Hrvatski kras

Hrvatski kras (= izvorno-hrvatski, jugo-srb. krečnjački krš, sloven.& češ. kras, engl.& njem. Karst, talij. carso, fran. causse): To je osebujni tip reljefa koji se razvija na tlu sastavljenom od topljivih karbonatnih stiena (najčešće vapnenac - kalcijev karbonat (CaCO3) ili dolomit - magnezijev karbonat (MgCO3). Kras na stienama u kojima je preko 50% magnezijevog karbonata se naziva dolomitni kras. Osnovna značajka kraškog reljefa je izrazita i selektivna topljivost stijena. Posljedica toga je što nastaje posebni obrnuti reljef s mnogo kamenih udubina i uzvisina. Čvrste stijene kalcijevog karbonata (vapnenca) su većinom na povšini gole pa na izrazitomu tipskom krasu prevladava kamenito tlo, ali je često i vapnenac dielom prekriven tlom, pa nastaje pokriveni 'zeleni' polukras na kojem se razvija osobita kraška vegetacija.

Abstract

Croatian Karst: Karst relief is a geologic formation shaped by the dissolution of a layer or layers of soluble bedrock, usually carbonate rock such as limestone or dolomite, but has also been documented for weathering resistant rocks like quartzite given the right conditions. Due to subterranean drainage, there may be very limited surface water, even to the absence of all rivers and lakes. Many karst regions display distinctive surface features, with sinkholes or dolines being the most common. However, distinctive karst surface features may be completely absent where the soluble rock is mantled, such as by glacial debris, or confined by a superimposed non-soluble rock strata. Some karst regions include thousands of caves, even though evidence of caves that are big enough for human exploration is not a required characteristic of karst.

Važnost krasa i nazivlje

Osobita važnost krasa za Hrvatsku je izražena kroz 3 glavna prirodna razloga:

• Prostranstvo krasa: Hrvatska je u Europi najizrazitija kraška država koje je preko polovica ozemlja ili blizu 60% sastavljena od karbonatnog krasa, pa je zato Hrvatska i razmjerno najkamenitija zemlja Europe. Drugdje u svietu tek poneke manje države imaju sličan udjel kraške površine, npr. Monaco, Jamaica, Haiti, pa još neke ine gdje sličan kras pokriva tek 1/3 do 1/4 njihovih ozemlja.
• Debljina stiena: Povrh toga su u Hrvatskoj, dubinskim bušotinama Zemljine kore dokazane najdeblje na svijetu naslage vapnenastih stiena, koje oko naših obalnih Dinarida uz Jadran dostižu čak 9km okomite debljine.
• Brojnost špilja: Iako i drugdje u svietu postoje tek pojedine veće i dugačke špilje, ipak po ukupnom broju od preko 7.500 nazočnih špilja u Hrvatskoj, u odnosu na površinu i pučanstvo je naša država izrazito prva šupljikavo-špiljska zemlja na svietu.

Zato se Hrvatska (uz Hercegovinu i Sloveniju) smatra klasičnom zemljom krasa u europskim okvirima, jer je naš prostrani i izraziti Dinarski kras najranije postao uzornim prototipom kraških pojava za ina vapnenačka područja diljem svijeta. Kraške pojave su u Hrvatskoj najbolje iztražene, pa su značajne rieči o kraškim pojmovima iz hrvatskog ušle u sve europske jezike: npr. u njemačkom Doline, Polje, Uvala, fran. doline, poljé, ponor, špan. dolina, polje, etc. Od tih je tek 'polje' srednjovjekog slavenskoga izkona, dok su ini naši nazivi za kraške oblike ranijega predslavenskog podrietla donesene preko antičkih Prahrvata: npr. indoiranski Dinar(ah) = "kamena gora" kao i dol - dolena, pa akadosumerski iz prapoviestne Mezopotamie: uwal i uwalek (dolina-draga i dolac-uvalica), kammaena (kamenje), itd. (usp. još pobliže: Ekosociologia Prahrvata).

Kraški reljef

Kras se obično razvija u kraško gorje na razvijenom reljefu. Udubine na krasu se dijele na nadzemne (ponikve, škrape, kamenice, udoline, uvale, polja) i podzemne (špilje, jame itd.). Česta uzvišenja su kukovi kao strme tornjaste stijene koje strše uvis.

• Špilje (pećine) su pretežno vodoravne šupljine poput tunela i razgranjenih hodnika u kraškom podzemlju, a slične jame su uglavnom okomite ili vrlo strme u dubinu. Nastaju tečenjem podzemnih voda. Kaverne su zatvorene špilje kao podzemne šupljine bez izlaza na površinu, a često se otkrivaju u krasu pri bušenju tunela. Najdublja poznata jama u Hrvatskoj je Lukina jama u Velebitu, a poznate hrvatske špilje su Cerovačke pećine, Lokvarka, Vrelo, zagrebačka Veternica, itd. Ponori su vodene špilje kroz koje poniru rijeke ponornice.

• Ponikve (jugo-srb. vrtače) su veće kružna udubine sa strmim stranama. Najčešće su u obliku lijevka, ali postoje tanjuraste i kotlaste. Prostor s mnogim ponikvama kod nas se naziva mrežasti kras (jugo-srb. 'boginjavi krš'). Vrlo male kružne udubine do par metara se zovu kamenice.

• Škrape (griže) su izduženi kameni žlijebovi nastali tečenjem vode koja otapa stijenu. Postoje raznih veličina, a izrazito duboke i velike škrape se nazivaju škripovi (bogazi). Česte su rebraste škrape tj. mnogo paralelnih škrapa u nizu, ili kao prostrani škrapari (krasine), a rjedje su meandarske (vijugave) škrape.

• Uvale (udoline) su širje tanjuraste udubine veće od ponikvi, ali manje od polja. Nastale su djelovanjem vode koja otapa stijene. Uvale su nepravilne dolinice nastale spajanjem više ponikvi.

• Kraška polja su najveće udubine kao doline na krasu. Nastaju dugim radom tekućice koja teče izmedju kraških stijena pa ih otapa. Na dnu polja se taloži rastrestito tlo, pa su plodna i čine centar naseljenosti. Najveća polja na krasu u Hrvatskoj su Gacko, Ličko i Krbavsko.

Kraška polja

Kraška polja su posebni oblici kraškog reljefa i to su najveći površinski oblici na karbonatnom krasu, a najbrojnija su kod nas na Dinarskom krasu. Njihov se nastanak tumači kemijskim djelovanjem vode u vapnencima i dolomitima, ali je značajni utjecaj na njihovo prvo oblikovanje još imala i ranija tektonika. Većina kraških polja su zapravo dna većih tektonskih potolina. Nalaze se većinom na nadmorskoj visini između 400 i 700m, ali manjih ima i niže po primorju i većim otocima.

U južnoj primorskoj Hrvatskoj tj. u Dalmaciji su veća kraška polja Sinjsko, Imotsko, Kosovo polje kod Knina i Vrgorsko polje. U gorskoj Hrvatskoj se nalaze Ličko, Gacko, Krbavsko, Ogulinsko, Plaščansko i Drežničko polje. Najveća kraška polja u BiH leže u jugozapadnoj Bosni, pa u zapadnom i iztočnom dielu Hercegovine, a važnija su najveće Livanjsko polje (405 km²), pa Nevesinjsko polje, Popovo, Gatačko, Glamočko, Duvanjsko polje i ina manja. Kraška polja se nalaze i u ostalim susjednim dinarskim zemljama, u južnoj Sloveniji i Crnoj Gori.

Kraški vodotoci

Osnovna opća značajka vodotoka u krasu je manjina vode na pretežno sušnoj površini, ali je istodobno mnogo vode u podzemlju gdje uz kišnu klimu u dubljim šupljinama nastaju prirodni vodni rezervoari.

• Kraške tekućice su većinom kraće ponornice, a naši tipični i višestruki ponornični sustavi su osobito u slivu Kupe, Like i Neretve. Više vode u krasu teče kroz karbonatno podzemlje gdje otapa stijene, pa izviru kao velika kraška vrela npr. Kupa, Rječina, Čikola, dubrovačka Ombla, itd.
• Za tipične kraške vodotoke su još osobito značajni sedreni slapovi (travertinski vodopadi) gdje se obilno taloži karbonatna sedra koja stvara travertinske bariere: tih je najviše u našim kraškim Dinaridima, turskom Taurusu i alžirskom Atlasu, dok ih je malo u netipskom polukrasu zapadnih zemalja.

Veća kraška gorja

Kraška gorja (karbonatne planine) su vapnenački planinski lanci koji su većinom prekriveni prostranim plohama kraških reljefnih oblika: ponikve (vrtače), tornjasti kukovi, rijeke ponornice, gole izbrazdane stijene sa škrapama, te druge sitnije pojave. Na kraškom gorju su česti i mnogobrojni klisurasti kanjoni, ali veći riječni kanjoni mogu nastati erozijom i izvan vapnenca, npr. ogromni kanjon Colorado u SAD. Za kraško gorje su također značajne i brojne špilje te duboke kraške jame, ali se gorski masivi tek s nekoliko špilja i bez nabrojenog površinskog reljefa teško mogu smatrati pravim kraškim gorjem (to je polukrš u silikatnim zemljama s manjim oazama vapnenca).

Također je još značajno da se na više mjesta diljem Eurazije nalaze nazivi slični hrvatskom Dinar(ah), jer to osobito ime u više indoeuropskih jezika označuje stjenovitu vapnenačku planinu, a osobito u raznim indoiranskim jezicima. Za pravi razvitak vapnenačkog krasa, osim razmjerno čistih i velikih naslaga vapnenca nužna je i prikladna klima u kojoj kemijskom korozijom vode nastaju ti oblici. Zato se u jako hladnim ili presuhim uvjetima slabo razvije kraški reljef unatoč dobroj vapnenačkoj podlozi, pa tada i na vapnencima prevladava njihovo mehaničko raspadanje (erozija).

Tipski i klasični primjer kraškog gorja su lanci naših Dinarida, koji su najveće cjelovito gorje takvog tipa u Europi. Ostali kraški lanci u Europi su uglavnom manje ili izolirane vapnenačke planine, npr. niži rubni vrhovi sjevernih i južnih Alpa, dio Tatra, Kantabrijsko gorje u Španjolskoj, Pinda u Grčkoj, itd. Ostali tipski lanci izrazitog kraškog gorja veći od Dinarida postoje na inim kontinentima, a među njima su najveći:

• Sečuanske Alpe (Gongga Shan) na jugozapadu Kine, s najvišim vrhuncem Minya Gonkar (7.556 m), jesu najviši cjeloviti vapnenački greben kraškog tipa na Zemlji, na istočnoj padini s golemim klisurastim odsjecima višim od 2 km. U njihovu susjedstvu su još i drugi manji kraški masivi na visoravni Sečuana i južnije na sjeveru Vijetnama.

• Papuanske Alpe (domorodački: Papua Maoke) uzduž otoka Nova Gvineja, po dužini i prostranstvu su najveće vapnenačko gorje kraškog tipa na Zemlji. Tamo najveće visine dostižu divovski tornjasti kukovi (mana) kilometarskih visina: Sundir-Mana (5.212 m) i Trikora-Mana (4.922 m), pa još dvadesetak vrhunaca preko 4.000 m. U njihovu zapadnom susjedstvu su još ini niži grbeni vapnenačkog krasa na otocima Timor, Celebes i drugima u Indoneziji.

• Kuhhaye-Dinarun (iranski Dinaridi) su središnji i najviši greben kraškog tipa na vapnenačkom gorju Zagros jugozapadnog Irana. To je treće najveće kraško gorje u svijetu, a njegovi su najviši stjenoviti vrhunci: Dinar-Kuh ("Dinarski kuk" 4.976 m), Oštran-Kuh ("Oštri kuk" 4328 m) i Kukalar-Kuh ("Kukasti vrh" 4.298 m). U susjedstvu preko morskog tjesnaca Hormuz, nastavlja se i u sjevernom Omanu manje vapnenasto gorje Hadjar (="Stijenjak") s najvišim vrhom Gjebel Akhdar (3.018 m), gdje je zbog pustinjske suše kraški reljef manje razvijen.

• Toroslar Daglari (gorje Taurus) su prostrani lanci kraškog tipa duž južnih obala Male Azije u Turskoj i prostranstvom četvrti u svijetu, a najviši vrhunci su stjenoviti kukovi na istoku gorja: Demirkazik (3.912 m), Lolut (3.850), Torasan (3.734 m), Aladag (3.726 m), itd. U susjedstvu se na jugu nalazi i manje vapnenačko gorje Libanon s glavnim grebenima Djebel Lubnan (3.087 m), Antilibanon (Djebel Šarqi, 2.659 m) i najjužniji Hermon (Djebel Šeikh, 2.814 m).

• Sierra Madre Oriental (Istočno meksičko gorje) su prostranstvom najveći vapnenački lanac kraškog tipa na zapadu u Americi. Pružaju se na sjeveroistoku Meksika iznad Meksičkog Zaljeva, a najviši su im stjenoviti vrhunci Penas Nevadas (3.644 m) i Hedionda Grande (3.597 m). U njihovom susjedstvu se još nalaze niži vapnenački masivi kraškog tipa na otocima Kuba i Portoriko.

• Kohi-Sulaiman (Sindsko gorje) je vapnenački kraški lanac na sjeverozapadu Pakistana uz granicu Afganistana. Njegovi su najviši vrhunci na sjeveru Kaisargah (3.450 m) i Tahti-Dinarah (Dinarska planina, 3,275 m), a dalje na jugu prama moru se još nastavlja niži kraški greben Kirthar. Zbog blizine mnogo viših silikatnih grebena Karakoruma i Hindukuša na sjeveru, taj razmjerno niži kraški lanac je planinarski bio posve zanemaren i prirodoslovno neistražen.

• Dinaridi (naše Dinarsko gorje) su najveći kraški niz vapnenačkih lanaca u Europi, ali su prostranstvom tek na sedmom mjestu u svijetu. Najviši vrhunac svih Dinarida je na jugoistoku: Maja Jezerces (2.694 m) na kraškom grebenu Bješkheti-Nemuna u sjevernoj Albaniji uz granicu Crne Gore. Naši Dinaridi su ustvari tek zapadniji dio najvećeg niza kraških lanaca na Zemlji ukupne dužine 6400 km, tzv. pojas Taurodinarskog Velekrasa koji započinje slovenskim Triglavom pa se nastavlja preko Dinarida, grčkog Pinda, vapnenačkog gorja Peloponeza, vapnenačkog otoka Kreta, Taurusa u Turskoj i Zagrosa u Iranu sve do tjesnaca Hormuz.

Osim nabrojenih velikih lanaca kraškog gorja, postoje još i drugi visoki ali osamljeni vapnenački vrhunci, gdje je tek vršna kalota vapnenačka, ali najveći donji dio masiva nije takav. Zato su kraški oblici (osim poneke planinske špilje) gore zbog hladnoće slabo razvijeni, a vrhovi su im često erodirani ledom. Takav je npr. najviši vrh svijeta Mt. Everest (8.848 m) na Himalaji, neki rubni vrhovi Kavkaza, vapnenačka Sierra de Ramada (6.798 m) na južnim Andama, Cordillera Sagada (2.929 m) na sjeveru Filipina, itd. Osim ovih, u svijetu još postoje drugi veliki masivi, ali na netipskoj poluvapnenastoj podlozi, većinom od vapnenastih lapora gdje se još uz nepovoljnu klimu oblikuje tek djelomični polukras s ponekim špiljama i nešto malo škrapa, npr. sušno gorje Atlas u Maroku s najvišim grebenom Toubkal (4.165 m), pa hladno sibirsko gorje Altaj s najvišim vrhom Bjeluha (4.506 m) i drugi slični na ostalim kontinentima.

Osim nabrojeni glavnih lanaca višega kraškog gorja, veće vapnenačke plohe sa sličnim korozijskim reljefom su raširene i na mnogim kraškim otocima na Jadranu, Sredozemlju i drugdje u svijetu.

Kraški otoci

Kraški otoci su karbonatni otoci izgrađeni većinom od vapnenca ili dijelom od drugih sličnih stijena (dolomit, vapnenasti lapori itd.) na kojima manjeviše prevladava kemijska korozija. Za razliku od višega vapnenačkog gorja gdje je glavni uzrok kraškog reljefa otapanje vapnenca vodom, na otocima uz to pridolaze morski kloridi i sulfati iz olujne posolice; zato je tu kemijska krozija još pojačana i ubrzana pa nastaju oštri i ekstremni kraški oblici otočnog reljefa. Npr. na Atlantiku, na istočnim vapnenačkim otocima Kanarskog arhipelaga slana korozija pri olujnim oceanskim vjetrovima djeluje sve do 300m visine, a u našem Kvarneru pri orkanskoj buri slana krozija zbog obilne i česte posolice oblikuje i vršni reljef otoka sve do 450m nad morem. Najpoznatiji primjeri tipskih kraških otoka su naši brojni otoci na Jadranu, ali slični ili još veći kraški otoci postoje i drugdje u svijetu:

Madagaskar

Madagaskar je najveći vapnenački otok u svijetu koji je većinom prekriven izrazitim kraškim reljefom, pa su na njemu česti mnogobrojni tornjasti kukovi i ogromne oštre škrape poput kamenih noževa visine par metara. U blizini se uz istočne obale Afrike nalazi još nekoliko manjih kraških otoka pretežno od vapnenca: Zanzibar, Pemba, Sokotra, itd.

Karibi

Karipski otoci u Srednjoj Americi obuhvaćaju niz većih i manjih vapnenačkih otoka s kraškim reljefom, a među njima su najveći Kuba, Puerto Rico i nekoliko manjih otoka među Antilima. Također i na jugu Karipskog mora, duž obale Venezuele poredan je niz manjih kraških otoka, a najveći je Trinidad.

Indonezia

Istočna Indonezija obuhvaća desetak većih i manjih vapnenačkih otoka koji su većinom prekriveni kraškim reljefom: Celebes (Sulawesi), Halmahera (Gilolo), Timor, Bali, itd. Naprotiv zapadniji otoci Java, Sumatra i Borneo (Kalimantan) na višim grebenima imaju uglavnom vulkanske vrhove, oko kojih su tek niže padine uz more dijelom vapnenačke kraškog tipa. Istočniji veliki otok Nova Gvineja je vapnenačke građe pretežno duž središnjega planinskog grebena (Papuanske Alpe) pa više pripada tipu kraškog gorja. Niz manjih vapnenačkih otoka nalazi se duž sjeveroistočne obale Nove Gvineje.

Egejski otoci

Južniji Egejski otoci: Najveći kraški otok na Sredozemlju je Kreta, gdje su vršni gorski greben i južne obale pretežno vapnenački, a samo dio niskih sjevernih obala nema kraškog reljefa. Kraški reljef je još nazočan na otoku Rodosu i središnjim egejskim otocima Kykladi, a samo sjeverni i istočni egejski otoci su dijelom silikatni i većinom bez kraških oblika. Kraškog tipa su većinom i Jonski otoci u zapadnoj Grčkoj, a najveći je Krf. Ipak su vapnenački otoci u Grčkoj manje brojni od naših na Jadranu.

Jadranski otoci

Jadransko otočje doduše ne sadrži visoke i prostrane vapnenačke otoke, ali je to razmjerno najbrojnija kraška skupina u svijetu s preko tisuću vapnenačkih otoka: jedini nevapnenački bez kraškog reljefa su vulkanski otoci Jabuka i Brusnik na jugu, te na sjeveru praporno-pješčani otoci Susak, Srakane i Ilovik. Najekstremniji oblici kraškog reljefa na Jadranu pokrivaju istočnokvarnerske otoke pod čestim udarom burne posolice duž Velebitskog kanala, nadasve Prvić kod Senja, Goli otok i Pag.

Polinezia

Polinezija također obuhvaća veliki broj uglavnom sitnih otoka i atola izgrađenih od koraljnog vapnenca. Međutim, većina tih pacifičkih otočića pripadaju nerazvijenom polukraškom tipu jer se na novostvorenom koraljnom vapnencu kraški reljef tamo tek odnedavna počeo oblikovati, pa se zasad nalaze uglavnom obalne špilje i ponegdje škrape.

Osim tih najvećih ili najbrojnijih kraških otoka, na svjetskim morima se mjestimice nalaze i druge manje skupine kraških otoka, npr. Baleari na zapadnom Sredozemlju, Bahrein i drugi otoci Perzijskog zaljeva, srednji Filipini (otoci Bohol, Palawan itd.), brojni sitni Tonkinški otoci u sjevernom Vijetnamu, otočje Ryu-Kiu na jugu Japana, pa još drugdje pojedini manji otoci kraškog tipa. Također postoje i neki veći otoci gdje je tek njihov dio s kraškim reljefom, npr. u Sredozemlju sjeverni dio Sicilije (Monti Nebrodi) i sjeverni Cipar (turski dio), pa još dijelom Tajvan (Formoza), otok Negros u Filipinima, Tasmanija (zapadni dio), Nova Kaledonija na Pacifiku i mnogi drugi s manjim kraškim enklavama.

Naši kraški Dinaridi

Dinaridi ili Dinarsko gorje je reljefni sustav mladjih lančanih planina terciarnog izkona iz Alpinske orogeneze u jugoistočnoj Europi. Pružaju se izmedju jadranske obale i rijeke Save, u dužini od 645 km od rijeke Soče i Trnovskog Gozda na sjeverozapadu pa do rijeke Drim i Prokletija u sjevernoj Albaniji. Neposredno zaledje istočnojadranske obale počev od Rijeke u Hrvatskoj pa do Bara u Crnoj Gori čine strme primorske planine dinarskog krasa, što je najveće kraško područje u Europi. Velebit (1.758 m), Biokovo (1.762 m) i Dinara (1.831 m) su najviše planine u hrvatskim Dinaridima, a najviši vrh svih Dinarida je Maja Jezerces (2.694 m) uz granicu Albanije i Crne Gore. Kao vapnenačke Dinaride u širem smislu, neki geolozi shvaćaju od Triglava do Pindskog gorja u Grčkoj. Najviši kraći masivi srednjih i jugoistočnih Dinarida preko 2000m se uzdižu u Hercegovini, Crnoj Gori i sjeverozapadnoj Albaniji, dok su najduži cjeloviti lanci Dinarida po 70-100km na zapadu u Hrvatskoj: Velebit, Kapela, Plješivica i Dinara-Kamešnica.

Tipski obalni Dinaridi

Obalni Dinaridi (istočnojadransko gorje s mediteranskim podnožjem): Duž istočnoga jadranskog primorja se pruža Dinarsko kraško gorje visina od 1.300 - 1.900m, okolo većinom naseljeno katoličkim Hrvatima (izim krajnjeg jugoiztoka), pa su u srednjem vieku ovi obalni Dinaridi uglavnom ležali u Kraljevini Hrvatskoj (izim najjužnije Rumije). Nutarnji srednji i sjeverni Dinaridi su polukraški tj. samo su dijelom vapnenački od nečistih karbonata, dok su najtipičniji kraški i većinom kameniti baš jugozapadni primorski lanci, gdje je i nastala naša najranija banovina Dalmacija (Primorska Hrvatska) već u ranom srednjem vieku.

Medju ovima se razlikuju 2 niza: nutarnji polusredozemni, vlažniji i hladniji koji samo na jugozapadnom podnožju imaju submediteransku vegetaciju a u sjeveroistočnom zaledju kontinentalnu, ter pravi obalno-sredozemni lanci uz more koji su spram zaledja polusredozemni a na obalnom podnožju izrazito mediteranski s tvrdolisnom (zimzelenom) vegetacijom uz more: Takvi su najzapadnije Učka 1405m, pa Bitoraj-Viševica 1428m, Senjsko Bilo 1494m, Velebit 1758m (najduži uz Jadran), Mosor 1332m, Biokovo 1762m, Rilić 1158m, Sniježnica Konavoska 1312m, Orjen 1894m (najviši uz Jadran), Lovćen 1769m i Rumija 1593m (najjužnija u Dinaridima). Ostali tek u širem smislu polusredozemno-primorski Dinaridi bližeg zaledja koji ne dosežu do morske obale, imaju samo listopadno submediteransko podnožje na jugozapadnoj primorskoj strani, a inače su u zaledju i na grebenu jasno kontinentalni: Takvi su još npr. Nanos 1313m, Ćićarija 1273m, Obruč 1377m, Risnjak 1528m, Ličko sredogorje 1269m, Svilaja 1508m, Kamešnica 1849m, Tušnica 1702m, Čabulja 1780m, Velež 1969m, Bjelastica (Leotar) 1396m i jugoistočni primorski Dinaridi u Crnoj Gori do Prokletija na albanskoj granici.

Poveznice

• Kraške vrulje
• Gorje Dinaridi
• Obalni Dinaridi
• Jadranski otoci
• Vapnenci u Hrvatskoj
• Hrvatske brojne špilje

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.