Dolomit u Hrvatskoj
Dolomit u Hrvatskoj (naše dolomitske stiene MgCO3 x CaCO3): - Nakon najprostranijih prevladavajućih vapnenaca, dolomit je druga najčešća stiena i mineral iz karbonatne skupine. Osobito mnogo ga ima u srednjim nutarnjim Dinaridima, pa još na Žumberku i nekim višim vrhovima južnih primorskih Dinarida. Dolomit je rjedji još na jadranskim otocima, gdje ga npr. ima na otočnim vrhovima Cresa, Krka, Brača, Korčule i Pelješca.
Mineralni naziv dolomita potječe od gorja Dolomiti u jugoiztočnim Alpama (sjever Italije), koje je pretežno izgradjeno iz dolomita. Dolomit je naziv i za mineral i za sedimentnu stijenu, a oboje su izgradjeni od kalcij-magnezijeva karbonata (CaCO3 x MgCO3) u kristalnom stanju. Obično je bjelkaste boje, ali može biti i crvenkast, siv ili smedj od primjesa željeza ili mangana.
Sadržaj
Glavne značajke
Dolomit se rjedje nalazi u pukotinama eruptivnih stijena i u rudnim žilama kao pratilac nekih ruda. Mnogo je češći kao glavni sastojak istoimenih stijena, koje zajedno s vapnencem izgradjuju ciele planine. Takve stijene sadrže različite omjere MgCO3 i CaCO3, pa mogu tvoriti sve prijelaze od čistoga kalcita do pravog dolomita.
Stijena dolomit je većinom izgrađena od minerala dolomita. Vapnenac koji je djelomice zamijenjen dolomitom naziva se dolomitni vapnenac, (a u starijoj američkoj literaturi i magnezijski vapnenac). Prvi put ga je opisao kao stijenu francuski prirodoslovac, geolog i minerolog Déodat Gratet de Dolomieu u izdancima u Dolomitnim Alpama sjeverne Italije, 1791. godine, po kojem je i dobio ime.
Mineral dolomit je dosta sličan nečistom vapnencu, a po kemijskom sastavu je to kalcij-magnezijev karbonat (CaCO3 x MgCO3). Kristalizira u trigonskom kristalnom sustavu. Formira bijele, sive do roze, često zaobljene kristale, iako se obično nalazi u masivnim uglastim agregatima. Fizička svojstva su mu jako slična fizičkim svojstvima kalcit, ali možemo ih razlikovati po tome što dolomit ne reagira s 3%-tnom klorovodičnom kiselinom.
Relativna tvrdoća dolomita je 3.5 do 4, a gustoća 2.85 g/cm3. Vrijednosti indeksa loma su nω = 1.679 - 1.681 te nε = 1.500. Sraslaci su česti. Serija čvrstih otopina postoji između dolomita i željezom bogatog ankerita. Male količine željeza u strukturi oboje mineral žuto do smedje. Strukturne primjese mangana mogu doseći vrijednosti i do 3%, što mineralu daje ružičastu boju. Može postojati i serija čvrstih otopina između dolimita i manganom bogatog kutnahorita. Olovo i cink također se izmjenjuju s magnezijem u strukturi.
Postanak dolomita
Dolomitne stijene su jedne od najčešćih sedimentnih stijena (čak 10% svih sedimentnih stijena su dolomiti), koje se pojavljuju od predkambrija do kenozoika, ali rijetko ih se nalazi u recentnom okolišu. Međutim, laboratorijskom sintezom dolomit se dobiva na temperaturama većim od 100°C, uvjetima tipičnim za ukopavanje sedimentnih bazena - što je u suprotnosti s geološkim dokazima koji upućuju da se formirao pri nisko-temperaturnim uvjetima.
Izgleda kako visoka temperatura ubrzava gibanje kalcijevih i magnezijevih iona tako da pronađu svoje mjesto u uređenoj strukturi u razumnom vremenu. To upućuje na zaključak da je manjak dolomita koji bi se trebao formirati danas posljedica kinematičih faktora, tj. ne može se uočiti formiranje dolomita jer se taj proces odvija presporo da bismo ga mogli uočiti.
Recentni dolomit se pojavljuje kao sedimentni mineral u posebnim uvjetima današnje Zemljine površine. U 1950-ima i 1960-ima je nadjeno kako se dolomit stvara u visoko zasoljenim jezerima područja Coorong u južnoj Australiji. Minerali dolomita također se javljaju u dubokomorskim sedimentima, gdje je visok udjel organske sastavnice. Takav dolomit naziva se organogeni dolomit. Istraživanjima je nadjena moderna dolomitna formacija pod anaerobim uvjetima u jače zasićenoj slanoj laguni duž obale Rio de Janeira u Brazilu, tzv. Lagoa Vermelha i Brejo do Espinho.
Zanimljiv slučaj stvaranja dolomita je u bubrezima psa dalmatinera. Smatra se da je to bila posljedica kemijskih procesa uzrokovanih djelovanjem bakterija. Neki čak smatraju da se dolomit razvija pri ovim uvjetima posredstvom sulfatno-reducirajućih bakterija. Rade se i druga istraživanja kojima se ističu nove zanimljive poveznice između geologije (koja djeluje u velikim razmjerima) i mikrobiologije (koja djeluje u malim razmjerima). Prava uloga bakterija u nisko-temperaturnom formiranju dolomita treba još biti pronadjena.
Izgleda kako dolomit nastaje u mnogo različitih tipova okoliša i može imati promjenjive strukturne, teksturalne i kemijske značajke. Neki istraživači smatraju da ne postoji samo jedna mehanizam po kojemu se dolomit formira. Mnogi moderni dolomiti značajno se razlikuju od većine dolomita nadjenih u stijenama iz drugih geoloških razdoblja, što dovodi do zaključka da se okoliši u kojima su se dolomiti formirali u geološkoj prošlosti značajno razlikuju od onih gdje se formiraju danas.
Laboratorijska sinteza dolomita (i magnezita) najprije vodi do inicialne sedimentacije metastabilnog prethodnika (kao što je magnezijski kalcit), koji se postupno mijenja u sve stabilnije faze (kao što su dolomit ili magnezit) tijekom periodičkih intervala otapanja i ponovne sedimentacije.
Dolomitni kras
Pored najčešćih vapnenaca, dolomiti takodjer mogu sudjelovati u stvaranju posebnoga dolomitskog krasa. Pritom su na dolomitskom reljefu rjedje škrape, jer se površinskim mrvljenjem stvara saharoidni dolomit. Ljevkaste ponikve su takodjer rjedje na dolomitima, gdje obično nastaju uže i duboke bunaraste ponikve.
Takodjer su i obične vodoravne špilje rjedje u dolomitima, gdje obično nastaju okomite kraške jame. Kod nas se takav dolomitski kras nalazi na južnim obalnim Dinaridima i južnojadranskim otocima, npr. na Korčuli, Pelješcu i Dubrovačkom primorju.
Naša dolomitna gorja
Većina hrvatskih gorja ili 3/5 njih se sastoje pretežno od vapnenca, osobito ona jugozapadna iz Dinarskog sustava gdje su i najveći hrvatski vrhovi pretežno vapnenački. Ina brda uglavnom u sjevernoj Hrvatskoj su silikatna, dok se dolomitni masivi većinom osrednje visine nalaze po Hrvatskoj mjestimice razasuti od sjeverozapada do jugozapada.
Najveća pretežno dolomitna planina u Hrvatskoj je Poštak (1.446 m) na granici Like i Dalmacije, a ina nešto niža dolomitna gorja još su npr. Veliki Kozjak (1.207 m) u dalmatinskoj Zagori, pa Mala Kapela (1.280 m) u Lici, Žumberačko gorje (1.182 m) na slovenskoj granici, ter još pojedini vrhovi Plješivice, Velebita i ina niža gorja.
Ekološke značajke
Dolomit je po kemijskoj reakciji manjeviše bazična (alkalna) stijena, Što posebice važi za razmrvljene (saharoidne) dolomite. Zato na dolomitskom tlu većinom ne može rasti uobičajeno europsko bilje kakvo je inače prošireno po prostranim silikatima ostale Europe i kod nas po sjevernom zaledju.
Naprotiv na dolomitu često rastu posebni alkalofiti tj. bilje prilagodjeno na bazične podloge. Medju takvima su u kopnenom zaledju i na gorju kod nas najvažniji crni bor (Pinus nigra), grm likovac (Daphne blagayana), crnuša (Erica carnea) i još razne ine rjedje vrste.
Praktične uporabe
Dolomit se rabi kao nakit, kao sirovina za cement i kao izvor magnezijevog oksida. Vrlo je važan kao stijena koja može sadržavati naftu (tj. služi kao rezervoar nafte), a također se u njemu mogu naći metali poput olova, cinka i bakra. Gdje je vapnenac previše skup ili nije čest, dolomit se isto može rabiti kao prašak za zavarivanje željeza i čelika.
Dolomitske stijene se lako drobe po pravokutnim četvrtastim pukotinama, pa se rabe u gradjevinarstvu i vrtlarstvu za posipanje putova (dolomitski pijesak) i kao sirovina za dobivanje magnezija. Preradjeni dolomit služi kao vatrostalni materijal za gradnju metalurških peći. U hortikulturi se dolomit i dolomitni vapnenac dodaju tlima zbog smanjivanja kiselosti.
Summary
Dolomite is the name of a sedimentary carbonate rock and a mineral, both composed of calcium-magnesium carbonate CaMg(CO3)2 found in crystals. Dolomite rock (also 'dolostone') is composed predominantly of the mineral dolomite.
Limestone that is partially replaced by dolomite is referred to as dolomitic limestone, or in old U.S. geologic literature as magnesian limestone. Dolomite was first described in 1791 for exposures in what are now known as the Dolomite Alps of northern Italy.
Poveznice
Reference
Partly loaded from Croatian Wikipedia by GNU license, except the original introduction and terminal chapters.
