Ephemerides Zagrabienses

Ephemerides Zagrabienses (prve hrvatske novine - na latinskomu): Prve tiskane novine iz Hrvatske u javnoj prodaji krajem 18. stoljeća bile su "Ephemerides Zagrabienses" (= približno na tadanjem starohrvatskom: 'Zagrebéčki tjednik'). Ove su novine izlazile tek par godina od 1771. i to na latinskom jeziku jednom tjedno, a njihov crkveni nakladnik ih je tiskao u katoličkoj tiskari, koja je tada kod nas bila jedna od rijetkih osposobljena za takav redovni tisak periodičnih seriala. Ine kasnije novine u Hrvatskoj od 19. st. nadalje su izlazile većinom na starohrvatskom (ili dielom još na talianskomu i njemačkom), npr. medju ranijima "Kraljski Dalmatin" u Zadru od 1806. na ikavici i talianskomu, pa u Zagrebu od 1835. na kajkavici "Novine Horvatske" i "Danicza Ilirska", ... itd.

Nakon tih zagrebéčkih 'Efemerida', zamalo jedini periodski serial još kasnije tiskan bar dielom na latinskom ili o latinskomu, bio je u 20. st. naš časopis "Latina et Graeca", koji u Zagrebu izlazi povremeno par puta godišnje, a uredjuju ga većinom profesori Klasične gimnazije iz Zagreba. Izim toga, u našim strukovnim časopisima osobito botaničkim, povremeno izlaze znanstveni članci bar dielom na latinskom jeziku (zato jer je i u svjetskoj botanici latinski dosad ostao glavnim službenim jezikom za priznate objave novih izvornih odkrića: - vidi niže).

Synopsis

Ephemerides Zagrabienses (periodica prima Croatica in lingua Latina): Hoc periodicum Latinum sub titulo Ephemerides Zagrabienses primarium Croatiae fuerat. Id erat hebdomadalis, atque ab annum 1771 in urbe Zagreb ab Ecclesia Catholica publicatum. Periodica altera sequens in Croatia plerumque in lingua Croatica edita fuerant. Periodicum unicum recentior in lingua Latina partim publicatum Latina et Graeca est, a Gymnasio Classico in Zagreb editum.

Poviestni kontekst

Nakon propasti Rimskog carstva od 5. st. po Kr., klasični latinski jezik u srednjovjekoj Europi i na Sredozemlju barem kroz iduće tisućljeće (ponegdje još i duže donedavna) ostaje glavnim i zamalo jedinim svjetskim jezikom približno kao današnji engleski. Dotle se istodobno u srednjovjekoj Africi i jugozapadnoj Aziji od 8. st. kroz srednji vijek, kao drugi rani svjetski jezik s islamom proširio i arabski jezik. Negdje do 11./12. st. je latinski bio glavni pismeni i govorni jezik diljem najvećeg dijela jugozapadne Europe, gdje se tada većinom još govore manjeviše slični i medjusobno bar dielom medjurazumljivi, iskvareni pučki dialekti latinskoga (koji će kasnije dosad postati romanskim jezicima): npr. iberolatinski u Španjolskoj i Portugalu, galolatinski u Francuskoj i Belgiji, italolatinski u Italiji, balkanolatinski u Rumunjskoj i srednjem Balkanu, pa izumrli dalmatolatinski uz istočni Jadran (Kvarnerski i dalmatinski otoci + dalmatinski gradovi osobito Zadar i Dubrovnik), - koji je približno istodoban s glagoljičnim staročakavskim u ostaloj Hrvatskoj.

Potom u većini kasnijih europskih zemalja, gdje se već samostalno razvijaju noviji europski jezici (npr. talianski, španjolski, francuski, itd.), ipak još latinski i dalje ostaje bar drugim javnim jezikom zapadnjačke medjunarodne kulture i znanosti, što većinom traje negdje do 17. ili 18. st. (ovisno o kulturnom stanju pojedinih europskih država). Pritom u kontinentalnoj Europi od 18./19. st. glavnim medjunarodnim jezicima postaju francuski i njemački, a u novoosvojenim prekomorskim koloniama najviše englezki i španjolski. Ipak dielom još i dalje sve donedavna latinski ostaje službenim javnim jezikom Katoličke crkve, ali i mnogih primjenjenih i prirodnih znanosti, u kojima sve do 1. svj. rata na latinskom izlazi niz časopisa i više obsežnih strukovnih monografia: npr. pravo, poviest, medicina, veterina, zoologia, ...itd. Kasnije u 20. st. se već sve manje objavljuju knjige i časopisi pretežno latinski, ali još ostaju katoličke latinske propovjedi i sve dosad službeno medjunarodno nazivlje prirodoslovlja na latinskomu u medicini, veterini, zoologiji i botanici. Pritom još i dandanas u 21. st. postoje 2 veće iznimke od tih medjunarodnih zamjena latinskoga suvremenim jezicima (najviše engleskim):

Crkveni latinski

Katolička crkva: to je popularno najpoznatija iznimka po obilnoj uporabi latinskoga, koji je sve do 2. vatikanskog koncila bio glavnim javnim jezikom Katoličke crkve, misnih propovjedi i mnogih crkvenih izdanja (slično kao sve dosad arabski jezik u islamu). Nakon toga odnedavna u katolicizmu latinski doduše više nije službeno obvezatan, - ali je ipak uz domaće jezike opet dopušten kao misni jezik (osobito za svečane prigode i veće blagdane). Takodjer je i dalje latinski službeni državni jezik Vatikana, gdje su npr. razni formulari i ulični nadpisi većinom dvojezični latinski + talianski, a povrh toga su sve službene papinske enciklike pri obraćanju Katoličke crkve svietu i dalje na latinskomu.

Latinska botanika

Za razliku od inih prirodnih i primjenjenih struka gdje je dosad često očuvano tek latinsko nazivlje - ali se inače u praksi govori i piše suvremenim svjetskim jezicima (najviše engleski), uz katolički Vatikan je medjunarodna botanika sve do dandanas tvrdokorno ostala drugim javnim područjem gdje je dosad latinski jezik obvezatan. Zato i sada u 21. st. službene javne objave novih izvornih odkrića iz botanike npr. novonadjenih vrsta bilja, bezuvjetno moraju biti na latinskom jeziku (ili najmanje bar uz pridodani latinski Compendium ili Synopsis) s jasnim navodom originalnih novosti: čak u Kini, Indiji, Rusiji itd. (o čemu popularno-polupismeni wikipedisti većinom pojma nemaju).

U protivnom se modernistička objava samo na suvremenom jeziku (npr. engleski) službeno smatra tek nestručno-popularnim piskaranjem, pa se odbija medjunarodno citiranje toga - doklegod nije na latinskom i registrirani auktor odkrića je tek onaj koji to latinski objavi. Zato se sve do 2. svj. rata na tim kongresima većinom govorilo latinski i bar glavne botaničke monografije i časopisi često su bili na latinskomu, pa i danas u svietu godišnje izlaze na stotine botaničkih članaka ili popratnih sinopsisa na latinskom jeziku. Stoga je danas popularno patentiranje na engleskom novih odkrića u medjunarodnoj botanici bezvriedno i nevažeće izvan Amerike.

Ine neslužbene uporabe

Izim gornje dvije javno-službene uporabe do danas (najviše u crkvi i botanici), latinski jezik se sada u zapadnom svijetu još rabi i kroz više neslužbenih tijela, npr. EU-pravnici, pa udruga 'Nova Roma', itd.:

• Udruga europskih pravnika iz EUnije već više godina nastoji ostvariti ideju kako bi latinski uz ine europske jezike, takodjer postao službenim jezikom Europske Unije (a neslužbeno možda i glavnim ?), o čemu dosad još nije donesena konačna odluka.
• Novija medjunarodna udruga "Nova Roma" kao posebna kulturna manjina sa sjedištem u Americi, već okuplja više stotina dragovoljaca na svijetu, koji se obvezuju na svakodnevnu uporabu latinskog jezika u praktičnom životu i pisanju, uz latinizirana osobna imena i prezimena.

Novi budući trendovi

U pretežno anglofilnim, sjeverozapadnim zemljama (izim botanike i Vatikana) je latinski danas prosječno ipak u postupnom padu s mogućim regionalnim izgledom budućeg odumiranja u korist svenazočnog (amero)engleskog. Medjutim ovo ipak nije opći svjetski trend (kako ga promiču zapadnjaci i Wikipedia), jer baš naprotiv danas drugdje izvan tog anglozapadnog kruga, učenje i uporaba donedavna slabo poznatog latinskoga sve više rastu unatoč svenazočnom engleskom, osobito u prekomorskim zemljama i izvaneuropskim uljudbama gdje ga idejno iz oporbe svenazočnom engleskom, ipak sve više smatraju najprihvatljivijim neutralnim svjetskim jezikom iz europske uljudbe.

Taj noviji relativni porast interesa za učenje i uporabu latinskoga je danas osobito značajan u najvećim miliardskim zemljama kao što su Kina, Indija i Brazil. Dok se npr. u iztočnoj Aziji ranije u egzaktnim strukama rabio pretežno domaći jezik (npr. kineski, japanski i sl.), pa u 19. st. više njemački i u 20. st. najviše engleski, danas je i tamo povećana znanstvena uporaba latiniziranog strukovnog nazivlja. To je sada najviše izraženo u azijskom i južnoameričkom prirodoslovlju (osobito u botanici) gdje su novije objave važnijih odkrića uglavnom dosljedno na latinskomu posebno u Rusiji, Kini, Indiji i većini zemalja Latinske Amerike. - Nasuprot ostalima sjeverni Amerikanci to uporno ali neuspješno pokušavaju potisnuti svojim patentiranjem na (amero)engleskom - što ostali izvanengleski svijet uglavnom znanstveno ne prihvaća i odbacuje.

Latinski u Hrvatskoj

Od doselidbe tj. nakon 8. st. pa sve do godine 1847., latinski kao tisućljetni medjunarodni jezik je u Hrvatskoj kroz punih 12 stoljeća bio prvim ili bar drugim javnim jezikom uzastopnih vlada, državne uprave i školstva. Posljedica toga je što je medju svim inim slavenskim jezicima, baš hrvatski bio razmjerno najviše romaniziran uz najveći udjel asimiliranih latinizama u hrvatskim tekstovima već od prvih naših zapisa pa do 19. st, - tj. analogno kao npr. rumunjski koji se uz ino od ostalih romanskih jezika posebno razlikuje po izrazito velikom udjelu asimiliranih slavizama. Kasnije pod jugo-unitarizmom u 20. st., uz izvorne kroatizme su upravo ti obilni europski latinizmi bili ukinuti i redom izbacivani iz javnog jezika u Hrvatskoj, pa nasilno zamjenjeni novonametnutim balkanizmima, turcizmima i srbizmima kako bi balkanizirani novohrvatski postao što bližim i sličnijim 'bratskomu' srbianskom.

Ta obilna uporaba latinskoga u Hrvatskoj je nastavljena i kroz novi vijek u trojedinoj Banovini Hrvatskoj, ne samo zbog tradicije nego iz vrlo praktične potrebe, jer je stoljećima pod jačim političko-gospodarskim i kulturno-jezičnim pritiscima susjedne Austrije, Magjarske i Italije, medjunarodni latinski u našoj službenoj uporabi dobro poslužio kao zaštitna bariera protiv njihove asimilacie. Stoga je sve do 1847., npr. Hrvatski Sabor uglavnom javno zasjedao na latinskomu, hrvatski banski zakoni su tiskani latinski, u našim školama se većina predmeta učila na latinskom, pa su oni što bar ne razumiju latinski tada smatrani funkcionalno nepismenima i neobrazovanim. Iako je to danas malo čudno, normalno je i logično što su onda naše prve novine "Ephemerides Zagrabienses" izlazile upravo na latinskom jeziku, jer dotad većinom nije bilo pismenih koji ne znaju medjunarodni latinski. Zbog svega toga je Hrvatska uz Vatikan bila druga zemlja u svjetu gdje se latinski jezik razmjerno najduže rabio i sve donedavna ostavio duboke uljudbene tragove (koji su tu danas dijelom nasilno izkorjenjeni).

Naša zatorba latinskog

Odmah po ukidanju službeno-javnoga latinskog u Hrvatskoj od 1847., već 1850. ubrzo slijedi unitarni 'Bečki dogovor' 1850. o budućemu srbohrvatskom jugojeziku uz prietnje napuštanja i ukinuća izvornoga starohrvatskog: Ovo se i ostvarilo od 1918., kada Hrvatska podvalom dolazi pod SHS-Jugoslaviju, gdje je po bečkim smjernicama raniji izvorno-hrvatski jezik postupno ukinut, izbačen niz javne uporabe i praktički zabranjen. Tada su uz osobite slavenohrvatske riječi, iz hrvatske javnosti masovno pometeni svi stoljećima asimilirani brojni hrvatski latinizmi kojih nemaju 'bratski' Srbi, pa su nam umjesto tih civiliziranih europeizama u zamjenu vukovci podvalili i nametnuli čobanske balkanizme, turcizme, srbizme i ine neeuropske barbarizme.

Po tomu su odnedavna Hrvati iztrgnuti iz ranije tisućljetnog europskog okružja, pa sada kulturno zarobljeni u znatno primitivniji Balkanski Sprachbund sa sličnim balkaniziranim jezikom, turkoidnom kuhinjom i 'narodnjačkim' cajkama i pjevaljkama (o tomu pobliže: Balkanizacija Hrvatske). Nakon Titinoga državnog udara i političkog prevrata u Hrvatskoj 1971./72., "najzaslužniji" za ovu protueuropsko-balkansku usmjerbu je bio naš zloglasni crveni ministar Stipe Šuvar, kao partijski sekretar za tzv. kulturu koji je ne samo dugoročno uništio sve hrvatsko školstvo, nego je većinom izbacio naše tisućljetne tradicie učenja latinskog uz ukinuće u hrvatskoj javnosti većine nepodobnih europskih latinizama i njihovu masovnu zamjenu jugo-balkanizmima.

Pored te nasilne jugo-balkanizacije i Šuvarova protulatinskog pogroma iz 20. stoljeća u matičnoj Hrvatskoj, noviji sve jači problem su sada i povećane doselidbe drugačijih Hrvata iz BiH zbog njihova odrastanja pretežno u ozračju turkoislamske kulture i naobrazbe u tamošnjim srbobalkanskim školama. Zato pismeni Hrvati odande pa čak i dio svećenstva (osobito fratri), iako se formalno izjašnjuju rimokatolicima, o romanskoj uljudbi i latinskom jeziku većinom znaju malo ili skoro ništa, - pa iz tog neznanja često pokazuju apriornu odbojnost od romano-latinske tematike (dok istodobno govore turko-balkanizme, slušaju cajke i uživaju u turskoj hrani). Koliko je ta kulturna degradacija pismenih Hrvata iz BiH već zabrinjavajuća, dokazuje znakovita činjenica što o susjednoj romanskoj kulturi i latinskom jeziku svoga kršćanstva nerijetko znaju čak manje negoli npr. nekršćanski intelektualci iz Kine ili Indije ...

Poveznice

• Latinski i naši romanizmi
• Balkanizacija Hrvatske
• Balkanski Sprachbund
• Starohrvatski jezik
• Antička Hrvatska
• Romanski jezici

Reference

Original compilation, adapted and elaborated by GNU license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.