Dinarske planine
Dinarske planine (gorski lanac Dinara-Kamešnica): Ovaj prostrani gorski lanac je nakon Velebita (145 km), drugo najduže gorje medju Dinaridima koje se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini oko 110 km, uzduž hrvatsko-bosanske granice od vrela Une i Ličke Kaldrme pa sve do Buškog blata i Tijarice. Duž toga dugog dinarskog lanca, najsjeverniji veći vrhunac je Veliki vrh na Vilici (1.654 m) sjeverno od Knina, a najviši je Troglav (1.913 m) sjeverno iznad Sinja i najiztočniji Konj na Kamešnici (1.854 m) južno od Livna.
U tomu dugom rasponu se ovaj dinarski lanac može reljefno podijeliti glavnim poprečnim sedlima s pripadnim cestama na 5 logičnih gorskih cjelina: najsjevernija planina Vilica (1654 m) do ceste Knin-Grahovo, pa uža planina Dinara (1832 m) do kotline Uništa i sedla Privija, srednji najveći i najviši greben Troglava (1912 m) do sedla Vaganj-Prolog, pa istočnije planina Kamešnica (1856 m) i još jugoistočno od Voštana najjužnija gora Tovarnica (1285 m) kao krajnji jugoistočni ogranak lanca Dinara-Kamešnica. Ovaj gorski lanac Dinara-Kamešnica je uglavnom izgradjen od tipskoga karbonatnog krasa i zato je postao središnjim prototipom, po kojemu je u zemljopisu i geologiji prozvan cijeli Dinarski gorski sustav (Dinaridi) uzduž istočnog Jadrana od Slovenije do Albanije.
Sadržaj
Abstract
Dinara ranges (Dinara-Kamešnica chain) is a prominent mountains range of 110 km along the border of Croatia and Bosnia. It is best known for the fact that its name is the base for the collective naming of a large mountain system called the Dinaric Alps or Dinarides, being almost composed of calcareous karst, including the most extensive limestone rocks within Europe. This range Dinara-Kamešnica spans from the Una river springs in the northwest to the Buško lake in southeast. The Dinara Mountain range is about 110 km long. Its highest peaks are Troglav (1912 m), Konj (1856 m), and Sinjal (1832 m). This last peak is the highest point in Croatia, and both previous ones lie in Bosnia.
Sjeverna gora Vilica, 1654m
Vilica (izvorno hrvatsko-ikavski; bosan. Ilica, njem. Wilitza, magjar. Ujilica, latin. Mons Ludrum): To je krajnji najsjeverniji gorski ogranak planinskog lanca Dinare, koji se u dužini oko 15 km pruža meridianskim smjerom sjever-jug uz tromedju Like, Dalmacije i Bosne. Na jugozapadu je omedjena dubokim kanjonom rijeke Butišnice (najsjeverniji pritok Krke) i na sjeveru dolinom Krčke rijeke, najjužnijeg izvorišnog pritoka Une, a na jugoistoku je odvojena od glavne Dinare cestom Knin-Grahovo na sedlu Derala (965 m). Slično kao drugdje duž lanca Dinara-Kamešnica, i tu je viši greben Vilice s glavnim vrhovima većinom na bosanskoj strani granice, a na dalmatinskoj strani u Hrvatskoj su jugozapadne padine nad cestom Strmica-Tiškovac s graničnim vrhom Kuk, 1130m.
Važnija su naselja oko njenoga gorskog podnožja: na jugozapadu Golubić, na zapadu Tiškovac, na sjeveru lička Kaldrma i na istoku bosansko Grahovo. Najviši vrhunac Vilice je Veliki vrh 1654m do kojega je najlakši pristup od istoka kroz dolinu Uvale, makadamskom šumskom cestom (okolo minirano !) preko sela Resanovci kod Grahova. Od jugozapada iz Dalmacije je moguće doći pješice, pastirsko-planinarskom stazom kroz kamenu jarugu Duboka draga iz Tiškovca preko zaselka Ševe i Zakošane (isto minirano). Ini viši vrhovi Vilice još su južniji Bursać 1571m, pa Jarića vrh 1604m i ostali niži ispod 1500m.
Greben Vilice je pretežno izgradjen od mezozojskih dolomita, a zbog najsjevernijeg položaja u lancu Dinare uz Liku je ovdje klima vlažnija i jače kontinentalna. Taj sjeveni ogranak Dinare je najbolje pošumljen, pa je njezin gornji greben pretežno još obrastao gustim šumama bukve i jele, a na nižim i blaže položenim istočnim padinama su bukove šume i pri podnožju prama Grahovu većinom hrastove šume cera. Najstrmije zapadne padine uz kanjon Butišnice većinom su pod borovim šumama, te prostranim siparištima i dolomitnim stijenama s bogatom florom dinarskih endema i relikata (Ostrya, Moltkia, Edraianthus, Daphne cneorum, itd.).
Uža planina Dinara, 1832m
Dinara je jedna od najviših planina duž granice Hrvatska i BiH. Njezino je ime najvjerojatnije antičkog podrijetla, od naziva ilirskog plemena Dindari koji su u starom vijeku živjeli oko Livanjskog polja istočno od Dinare. Po planini Dinari je u zemljopisu i geologiji zadnjih stoljeća prozvan cijeli Dinarski gorski sustav vapnenačkih planinskih lanaca Dinaridi, koji se pružaju duž istočnog Jadrana od Slovenije do Albanije.
Uže shvaćena Dinara se pruža dvadesetak kilometara u nizu izmedju planina Vilice i Troglava, tj. na sjeverozapadu od sedla Derala (965 m) na cesti Knin-Grahovo, pa do sedla Privija (1230 m) iznad Uništa na jugoistoku, gdje se nastavlja najviši središnji greben Troglava. Stoga se uža Dinara uzdiže izmedju Kninskoga i Grahovskog polja, a najbliže gradsko naselje je dalmatinski Knin. Najviši vrhunac na grebenu uže Dinare i ujedno najviši u Hrvatskoj je zaobljena glavica Sinjal (1832 m) iznad Kijeva, koji se na jugozapadu prama Kninu obrušava strmim stijenama, a na sjeveroistoku prama Bosni je valovita kamena visoravan.
Dinarin vrh Sinjal
Sinjal na Dinari je najviši planinski vrhunac na današnjem političkom ozemlju Republike Hrvatske, na nadmorskoj visini od 1832 metara. Nalazi se u jugoistočnom dijelu Hrvatske na području Šibensko-kninske županije, 15 kilometara sjeveroistočno od grada Knina i na iztoku politički graniči sa BiH. Sam vrh se sastoji od nekoliko kamenih vršaka obraslih borovom klekovinom (Pinetum mughi). Na jednom vršku prama Perućkom jezeru stoji geodetski stup, a na drugomu je križ. Zbog čestih vojnih vježbi je pristup tim vrhovima odnedavna većinom zabranjen.
Iako je tek pedesetak kilometara daleko od obale Jadrana i dio dalmatinskog kopna, na Dinari je hladnija planinska klima s dosta snijega kroz pola godine. Na njezinom gorskom grebenu nema stalnih naselja osim sezonskih pastirskih stanova (katuni) koje povremeno rabe stočari iz susjedne doline Cetine, a najbliže stalno brdsko selo su Uništa na jugoistoku i Kijevo na južnom podnožju. Drugi značajan vrh blizu Dinare je Ošljak, 1706m pod kojim se na jugu pružaju klisuraste strmine duge 6km privlačne za alpiniste.
U poredbi s inim susjednim lancima Dinarida i osobito spram Velebita i Biokova, ukupna flora Dinare je siromašnija i razmjerno jednolična, pa sadrži samo 2 lokalna biljna endema i više širih poluendema iz ostalih Dinarida. Na jugozapadu i vršnom grebenu su uglavnom polugole kamenjare i pašnjaci, a više šume ima na sjeveroistočnoj bosanskoj padini. U fauni Dinare je značajan endemski ugroženi glodavac, Dinaromys bogdanovi longipedis.
Srednji najviši Troglav, 1912m
Troglav (1912 m) je najviši vrhunac u planinskom lancu Dinare, a nazvan je po troglavom bogu koji je poznat iz rane praeuropske mitologije Kelta, Slavena i Hurita (po obliku i iskonu je sličan i Troglav na Biokovu, ter Triglav u slovenskim Alpama). Glavni greben Troglava je najviši i najprostraniji u planinskom nizu Dinara-Kamešnica, a dugačak je oko 30 km i do 15 km širok. Na sjeverozapadu je odvojen od Dinare kotlinom Uništa i sedlom Privija (1230 m) i na jugoistoku od Kamešnice sedlom Vaganj (1173 m) kojim prolazi stara cesta Sinj-Livrno preko Prologa. Na sjeveroistoku s bosanske strane je prostrano Livanjsko polje visine oko 700m i dugo 65 km, a na jugozapadnom dalmatinskom podnožju je Sinjsko polje i dolina Cetine duž koje je sada umjetno akumulacijsko jezero Peruča. Glavna su gradska naselja u okolici na sjeveroistoku Livno, na jugu Sinj i na zapadu Vrlika.
Prostrane jugozapadne padine Troglava se postupno spuštaju u dalmatinsku Zagoru u obliku više uzastopnih terasa. Najgornja zaravan je oko 1500-1600m, a donje položite padine do nekih1100m su dijelom pod šumama raznih hrastova i crnograba (Ostrya), dok iznad toga u gorsko-predplaninskom području uglavnom prevladavaju travnati pašnjaci za stočarstvo. Na gornjem grebenu uz sjeveroistočni rub te visoravni koja se uzdiže do nekih 1700m je valoviti mrežasti kras s labirintom kamenih vrhunaca i mnogobrojnih dubokih ponikava (poput mjesečeve površine s kraterima). Južno od najvišeg vrha Troglava, na visoravni oko 1400m je prostrana bukovo-jelova šuma Vještića gora. Glavni greben Troglava je na sjeveroistočnom rubu te visoravni prama Bosni, pa se postupno uzdiže od kotline Uništa s nizom kraških vrhova sve do Velikog Troglava (1912 m), pa potom na jugoistoku opet pada do nižeg grebena Prologa i sedla Vaganj.
Na sjeveroistoku se s bosanske strane odmah ispod najvišeg grebena prama Livanjskom polju naglo obrušavaju klisuraste strmine, koje su pretežno obrasle šumama bukve, jele i smreke. Ispod najvišeg Troglava je prostrani ledenjački kotao okružen visokim stijenama i siparištima sa snježanicima, a pri dnu je zaravan s livadama Velike Poljanice. Sjeverozapadno od Troglava duž najvišeg grebena oko vrhova Bat (1854 m) i Bunjevac (1849 m) je prostrana travnata visoravan s planinskim rudinama. Prosječna nadmorska visina gornjega troglavskog grebena je preko 1600m i u doba pleistocenskih oledbi je taj viši greben uglavnom bio pod ledenjacima.
Glavni niz najviših sjeveroistočnih vrhunaca duž troglavskog grebena leže uglavnom na bosanskoj strani par kilometara izvan hrvatske granice: Veliki Troglav 1912m i Sridnji Troglav 1780m, pa na sjeverozapadu još Bunjevac 1849m i Bat 1854m. Ipak se na gornjoj visoravni Troglava, zapadno i jugozapadno od tih najviših ističu još desetak viših vrhova preko 1700m, od kojih neki leže na samoj hrvatsko-bosanskoj granici ili na dalmatinskoj strani u Republici Hrvatskoj: To su osobito naši vrhovi Lišanj 1793m, Klečar 1792m, Marino brdo 1789m i Šlime 1779m, tako da je čak i na hrvatskoj strani granice južna visoravan Troglava ipak viša od glavnih vrhova Velebita (1758 m) i Biokova (1762 m).
Istočna planina Kamešnica, 1854m
Kamešnica je istočnija planina Dinarskog lanca uz granicu BiH i Hrvatske, izmedju Buškog blata na sjeveroistoku i rječice Ruda (pritoka Cetine) na jugozapadu, zapadno od koje je grad Sinj a na sjeveru Livno. Njezin glavni greben se pruža smjerom istok-zapad, od sedla Vaganj (1173 m) na cesti Sinj-Livno preko Prologa, a na istoku se strmo obrušava spram akumulacijskog jezera Buško blato. Slično kao i na većini Dinarskog lanca, tako se i na Kamešnici hrvatsko-bosanska granica (linija Mocenigo) pruža preko prostranih jugozapadnih padina, pa su svi viši vrhovi iznad 1700m i tu na bosanskoj strani: Najistočniji i najviši je Konj (1854 m), Kurljaj (1809 m), pa sjeverozapadno na Gornjoj Kamešnici Gareta (1773 m), Burnjača (1770 m) i još ini ispod 1700m, dok su južniji dalmatinski vrhovi na hrvatskoj strani Kamešnice svi niži od 1600m. Zbog njezina isturenog južnijeg položaja je tu vidik bolji nego s inih dinarskih vrhova, pa se za bistrog vremena osobito nakon bure iz vršnog grebena Kamešnice na jugoistoku vidi Hercegovina s dolinom Neretve, a na jugozapadu Damacija i jadranski otoci.
Zbog teže dostupnosti i veće vlage je bolje očuvana vegetacija na sjevernim strminama prama Bosni, koje su dijelom zarasle gustim šumama bukve i jele, dok je na položitim jugozapadnim padinama u Dalmaciji šuma većinom uništena pa tu prevladavaju travnati pašnjaci namijenjeni za stočarstvo, s manjim mozaičnim šumama pri gornjem dijelu visoravni. Na Kamešnici se po klimi i vegetaciji razlikuju 3 glavna područja. Sjeverne zasjenjene padine uz Livanjsko polje (oko 700m visine) imaju svježiju kontinentalnu klimu s godišnjim toplinskim srednjakom oko 9°C, a jugozapadni sunčani obronci uz Sinsko polje (oko 300m visine) imaju toplije submediteransko podneblje s godišnjim srednjakom oko 12,5°C. Zbog visine i hladnije klime je gornji greben Kamešnice približno kroz pola godine prekriven snijegom, a zimske temperature su oko -20°C. Po općim bioklimatskim pokazateljima je vršno podneblje na grebenu Kamešnice razmjerno slično kao na vršnoj velebitskoj postaji Zavižan. Po totalizatorima, srednje godišnje količine oborina na Kamešnici su u rasponu od 1200mm - 2500mm, a najveće količine padaju na vrhovima Konj, Kurljaj, Gareta i Burnjača. Također je tu čest olujni, suhi i hladni sjeveroistočnjak tj. bura, za vrijeme čijeg puhanja se preko grebena i vrhova Kamešnice nalegne oblačna "kapa". Na inim sjevernijim vrhovima duž Dinarskog grebena, takva bura je razmjerno rjedja negoli na južnije isturenoj Kamešnici.
Južnija gora Tovarnica, 1285m
Najjužniji gorski greben Tovarnica je krajnji jugoistočni ogranak velikog lanca Dinara-Kamešnica, kojim taj dugački gorski lanac napokon završava na jugoistoku izmedju sela Voštane i Kamensko južnije od Kamešnice, u nižoj dalmatinskoj Zagori jugozapadno od Buškog Blata. Na sjeveroistoku je greben Tovarnice odvojen od Kamešnice dolinom Medjugorje i na sjeverozapadu uvalom Voštane. Veći dio Tovarnice s glavnim vrhom je na dalmatinskoj strani granice u Hrvatskoj, a samo niže sjeveroistočne padine prama Buškom blatu su u Bosni.
Glavni vrh Tovarnica (1285 m) diže se u dalmatinskoj Zagori sjeverno od Tijarice i jugoistočno od Voštana, a ini susjedni vrhovi u sklopu Tovarnice još su Petrovrh 1227m, Glavica 1143m, Trnovac 1127m i ini niži. Zbog manje visine i najjužnijeg položaja u skopu lanca Dinare, klima i vegetacija Tovarnice imaju izrazitiji južni pečat submediterana, po čemu je vegetacija Tovarnice razmjerno sličnija susjednoj Svilaji, negoli ostalom lancu Dinara-Kamešnica.
Oko grebena Tovarnice su većinom kose i zaobljene padine, a strmije stijene s reliktnim subalpskim biljem nalaze se samo pri najvišem vrhu i manje na zapadnoj strmini. Sjeveroistočne padine iznad 900m do grebena Tovarnice su pošumljene uglavnom pod vlažnijim bukovim šumama, dok su sunčane i sušnije jugozapadne padine većinom otvorene pod travnatim pašnjacima s mozačnim šumama hrastova i crnograba (Ostrya). O fauni Tovarnice je zasad vrlo malo poznato osim za lovnu divljač, a pri novijim istraživanjima donedavna nepoznate flore je na grebenu Tovarnice nadjeno 420 biljnih vrsta, koje su većinom slične kao na inomu nižem gorju dalmatinske Zagore od Promine do Svilaje.
Hrvatski vrhovi duž Dinare
Sadanja državna granica izmedju Hrvatske i BiH u dalmatinskoj Zagori uglavnom teče duž tzv. linije Mocenigo, po kojoj su u 18. stoljeću bili razgraničeni posjedi Turske i Venecije. Nakon Morejskog rata od 1715. i mira u Požarevcu 1718, ovu su graničnu crtu od 1721-23, na terenu utvrdili mletački providur u Dalmaciji, Alvise Mocenigo i turski opunomoćenik Mehmed Sialy. Po njoj su uz ino, osim granice duž lanca Dinara-Kamešnica i oko Imotskog, takodjer potvrdjeni i turski koridori do mora (Klek i Sutorina) kojima je odvojena mletačka Dalmacija od Dubrovačke republike. Smisao i svrha te linije duž grebena Dinara-Kamešnica nije bilo samo vojno-političko razgraničenje, nego takodjer prestanak ranijih svadja i sukoba izmedju livanjskih i dalmatinskih pastira oko dinarskih pasišta, pa je tu granica većinom povučena po dotadanjim terenskim posjedima, čija je uglavnom baština sadanja granica i pripadnost dinarskih vrhova.
Kao posljedica toga povijestnog razgraničenja Turske i Venecije iz ranijih stoljeća (linija Mocenigo), dosad su na dalmatinskoj strani u Hrvatskoj ostale pastirski značajnije i položite jugozapadne padine duž lanca Dinara-Kamešnica, dok se pošumljene istočne strmine uz glavni greben s najvišim vrhuncima Dinarskog lanca većinom nalaze par kilometara uz granicu u susjednoj Bosni: najviši Veliki Troglav (1912 m), Konj(1864 m) i Kurljaj (1809 m) na Kamešnici, Veliki vrh na Vilici (1654 m), itd. Jedini važniji visoki vrh preko 1800m koji je ostao na dalmatinskoj strani je Sinjal (1832 m) na Dinari, što je danas ujedno i najviši vrhunac Republike Hrvatske. Premda je sam najviši Troglav tek par km na bosanskoj strani, ipak je još niz njemu bližih vrhova visine preko 1700m na samoj granici ili južnije na dalmatinskoj strani, a svi su oni viši od Velebita i Biokova: npr. Lišanj 1793m, Klečar 1792m, Marino brdo 1789m i Šlime 1779m. Tek nakon tih viših dinarskih vrhova Dalmacije blizu Troglava, kao šesti u Hrvatskoj po visini slijedi biokovski Sveti Jure (1762 m), pa sedmi velebitski Veli Golić (1758 m), Sveto brdo (1756 m) i još ini niži.
Literatura
- Filipović, S. 1938: Dinarske planine, paša i mljekarstvo. Gospodarski kalendar, Zagreb.
- Horvat, I. 1931: Dinarske planine. Hrvatski planinar 27: 332-337 + karte, Zagreb.
- Horvat, I. 1934: Istraživanje vegetacije na Dinarskim planinama. Ljetopis JAZU 44: 122-130, Zagreb.
- Kušan, F. 1956: Sastav i raspored vegetacije na planini Kamešnici. Bodišnjak Biol. instituta 1 - 2, Sarajevo.
- Margetić, A. 1978: Troglav i dinarska visoravan. Naše planine 30: 115, Zagreb.
- Novak, G. 2004: Prošlost Dalmacije, knj. I-II. Split, 2004. ISBN 953-214-181-2 & ISBN 953-214-182-0
- Poljak, Ž. 1956: Ilica planina i Babića jezero. Naše planine 8: 9, Zagreb.
- Regner, B. 1934: Dinara planina, njena karakteristika i turistička važnost. Sokol na Jadranu 9: 12.
- Santini, P. 1783: Nouvelles cartes de la Dalmatie dressee sur les lieux (2 maps). Giuseppe Antonio Remondini, Venezia.
- Volarić-Mršić, I. 1976: Porijeklo i starost planinske flore Dinare, Troglava i Kamešnice. Acta Botan. Croat. 35: 189-203, Zagreb.
- Wolff, L. 1997: Venice and the Slavs of Dalmatia. Slavic Review 56/3: 428-455, American Association for the Advancement of Slavic Studies.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Enlarged and completed by GNU-license, mostly from WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).
