Latinski i starohrvatski (značajke i uporaba latinskog u Hrvatskoj): Latinski jezik (ISO 639-3: lat, lat. lingua Latina, engl. Latin language, njem. Lateinische Sprache, kajk. latînščina, primor.polučak. latînski jazîk, otočno-bodul. gan-latýnški) spada u skupinu italskih jezika, kao predak svih današnjih romanskih jezika. Izvorno se latinski govorio u pokrajni Lacij srednje Italie, po čemu je dobio ime, a centar Lacija je Rim. Premda je sve do 19. stoljeća latinski bio službeni jezik u nekim europskim zemljama s vremenom je nestao iz javnog govora pa uglavnom više nema izvornih govornika, ali zbog duge tradicie antičke rimske književnosti se i danas smatra važnim svjetskim jezikom. Latinski jezik se rabi od srednjeg vijeka i danas u Katoličkoj Crkvi, pa u kulturi i književnosti, pravu i svim granama suvremene znanosti a nadasve u botanici (gdje je to i službeni jezik). Latinski jezik je najdublje od svih svjetskih jezika utjecao na mnoge ine jezike čak više od grčkoga, koji u Zapadnoj Europi nakon antike nije po intenzitetu ni trajanju imao tako izravan utjecaj kao u bližoj jugoistočnoj Europi.

Kako se od 2. stoljeća rimska vlast počela širiti oko cijelog Sredozemlja, to je i latinski prešao okvir rane Italije i prerastao u antički i srednjovjeki svjetski jezik. U razvitku latinskoga su bili presudni prvi rimski književnici, koji su prvotni jezik seljaka i vojnika po usavršavali ugledu na grčki i osposobili da logično i s lakoćom izloži najsloženiju književnu, poetsku ili filozofsku misao. Najstariji latinski nadpisi na jeziku su iz 6. stoljeća pr.Kr. Prvi spomenik književnog latinskog jezika su Zakoni na 12 tablica iz 5. st., a posljednji izvorni je Justinijanov Kodeks rimskoga gradjanskog prava iz 6. st. po Kr. Latinski je mnogostruko odredio kulturološki smjer Hrvatske povijesti. Latinski su pisani zamalo svi hrvatski povijesni državno-pravni dokumenti, listine i spomenici na kojima se temelji neprekinuta državnost Hrvatske od 9. stoljeća do danas. Izim Vatikana gdje je još službeni jezik, latinski se drugdje službeno još najduže rabio u Hrvatskoj kao javni jezik sve do god. 1847. Službeno-javnim latinskim kao medjunarodnim jezikom su se Hrvati dugo i uspješno odupirali čestim nasrtajima germanizacije i magjarizacije.

Compendium

Lingua Latina est lingua antiqua Indoeuropaea. Huius nomen ductum est de terra centrali in paeninsula Italica quam Latine loquentes incolebant, "Latium Vetus" appellata et sita inter Tiberim, Volscos, montes Appenninos, atque Marem inferum vel Tyrrhenum. Cum populi Reipublicae Romanae et Imperii Romani lingua Latina in rebus publicis privatisque usi sint, etiam linguam Graecam magnopere adfecit, nec minus haec illam. Latina est lingua flexiva sicut lingua Graeca et illae Slavicae, ut nexus verborum non ex ordine appareat, ut mos est linguarum Romanicarum aut Anglicae, sed ex affixis. Quamquam sermone nativo fungi desinit, cumque nostris diebus pauci Latine loqui possint, lingua mortua appellari solet, multas tamen peperit linguas filias hodiernas quae linguae Romanicae vocantur, sicut Hispanicam, Lusitanam, Francogallicam, Gallaicam, Italicam, Dacoromanicam, etc.

Lingua Latina est in subfamilia Italica linguarum Indoeuropaearum et alphabetum suum Latinum ex ea Vetere Italica devenitur, quae invicem ab Euboeica occepit. Historia usque hodie sex aetates completitur: archaica, classica, postclassica, mediaevalis, humanistica et neo-latina. Latina est lingua flexiva sicut lingua Graeca, atque illae Slavicae. Flexio nominis dicitur declinatio, quamquam flexio verbi dicitur coniugatio. In sententiis, usitatus vocabulorum ordo est: primum nomen substantivum casu nominativo descriptionem adiectivam vel nomen casu genetivo ei affixum, tunc verbum coniugatum ei praefixum nomen casu accusativo, nomen casu dativo, adverbia et descriptionem adverbialem.

Summary

Latin is an Italic language originally spoken in Latium (central Italy) and Ancient Rome. It, along with most European languages, is a descendant of the early Proto-Indo-European language. Although it is mostly a dead language, a number of scholars and members of the Christian clergy speak it fluently, and many schools and universities continue to teach it. Latin is still used in the process of new word production in modern languages of many different families, including English. Latin and its daughter Romance languages are the only surviving branch of the Italic language family. Other branches, known as Italic languages, are attested in documents surviving from early Italy, but were assimilated during the Roman Republic. The one partial exception was the language of the bilingual Veneti, who may have spoken Venetic in conjunction with Latin in early Roman times.

By the late Roman Republic, an official standard, literate form had arisen from the speech of the educated, now referred to as Classical Latin. Vulgar Latin, by contrast, was the constantly changing everyday parlance spoken throughout the Roman empire. The consequent Medieval Latin, influenced by various Germanic and proto-Romance languages until expurgated by Renaissance scholars, was used as the language of international communication, scholarship and science until well into the 18th century, when it began to be supplanted by vernacular languages. Latin is a highly inflected language, with three distinct genders, seven noun cases, four verb conjugations, six tenses, six persons, three moods, two voices, two aspects and two numbers. Adjectives and adverbs are compared, and the former are inflected according to case, gender, and number.

Značajke latinskoga

Kako je latinski danas uglavnom mrtav jezik bez materinskih govornika, njegova gramatika i pravopis su načelno stabilni i nepromjenjivi (petrificirani) u obliku klasičnog standarda, gdje je uvjetno moguće tek pridodati manjkave riječi ili složenice za poneke nove pojmove. Taj standardni latinski jezik, kojim je napisana zamalo sva očuvana rimska književnost, primenjen je u kršćanskoj teologiji, filozofiji, prirodnim strukama, pravu i administraciji kroz iduća dva tisućljeća sve do 19. st., pa je i danas ostao nazočan i većinom nezamjenljiv u političkoj, znanstvenoj i stručnoj terminologiji.

Medjutim je za povijest antičke uljudbe važno što kroz cijelo antičko doba udjel pismenog pučanstva nikad nije prešao tridesetak posto. Zato u rimskoj državi velike mase nepismenog i polupismenog pučanstva nisu govorile književnim »gradskim govorom«, nego svojim pučkim jezikom (sermo plebēius ili vulgāris), koji je imao posebni razvojni put i kasnije će iz njega nastati romanski jezici: talianski, francuski, španjolski, rumunjski, itd. Kako glavni izvori za proučavanje latinskog jezika nisu živi govornici kao kod inih suvremenih jezika, nego očuvani stari tekstovi, o ovom narodnom govoru zna se vrlo malo. Izmedju književnog i narodnoga latinskog stoji razgovorni svagdanji gradski jezik (sermo qotidiānus), kojim su u svakodnevnoj komunikaciji govorili obrazovani slojevi rimskog pučanstva, a čije tragove nalazimo u Plautovim komedijama, Petronijevom romanu i nekim epistolografskim djelima.

Nakonrimski latinitet

Nakon propasti Rimskog carstva od 5. st. po Kr., klasični latinski jezik u srednjovjekoj Europi i na Sredozemlju barem kroz iduće tisućljeće (ponegdje još i duže donedavna) ostaje glavnim i zamalo jedinim svjetskim jezikom približno kao današnji engleski. Dotle se istodobno u srednjovjekoj Africi i jugozapadnoj Aziji od 8. st. kroz srednji vijek, kao drugi rani svjetski jezik s islamom proširio i arabski jezik. Negdje do 11./12. st. je latinski bio glavni pismeni i govorni jezik diljem najvećeg dijela jugozapadne Europe, gdje se tada većinom još govore manjeviše slični i medjusobno bar dielom medjurazumljivi, iskvareni pučki dialekti latinskoga (koji će kasnije dosad postati romanskim jezicima): npr. iberolatinski u Španjolskoj i Portugalu, galolatinski u Francuskoj i Belgiji, italolatinski u Italiji, balkanolatinski u Rumunjskoj i srednjem Balkanu, pa izumrli dalmatolatinski uz istočni Jadran (Kvarnerski i dalmatinski otoci + dalmatinski gradovi osobito Zadar i Dubrovnik), - koji je približno istodoban s glagoljičnim staročakavskim u ostaloj Hrvatskoj.

Potom u većini kasnijih europskih zemalja, gdje se već samostalno razvijaju noviji europski jezici (npr. talianski, španjolski, francuski, itd.), ipak još latinski i dalje ostaje bar drugim javnim jezikom zapadnjačke medjunarodne kulture i znanosti, što većinom traje negdje do 17. ili 18. st. (ovisno o kulturnom stanju pojedinih europskih država). Pritom u kontinentalnoj Europi od 18./19. st. glavnim medjunarodnim jezicima postaju francuski i njemački, a u novoosvojenim prekomorskim koloniama najviše englezki i španjolski. Ipak dielom još i dalje sve donedavna latinski ostaje službenim javnim jezikom Katoličke crkve, ali i mnogih primjenjenih i prirodnih znanosti, u kojima sve do 1. svj. rata na latinskom izlazi niz časopisa i više obsežnih strukovnih monografia: npr. pravo, poviest, medicina, veterina, zoologia, ...itd. Kasnije u 20. st. se već sve manje objavljuju knjige i časopisi pretežno latinski, ali još ostaju katoličke latinske propovjedi i sve dosad službeno medjunarodno nazivlje prirodoslovlja na latinskomu u medicini, veterini, zoologiji i botanici. Pritom još i dandanas u 21. st. postoje 2 veće iznimke od tih medjunarodnih zamjena latinskoga suvremenim jezicima (najviše engleskim):

Crkveni latinski

Katolička crkva: to je popularno najpoznatija iznimka po obilnoj uporabi latinskoga, koji je sve do 2. vatikanskog koncila bio glavnim javnim jezikom Katoličke crkve, misnih propovjedi i mnogih crkvenih izdanja (slično kao sve dosad arabski jezik u islamu). Nakon toga odnedavna u katolicizmu latinski doduše više nije službeno obvezatan, - ali je ipak uz domaće jezike opet dopušten kao misni jezik (osobito za svečane prigode i veće blagdane). Takodjer je i dalje latinski službeni državni jezik Vatikana, gdje su npr. razni formulari i ulični nadpisi većinom dvojezični latinski + talianski, a povrh toga su sve službene papinske enciklike pri obraćanju Katoličke crkve svietu i dalje na latinskomu.

Latinska botanika

Za razliku od inih prirodnih i primjenjenih struka gdje je dosad često očuvano tek latinsko nazivlje - ali se inače u praksi govori i piše suvremenim svjetskim jezicima (najviše engleski), uz katolički Vatikan je medjunarodna botanika sve do dandanas tvrdokorno ostala drugim javnim područjem gdje je dosad latinski jezik obvezatan. Zato i sada u 21. st. službene javne objave novih izvornih odkrića iz botanike npr. novonadjenih vrsta bilja, bezuvjetno moraju biti na latinskom jeziku (ili najmanje bar uz pridodani latinski Compendium ili Synopsis) s jasnim navodom originalnih novosti: čak u Kini, Indiji, Rusiji itd. (o čemu popularno-polupismeni wikipedisti većinom pojma nemaju).

U protivnom se modernistička objava samo na suvremenom jeziku (npr. engleski) službeno smatra tek nestručno-popularnim piskaranjem, pa se odbija medjunarodno citiranje toga - doklegod nije na latinskom i registrirani auktor odkrića je tek onaj koji to latinski objavi. Zato se sve do 2. svj. rata na tim kongresima većinom govorilo latinski i bar glavne botaničke monografije i časopisi često su bili na latinskomu, pa i danas u svietu godišnje izlaze na stotine botaničkih članaka ili popratnih sinopsisa na latinskom jeziku. Stoga je danas popularno patentiranje na engleskom novih odkrića u medjunarodnoj botanici bezvriedno i nevažeće izvan Amerike.

Ine neslužbene uporabe

Izim gornje dvije javno-službene uporabe do danas (najviše u crkvi i botanici), latinski jezik se sada u zapadnom svijetu još rabi i kroz više neslužbenih tijela, npr. EU-pravnici, pa udruga 'Nova Roma', itd.:

Udruga europskih pravnika iz EUnije već više godina nastoji ostvariti ideju kako bi latinski uz ine europske jezike, takodjer postao službenim jezikom Europske Unije (a neslužbeno možda i glavnim ?), o čemu dosad još nije donesena konačna odluka.
Novija medjunarodna udruga "Nova Roma" kao posebna kulturna manjina sa sjedištem u Americi, već okuplja više stotina dragovoljaca na svijetu, koji se obvezuju na svakodnevnu uporabu latinskog jezika u praktičnom životu i pisanju, uz latinizirana osobna imena i prezimena.

Novi budući trendovi

U pretežno anglofilnim, sjeverozapadnim zemljama (izim botanike i Vatikana) je latinski danas prosječno ipak u postupnom padu s mogućim regionalnim izgledom budućeg odumiranja u korist svenazočnog (amero)engleskog. Medjutim ovo ipak nije opći svjetski trend (kako ga promiču zapadnjaci i Wikipedia), jer baš naprotiv danas drugdje izvan tog anglozapadnog kruga, učenje i uporaba donedavna slabo poznatog latinskoga sve više rastu unatoč svenazočnom engleskom, osobito u prekomorskim zemljama i izvaneuropskim uljudbama gdje ga idejno iz oporbe svenazočnom engleskom, ipak sve više smatraju najprihvatljivijim neutralnim svjetskim jezikom iz europske uljudbe.

Taj noviji relativni porast interesa za učenje i uporabu latinskoga je danas osobito značajan u najvećim miliardskim zemljama kao što su Kina, Indija i Brazil. Dok se npr. u iztočnoj Aziji ranije u egzaktnim strukama rabio pretežno domaći jezik (npr. kineski, japanski i sl.), pa u 19. st. više njemački i u 20. st. najviše engleski, danas je i tamo povećana znanstvena uporaba latiniziranog strukovnog nazivlja. To je sada najviše izraženo u azijskom i južnoameričkom prirodoslovlju (osobito u botanici) gdje su novije objave važnijih odkrića uglavnom dosljedno na latinskomu posebno u Rusiji, Kini, Indiji i većini zemalja Latinske Amerike. - Nasuprot ostalima sjeverni Amerikanci to uporno ali neuspješno pokušavaju potisnuti svojim patentiranjem na (amero)engleskom - što ostali izvanengleski svijet uglavnom znanstveno ne prihvaća i odbacuje.

Polulatinski dialekti

Izvan klasičnoga antičkog i tradicijskoga srednjovjekog latinskog jezika koji se uglavnom bitno ne razlikuju izim manje u izgovoru, kasnije su do danas nastala bar 3 novija polulatinska dialekta: italolatinski na prijelazu u talianski, frankolatinski na prijelazu u francuski, pa najnoviji jako izkrivljeni anglolatinski ('Anglatin') kao nedavni hibridni pidgin tj. mješavima s ameroengleskim.

Italolatinski

Italolatinski je od ta tri gramatički razmjerno bliži izvornomu latinskom, ali se izdvaja dosta različitim izgovorom uglavnom po fonetici današnjega talianskog uz obilje palatala nepostojećih u latinskomu:

Konsonant c ispred e, i, y, ae, oe izgovara se kao Č (ili Ć): cena čena, cito čito, Cyrus čirus, caedo čedo, coepi čepi.
Konsonant g u toj poziciji izgovara se kao Dž (ili Đ): gena džena, magis madžis, gyrus džirus, Gaetulus džetulus, lagoena ladžena.
Grupa sc u toj poziciji izgovara se kao Š: scelus šelus, scire šire, Scyrus širus, scaena šena.
Grupa gn izgovara se kao Nj: magnus manjus, gignere džinjere.
Konsonant h ne izgovara se: homo omo, habere abere.

Frankolatinski

To je francusko-latinski prijelaz analogan italolatinskom, koji gramatički još većinom pripada u latinski okvir, ali mu je izgovor i stil pretežno kao francuski.

Novi Anglatin pidgin

Anglizirani polulatinski (Anglatin pidgin): To je noviji i većinom umjetni internetni polulatinski, kakav se većinom dobiva automatskim prijevodima (npr. preko Google-prevoditelja): većinom je samo po rječniku slično latinskom, ali po sintaksi, stilu i dijelom gramatički je bliži (amero)engleskomu. Tipski primjer toga je tzv. Vicipaedia Latina, gdje su samo malobrojne službene stranice od administratora uglavnom bliske srednjovjekom latinskom, dok je ogromna većina ostalih tekstova tek hibridni Anglatin pidgin, koji je poznavaocima latinskog iz kontinentalne Europe većinom nerazumljiv, pa je to zapravo novi i posebni romanski polujezik izvan latinskoga. Njegove su glavne razdvojnice od pravoga latinskog:

Mnoge zajedničke romanske riječi imaju jako izmjenjen ili obratno-izvrnut smisao (kao slične američke).
Većina rečenica imaju izvrnut redoslijed riječi bez završnog glagola koji je naprijed.
Pridjevi su većinom ispred pripadne imenice umjesto kao normalno latinski iza nje.
Nepregledne interpunkcije su često nelatinske i neromanske, s mnoštvom suvišnih zareza i novim znakom (;) nepostojećim u tradicijskom latinskomu, ni u većini romanskih jezika.

Latinizmi u Europi

Od raznolikih europskih jezika, izrazito najviše latinizama dakako sadrže romanski jezici u jugozapadnoj Europi, jer su se ovi i razvili iz latinskoga. Medju inim neromanskim jezicima još razmjerno mnogo latinizama sadrže osobito engleski i hrvatski. Izvorni starohrvatski je medju slavenskim jezicima donedavna bio razmjerno najbogatiji po brojnim latinizmima, ali su ovi nedavno u balkaniziranom novohrvatskom vukopisu većinom izbačeni i zamijenjeni podobnim balkanizmima i turcizmima.

Inače medju Slavenima uz najbogatiji hrvatski još obilno sadrže latinizme slovenski, crnogorski i poljski, dok medju južnoslavenskim jezicima razmjerno najmanje latinizama imaju bošnjački i bugarski. Stoga su hrvatsko-bošnjačke razlike uz ino ponajviše u rječniku, gdje pravi hrvatski ima puno više latinizama i neznatno turcizama, dok u bošnjačkomu naprotiv prevladavaju mnogobrojni turcizmi uz malo latinizama.

Latinska gramatika

Romanski jezici (još poznati kao novolatinski jezici) su podskupina italskih jezika koji su se razvili iz dialekata latinskog jezika, tj. iz vulgarnog latinskog (Latina vulgata), kojim su nakon raspada Rimskog Carstva, najviše govorili obični ljudi na prostoru današnje Italije, Francuske, Španjolske, Portugala i Rumunjske, pa su većina riječi u tim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, pa primjerice engleski jezik obiluju latinizmima (latinskim posudjenicama).

Glavne fonetske osobine latinskog jezika su: gubljenje kratkih vokala u srednjim slogovima, monoftongizacija diftonga (incido : caedo), pojednostavljenje suglasničkih grupa (locus < stlocus). Morfološke crte: gubljenje duala, optativa (optativ se slio s konjunktivom), aorista i medija. U sintaksi: subordinacija, hipotaksa, tj. zavisne rečenice se podredjuju glavnoj rečenici, slaganje vremena, rečenična intonacija se odlikuje naglašavanjem glagola koji većinom stoji na kraju rečenice. U leksiku ima dosta posudjenih riječi iz inih italskih jezika i iz grčkoga, pa manje iz etrurskog i keltskoga.

Pravopis i izgovor

Obično se danas na latinski jezik primjenjuju pravopisne postavke današnjih romanskih jezika, a najvažnija obilježja su:

Velikim slovom počinju vlastita imena ljudi, zemljopisnih pojmova i svi pridjevi izvedeni od njih.
Rečenice kad u obrnutom redu (inverziji) redovito se odvajaju zarezom, a i većina drugih zavisnih rečenica.

Postoje dva načina latinskog izgovora: klasični (antički) i tradicijski (srednjovjeki). Klasičnim izgovorom se čitaju tekstovi koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva u 5. st., a tradicijski uglavnom tekstovi koji su nastali nakon 5.st. po.Kr.

Tradicijski izgovor

ae i oe čitaju se kao e
i se ispred samoglasnika čita kao j
c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k
ch se čita kao h, osim u iznimkama kao Christus [Kristus]
ngu se pred suglasnikom čita kao ngv
ph se čita kao f
qu se čita kao kv
rh se čita kao r
th se čita kao th
s se izmedju samoglasnika čita kao z
ti se pred vokalom i kad je nenaglašen čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada se čita kao ti
x se čita kao ks, a y kao i

Klasični izgovor

Većinom vrijede pravila kao i za tradicijski s manjim iznimkama:

c se uvijek čita kao k (ne c ni ć)
ae se čita kao aj
oe se čita kao oj
s se uvijek čita kao s (ne z ni š)

Latinske imenice

U latinskom jeziku postoji pet deklinacija (sklonidbi):

1. ili a-deklinacija
2. ili o-deklinacija
3. deklinacija, za:
- konsonantske osnove
- i-osnove
4. ili u-deklinacija
5. ili e-deklinacija

Imenice se sklanjaju na sljedeće načine:

u 1., 2., 4., 5. deklinaciji se ukloni karakteristični nastavak za nominativ jednine, pa zatim na tako dobivenu osnovu riječi dodaje ostale padežne nastavke
u trećoj deklinaciji osnova imenice se dobije ako se od genitiva množine odbaci karakterističan nastavak -um, pa se na tu osnovu dodaju nastavci. Npr. servus, -i, m. = rob: Nominativ jednine je servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, pa na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ servo, ... itd.

Latinske imenice se u rječnicima navode u sljedećem obliku: amicus, -i, m. Amicus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (pa po ta dva oblika nedvojbeno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može biti m. (masculinum - muški rod), f. (femininum - ženski rod) i n. (neutrum - srednji rod).

1. ili a-deklinacija

Imenice su većinom ženskog roda zbog čega se ova deklinacija još naziva i ženskom deklinacijom. Izuzetci su imenice koje označavaju mušku osobu, npr. agricola, -ae, m. = poljodjelac; pharmaceuta, ae, m. - apotekar, farmaceut j

2. ili o-deklinacija

U drugoj deklinaciji imenice su muškog (masculinum) ili srednjeg roda (neutrum). Muškog su roda one imenice koje u nominativu jednine završavaju na -us (npr. populus) ili -er (npr. paediater), a srednjega one na -um (npr. oppidum).

Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri podgrupe:

I -us (masculinum)
II -er (masculinum)
III -um (neutrum)

Imenice virus (otrov) , vulgus (svjetina) i pelagus (more) srednjeg su roda iako u nominativu jednine završavaju na -us. Kod tih imenica nastavak za akuzativ jednine je -us, tj. jednak nominativu.

-a

padež	jednina	množina
N	-a	-ae
G	-ae	-arum
D	-ae	-is
A	-am	-as
V	-a	-ae
Ab	-a	-is

-us

padež	jednina	množina
N	-us	-i
G	-i	-orum
D	-o	-is
A	-um	-os
V	-e	-i
Ab	-o	-is

-er

padež	jednina	množina
N	-er	-i
G	-i	-orum
D	-o	-is
A	-um	-os
V	-er	-i
Ab	-o	-is

-um

padež	jednina	množina
N	-um	-a
G	-i	-orum
D	-o	-is
A	-um	-a
V	-um	-a
Ab	-o	-is

3. deklinacija

Ovoj deklinaciji pripadaju one imenice kojima osnova završava ili na suglasnik (to su tzv. konsonantske osnove) ili na samoglasnik i (tzv. i-osnove).

Osnova imenica dobije se tako što od genitiva jednine odbacimo karakterističan nastavak, a u trećoj deklinaciji to je -is. U ovoj deklinaciji su zastupljene imenice sva tri roda.

Uobičajeni završetci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su: -or, -oris; -os, -oris; -o, -onis; -es, -itis; -ex, -icis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice ženskog roda obično završavaju na: -io, -ionis; -do, -dinis; -go, -ginis; -as, -atis; -us, -utis; -us, -udis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice srednjeg roda najčešće završavaju na: -en, -inis; -us, -eris; -us, -oris.

I-osnovama pripadaju:

jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu jednine imaju jednak broj slogova, npr. civis, -is, m.
imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više suglasnika, npr. ars, artis, f.
imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -ar, npr. mare, -is, n..

Masculinum, femininum

padež	jednina	množina
N	-∅	-es
G	-is	-(i)um*
D	-i	-ibus
A	-em	-es
V	-∅	-es
Ab	-e	-ibus

* Imenice muškog i ženskog roda i-osnova razlikuju se od imenica muškog i ženskog roda konsonantskih osnova samo u genitivu množine, koji završava na -ium, a ne na -um.

** oblik nominativa u rječniku je posebno označen. primjer: imenica vox, -cis, f.

nominativ: vox; osnova imenice: voc- (dobije se tako što se makne genitivni nastavak -IS)
deklinacija

vox	voces
vocis	vocum
voci	vocibus
vocem	voces
vox	voces
voce	vocibus

Neutrum

padež	jednina	množina
N	Nema	-a*
G	-is	-um*
D	-i	-ibus
A	Nema	-a*
V	Nema	-a*
Ab	-e*	-ibus

Imenice srednjeg roda i-osnova imaju u ablativu jednine -i (a ne -e), u genitivu množine -ium (a ne -um), a u nominativu, akuzativu i vokativu množine završavaju na -ia (a ne na -a):

4. ili u-deklinacija

U genitivu jednine imenice ove deklinacije završavaju na -us. U nominativu jednine imenice muškog roda završavaju na -us, a srednjeg na -u. Imenice ženskog roda u ovoj su deklinaciji rijetke. Primjeri: cantus, -us, m. - pjesma; manus, -us, f. - ruka, šaka; genu, -us, n. - koljeno.

Masculinum, femininum

padež	jednina	množina
N	-us	-us
G	-us	-uum
D	-ui	-ibus
A	-um	-us
V	-us	-us
Ab	-u	-ibus

Neutrum

padež	jednina	množina
N	-u	-ua
G	-us	-uum
D	-u	-ibus
A	-u	-ua
V	-u	-ua
Ab	-u	-ibus

5. ili e-deklinacija

Imenice ove deklinacije pretežno su ženskog roda, jedino su dies,ei,m dan i meridies,ei,m podne muškoga roda, imenica dies može biti i ženskog roda kada znači odredjeni rok. Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže. Samo dies i res stvar imaju potpunu množinu, a neke imenice imaju samo n,a,v množine.

padež	jednina	množina
N	-es	-es
G	-ei	-erum
D	-ei	-ebus
A	-em	-es
V	-es	-es
Ab	-e	-ebus

Latinski glagoli

Glagoli se u latinskomu konjugiraju i upravo su po načinu konjugacije podijeljeni na 5 grupa:

I-a konjugacija -āre
II-e konjugacija -ēre
III-konsonantska konjugacija -ĕre
III-io konjugacija -ĕre *
IV-i konjugacija -īre

Isto tako latinski glagoli kao i hrvatski imaju prošla, sadašnje i buduća vremena, ali i načine i stanja. No glagoli se kao i latinske imenice, predstavljaju tako što se napiše u 1. licu sg., broj konjugacije (arapskim, ne rimskim brojem) i značenje. A čita se 1. lice sg., infinitiv i značenje. Infinitiv se tvori tako što se iz zadanog 1. lica sg. makne -O i doda jedan od gore navedenih nastavaka.

npr. amo, 1.= voljeti: čit. amo, amāre, voljeti

lego, 3.= čitati: čit. lego, legĕre, čitati

Glagoli III-io konjugacije se predstavljaju kao glagoli III-kons. (npr. capio, 3.= oteti, zgrabiti (čit. capio, capěre = oteti, zgrabiti), a konjugiraju se po nastavcima za IV-i konjugaciju: capio, capis, capit, capĭmus, capĭtis, capiunt)

Glagol biti

Glagol biti se na latinskom predstavlja sum, esse, fuī gdje:

sum označava 1. lice sg. indikativa prezenta aktivnog (jesam)
esse označava infinitiv (biti)
fuī označava 1. lice sg. indikativa perfekta aktivnog (sam)

Indikativ prezenta aktivnog

lice	jednina	množina
1.	–ō, –m	-mus
2.	-s	-tis
3.	-t	-nt

Ovi nastavci se dodaju na prezentsku osnovu koja se dobije tako što se u I-a, II-e i IV-i konjugaciji u infinitivu makne nastavak -re, a u III-kons. i III-io se miče cijeli -ĕre.

U III-kons. konjugaciji izmedju prezentske osnove i nastavaka umeću se još tematski vokali:

-i- (u 2. i 3. licu jednine te u 1. i 2. licu množine)
-u- (u 3. licu množine)

npr. lego, 3.=čitati

       • lego
       • legis
       • legit
      
       • legĭmus
       • legĭtis
       • legunt

U III-io i IV-i konjugaciji izmedju prezentske osnove i nastavaka takodjer se dodaju tematski vokali:

-u- (u 3. licu množine)

npr. capio, 3.=oteti, zgrabiti, uzeti | punio, 4.=kazniti

       • capio    ||  punio
       • capis    ||  punis
       • capit    ||  punit
      
       • capĭmus  ||  punimus
       • capĭtis  ||  punitis
       • capiunt  ||  puniunt

lice	jednina	množina
	Glagol biti
1.	sŭm	sŭmus
2.	ĕs	estis
3.	est	sunt

Imperativ I.

lice	I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
2. sg.	-ø	-ø	-ø	-ø	-ø
2. pl.	-tĕ	-tĕ	-tĕ	-itĕ	-itĕ

Imperativ I. je blaži zapovjedni način, koristi se u književnim djelima. U imperativu I. latinskoga jezika postoje samo 2 lica: 2. lice jednine (singulara/sg.) i 2. lice množine (plurala/pl.). Imperativ I. tvori se na sljedeći način:

Singular
- U I-a, II-e i IV-i konjugaciji 2. lice sg. jednako je prezentskoj osnovi [npr. amā! (voli!) | habē! (imaj!) | punī! (kazni!)]
- U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĕ [npr. legĕ! (čitaj!) | fugĕ! (bježi!)]

Plural
- U I-a, II-e i IV-i konjugaciji na 2. lice sg. dodaje se nastavak -tĕ [npr. amātĕ! (volite!) | habētĕ! (imajte!) | punītĕ! (kaznite!)]
- U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĭ- pa nastavak -tĕ [npr. legĭtĕ! (čitajte!) | fugĭtĕ! (bježite!)]

lice	jednina	množina
	Glagol biti
2.	es	este

Indikativ imperfekta aktivnog

lice	jednina	množina
1.	-bam	-bamus
2.	-bas	-batis
3.	-bat	-bant

Indikativ imperfekta aktivnog tvori se na isti način kao i indikativ prezenta aktivnog, samo s inim nastavcima. Kroz sve konjugacije ovi nastavci izgledaju ovako:

I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
-abam	-ebam	-ebam	-iebam	-iebam

npr.      amo, 1.     lego, 3.     punio, 4.
   1. sg. amabam      legebam      puniebam
   2. sg. amabas      legebas      puniebas
           ...          ...          ...

lice	jednina	množina
	Glagol biti
1.	eram	eramus
2.	eras	eratis
3.	erat	erant

Imperativ II.

Imperativ II. se rabi u službenim spisima i dokumentima, a postoje četiri lica: 2. sg., 3. sg., 2. pl. i 3. pl.

lice	I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
2. sg.	-to	-to	-ito	-to	-to
3. sg.	-to	-to	-ito	-to	-to
2. pl.	-tote	-tote	-itote	-tote	-tote
3. pl.	-nto	-nto	-unto	-unto	-unto

npr.      amo, 1.           capio, 3.
   2.sg.  amato             capito
   3.sg.  amato             capito

   2.pl.  amatote           capitote
   3.pl.  amanto            capiunto

lice	jednina	množina
	Glagol biti
2.	esto	estote
3.	esto	sunto

Latinski pridjevi

Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine:

pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu) odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"

pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u nominativu jednine. Tako postoje:
- pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre - pritom je celeber oblik za nominativ jednine muškog roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris.
- pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod. Primjer: omnis, -e - pritom je omnis oblik za nominativ jednine muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: omnis.
- pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis - pri čemu je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacis genitiv jednine za sva tri roda.

Deklinacija pridjeva

Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija. Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se:

Singular

N -er,-ris,-re;-is,-e;različito;
G -is
D -i
A -em (m,f); =N (n)
V = N
AB -i

Plural

n -es(m,f);-ia(n)
g -ium
d -ibus
ak = n
v = n
ab -ibus

Latinske zamjenice

Zamjenice se djele na:

osobne
posvojne
povratne
pokazne
upitne
odnosne
neodredjene

Zamjenice za prva lica nemaju vokativ.

Osobne (lične) zamjenice

U latinskomu postoje osobne zamjenice za 1. i 2. lice sg. i pl., a treća lica se nadomještaju pokaznom zamjenicom.

	Prvo lice		Drugo lice
	ego, meī ja m. i f.	nōs, nostrum mi m. i f.	tū, tuī ti m. i f.	vōs, vestrum vi m. i f.
	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	ego	nōs	tū	vōs
Genitiv	meī	nostrī ili nostrum¹	tuī	vestrī ili vestrum¹
Dativ	mihi	nōbīs	tibi	vōbīs
Akuzativ	mē	nōs	tē	vōs
Vokativ	-	-	-	-
Ablativ	(a) me\mecum (cum me)	(a) nōbīs\nobiscum (cum nobis)	(a) tē\tecum (cum te)	(a) vōbīs\vobiscum (cum vobis)

¹—oblici nostrum i vestrum koriste se samo u značenju «od nas», to jest «od vas»

Upitna zamjenica

Upitna zamjenica »tko?, što?« u latinskom jeziku glasi quĭs?, quĭd? i ima, kao i u hrvatskom jeziku samo jedninu.

padež	za živo	za neživo
Nominativ	quĭs	quĭd
Genitiv	cūius	cūius
Dativ	cui	cui
Akuzativ	quĕm	quĭd
Vokativ	-	-
Ablativ	quō	quō

Povratna zamjenica

Povratna zamjenica u latinskom jeziku ima samo jedninu i nema nominativ i vokativ.

Nominativ	-
Genitiv	sui
Dativ	sibi
Akuzativ	sē
Vokativ	-
Ablativ	sē\secum (cum se)

Odnosne zamjenice

	quī, quae, quod koji, koja, koje
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	quī	quī	quae	quae	quod	quae
Genitiv	cūius¹	quōrum¹	cūius¹	quārum¹	cūius¹	quōrum¹
Dativ	cui	quibus	cui	quibus	cui	quibus
Akuzativ	quem	quōs	quam	quās	quod	quae
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	quō	quibus	quā	quibus	quō	quibus

¹—oblici genitiva jednine i množine nerijetko imaju posvojno značenje čiji, čija, čije

Pokazne zamjenice

Pokazne zamjenice u latinskom jeziku su sljedeće:

hĭc, haec, hŏc ovaj, ova, ovo
iste, ista, istud taj, ta, to
ille, illa, illud onaj, ona, ono
ĭs, ea, ĭd on(aj), ona, ono
īdem, eădem, ĭdem isti, ista, isto
ipse, ipsa, ipsum sâm, sama, samo

Pokazne zamjenice u svojoj deklinaciji pokazuju neke osobitosti: genitiv i dativ singulara, pa dativ i ablativ plurala imaju iste oblike za sva tri roda, u genitivu singulara imaju nastavak -ius a u dativu -i.

	*hĭc, haec, hŏc*
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	hĭc	hī	haec	hae	hŏc	haec
Genitiv	hūius	hōrum	hūius	hārum	hūius	hōrum
Dativ	huic	hīs	huic	hīs	huic	hīs
Akuzativ	hunc	hōs	hanc	hās	hoc	haec
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	hōc	hīs	hāc	hīs	hōc	hīs

	*iste, ista, istud*
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	iste	istī	ista	istae	istud	istă
Genitiv	istīus	istōrum	istīus	istārum	istīus	istōrum
Dativ	istī	istīs	istī	istīs	istī	istīs
Akuzativ	istum	istōs	istam	istās	istud	istă
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	istō	istīs	istā	istīs	istō	istīs

	*ille, illa, illud*
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	ille	illī	illa	illae	illud	illă
Genitiv	illīus	illōrum	illīus	illārum	illīus	illōrum
Dativ	illī	illīs	illī	illīs	illī	illīs
Akuzativ	illum	illōs	illam	illās	illud	illă
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	illō	illīs	illā	illīs	illō	illīs

	*ĭs, ea, ĭd*
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	ĭs	ii(ei)	ea	eae	ĭd	ea
Genitiv	ēius	eōrum	ēius	eārum	ēius	eōrum
Dativ	ei	eis(iis)	ei	eis(iis)	ei	eis(iis)
Akuzativ	eum	eos	eam	eas	ĭd	ea
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	eō	eis(iis)	eā	eis(iis)	eō	eis(iis)

	*īdem, eădem, ĭdem¹*
	m.		f.		n.
	Singular	Plural	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	īdem	īdem	eădem	eaedem	ĭdem	eădem
Genitiv	eiusdem	eorundem	eiusdem	earundem	eiusdem	eorundem
Dativ	eĭdem	eisdem(īsdem)	eĭdem	eisdem(īsdem)	eĭdem	eisdem(īsdem)
Akuzativ	eundem	eosdem	eandem	easdem	ĭdem	eadem
Vokativ	-	-	-	-	-	-
Ablativ	eōdem	eisdem(īsdem)	eādem	eisdem(īsdem)	eōdem	eisdem(īsdem)

¹—na isti se način deklinira i zamjenica ipse, ipsa, ipsum

Glagolske imenice

Supin

U latinskomu postoje dva oblika supina. Nastali su od akuzativa i dativa ili ablativa glagolske imenice četvrte deklinacije. Oblik u akuzativu je četvrti osnovni dio glagola koji se navodi u rječniku (od gl. amo, 1. amavi,amatum: amatum je supin), po obliku je jednak akuzativu jednine srednjeg roda participa perfekta pasivnog, dakle završava na -um.

Supin se rabi samo s glagolima gibanja i označava namjeru, prevodi se infinitivom ili namjernom rečenicom (da pobjedi, da ...). Na primjer, "Gladiatores adfuerunt pugnatum" na latinskom znači: "Gladiatori su došli boriti se" ili "Gladijatori su došli da se bore" ili "I dormitum!" znači "Idi spavati".

Drugi oblik supina se koristi s pridjevima i nekim izrazima s glagolom esse (fas est, nefas est...). Nastao je od dativa svrhe dativus finalis ili od ablativa obzira (odgovara na pitanje: s obzirom na što).

Najjednostavnije rečeno, tvori se tako što od supina na -um odbacimo završno -m i produljimo "u". Prevodi se infinitivom.

Primjeri: "Multae res faciles sunt dictu, difficiles sunt factu". (dictu i factu su supini)-"Mnoge stvari su lagane za reći, a teške su za napraviti.". "Horribile visu est"-" Strašno (je) za vidjeti".

Latinski brojevi

Neki brojevi se dekliniraju, a ini ne. Dekliniraju se: 1,2,3,200,300,400,500,600,700,800,900,2000,3000,...(tisućice). Ostali brojevi se ne dekliniraju.

padež	1	2	3
N/n	unus, una, unum	duo, duae, duo	tres, tria
G/g	unius	duorum, duarum, duorum	trium
D/d	uni	duobus, duabus, duobus	tribus
A/a	unum, unam, unum	duo(s), duas, duo	tres, tria
AB/ab	uno, una, uno	duobus, duabus, duobus	tribus

Latinski u Hrvatskoj

Od doselidbe tj. nakon 8. st. pa sve do godine 1847., latinski kao tisućljetni medjunarodni jezik je u Hrvatskoj kroz punih 12 stoljeća bio prvim ili bar drugim javnim jezikom uzastopnih vlada, državne uprave i školstva. Posljedica toga je što je medju svim inim slavenskim jezicima, baš hrvatski bio razmjerno najviše romaniziran uz najveći udjel asimiliranih latinizama u hrvatskim tekstovima već od prvih naših zapisa pa do 19. st, - tj. analogno kao npr. rumunjski koji se uz ino od ostalih romanskih jezika posebno razlikuje po izrazito velikom udjelu asimiliranih slavizama. Kasnije pod jugo-unitarizmom u 20. st., uz izvorne kroatizme su upravo ti obilni europski latinizmi bili ukinuti i redom izbacivani iz javnog jezika u Hrvatskoj, pa nasilno zamjenjeni novonametnutim balkanizmima, turcizmima i srbizmima kako bi balkanizirani novohrvatski postao što bližim i sličnijim 'bratskomu' srbianskom.

Ta obilna uporaba latinskoga u Hrvatskoj je nastavljena i kroz novi vijek u trojedinoj Banovini Hrvatskoj, ne samo zbog tradicije nego iz vrlo praktične potrebe, jer je stoljećima pod jačim političko-gospodarskim i kulturno-jezičnim pritiscima susjedne Austrije, Magjarske i Italije, medjunarodni latinski u našoj službenoj uporabi dobro poslužio kao zaštitna bariera protiv njihove asimilacie. Stoga je sve do 1847., npr. Hrvatski Sabor uglavnom javno zasjedao na latinskomu, hrvatski banski zakoni su tiskani latinski, u našim školama se većina predmeta učila na latinskom, pa su oni što bar ne razumiju latinski tada smatrani funkcionalno nepismenima i neobrazovanim. Iako je to danas malo čudno, normalno je i logično što su onda naše prve novine "Ephemerides Zagrabienses" izlazile upravo na latinskom jeziku, jer dotad većinom nije bilo pismenih koji ne znaju medjunarodni latinski. Zbog svega toga je Hrvatska uz Vatikan bila druga zemlja u svjetu gdje se latinski jezik razmjerno najduže rabio i sve donedavna ostavio duboke uljudbene tragove (koji su tu danas dijelom nasilno izkorjenjeni).

Naša zatorba latinskog

Odmah po ukidanju službeno-javnoga latinskog u Hrvatskoj od 1847., već 1850. ubrzo slijedi unitarni 'Bečki dogovor' 1850. o budućemu srbohrvatskom jugojeziku uz prietnje napuštanja i ukinuća izvornoga starohrvatskog: Ovo se i ostvarilo od 1918., kada Hrvatska podvalom dolazi pod SHS-Jugoslaviju, gdje je po bečkim smjernicama raniji izvorno-hrvatski jezik postupno ukinut, izbačen niz javne uporabe i praktički zabranjen. Tada su uz osobite slavenohrvatske riječi, iz hrvatske javnosti masovno pometeni svi stoljećima asimilirani brojni hrvatski latinizmi kojih nemaju 'bratski' Srbi, pa su nam umjesto tih civiliziranih europeizama u zamjenu vukovci podvalili i nametnuli čobanske balkanizme, turcizme, srbizme i ine neeuropske barbarizme.

Po tomu su odnedavna Hrvati iztrgnuti iz ranije tisućljetnog europskog okružja, pa sada kulturno zarobljeni u znatno primitivniji Balkanski Sprachbund sa sličnim balkaniziranim jezikom, turkoidnom kuhinjom i 'narodnjačkim' cajkama i pjevaljkama (o tomu pobliže: Balkanizacija Hrvatske). Nakon Titinoga državnog udara i političkog prevrata u Hrvatskoj 1971./72., "najzaslužniji" za ovu protueuropsko-balkansku usmjerbu je bio naš zloglasni crveni ministar Stipe Šuvar, kao partijski sekretar za tzv. kulturu koji je ne samo dugoročno uništio sve hrvatsko školstvo, nego je većinom izbacio naše tisućljetne tradicie učenja latinskog uz ukinuće u hrvatskoj javnosti većine nepodobnih europskih latinizama i njihovu masovnu zamjenu jugo-balkanizmima.

Pored te nasilne jugo-balkanizacije i Šuvarova protulatinskog pogroma iz 20. stoljeća u matičnoj Hrvatskoj, noviji sve jači problem su sada i povećane doselidbe drugačijih Hrvata iz BiH zbog njihova odrastanja pretežno u ozračju turkoislamske kulture i naobrazbe u tamošnjim srbobalkanskim školama. Zato pismeni Hrvati odande pa čak i dio svećenstva (osobito fratri), iako se formalno izjašnjuju rimokatolicima, o romanskoj uljudbi i latinskom jeziku većinom znaju malo ili skoro ništa, - pa iz tog neznanja često pokazuju apriornu odbojnost od romano-latinske tematike (dok istodobno govore turko-balkanizme, slušaju cajke i uživaju u turskoj hrani). Koliko je ta kulturna degradacija pismenih Hrvata iz BiH već zabrinjavajuća, dokazuje znakovita činjenica što o susjednoj romanskoj kulturi i latinskom jeziku svoga kršćanstva nerijetko znaju čak manje negoli npr. nekršćanski intelektualci iz Kine ili Indije ...

Starohrvatski i latinski

Klasični izvornohrvatski ili starohrvatski do god. 1890. tj. prije Vukove balkanizacije u Jugoslaviji je od stranih posudjenica sadržavao izrazito najviše romanizama, koji nisu bili obilni samo u primorskoj čakavici, nego dijelom takodjer i u kajkavici i šćakavskoj ikavici najviše zato, što je i sam latinski kroz cijelo tisućljeće sve do godine 1847. bio službeno-javnim jezikom hrvatske Banovine, Sabora, sudova, zakona, škola i crkvenih misa. Jedino kod katoličkih novoštokavaca u Bosni je već ranije bilo manje romanizama, jer su pod Turcima oni srednjovjeki naknadno potisnuti brojnim turcizmima, srbizmima, balkanizmima i inim afroazijskim barbarizmima.

Rani poluslavenski Prahrvati u kasnoj antici uz obale Azova i Crnog mora su najvjerojatnije još imali razmjerno malo klasičnih latinizama, jer iz dostupnih pokazatelja kao Tanajske ploče, pa Orosius Presbyter 430., Zacharias Rhetor 559. i ini slični, razvidno je kako su se ovi rani europski Hrvati uglavnom razvijali u istočnijem ozračju helenističke uljudbe, pretežno izvan ozemlja Rimskog carstva. Zato jača romanizacija hrvatske uljudbe uz asimilaciju brojnih srednjovjekih latinizama kod Hrvata počinje osobito nakon doselidbe u sadanju dopmovinu tj. najviše od stoljeća VII., kada su na to utjecala bar 3 glavna uzroka: pokrštenuje, starosjedioci i asimilacia starodalmatskog jezika.

Vjerski utjecaj: S pokrštenjem i prihvatom katoličke inačice kršćanstva je počeo manjeviše snažan latinski uljudbeni utjecaj na Hrvate uz brojne srednjovjeke latinizme asimilirane preko Katoličke crkve, koji je trajao sve do 2. Vatikanskog koncila tj. kroz punih 13 stoljeća uzastopno.

Preko starosjedilaca: Protivno idejnim naklapanjima dogmatskih jugoslavista u 20. st. o navodno "čistom slavenstvu" svih Hrvata, novije objektivno-neutralne biogenetske analize hrvatskog pučanstva već nedvojbeno dokazuju, kako najviše 1/4 do 1/3 ili 27-32% muških Hrvata po očinskoj lozi (Y-kromosom) imaju pravi slavenski iskon (R1a / Eu19), dok po očinskoj lozi čak 2/5 do 1/2 ili 38 - 46% muških imamo autohtono podrijetlo iz starosjedilaca (I-2 / Eu7). Dapače kod ženskih Hrvatica po majčinskoj lozi (mitohondri) su ta autohtonost i naše neslavenstvo još puno izraženiji: jedva 1/10 Hrvatica sadrže slavenske mitohondre, a čak njih 7/8 imaju autohtone mitohondre domaćih starosjedilica. Kako su nedvojbeno kao i drugdje, majke najvažnije za dječji odgoj i prijenos izvornoga materinskog jezika, to su pretežno autohtone romanizirane pramajke starosjedilaca bile iznimno važne u ranom oblikovanju srednjovjekoga starohrvatskog jezika.

Starodalmatski jezik: Nakon propasti zapadnorimskog carstva, već od ranog srednjovjekovlja se kod nas po primorju i otocima iz pokvarenoga vulgarno-latinskog razvija najprije raniji istočnojadranski dialekt latinskoga i zatim posebni romanski Starodalmatski jezik, koji je po dostupnim značajkama bio približno izmedju novijega talianskog i rumunjskoga. Po malobrojnim zapisima i obilju asimiliranih tragova u današnjim govorima, taj srednjovjeki starodalmatski s raznim lokalnim dialektima se najviše govorio na jadranskim otocima, pa u primorskim gradovima, ali i kod zabitnih srednjovjekih pastira po jugozapadnim primorskim Dinaridima (osobito Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje). Priblžno do 14. st. se takav starodalmatski bar dijelom govorio npr. u Zadru, Dubrovniku, na Korčuli, Visu i Rabu, a najduže sve do 19. st. u gradu Krku.

Zato je logično što je istodobno zbog katoličanstva i službenoga latinskog do 1847., pa još obilja romanskih starosjedilaca i asimiliranoga starodalmatskog jezika, klasični izvornohrvatski sve do 1890. bio razmjerno najjače romaniziran medju svim slavenskim jezicima tj. s najviše asimiliranih romanizama: Upravo je to uz ine razlike bila jedna od glavnih i ključnih posebnih značajki klasičnoga izvornohrvatskog jezika spram svih inih Slavena, - izim tek donekle susjednoga slovenskog i crnogorskog koji su takodjer nastali na ranijem ozemlju Rimskog carstva i u susjedstvu romanskih jezika (zato ovi isto sadrže dosta romanizama, - ali puno manje od klasičnoga izvornohrvatskog). Po toj obilnoj romaniziranosti u kontekstu slavenske podloge je klasični izvornohrvatski slična obratna analogia od rumunjskog jezika, koji je spram svih inih romanskih jezika specifičan upravo po najvećem obilju asimiliranih slavizama zbog okolnoga slavenskog okružja. U 20. st. pod Jugoslavijom je taj klasični izvornohrvatski ukinut i zabranjen, a u novonametnutomu lažnohrvatskom "standardu" su zbog Vukove balkanizacije, većinu tih već dugo asimiliranih hrvatskih romanizama jugoslavenski vukovci izbacili i zamijenili "ubavim i milozvučnim" balkanizmima, srbizmima, turcizmima i inim afroazijskim barbarizmima - čime je tzv. novohrvatski standard 'uškopljen' do neprepoznatljivosti u novijemu srbohrvatskom konglomeratu.

Naši izravni latinizmi

Veliki dio do danas rabljenih latinizama u hrvatskom jeziku su ustvari zajednički klasični europeizmi koji su asimilirani u nizu raznih europskih i dijelom još inih jezika. Takve su Hrvati često preuzeli preko susjednih većih jezika, često posredstvom njemačkoga i talianskog, a rjedje francuskog i tek u najnovije doba iz engleskog - gdje anglo-latinizmi imaju jače izmjenjen oblik, izgovor i često promijenjeno značenje (pa se kvari ranije izvorno hrvatsko značenje iz latinskog). Primjeri tih izmjenjenih novih anglolatinizama su: spatium (latin. obujam, veličina / engl. space: svemir, prostor), lat. area (radilište, igralište / eng. područje, protezanje), lat. clima (nagib, strana svijeta / eng. climate: podneblje, ozračje), lat. natio (narod, pučanstvo / eng. nation: ozemlje, državljanstvo), lat. character (svojstvo, narav / eng. znak, slovo), lat. largus (širok, obilan / eng. large: velik, krupan); late (= opširno, detaljno / eng. kasno, nedavno); lat. eventualis (moguć, očekivan / eng. eventual: stvaran, učinjen); virtualis (prividan, zamišljen / eng. virtual: ostvaren, praktičan), ...etc.

Dalmatski latinizmi

Drugi značajan dio izravnih latinizama u hrvatskomu su oni koje smo preuzeli odmah iz srednjovjekog latiniteta baštinjenog na hrvatskom ozemlju, a toga ima osobito u primorskim govorima (pretežno čakavskim) uz Jadran. Pritom je prijelazni posrednik često bio domaći romanski ili starodalmatski jezik iz naših srednjovjekih obala i otoka, koji je dosad formalno izumro ali je zapravo velikim dijelom slaviziran i asimiliran u našoj čakavici. Takvi se izravni domaći latinizmi kod nas najbolje prepoznaju po tomu, što su (izim slavenskog završetka) inače ostali sličnijima izvornomu latinskom negoli u većini inih romanskih jezika npr. talianskoga:

lat. bucca > čakav. bùka / talij. bocca = tjesnac, moreuz
lat. fibra > čakav. fîbra / tal. febbre = groznica
lat. floccus > čakav. flòk / tal. fiocco = pramčano jedro
lat. fundamentum > čakav. fundamênt / tal. fondamento = temelj, podloga
lat. lapis > čakav. lâpiš / tal. lapide = olovka, pisalica
lat. liber > čakav. lîbar / tal. libro = knjiga
lat. officium > čakav. ofîcij / tal. ufficio = služba, ured
lat. piscarius > čakav. piškêra / tal. peschiera = ribnjak, ribogojište
lat. regula > čakav. rêgula / tal. regola = pravilo, propis
lat. reportum > čakav. repôrt / tal. riporto = izvješće, informacija
lat. ruina > čakav. ruîna / tal. rovina = propast, uništenje
lat. ventulus > čakav. vêntula / tal. ventola = lepeza, mahalica
... etc.

Literatura

Klasična gimnazija: Latina et Graeca. (polugodišnji časopis klasičnih jezika), Zagreb.
W. Sidney Allen: Vox Latina, 2. izd., Cambridge 1978.
A. Traina: L'alfabeto e la pronunzia del latino, 3. izd., Bologna 1967.
J.N. Adams: The Regional Diversification of Latin, 200 BC – AD 600. Cambridge University Press, Cambridge 2007.
Jürgen Leonhardt: Latein, Geschichte einer Weltsprache. C. H. Beck, München 2009, ISBN 978-3-406-56898-5
Wilfried Stroh: Latein als Weltsprache. In: Karl-Joachim Hölkeskamp, Elke Stein-Hölkeskamp (Hrsg.): Erinnerungsorte der Antike. Die römische Welt. C. H. Beck, München 2006, S. 185–201.

Vanjske sveze

Vichinfo Latina (interretis encyclopaedia Hellenico-Latina) - Wikinfo na klasičnom latinskom
- Vicipaedia Latina - polulatinska Wikipedia (Anglatin pidgin)
Croatiae auctores Latini
Nuntii Latini — World news in Latin from Finland
Nuntii Latini Italici — News in Latin from Italy, Catania
Lingua Latina Aeterna - from Russia
Septimanae Latinae Europaeae — European Latin Weeks
Colloquia Latina — Latin discussion group in Finnland
Societas Circulorum Latinorum — umbrella group for Latin "Circles" in Seattle and Palermo.
Latin computer terminology — a technical enrichment in modern Latin
Fundatio Melissa - editing Latin periodical Melissa
Subtilia — Latin literary periodical

Poveznice/Ligaturae

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (+ Grammar from Croatian Wikipedia).

Latinski i starohrvatski