Dialektalni priručnici

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dialektalni priručnici: U ovom članku daje se sažeti prikaz važnijih dialektalnih rječnika i gramatičko-fonetskih pregleda za glavna starohrvatska narječja - čakavicu i kajkavicu.

ABSTRACT

Dialectal manuals: In this article some main glossaries and grammar surveys of Kaykavian, Chakavian and Ikavian dialects in Croatia are listed. So far the most numerous dialectal glossaries appeared in Chakavian, e.g. for major Dalmatian islands, for Vinodol and Gacka valleys, for coastal towns Split, Trogir, Senj, Crikvenica, Bakar and Labin, also for islands Cres, Krk, Rab, Pag, Vis, etc. Kaykavian glossaries appeared for Varaždin, Zagreb, Gola, Bednja, Đurđevec, Vrbovec, Ivanec, Cerje, Samobor, Ozalj, Petrinja, etc. A major Ikavian glossary occurs for Imotski area. The inverse standard-dialectal glossaries occur only for Zagreb, Varaždin, Labin, Baška, and Dalmatian islands. Some contributions on dialectal grammar and phonetics appeared for Zagreb, Lobor, Bednja, Istra, Rijeka, Krk, Lošinj, Vrgada, Poljica, Rama, Bekija, Makarska, etc.

Čakavski priručnici

Iako su danas čakavski govornici medju Hrvatima već razmjerno malobrojni (oko 12 %), zbog povijesne i kulturne važnosti čakavice kao glavnoga javnog govora srednjovjekog Hrvatskog kraljevstva i niza starijih čakavskih tekstova, za ovo narječje dosad postoji u Hrvatskoj razmjerno najviše rječnika, uz manje gramatičkih pregleda.

Čakavske gramatike

Najvažniji prikazi dialektalne gramatike i fonetike, dosad su objavljeni za čakavske govore iz Rijeke (Strohal 1895), otoka Lastova (Oblak 1894), Cresa (Tentor 1909, Turčić 2003), Vrbnika (Strohal 1913), Krka (Meyer 1928, Lukežić i Turk 1998), sjeverne Istre (1940), Lošinj i Susak (Hamm i surad. 1956), Senja (Moguš 1966), otoka Vrgade (Jurišić 1966), Omišlja (Vermeer 1980), grada Trogira (Geić 1996) i Baške (Yoshamya 2005), te još manje usputne naznake iz lokalne fonetike u uvodima ponekih čakavskih rječnika (vidi niže).

Čakavski rječnici

Dosad je već objavljeno preko 40 raznolikih čakavskih rječnika, od kojih su najopsežniji s preko 20.000 čakavskih riječi veliki monografski rječnici za srednjodalmatinske otoke (Hraste i Šimunović 1979), Split - Varoš (Matoković 2004), otok Vis (Roki-Fortunato 1997), Gacku dolinu (Kranjčević 2003) i Bašku na Krku (Yoshamya 2004). Ini manji priručni rječnici ispod desetak tisuća čakavskih rječi još postoje npr. za Dugi otok (Piasevoli 1993), Zlarin (Bjažić-Dean 2002), Vrgadu (Jurišić 1966-73), Dobrinj na Krku (Turčić 2002), grad Pag (Kustić 2002), Beli na sjeveru Cresa (Velčić 2003), pa na kopnenom primorju za okolicu Labina u Istri (Milevoj 1992), Bakarac (Turina 1977), Crikvenicu (Ivančić-Dusper 2003), Novi Vinodolski (Sokolić 2003), Senj (Moguš 2002), nutarnji Vinodol i otok Rab (Yoshamya 2005), a u čakavskom zaledju još za Dugu Resu (Perušić 1993) i gradišćanske čakavce u Austriji (Neweklowski 1978) i Slovačkoj (Važny 1927). Tu pripada još i pomorski rječnik istočnog Jadrana (Vidović 1984) koji uglavnom sadrži čakavsko nazivlje.

Inverzni rječnici

Mnogo su rjedji obratni rječnici iz štokavskog standarda (ili s njemačkog) na čakavicu, kakvi dosad postoje zamalo samo za srednjodalmatinske otoke njemačko-čakavski (Olesch i Šimunović 1981), pa za okolicu Labina u Istri štokavsko-čakavski (Milevoj 1994) i za Bašku na Krku englesko-štokavsko-čakavski (Yoshamya 2005).

Kajkavski priručnici

Iako su dosad kajkavci razmjerno brojni pa obuhvaćaju blizu 1/3 svih Hrvata, priručnici za kajkavicu su razmjerno rjedji od sličnih čakavskih.

Kajkavske gramatike

Pravi sustavni pregledi kajkavske gramatike su razmjerno rjedji, jer se većina pripadnih radova uglavnom odnose na kajkavsku fonetiku. Najveći pregled kajkavske gramatike dosad je dao Lončarić (1996), a više manjih prikaza još su objavili npr. Belić (1926), Ivšić (1937), Šojat (1970, 1985) i Jembrih (1986, 2004), te oko Zagreba (Bauer 1979, Šojat i surad. 1998), pa za Bednju (Jedvaj 1956) i Lobor (Zečević 1993).

Kajkavski rječnici

Dosad je objavljeno dvadesetak kajkavskih rječnika, od kojih su najveći s preko 20.000 riječi za Varaždin (Lipljin 2002), Gola u Prekodravlju (Večenaj i Lončarić 1997) i najnoviji za Bednju (Antolković u tisku 2008) i za Zagreb (Lovrić i surad. u tisku 2008), te veliki Akademijin rječnik kajkavskoga književnog jezika dosad u desetak svezaka (JAZU-HAZU 1984-2005). Ini manji priručni rječnici lokalnih kajkavskih govora još postoje npr. za grad Zagreb (Magner 1966), Vrbovec (Kalinski 1995), Ozalj (Težak 1981), Ivanec (Hrg 1996), Podravske Sesvete (Maresić 1996), Đurđevec (Maresić 1999), Samobor (Žegarac-Peharnik 2003), Sela kod Siska (Lončarić 2005), Petrinja (Rizmaul 2003 i 2006, Lovrić i sur. u tisku 2008), Cerje kod Zeline (Šatović i Kalinski u tisku 2008) itd.

Inverzni rječnici

Obrnuti veći rječnici iz književnog standarda na kajkavski, zasad zamalo još ne postoje izim tek dva najnovija u tisku: za Varaždin (Lipljin 2008) i za stari Zagreb (Lovrić i surad. 2008).

Starohrvatski frankopanski standard

Prvi pokušaj zajedničke standardizacije starohrvatskih dialekata (što dosad nije nastavljeno) predložili su hrvatski banovi Zrinski i Frankopani do 17. stoljeća na temelju prijelazne kajkavske ikavice (tzv. Ozaljski krug), koju su kao kultivirani javni jezik službene uprave i književnosti uveli diljem svojih posjeda, od Istre i Vinodola pa sve do Podravine i Medjimurja. O tom su pobliže pisali Vončina (1973, 1977) i Težak (1981), a šire o kajkavskoj ikavici još npr. Šimunović (1970), Šojat (1972, 1973) itd.

Šćakavska ikavica

Za razliku od čakavskih i kajkavskih, hrvatski ikavski govori koji su razmjerno sličniji jekavskom standardu su zato i najmanje proučavani, premda je to česti materinski govor za 2/5 svih Hrvata. Poviesni pregled razvitka hrvatske ikavice dao je Vince (1998). Sustavni pregledi ikavske gramatike objavljeni su npr. za Makarsku (Brozović 1970), okolicu Imotskog (Šimundić 1971), za Poljica (Mihanović 1971) i za Ramu (Okuka 1979). Ikavski rječnici su dosta rijetki i dosad je objavljeno tek desetak manjih rječnika lokalne ikavice, a najveći medju njima su npr. ikavski rječnik Imotske krajine i Bekije (Šamija 2001, 2004), te drugi noviji za Dalmatinsku Zagoru i Hercegovinu (Gusić 2004). Veći inverzni rječnici iz jekavskog standarda na ikavicu dosad uglavnom ne postoje.

Bibliografia

  • Bellostenecz, J. 1740: Gazophylacium, seu Latino - Illyricorum onomatum aerarium, vol. I.- II. Typis J.B. Weitz, 1288 + 650 pag., Zagrabiae.
  • J. Božanić (ured.) 1995-2006: Čakavska rič, sv. 22 - 34, Književni krug Split.
  • Feletar D., Ledić G., Šir A. 1997: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec.
  • Fureš R., Jembrih A. (ured.) 2006: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik skupova Krapina 2002-2006). Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, 587 str. Zabok.
  • Gusić, I. i Gusić, T. 2004: Rječnik govora Dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine, 577 str. Zagreb.
  • JAZU / HAZU 1984-2005: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb.
  • Lipljin, T. 2002: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str. * Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
  • I. Lukežić 1990: Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Izdavački centar, Rijeka.
  • Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov, München.
  • N. Mihanović 1971: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2, Matica Hrvatska, Zagreb.
  • M. Okuka 1979: O govoru Rame. Radovi Filozofskog fakulteta 143-351, Sarajevo.
  • M. Rac i sur. 2011: Naravoslovne natuknice dialektalnih rječnika od Belostenca do danas. Zbornik simpozija KAJ, Krapina 2007-2010, Muži zagorskog srca (u tisku), Zabok.
  • I.B. Šamija 2004: Rječnik imotsko-bekijskoga govora. Društvo Lovrečana, Zagreb.
  • I.B. Šamija 2012: Rječnik jezika hrvatskoga (štokavsko-čakavsko-kajkavski). Društvo Lovrećana Zagreb, 1.823 str. ISBN 9789539824783
  • P. Šimundić 1971: Govor Imotske krajine i Bekije. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo.
  • P. Šimunović 1970: Dijalekatske značajke buzetske regije. Buzetski dani str. 35-49, Pula.
  • P. Šimunović, R. Olesch 1979-1983: Čakavisch-deutsches Lexikon, Bd. I.-III. Boehlau Verlag, Koeln-Wien.
  • Šojat, A. 1969-1971: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb.
  • S. Težak 1981: Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 203-428, Zagreb.
  • P. Ujević i I.B. Šamija 2001: Rječnik imotskoga govora. Društvo Imoćana, Zagreb.
  • R. Vidović (ured.) 1971-1994: Čakavska rič, sv. 1 - 21. Matica Hrvatska, Split.
  • Z. Vince 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb.
  • V. Vinja 2000-2004: Jadranske etimologije, knj. I.-III. HAZU - Školska knjiga, Zagreb.
  • J. Vončina 1973: Leksikografski rad Ivana Belostenca. Gazophylacium, 11 str. Mladost, Zagreb.
  • J. Vončina 1973: Jezični razvoj ozaljskog kruga. Filologija 7: 203-238.
  • J. Vončina 1977: Jezik ozaljskog kruga. Analize starijih hrvatskih pisaca, p. 191-204, Split.
  • Mitjêl Yošamýa 2005: Rječnici istočnog Kvarnera, 28.700 besed. Starohrvatski srednjovjeki pradialekti sv. 1: 1223 str., ITG - Zagreb.

Poveznice

Reference

Compiled and adapted by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Dialektalni_priručnici&oldid=41967"