru Anti Premužiću (1889.- 1979.) koji je u tada bio građevinski referent u Direkciji šuma Sušak, pa ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj.

Ta staza prolazi pokraj velebitskih vrhova: Veliki Zavižan, Gromovača, Vratarski kuk, Crikvena, Goli vrh, Zečjak, Visibaba, Šatorina, Budakovo brdo, Bačić kuk, Kiza i njome se na najbolji način upoznaju ljepote i osobitosti Velebita. Trasirana je tako da nema velikih uspona, pa je ugodna za pješačenje. Ipak trebaa uvažiti da je to planinarska staza po kamenom krasu, pa na njezin obilazak treba ići uz prikladnu opremu i obskrbu jer pojedine dionice traju i do šest sati hoda. Ciela staza se obično prolazi u tri dana. Kod prolaska stazom mogu se rabiti sliedeći planinarski objekti: Planinarski dom Zavižan, Rossijevo sklonište, Planinarska kuća Alan, Planinarsko sklonište na Ogradjenici, Kugina kuća, Planinarski dom Ravni Dabar i Planinarski dom Vila Velebita u Baškim Oštarijama.

Na sjeveru staza počinje tako da prvih 8-9 sati prolazi Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit (do odvojka za Štokić Dulibu). Odmah na početku iza Rosijeva skloništa, ulazi i u Strogi rezervat prirode Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi (tu nije dopušteno skretanje sa staze!), koji osim brojnih botaničkih i geoloških fenomena obuhvaća i najpoznatije speleološke objekte u Velebitu: Lukina jama i Slovačka jama.

Botanička posebnost Velebita

Velebit je po raznolikoj flori najbogatija planina jugoistočne Europe s preko 2.600 samoniklih biljnih vrsta (A. Degen, 1934-1936). Osim burnog Biokova, posebna je eolska vegetacija burišta duž obalnih Dinarida izrazito najprostranija i najraznovrsnija u svim visinskim pojasima na velebitskoj primorskoj padini, a nadasve pod sjevernim Velebitom. Tu je fitocenološka raznolikost posebno izrazita na visinsko-primorskim profilima draga Biluća-Rajinci (1699 m) i Starigrad-Gromovača (1675 m), što su najbogatiji vegetacijski profili u Hrvatskoj (osim još graničnog profila Orjen-Konavli). Na nutarnjoj su strani Velebita olujne kraške zajednice uglavnom ograničene samo na najgornje izložene pojase i tu je vegetacija izgledom bujnija i zelenija, ali je po flori jednoličnija s manje vrsta. Inače zbog nepovoljne kombinacije hladne i suhe bure, bjelograbov pojas zajedno s pripadnim travnjacima pod sjevernim Velebitom uglavnom izostaje duž ciele obale Klada-Klenovica i tu ga zamjenjuje crni grab i crnika koji su ovdje izravno povezani, tj. slično kao i na drugim burnim obalama npr. pod zapadnim Biokovom, kod Baške, Prvić, Hvar i ini otoci.

Karakteristična zonacija burnih vegetacijskih pejsaža na primorskim profilima sjevernog Velebita pripada posebnom velebitskom geosustavu Sorbo-Piceetum X Ostryo-Quercetum ilicis: podmorska zonacija je siromašnija ali u osnovi slična kao u susjednom Senjskom arhipelagu, zatim sliedi fragment obalnog aluvija Rubo dalmatini-Viticetum / Vitici-Aceretum marsici, pa zasoljeni priobalni Euphorbio-Glaucietum / Plantagini-Limonietum, tvrdolisni eumediteran Oleo-Pistacietum / Ostryo-Quercetum ilicis (izrazit uz obalu Jurjevo-Klada), niži submediteran Frangulo-Cerasetum / Seslerio-Ostryetum (uz obalu Jurjevo-Klenovica silazi do mora), pa olujni supramediteranski Cotoneastro-Pinetum / Oreoherzogio-Aceretum obtusati, oromediteranski pejsaž Seslerio-Fagetum / Oreoherzogio-Abietetum, olujni subalpinski pejsaž Sorbo-Fagetum / Sorbo-Piceetum alpestris (koji izostaje na srednjem i južnom Velebitu), te vršni pejsaž Oreoherzogio-Berberidetum / Lonicero-Pinetum mughi.

Zaštita prirode

Cielo područje velebitskog grebena je zaštićeno kao park prirode, a posebno su tu još proglašeni Nacionalni park Sjeverni Velebit i Nacionalni park Paklenica. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Najpoznatija biljna endemska vrsta je velebitska degenija (Degenia velebitica) iz porodice krstašica (prikazana na naličju kovanice od 50 lipa), a prvi ju je opisao magjarski botaničar Arpad Degen pa je po njemu dobila ime. Na Velebitu se nalaze i najdublji speleološki objekti u Hrvatskoj: trodjelna Lukina jama duboka je 1.392 m (od visine 1.436 m do dubine od 81 m n/m), a "Slovačka jama" 1.320 m.

Park prirode Velebit

Park prirode Velebit je najbogatije endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj: npr. velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica), hrvatsko zvonce (Edraianthus graminofolius ssp. croaticus) i dr., pa u fauni riba oštrulja (Aulopyge hugeli), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) i vuk (Canis lupus) samo su neke od najpoznatijih endemskih ili rijetkih vrsta parka prepunog različith kraških pojava.

N.P. Sjeverni Velebit

Nacionalni park Sjeverni Velebit proglašen je 9.6. 1999. Površina parka iznosi 109 km². Raznolikost kraških oblika te biljnoga i životinjskoga svijeta samo su glavni dio ove prirodne cjeline. Unutar parka nalazi se još i strogi rezervat Hajdučki i Rožanski Kukovi, pa Lukina jama - jedna od najdubljih kraških jama na svietu (odkrivena 1999.), botanički rezervat "Visibaba" s nalazištem endemske hrvatske maceloze (Sibiraea croatica), nadalje botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Velika kosa i Velebitski botanički vrt. Park je ispresjecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.

Nacionalni park Paklenica

NP Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvice. Treba napomenuti da je Paklenica prvi put već bila tek formalno proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, što se nije činilo.

Biljni i životinjski svijet

Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita u Paklenici se nalazi izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli (Paklini) koja se je iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve i bora krivulja. Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pljeskarica (Arenaria orbicularis) i drugih biljnih i životinjskih rariteta, prepun kraških oblika.

Kraška geomorfologija

Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji i najimpresivniji su kanjoni Mala Paklenica i Velika Paklenica, koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeće do jeseni može vidjeti na stjenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stjeni Anića kuku (712 m). NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Veli Golić (1758 m) i Sveto brdo (1753 m).

Promet i naselja

Većina okolnih naselja leže rubno oko podnožja Velebita, a manje je stalnih brdskih naselja u samoj planini, npr. Krasno, Brušane, Velebno itd., te niz uglavnom napuštenih ili sezonskih pastirskih zaselaka, poneki s modernim vikendicama. Velebit tvori značajnu prepreku u prometu izmedju sjeverne i južne Hrvatske. Uz Vratnik (698 m), najvažnija sedla preko kojih su sagrađene ceste su Oštarijska vrata (928 m) između Gospića i Karlobaga i Prezid (766 m) između Gračaca i Obrovca. Suvremena cestovna veza kroz Velebit ostvarena je tek 2003, probijanjem tunela Sveti Rok. Uz obalu podno Velebita prolazi Jadranska magistrala koja je na tom dijelu poznata po velikom broju zavoja i čestom zatvaranju zbog bure tijekom zime. Slično je i s novim Masleničkim mostom koji je neodgovorno i nestručno izložen baš na najburnijem mjestu pod Velebitom - umjesto da se tamo postave vjetroelektrane.

Pjesma Vila Velebita

Pjesma Vila Velebita je stara hrvatska domoljubna popjevka iz 19. stoljeća. Ova pjesma je najvjerojatnije spjevana krajem ilirskog preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvi puta je javno izvedena 1882. godine u Zagrebu, na proslavi 20-obljetnice Hrvatskoga pjevačkog društva "Kolo". Tekst i glazba su po prvi puta objavljeni u "Hrvatskoj pjesmarici" Vjekoslava Klaića iz god. 1893, a Klaić je dobio prvu strofu i melodiju od senjskog književnika Vjenceslava Novaka koji ih je zapisao onako kako su se tada pjevali u gradu Senju. Izvorni auktor je do danas nepoznat, ali je kroz povijest bilo raznih domišljanja, pa i da je to starija pučka popjevka. Stihovi su se npr. pripisivali ličkim pjesnicima Lavoslavu Vukeliću ili Danilu Mediću, dok neki spominju kako je glazbu dodao postilirski skladatelj Mijo Majer. U komunističkoj Jugoslaviji je kroz pola stoljeća "Vila Velebita" zbog domoljubnog sadržaja bila zabranjena i kažnjiva, pa se sve do jugo-raspada 1991. nije smjela izvoditi ni tiskati i zbog nje su mnogi nepodobni Hrvati završili u zatvoru i bili maltretirani od Udbe. Ipak se često pjevala potajno i najviše u diaspori, poput inih sličnih starih pjesama kao "Ustani bane", "Oj hrvatska mati" i sl. Danas najmanje 130 godina nakon objave je "Vila Velebita" i dalje jedna od najpopularnijih hrvatskih domoljubnih pjesama i konačno se sad može javno i slobodno izvoditi u novoj Hrvatskoj. Postoji više povijesnih inačica s manjim razlikama, a najčešća od tih glasi:

  • Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava je nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Glavna literatura

  • Željko Poljak, 1969: Velebit. Planinarski savez Hrvatske, 300 str. Zagreb.
  • Veljko Rogić, 1956-1958: Velebitska primorska padina, I-II. Geografski glasnik18-20, Zagreb.
  • Arpad Degen, 1934-1938: Flora Velebitica, vol. I - IV. Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Velebit_(1758_m)&oldid=45234"