Starohrvatski (izvornohrvatski)

Starohrvatski jezik (iskon, razvitak i zatorba izvornohrvatskog jezika), slično: gradišćanski hrvatski, javno-internetni kod: ISO 639 hr-AT, engl. Burgenland Croatian, njem. Burgenlandkroatische Sprache, magj. fehérhorvát nyelv, rusk. Градищанско-хорватский язык.
MOTTO: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." (Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996). I od te izjave se dosad još ništa bitno nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno povjerenstvo vlade za hrvatski jezik ...

To je onaj izvorni i pravi hrvatski jezik kojim u obitelji i privatnom društvu sve do danas još ipak neslužbeno govori pretežna većina katoličkih Hrvata, a služio nam je u ranijim stoljećima i kao službeni javni jezik (izim BiH) u matičnoj Hrvatskoj tj. danas ozemlje Republike Hrvatske, od srednjeg vijeka sve do godine 1890. Zatim do 1918. slijedi par desetljeća jezičnog previranja, kad nam u Hrvatskoj jugo-unitaristi nastoje silom nametnuti novosloženi hibridni srbohrvatski jugojezik (= balkanizirani Vukopis tj. srbojekavski ili zapadnosrpski) kao kulturnu podlogu zbog idućeg stvaranja Jugoslavije tj. sveštokavske Velesrbije. To im je ipak uspjelo nakon 1. svj. rata od 1918. kada je kod nas novi unitarno-hibridni srbohrvatski (srbojekavski) javno nametnut kao službeni jezik u upravi i školama. Odonda je pravi izvorni starohrvatski u našoj javnosti uglavnom ukinut i praktički je zabranjen (izim u obitelji i privatnom društvu), pa se dosad polujavno rabi samo još izvan matične Hrvatske najviše u diaspori, a odnedavna i službeno bar u austrijskom Gradišću (Burgenland), - gdje je zato taj naš izvorni jezik očito različit drugi jezik od kolonialnoga srbojekavskog Vukopisa sve dosad nametnutog u matičnoj Hrvatskoj.

Nakon organizacie Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišćanski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjije kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji odnedavna tamo javno i slobodno govore starohrvatski, - što zbog parazitskih vukovaca ne smiju bar 2.500.000 sličnih materinskih govornika u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati i dalje prisilno glavinjaju kulturno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni i lukavi vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno sitno popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo formalno-vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do 1890. Pa dokle će to tako i hoćemo li ikad već jednom dobiti natrag i u ovoj matičnoj Hrvatskoj konačno ipak naš pravi, izvornohrvatski jezik ?

Sadržaj

1 Abstract
2 Razlike izvorni / jugohrvatski
- 2.1 Sažete razlike slovnica
3 Slavenski kroatizirani dialekti
4 Srednjovjeki ranohrvatski dialekti
5 Indoiranski iskon ikavskih govora
6 Povjestno slojanje čakavice
7 Reliktni ranohrvatski pradialekti
8 Rane sličnosti pradialekata
9 Antički ranohrvatski (logos Horoathon)
10 Prapovjesne preobrazbe (Arheolingvistika)
11 Bibliografija
12 Poveznice
13 Reference

Abstract

Old-Croat language (origins, evolution and eradication of original Croatian): One presents the historical development of the original Croatian language before Yugoslavia, and the abundance of Indo-Iranian archaisms in Croatian rural dialects. These archaic dialects formerly were spoken in larger areas of eastern Adriatic coast, but then by the Turkish invasion they were pressed in the actual residual refugia, and recently they were not studied and are abandoned to extinction. Among the northern Kaykavian dialects of Pannonia, the most abundant Indo-Iranian archaisms are conserved in the Baegnjunska tongue of northern Zagorje county. The southern Chakavian dialects in Adriatic coast and islands include even more Indo-Iranian and some Mesopotamian archaisms within the relict tongues in extinction: Brayska besyda in northern Istra peninsula, Kyrska bešeda at the coastal valley of Vinodol, and the most archaic Gan-Veyan in Krk island - with only 49% Slavic vocabulary and 19% of Pre-Slavic archaisms from the Old Orient. The initial ancient Croatian was an Indo-Iranian tongue of Old Orient, and its slavonizing started from 7th cent. AD, and was completed in 20th cent. in Yugoslavia, where the dogmatic Panslavist 'Vukovians' eliminated and prohibited nearly all Indo-Iranian archaisms in public Croatian: they survived only in some rural dialects, and in Croatian emigration.

Razlike izvorni / jugohrvatski

Izvorni ili klasični starohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, njemački / nizozemski, švedski / norveški, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 14.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike izmedju klasičnoga izvornohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća pravila:

1. U izvornomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "DŽ" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom. Naprotiv - u izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko Dź (Дзь) tj. približno kao "dzj".
6. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
7. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
8. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
9. U izvornohrvatskom se particip sadanji na -êće i -ûće rabi gdjegod je prikladno, umjesto Vukova opisnog "kojakanja" kao u jugogohrvatskom: hrv. mislêći čovjek i sjedêće diete = jugo-Vuk. "čovjek koji misli" i "dijete koje sjedi", ...itd.
10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dugo prešućivano i zanemareno - jer su to ine slovnice iz 2 jezika) npr.:
- 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
- 12b) Nazivi stanovnika: hrv. -an, ženska -anka / srb. -anin, žen. -inja
- 12c) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
- 12d) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka (doktorica / doktorka,...)
- 12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!
- 12f) Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom/putem, mužom/mužem, itd.
- 12g) Muški dativ-lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome
- 12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
- 12i) Glagolske imenice: hrv. -ba, -uće / srb. -enje, -njenje
- 12j) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Sažete razlike slovnica

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas, apelativ mjesto vokativa, particip sadanji mjesto "kojakanja" + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: Dž, ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati.
Vukov balkanski novohrvatski ima: glas/slovo Dž, uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje i kojakanje, vokativ umjesto apelativa, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Slavenski kroatizirani dialekti

Novija poredbena paleolingvistika (npr. Brozović 1970, Mihanović 1971) i osobito Vančik (1997) sve jasnije potvrdjuju da je u današnjoj Hrvatskoj kroz srednji vijek do provale Turaka, čakavica kao javni jezik Kraljevine Hrvatske bila glavni i najrašireniji dialekt većine srednjovjekih Hrvata na cjelovitom prostranstvu hrvatskog ozemlja od rijeke Kupe pa do Boke Kotorske. Uz južno dubrovačko primorje, čakavci su do Turaka obuhvaćali još i zapadne dijelove Bosne oko Une gdje su srednjovjeki tekstovi čakavski, a tu je i sada ostalo čakavsko ime grada Bihaća (na Krku: bihać = vladarski veleposjed), kao i sada posrbljeno ime susjedne planine "Grmeč" iz staroga Garmić zapisanog na ranijim austrijskim kartama (čakavski garma = pećina), itd. Nakon prodora Turaka, tek od 16.st. se ovaj izvorni razpored dialekata mijenja spram sadanje slike, jer se pod Turcima jekavski Vlahi preseljuju iz srednjeg Balkana (Sandjak, Kosovo) spram zapada. Zato i danas štokavskom jekavicom na selima u Bosni i Hrvatskoj većinom govore pravoslavci (posrbljeni Vlahi - Prečani), dok tako govore izvorno na selu samo 7% Hrvata-katolika. Na vremenskom profilu jezičnog slojanja od starohrvatskih pradialekata i glagoljice pa do sadanjega posrbljenog vukopisa se srednjovjeki starohrvatski dosad mijenjao u procesu dekroatizacije i balkanizacije s ovim značajkama:

a) Indoiranski kao i staroslavenski su akcenti većinom na kraju riječi (zadnji ili predzadnji slog), a pod utjecajem balkanskih Vlaha se pomiču prama početku na prvi slog (naglasna balkanizacija).

b) Gube se u hrvatskom ranije izrazite razlike izmedju najdužih i najkraćih naglasaka, ali se povećavaju vlaškobalkanski kontrasti izmedju njihovih silaznih i uzlaznih akcenata.

c) Nestaju ranohrvatski indoarijski glasovi kh, bj, sc, y (= ü), a pridolaze "unjkavi" srboslavenski lj, nj, dj i konačno iz turskoga još i neslavensko "dž".

d) Gube se hrvatski posvojni pridjevi i zamjenjuje ih slavenoruski genitiv.

e) Povratno se i futursko će je prvotno (u pradialektima) bilo spojeno izpred glagola, potom se odvaja i konačno u novoštokavskom vukopisu prebacuje iza glagola.

f) Muški i ženski starohrvatski plurali medjusobno zamjenjuju obratne nastavke -e za -i, a potom u muške plurale ulaze produženi vlaškobalkanski nastavci -ovi i -evi.

g) Nestaju prvobitni gramatički članovi pred imenicama nazočni u starohrvatskim pradialektima.

h) Općenita melodioznost starohrvatskog s jasnim i zvučnim glasovima, potom prijelazi u sadanji unjkavo-šuškavi srboslavenski vukopis.

Geopolitičku i etnokulturnu sudbinu sličnu kao južna (Crvena) Hrvatska, zbog provala Turaka i uz njih masovnog nadiranja jekavskih pravoslavnih Vlaha su još doživjeli i veliki dio Bosne pa i dio srednje Hrvatske. Na svim tim područjima zapadno od rijeke Drine pa do Banovine, Korduna, Like i dalmatinske Zagore, umjesto tada potisnutih šćakavskih ikavaca i južnijih primorskih čakavaca, s Turcima su masovno naseljeni jekavski pravoslavni Vlahi, koji su u novije doba politički posrbljeni zbog stvaranja velike Srbije. Njihov je pretežiti dijalekt Vukova novoštokavska jekavica, kojom na selima u Hrvatskoj izvorno govore uglavnom pravoslavci i tek neznatni udjel od svega 7%-10% katolika-Hrvata oko Slunja, Konjica, Stolca i Cavtata. Svima ostalim gradskim Hrvatima je novoštokavsko-jekavski vukopis nametnut tek u Jugoslaviji kroz školu i javne službe, jer su čak 93 % ostalih nejekavskih Hrvata podrijetlom izvorni ikavci, čakavci ili kajkavci. Dakle je štokavska jekavica prvotno vlaško-balkanski, a ne izvorni hrvatski govor, koji je staroslavenskog podrijetla: Praslavenski ČOTO --> staroslavenski ČTO --> staroštokavski ŠTO --> novoštokavski ŠTA.

Srednjovjeki ranohrvatski dialekti

Nasuprot nametnutomu vukovskom standardu, većina Hrvata izvorno na selima ( 3/5 ) sve do danas još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaledju većinom ikavsko-štakavski, duž primorja i otoka čakavski, a na zapadu dijelom ikavsko-kajkavski, a povrh toga još 1/3 sjevernih Hrvata govore kajkavski, a samo 7-10% u Hrvatskoj su seoski ijekavci. Povrh toga, po zabačenim su brdskim selima u Hrvatskoj očuvani i reliktni, dosad zanemareni pradialekti s najviše predslavenskih indoiranskih tragova u arhaičnom rječniku i gramatičkim oblicima: Takva je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagorje) Baegnjunska prakajkavica uz gornju Bednju i Murlaška besyda oko Glamoča u zapadnoj Bosni, pa Brajska besyda uz Čićariju u sjevernoj Istri, Kyrska bešeda uz gorje Bitoraj iznad Vinodola i najarhaičniji naš poluslavenski pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na otoku Krku, a uz njih još pripadaju arhaični ikavski srednjovjekih iseljenika u Italiji (pokrajine Molise i Furlanija) i Gradišće (Burgenland) u Austriji. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama i ranoiranskoj Avesti) i potom se dalje razvija u primorsko ča i kopneno šća u zaledju pa konačno novije šta, po idućem redoslijedu: CA (otoci -Vede -Avesta) --> ČA (primorje - Dalmacija) --> ŠĆA (Bosna) --> ŠTA (Hercegovina).

Indoiranski iskon ikavskih govora

Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati i Ukrajinci su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (GRALJUK 1997, PAŠČENKO 1998). Medju inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo Iranci i Irci, a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Saraswati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su brojni ikavski oblici u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), dvi (dva), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "šuit" na Krku), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira), ...itd. Takodjer je i u staromu irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie" npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na Krku), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigid (snijeg: snig) itd.- ali su ove i ine stare irsko-hrvatske uzporednice još slabo proučene. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta jugoslavenskim nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.

Svi naši ikavski dialekti uglavnom potječu od kasnoantičke Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) iz Ukrajine (KROCH 1996, MAYOROV 2006)), gdje je ukrajinski jezik sve do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997 i PAŠČENKO 1998). Pri našoj selidbi iz Ukrajine od 6.st., nastaju i prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju karpatsku Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te ranoslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku (KROCH 1996). Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili Crveni Hrvati, preselili su već do 7. st. od Azova i Krima izravno preko Balkana na jugozapad do Jadrana, gdje zaposjedaju Kvarner, Dalmaciju i Hercegovinu s podložnim Ilirima i Slavenima. Tek tada nastupa njihova kasnija slavizacija, ali su do danas kod čakavaca i šćakavskih ikavaca ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i ine etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava masivna slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je tek miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je vukovskom prisilom u Jugoslaviji. Tek nakon turskih prodora, naknadnim miješanjem s doseljenim novoštokavskim Vlahima, nastaju još i mješoviti poluikavsko-štakavski govori u Dalmaciji i Bosni: ŠĆA + ŠTO = ŠTA. Ukratko: ikavci su kod nas uglavnom naknadno slavizirani izkonski Iranohrvati sa Starog iztoka, a ini neikavski štokavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.

Bodulski cakavizam na otocima

Uglavnom na otocima je još razmjerno dobro očuvana posebna bodulska cakavica (što = CA, jat = Y) npr. Cres, Baška, Rab, Lošinj, Susak, Vis, zapadni Hvar i dio Brača, a rjedji su ovi cakavci na kopnenoj obali u Labinu, Rabcu, Bakru, Senju i Trogiru. To je najarhaičniji i još najbolje očuvani naš ranohrvatski govor, koji je u Hrvatskoj razmjerno najbliži ranoarijskim tekstovima iz Aveste. Njezine malobrojne oaze na kopnenoj obali u lukama Bakar, Senj, Trogir i Omiš su već na rubu izumiranja jer ju tamo još rabe uglavnom samo malobrojni starci. Glavne su osobite značajke naše bodulske cakavice: čestica "što" ovdje glasi CA slično kao u Vedama i Avesti, naglas je većinom na kraju riječi tj. na završnom slogu i u višesložnim riječima nikad nije na početku, česti je naglas oteguti akut, jat je često kao preglašeno "y" ( ü ), većinom se izgovara nepostojano "a" (npr. pasi, carv), očuvano je prijelazno "umekšano š" (kao šj) izmedju š i s, pa "umekšano ž" (kao žj) izmedju ž i z, a ć se izgovara umekšano kao "tj". Po Vukovim jugoslavistima, navodno pogrdni naziv Bôduli za hrvatske otočane je tobože prenesen iz neke rase talijanskog psa: Medjutim, iz istočnoperzijske vazalne kraljevine Harauwatya (iranska Hrvatska) u Afganistanu je zabilježeno indoarijsko pleme Bodyul još u ranoarijsko doba, a bodulska čestica "ca" nalazi se takodjer u Avesti i Vedama, pa to upućuje na puno veću starost bodulske cakavice s obiljem predslavenskih arhaizama.

Primorska čakavica uz Jadran

To je tipska i najpoznatija primorska čakavica, koja je danas očuvana na mnogim otocima i na užem obalnom pojasu Dalmacije, dok je na zapadu mozaično raširena i dublje na kopnu, od Istre i Vinodola kroz zapadnu Liku (Gacka) sve do Karlovca. Prije su takvi čakavci prevladavali diljem Like, Korduna, kopnene Dalmacije i zapadne Bosne tj. od Kupe i Une do mora, odakle su ih nakon 16. stoljeća potisnuli Turci do Gradišća i umjesto njih tu naselili jekavske pravoslavne Vlahe. Novija poredbena paleolingvistika (npr. Brozović 1970, Mihanović 1971) i osobito VANČIK (1997, 1998) sve jasnije potvrdjuju kako je u današnjoj Hrvatskoj kroz srednji vijek do provale Turaka, baš čakavica bila najrašireniji javni govor većine srednjovjekih Hrvata na cjelovitom prostranstvu od rijeke Kupe i Bihaća pa do Boke Kotorske. Uz južno dubrovačko primorje (Jekavska čakavica), ti najbrojniji čakavci su kroz srednji vijek do Turaka obuhvaćali još i zapadne dijelove Bosne duž Pounja gdje su srednjovjeki tekstovi čakavski, a tu je i sada čakavsko samo ime grada Bihaća (na Krku: bihać = veleposjed, kraljevsko imanje), kao i sada posrbljeno ime susjedne planine "Grmeč" iz staroga Garmić zapisanog na ranijim austrijskim kartama (čakavski garma = pećina), itd. Nakon prodora Turaka, tek od 16. st. se ovaj izvorni razpored dialekata mijenja spram sadanje slike, jer se pod Turcima jekavski pravoslavni Vlahi naseljuju iz srednjeg Balkana spram zapada.

Ikavska šćakavica u Bosni i Zagori

Nakon turskih provala, raniji su srednjovjeki ikavci preostali na svojoj prvotnoj djedovini u južnoj Slavoniji (donja Posavina) i jugozapadnoj Bosni, pa su njihovi izvorni stari govori tu većinom očuvani kao ikavska šćakavica. Razmjerno tipična, polukorjenska ikavska šćakavica dosad se je još očuvala najviše u Bosni na području Livno - Šćit, pa u dalmatinskim Poljicima na Mosoru, takodjer na sjevernom Velebitu od Jablanca do Krasnog polja. Ostali su poluikavski štokavci u današnjoj Hrvatskoj, osobito u Liki i dalmatinskoj Zagori uglavnom naknadno doseljeni, kao bosanski izbjeglice pred Turcima, gdje su zamijenili prvotne srednjovjeke čakavce i zato su njihovi govori miješanjem s ostalim izbjeglim štokavcima danas manje tipični novoštokavski s dosta iztočnih utjecaja primljenih od jekavskih Vlaha. Naprotiv na izpražnjena ikavska područja Bosne i iztočne Hercegovine, potom su s Turcima naknadno doseljeni ijekavski balkanski Vlahi, koji su prvotno u srednjem vijeku živjeli iztočnije u Sandjaku, Kosovu, Raškoj i na sjeveru Crne Gore. Ovi su se Vlahi potom razdijelili prama vjeri, pa su zapadniji katolički Vlahi asimilacijom pretvoreni u malobrojne jekavske Hrvate (ne računajući novije školovane ijekavce u gradovima): 7% jekavskih Hrvata kod Slunja i iztočna Hercegovina. Ostali pravoslavni Vlahi su dosad većinom postali jekavski Srbi ili tzv. "Prečani", za razliku od prvotnih ekavskih Srbijanaca iz Srbije.

Nakon što su nedavnim ratom uništena obadva arhaična pradialekta u zapadnoj i iztočnoj Bosni (Murlaška besyda i jekavska šćakavica), preostala je danas još ikavska šćakavica kao razmjerno najstariji živi govor staroštokavskih ikavaca u BiH. U srednjem vijeku je ovakva ikavska šćakavica bila najraširenija kao službeni javni govor banova i kraljeva Kotromanića u Bosni. Ona se i danas još obilno govori kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997) najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac), pa još mozaično manje skupine i pojedina sela u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govore danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najviše duž sjevernog Velebita od Jablanca i Jurjeva do Krasnog polja, pa u srednjim Poljicama na Mosoru i u južnoj Slavoniji (Posavini) oko Gradiške, nadalje skupine izbjeglih Hrvata u južnom Gradišću oko grada Güssing i u iztočnoj Italiji iz pokrajine Molise (Štafilić i Mundimitar), kao i neki noviji hrvatski iseljenici u Americi, Australiji itd.

Vrlo sličan šćakavski govor je najčešći na nadgrobnim stećkima iz srednjovjeke Bosne, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme bosanske dinastije Kotromanića do 15. st. Nedavno je dr. Vjekoslav Boban u svojoj disertaciji pokazao, kako su uoči navale Turaka u jugoistočnoj Hercegovini na Popovom polju oko Trebinja tada još prevladavali hrvatski ikavci. Tek od provale Turaka nakon 16.st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Nakon početka turskih provala i boja na Kosovu 1389, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u ćirilskom pismu vlaškoga vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što označuje početak kraja izvornih starohrvatskih govora kod nas. Pismeno je dokumentirana povjestna stvarnost, da su pravoslavni vlaški jekavci (danas Srbi) iz središnjeg Balkana prvo pomoću Turaka prešli zapadnije od rijeke Drine, a potom su pomoću dogmatskih jugslavista - vukovaca na račun Jugoslavije dosad prisvojili najveći dio dinarskog prostora, uz istodobno potiskivanje ranohrvatskih govornika (katolika i muslimana) na zapad i u iseljeništvo.

Kajkavska ikavica na zapadu

Kajkavska ikavica (što = KAJ, jat = I) je krajnja sjeverozapadna inačica raznolikih ikavskih dialekata. Danas kajkavski ikavci žive u nizu izdvojenih oaza, od Furlanije na zapadu pa do srednje i sjeverne Hrvatske, kao i u austrijskom Gradišću. Najzapadnija je očuvana skupina u talijanskoj Furlaniji i uz donju Soču kod Gorice, što se u Sloveniji naziva "ikavska slovenščina" (Ilešič i drugi). Druga prostranija i izrazita skupina kajkavskih ikavaca živi u srednjoj i sjevernoj Istri izmedju Pazina i Ćićarije. Nešto je kajkavskih ikavaca još preostalo u slovenskoj Beloj Krajini po selima oko Črnomelja i Metlike, a manja su mozaične enklave kajkavskih ikavaca i u Gorskom Kotaru npr. oko Fužina. Najveća su govorna područja kajkavske ikavice dosad očuvana u središnjoj Hrvatskoj oko Karlovca, osobito na Kordunu izmedju Dobre i Korane, pa u južnom Žumberku najviše oko Ozlja. Manja je uklopina kajkavskih ikavaca i sjevernije u dolini Bregane, pa opet veća skupina preko Save uz dolnju Sutlu izmedju Kumrovca i Zaprešića, ter u Turopolju nedaleko Zagreba: Horvati, Zdenčina, a ranije se tako govorilo i na zagrebačkoj Trešnjevki. Konačno je najsjevernija iseljena skupina kajkavskih ikavaca iz južnog Gradišća u Austriji.

Jekavska čakavica južnog Jadrana

Jekavska čakavica (što = ČA, jat = JE) je najjužnija inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja danas zauzima najmanji prostor. Jekavska čakavica je danas najtipičnija s većim brojem govornika na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na središnjem Pelješcu oko Janjine, gdje je ukliještena izmedju ikavske čakavice na zapadu (Trpanj-Orebić) i ijekavske štokavice na iztoku oko Stona. Ova su mjesta danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima uz južni Jadran. Na temelju današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima, pa šire očuvane zemljopisne toponimije slične kao na čakavskom Lastovu, proizlazi da je slična jekavska čakavica ranije, osobito u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su vidljivi njezini tragovi u dubrovačkom govoru, pa u čakavskom mjestopisu na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd.

Povjestno slojanje čakavice

Unutar čakavske skupine postoje 4 glavna poddialekta s raznolikim riječnikom. Najstabilniji su danas na zapadu ekavski čakavci iz Istre, Vinodola i Cresa, dok u sredini već brže nestaju tipični ikavski čakavci duž dalmatinske obale i nutarnjih otoka. Najugroženiji su pred izumiranjem južni jekavski čakavci, koji su u srednjem vijeku još prevladavali od Nereve do Boke Kotorske, ali su nakon Turaka do danas potisnuti tek u reliktne oaze na Lastovu i srednjem Pelješcu oko Janjine. Uglavnom na otocima je još razmjerno dobro očuvana posebna bodulska cakavica (što = ca) npr. Cres, Baška, Rab, Lošinj, Susak, zapadni dio Dugog otoka, Vis, zapadni Hvar i dio Brača, a rjedji su ti cakavci na kopnenoj obali u Labinu, Bakru, Senju i Trogiru.

Naprotiv na današnjem državnom prostoru Republike Hrvatske, prije Turaka još nije bilo današnjih tipskih štokavaca, pa kod nas u srednjem vijeku još nema nikakvih štokavskih zapisa. Dotle su jekavski Vlasi uglavnom živjeli iztočno od Drine, najviše u Sandjaku, Kosovu, Raškoj i nutarnjoj Crnoj Gori, odakle su ih tek Turci potisnuli kod nas na zapad. Sve do Turaka su kroz najveći dio Bosne istočnije od Une i Neretve prevladavali šćakavski ikavci (što = šća, jat = i ), koje su Turci takodjer potisnuli još dalje na zapad u bivša prostrana čakavska područja Like, dalmatinske Zagore i zapadne Bosne, dok su izvorna šćakavska područja Bosne i istočne Hercegovine odonda većinom naselili preko Drine s istoka jekavski Vlasi. Uz dokazne srednjovjeke tekstove i nadpise stećaka, takav prvotni razpored dijalekata još i sada potvrdjuje dijelom očuvana ranija toponimija (mjestopis) za gorje i vodotoke, kojih su imena trajnija od politiziranih naselja. Ovi prirodni toponimi i sada po dialektalnoj pripadnosti leže puno iztočnije od današnjih narječja tj. u skladu s prvotnim govornim rasporedom kada su nastajali. Kao posljedak svih tih preselidba i miješanja, nastaje medju čakavcima kasnije povijesno slojanje:

Reliktna ranohrvatska pračakavica

To su iskonski pračakavski govori ranih Hrvata, koji su preživjeli izvan turskih utjecaja uglavnom na zapadu u čakavskim brdskim selima. Njihove su zajedničke ranohvatske značajke, kojima se oštro odvajaju od istočnih kopnenih ijekavaca: većina naglasaka (2/3 do 3/4) su na kraju riječi i u višesložnima nikada nisu na početku; jat je kao muklo-preglašeno y nalik njemačkom ü (npr. lypo, myšec, ćvyt); izostaju novoštokavski č, dj, dž, lj, a nazočni su posebni starinski glasovi dz, kh, sc, w, y; pred imenicama je gramatički član uov ili sey; muški su plurali na -e, a ženski na -i (obratno od štokavskih), a povratno se- i futurno te- (= će) su redovno ispred glagola spojeni kao prefiksi (Yošamya 1997, Horvat-Mileković i Lovrić 1998). Od stranih je primjesa tu značajan veći udjel helenizama starogrčkog podrijetla. Od tih živih prahrvatskih govora, dosad su bolje poznati u gorskim selima srednje Čićarije tzv. "Brajska besyda" vrlo slična najranijim glagoljskim zapisima iz srednjovjeke Istre, a "Kyrska bešeda" u selima uz planinu Bitoraj je i sada podjednaka s tekstom Vinodolskog zakona iz 1288. Naš najstariji živi govor je na otocima "Gan-Veyan" u nutarnjim brdskim selima na Krku, koji je danas još najbliži tekstu Bašćanske ploče i sličnih glagoljskih zapisa iz 11. i 12. stoljeća. S tim je pradialektima izvan čakavskog razmjerno najbliža spomenuta Baegnjunska prakajkavica, a nemaju veze spram novoštokavskih ijekavaca. Njihov je pračakavski riječnik bitno različit od novoštokavskog s kojim ima tek 4 - 9% zajedničkih sličnih riječi, pa su vukoviziranim gradskim ijekavcima svi ti naši stari pradialekti posve nerazumljivi kao neki strani jezik, što jasno potvrdjuje jezičnu samostalnost ranih Hrvata izvan 'srpskohrvatskog' vukopisa.

Izvorni staročakavski govori

To je poznata tipska čakavica koja je očuvana na razini 15.- 18. st. i danas obuhvaća većinu čakavaca. Dosad se je najbolje očuvala u Istri i Vinodolu, pa na otocima Cresu, Krku, Rabu, Lošinju, Susku, Olibu, Dugom otoku, Visu, Lastovu, Hvaru i Korčuli. U ovim je govorima turski utjecaj zbog ograničene selidbe i neznatnog miješanja iz zaledja ostao razmjerno sporedan, a od stranih su primjesa osobito brojni i značajni sredozemni romanizmi, koji su tu većinom prošireni u doba mletačke vlasti.

Miješani noviji polučakavci

To su osiromašene novočakavske inačice koje su naknadno nastale u 19. i 20. st., jačim miješanjem čakavaca s brojnim novoštokavskim doseljenicima iz kopnenog zaledja. Takvi noviji polučakavci prevladavaju na kopnu izvan Istre tj. na obali od Senja do Omiša i u zaledju od Gacke do Karlovca, pa na bližim nutarnjim otocima npr. Pag, Ugljan, Pašman, Šolta, dio Brača i zapadni Pelješac, gdje je zbog Turaka bilo jače štokavsko doseljavanje iz zaledja, a danas isti učinak miješanja imaju turizam i javni mediji. Značajke kojima se ovi noviji miješani govori odvajaju od većine pravih čakavaca su pomaknuti naglasci na početak riječi i tu izostaje staročakavski završni naglas; takodjer je nestao izvornohrvatski glas h (umjesto kojega je v ili k), a umjesto kratkoga čakavskog plurala na -i su produženi novoštokavski na -ovi ili -evi i u njihovom je rječniku dosta turcizama koji su većinom nepoznati ostalim čakavcima. Izim tek po još očuvanoj formalnoj čestici "ča", po inim su značajkama ovi polučakavci većinom bliži ikavskim štokavcima negoli drugim izvornim čakavcima.

Reliktni ranohrvatski pradialekti

U zabačenim su brdskim selima po Hrvatskoj sve dosad (ili donedavna) mjestimice bili očuvani i reliktni, zanemareni pradialekti s najviše predslavenskih indoiranskih tragova u arhaičnom rječniku i gramatičkim oblicima: Takva je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (sjeverno Zagorje) Baegnjunska prakajkavica uz gornju Bednju, pa Murlaška besyda kod Glamoča u zapadnoj Bosni, Brajska besyda uz Čićariju u sjevernoj Istri, Kyrska bešeda uz gorje Bitoraj iznad Vinodola i najarhaičniji naš poluslavenski pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku. Ovima dijelom slična gradišćanska ikavica je očuvana i u izbjeglištvu kod grada Güssing na jugoiztoku Austrije, osobito u selima Stinjaki (Stinatz), Nova Gora (Neuberg), Stinjački Vrh (Hackenberg), itd. U gradišćanskom dialektu izbjeglica pred Turcima u austrijskom Gradišću (Burgenland), ovaj je govor razmjerno najbliži spomenutim reliktnim ranočakavskim govorima uz Jadran. U njihovom ranijem srednjovjekom zavičaju oko Velebita sad ih većinom zamjenjuju pred Turcima izbjegli ikavski šćakavci (Bunjevci). Vidi još pobliže: Ranohrvatski pradialekti. Pripomena: starohrvatski je naglasak u dialektalnim riječima iz tehničkih razloga ovdje naznačen podebljanim slogom (bold).

Baegnjunska prakajkavica

Baegnjunska prakajkavica je jedini donekle proučen i očuvan ranohrvatski pradialekt s više tisuća govornika u sjevernom Zagorju oko gornje Bednje. To je izvorni govor kraljeva dinastije Slavnikovići u Bijeloj Hrvatskoj na Karpatima i potom banova sjeverne ili Panonske Hrvatske u srednjem vijeku. Iz njega se je potom razvila poznata novovjeka kajkavica sjeverozapadne Hrvatske i kajkavski govori Gradišća. Vidi o tomu još pobliže Bednjanska prakajkavica.

Kajkavska ikavica

Ikavsko-kajkavski je srednjovjeki pradialekt sjeverne Istre i Pokupja do Sutle u nizu glagoljskih zapisa, a sad se još govori u brdskim selima na zapadu Ćićarije oko Buzeta, pa uz gornju i srednju Kupu i Dobru do Turopolja i na sjeveru do Sutle. Taj naš prvi nesudjeni Frankopanski jezik se je do Turaka javno govorio od Istre preko Pokupja i srednje Hrvatske sve do Podravine i Medjimurja, ali je danas potisnut u rastrgane oaze gornje Istre, Pokuplja, Sutle i južnog Gradišća. Ovo je bio naš javni i službeni književni jezik hrvatske elite u doba Zrinskih i Frankopana, a da nije bilo njihova smaknuća jamačno bi postao hrvatskim standardom mjesto jugo-kolonialnog vukopisa. Vidi još pobliže: Kajkavska ikavica.

Jekavska čakavica

Jekavska čakavica je srednjovjeki pradialekt Crvene Hrvatske, koji je još vidljiv iz starog mjestopisa duž južnog primorja Neretva-Skadar, a u zaledju do Trebinja, Ljubinja i na dubrovačkim otocima. To je bio i govor Duklje (Zete) do katoličkih banova Balšića, a u Dubrovniku ovako pišu književnici do Držića. Danas su mu još zadnji živi ostatci otok Lastovo i Janjina na srednjem Pelješcu. Od inih čakavaca se ovi najjužniji odvajaju glasom "jat" kao je, ali su po ostalom izgovoru i zamjenicama (ča, itd.) te završnom naglasku slični primorskim čakavcima, a ne štokavcima. Vidi o tomu još pobliže: Jekavska čakavica.

Murlâška besýda

Murlâška besýda je srednjovjeka praikavica Herceg-Bosne, kojom su do 20.st. govorili još malobrojni katolici u selima oko Glamoča, a sad je već izumrla zbog odselidbe i uništenja tih sela nedavnim ratom. Danas su od nje preostali još zapisi na stećkima i mjestopis (toponimi) oko Glamoča do Livna, npr. Yenit, Ayvatat, Zugwa, Ozirna, Suturba, Sevendut, Bleynatorna i sl. Iz ovog pradialekta zatim nastaje stara ikavska šćakavca u tekstovima na bosančici, a danas se rabi u zapadnoj Bosni (Bihać-Rama) do Poljica. Nakon Turaka miješanjem osiromašena prelazi u novu poluikavsku štakavicu u Bosni i dalmatinskoj Zagori. Vidi pobliže: Morlački dialekt.

Vinodolska pračakavica

Kyrska besèda je arhaična pračakavica iz brdskih sela pod Bitorajom uz Vinodol, a u srednjem vijeku se je šire govorila od Bakra duž Vinodola do zapadne Like (Krasno polje). Njome je pisan Vinodolski zakon u 13.st. i niz inih glagoljskih tekstova iz Hrvatskog primorja. Iz tog praoblika su potom nastali drugi novovjeki čakavski govori od Kvarnera do Dalmacije i dio iseljeničkih govora u Gradišću. Sličan je idući govor Gan-Veyãn na susjednom otoku Krku. Vidi još pobliže: Ranočakavski Kircý.

Pračakavski Gan-Veyãn

Gan-Veyãn (= vlastiti naziv) ili Veyska zaýk (nadimak okolnih čakavaca) je izrazito najstariji ranohrvatski pradialekt iz prvih glagoljičnih tekstova npr. "Verbanske štatuti" i završni dio Bašćanske ploče od opata Dobrovita. Ovako su govorili južni praikavci od 6.st. pri doselidbi iz Ukrajine do Jadrana, pa u srednjem vijeku duž velebitskog primorja Klenovica-Jablanac i na otoku Krku i Rabu, a krajem 20.st. još samo sela Batomãl i Yurandwõr na jugoistočnom Krku. Danas već izumire i tako tek povremeno govore poneki starci u obiteljskom krugu. Od svih slavenskih govora ovaj se oštro izdvaja nizom osobitosti: pred imenicama je posebni član sey (= der, the) ili neodredjeni uon (ein, a), augmentativ imenica i superlativ pridjeva imaju osobit predmetak sion- (bez slavenskog naj-), imenice imaju ispred član i još arhajski dual na -oj i ženski na -aj (kao hetitski jezik), a glagoli imaju posebne oblike optativ i necesativ kao jezici Starog Istoka. Osobite čestice u vejskom su sca (što), a "jat" je većinom kao muklo-preglašeno y (slično ü). U veyskomu su očuvani prastari indovedski glasovi: kh, sc (vede: sk), bj (vede: bh), tj (vede: th), itd. Sam naziv "veyski" je predslavenski, indovedskog podrijetla: u Vedama Veyah i Avesti Vaejo = domovina i slično u vejskom veye = zavičaj, veyski = iskonski, veyãn = zemljak-sunarodnjak.

Kao u sumerskomu i baskijskom, grad je na veyskom "uri" npr. Uri-Harwátje (grad Zagreb), Urhatýa (Ankara), Urmišýre (Kairo), Ursemèrna (Mexico City), itd. Od 23.500 popisanih veyskih riječi, tek je 51% slavenskih, 18% kao prajezici Starog Istoka, 12% romanskih, 7% starogrčkih, samo 4% sličnih kao Srbi, itd. Zbog starosti i glagoljskih tekstova je veyski već razvio svoj pradavni pravopis s osobitim znacima i hrvatskim brojevima: .A. (1), .B. (2), .J. (10), .R. (100), .Č. (1.000), itd. Zbog staroga nesrpskog rječnika su gradskim štokavcima ovi naši pradialekti posve nerazumljivi kao neki strani jezici, npr. veyski: "Sey poštýl imý sekhãn tar tuhici" (Na krevetu su plahta i jastuci), "Siõn macãr eš vaõn darmûn poli warskeg buymèra" (Veliki bor je u šumi uz planinski izvor), "Meyõn sionoćâl sevidu uõn loprãn tar seuné žwezdõj" (Kroz dalekozor je vidljiv avion i puno zvijezda), "Uri-Harvátje, yenãar .Š.Y.A." (= Zagreb, siečanj 2011)... i sl. Vidi o tomu još pobliže: Pračakavski Gan-Veyãn.

Rane sličnosti pradialekata

Prije dok se znalo samo za jedan čudan dialekt kao baegnjunski, to se smatralo tek lokalnim odstupanjem - ali sada čak 6 sličnih pradialekata već složno pokazuju na starohrvatski diasustav tj. srednjovjeki skup srodnih dialekata sqa zajedničkim iskonom iz ranohrvatskog prajezika istodobnog s ranoslavenskim. Da su hrvatski i srpski navodno postali iz zajedničkoga srpskohrvatskog i još ranijega južnoslavenskog, onda bi im najstariji dialekti morali biti najsličniji, ali je ustvari baš obrnuto! Svi se ovi pradialekti oštro razlikuju od srbijanskog s kojime imaju tek po 5-12% zajedničkog rječnika, a baš najstariji Gan-Veyãn skoro ni nema veze sa Srbima tj. jedva 4% sličnih riječi - a i tih malo su različite bar po naglasku i padežima. Dakle već od praiskona duže od tisućljeća hrvatski i srbijanski nikada nisu ni bili jedan jezik i samo su se naknadno susjedstvom približavali, a slični su tek odnedavna zbog vukovskog nasilja u Jugoslaviji kroz dekroatizaciju hibridnoga novohrvatskog. Iz zbira ovih 6 pradialekata su danas već poznate glavne značajke za 2 rane faze razvitka i iskona izvornohrvatskog jezika. Svi naši pradialekti svojim zajedničkim oznakama pokazuju osobitosti starohrvatskog jezika, pa baš ovaj skup sličnih pradialekata već nedvojbeno dokazuje da je u ranom srednjovjekovlju od 7.- 12.st., istodobno s crkvenim staroslavenskim već postojao i drugi paralelni starohrvatski jezik u pučkom govoru. Iz sličnosti najstarijeg veyskoga i baegnjunskog koji nastaju još prije doselidbe, slijedi da je već u antici od 1.- 6.st. negdje oko Tanaisa postojao ranohrvatski prajezik "Harwatje", istodoban i paralelan s ranim praslavenskim.

Antički ranohrvatski (logos Horoathon)

Povjestni i jezični pokazatelji, kao i dosad očuvani naši epovi "Veyske Povede" (Krčke legende), svi zajedno upućuju da su se južni ikavski Hrvati najvjerojatnije doselili sa sjeverne obale Crnoga mora iz južne Ukrajine. To je antičko područje gdje je u doba Rimskoga carstva (2.-3. st.) na Azovskom moru u Tanaisu na 2 ploče triput na grčkome zapisan etnonim "Horoathos" i na zidu javne zgrade čak doslovce "Synodos Horouathon" (= Hrvatski sabor, LOVRIĆ 1998) još prije svih poznatih Slavena, a nedavno je u blizini uz ušće rijeke Kuban nadjen i karirani hrvatski grb iz tog doba (KROCH 1996). Potom na istom ovom području rimski povijesnik OROSIUS Presbyter god. 418. navodi indoarijski narod Horites i ubrzo sirijski biskup ZACHARIAS Rhetor god. 559. spominje sličan narod Hrwts.

Ranohrvatski predslavenski jezik indoarijskog tipa iz grupe satem, u antičko je doba Rimskog carstva na Crnom moru uoči doselidbe do Jadrana vjerojatno bio po svojim značajkama razmjerno blizak našim reliktnim poluslavenskim pradialektima Gan-Veyan, Murlaška besyda i Rumeri kuvynta, pa barem dio njihovih zajedničkih značajki uključivo arhaizme, možda potječu iz toga antičkog ranohrvatskog. Naš antički naziv toga prahrvatskog nije zapisan (možda je bio harvatje kao u vejskom pradialektu ?), a medjunarodni je jamačno bio logos Horoathon na klasičnom starogrčkom koji je tada bio tzv. lingua franca tj. medjunarodni jezik u Sredozemlju (kao danas engleski). Ovaj je ranohrvatski prajezik na Crnome moru morao već postojati istodobno i paralelno s ranim praslavenskim jezikom sjevernije u zakarpatskim močvarama, a tek potom nakon srednjovjeke selidbe pridolazi njihovo miješanje i stapanje do novijeg hrvatskoga. Već ondje se je vjerojatno kod naših obalnih pomoraca uz Crno more postupno oblikovao sličan cakavski dialekt (prabodulski), a kod naših kopnenih stočara na jugu Ukrajine najstariji oblici praikavskog govora (rani šćakavski). To ujedno znači, da se je iz zajedničkih značajka tih reliktnih pradialekata, po kojima se oni do danas razlikuju od inih slavenskih jezika, logično već mogu izvoditi i neke glavne osobitosti antičkoga ranohrvatskog prajezika oko Azovskog mora. Zato se taj antički ranohrvatski razlikovao od srednjovjekog starohrvatskog na glagoljici i nadasve od novijega "srpskohrvatskog" vukopisa, po nizu izvornih predslavenskih osobitosti.

Kao i danas u našim arhaičnim pradialektima, u antičkom su ranohrvatskom još bez današnjih glasova dj, dž i lj, vjerojatno postojali predslavenski glasovi kao tvrdo kh, umekšano tj i preglašeno y, dvoglas oa, muški imenski nastavci na -ul, -un, -ur i slični. Uz imenice su vjerojatno stajali gramatički članovi, a glagoli su jamačno bili bez aorista i vjerojato bez trajnih i učestalih oblika. Obzirom na današnje klasične romanizme u veyskom i ranočakavskom pradialektu, kao i zbog tada snažnog kulturnopolitičkog i gospodarskog utjecaja rimske civilizacije na vazalno Sarmatsko kraljevstvo na Azovu i Krimu, naš antički ranohrvatski prajezik sigurno je već onda prije dva tisućljeća, tj. prije našeg slaviziranja asimilirao veći broj klasičnih romanizama. Stoga latinski jezični utjecaj na Hrvate najvjerojatnije traje već puna 2 tisućljeća, tj. od naše prve rane selidbe iz prednje Azije do Azova u Kristovo doba, pa sve do 19. st. dokle je Hrvatski sabor javno zasjedao na latinskom, a i neke su naše službene novine (npr. Ephemerides Zagrabienses) tada bar dijelom još tiskane na latinskom jeziku.

Na dosad kod nas zatajenim antičkim pločama iz Tanaisa (LATYŠEV 1890), poimence se na grčkomu nabraja naša stara upravno-intelektualna elita s indoarijskim imenima u ranohrvatskom Saboru ("Synodos Horouathon"): predsjednik i zapisničar tog Sabora, pa ravnatelj tanaiske gimnazije, naš gradonačelnik Tanaisa, dva svećenika, plemići i drugi ugledni sabornici (Lovrić 1998), koji su uz domaći iranohrvatski jamačno govorili grčkim i latinskim jezikom. Zato većina romanizama u hrvatskom jeziku nisu strani barbarizmi tobože uneseni iz kasnijega talianskog, kako su nam to podvalili dogmatski vukovci kroz sedam desetljeća Jugoslavije i njihovog nametanja "srpskohrvatskog" vukopisa s turcizmima. Dapače, većinu naših starijih romanizama vjerojatno smo preuzeli još prije doselidbe, u antičko doba oblikovanja predslavenskoga ranohrvatskog jezika uz Crno more i zato su nazočni već u srednjovjekim glagoličnim tekstovima. Ovi su antički romanizmi jamačno ušli u ranohrvatski jezični fond par stoljeća prije spomena ikakvih Slavena, koji su tada životarili tek u predpovijesti svoga željeznog doba po zakarpatskim močvarama.

To je nedvojbeno iz veyskog pradijalekta, gdje arhaični romanizmi jasno odgovaraju klasičnom latinskom i starogrčkom tipu, a ne kasnijem talianskom niti novobizantskom što žele jugoslavisti. Upravo po tim starim asimiliranim romanizmima iz antičkoga latinskog, hrvatski se uz ine izvorne osobitosti dobro razlikuje od srbijanskog i od većine inih slavenskih jezika. Baš zato su jugoslavisti izbacili sve te navodne "talianske barbarizme" iz svog vukopisa i zamijenili ih novijim srboslavenskim balkanizmima i turcizmima, da bi jezično posrbljeni Slavenohrvati postali bliži Srbima u svrhu jezičnog cimentiranja nove Jugoslavije. Sve to zorno pokazuje, koliko su vukovci unakazili hrvatski jezik do kreolizacije "srpskohrvatskog" hibrida, pa je taj javni jezik u Hrvatskoj sad već drastično različit od starohrvatskog iz glagoljskih tekstova s kojima ima tek 6 - 9% sličnih riječi, a s izvornim ranohrvatskim prije selidbe mi nemamo više nikakve veze, jer su nam sve to sustavno počistili i oprali iz sjećanja jugoslavenski vukovci.

Dogmatski jugoslavisti sve dosad uporno tvrde da je hrvatski kao i "bratski srpski" nastao iz nekog zajedničkoga "srpskohrvatskog", a ovaj navodno iz ranijega "južnoslavenskog", što su tek ideopolitičke fikcije bez temelja. Stvarni je razvitak starohrvatskog i srbijanskog očito ranije tekao baš obrnuto, jer su prvobitno pri doselidbi to bili vrlo različiti i posve odvojeni jezici: na sjeveru slavenosrpski (jugoslavenski) iza Karpata i nasuprot tomu predslavenski ranohrvatski iz Azova i Krima. Tek po doselidbi do Jadrana, taj je antički ranohrvatski dijelom i postupno slaviziran zbog novoga slavenskog susjedstva, pa miješanja i uvodjenja staroslavenske liturgije. Nasilno posrbljivanje i pojačana slavizacija kod nas su zapravo dovršeni tek nedavno kroz novi hibridni "srpskohrvatski" vukopis u Jugoslaviji, uz ukidanje većine iranohrvatskih osobitosti koje su bile strane i nepoznate Srbima.

Stvaranjem Jugoslavije je pod političkim i gospodarskim pritiskom veliki dio Hrvata odselio u inozemstvo, najviše iz čakavskih i ikavskih krajeva. Druga je tragična posljedica te slavizacije, da je dio poluslavenskih ili još neslaviziranih izkonskih Hrvata s našim prezimenima, pri nasilnom stvaranju Jugoslavije i nametanju novog vukopisa bez naših starih romanizama, radije optirao za Italiju, jer im je kulturno ipak bila bliža od balkanskih Slavena. Iako su podrijetlom i po prezimenima to većinom izvorni predslavenski Hrvati, oni su dosad nacionalno većinom izgubljeni tj. po vukovcima prognani iz hrvatskog nacionalnog korpusa, čime je još dodatno pojačana srboslavenska prevaga u Hrvatskoj i brojčajno smanjen udjel izvornih predslavenskih Hrvata. Krajni rezultat i svrha toga je da se kod nas kroz 20.st. naglo smanjio udjel izvornih etničkih Iranohrvata koji su na razne načine natjerani u inozemstvo, dok su sad napokon u domovini prevladali naknadno kroatizirani Slavenohrvati, kojima i nije baš jasno tko su, što su i odakle su.

Prapovjesne preobrazbe (Arheolingvistika)

Na temelju dosad dostupnih podataka i starijih hrvatskih tekstova, u povijestnom razvitku hrvatskog jezika od našega prvotnog izkona do danas, može se razlučiti 6 glavnih uzastopnih razdoblja. Pritom je najosobitiji spram inih prajezika bio prvotni prahrvatski, koji je potom postupno izgubio svoje osobitosti antičkom iranizacijom, pa srednjovjekom slavizacijom i novijom srbizacijom, do sad već bezličnog vukopisa koji uglavnom više nema veze s izkonskim hrvatskim.

Rani predhrvatski pradialekt Haraquati

Na samom začetku naše prapovijesti u bakarno doba halkolita od IV. do III. tisućljeća pr. Kr., najraniji predci Prahrvata bili su etnoplemenska grupa Haraxvati - Haraquati uz granicu Afganistana i Pakistana oko stare rijeke Kupha i planine Tahti-Dinarah. Po najnovijim analizama S. Kalyanaramana (2009) iz naših najranijih pečatnika i keramike, tada smo tamo govorili svojim ranoarijskim pradialektom na prijelazu izmedju prairanskog i ranoindskog pradialekta unutar rigvedskog prajezika Saraswati, zapisanog praindskim slikopisom (piktogrami) od 33.- 17.st. pr.Kr. Potom slijedi do Kristova doba kasnovedski jezik koji se na indovedskom zove Samskrita (na staroindskom = "krasopis") i u hrvatskom mu je pravi naziv vedski Samskrit (ili zapadno euroameričko ime Sanskrit), za što su kod nas slavisti nametnuli rusku inačicicu tzv. "sanskrt". Donedavna su praindska povijest i rigvedski jezik bili skoro nepoznati, jer su malobrojni raniji indski tekstovi bili nečitki i tek su satelitski arheonalazi zadnjih godina u sadanjoj pustinji Thar donijeli dalekosežne i za nas bitne spoznaje. Infracrvenim svemirskim snimkama je tamo pod pješčanim dinama odkriveno golemo korito (širine do 7 km) legendarne rijeke Saraswati, koja je nekoć tekla od Himalaje do Bombaya kroz plodnu zelenu ravnicu Ariana Vejah (= Arijevska pradomovina) i u Vedama se navodi šezdesetak puta (RAJARAM i FAWLEY 1995, OZEMAN i AGRAWAL 1997).

Duž njenih je obala snimljen niz zatrpanih gradova i nadjeni brojni indski tekstovi istodobni s prvim sumeranskim klinopisima, a njihovim očitavanjem je sada upoznat prije Samskrita prvi rigvedski prajezik Saraswati čije ranoarijske riječi pred 5 tisućljeća dijelom već sliče na naš izvornohrvatski, a bliske saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je iz tih prvih tekstova na saraswatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan pradavni niz naših najranijih riječi podjednakog oblika i smisla npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (na konju), mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), itd. Još su nam tada slične: angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (besjeda: Krk bješyd), bodyul (pastir: naš bodul), datada (dotada), des-dvides (10-20), devas (djeva), duba (duša), mari (more: na Krku mori), marya (junak: Krk marjaan), nuppan (župan-čelnik), pattoku (potok), plavate (plivati), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), navya (flota: Krk navje), paka (krušna peka), porja (borba), rathi (ratni), taranta (pučina: Krk taraca), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo-ves), ... itd. Izrazito je najveća sličnost kod nas sa čakavskim rječnikom iz primorja i otoka, a posve neznatna s Vukovim standardom.

Zbog porasta vrućine u Indiji su se otopili gorski ledenjaci oko izvorišta i rijeka Saraswati je od 22.- 16.st. presušila, okolo se proširila pustinja Thar i prapovijestni Ranoarijci su zbog suše i gladi potom odselili na zapad. Dio starosjedilaca u susjednoj dolini Inda (Punjab) govorio je antičkim Samskritom, a naši gorštački predci zapadnije u Afganistanu uz gorje Hindukuš rabe slični harauwatiš (izmedju Veda i Aveste), pa od 6.- 4. st. dolaze pod perzijsku vlast dinastije Ahemenida. Kod nas su još jedino u veyskom pradialektu očuvani prastari indovedski glasovi "bh" (= veyski "bj"), pa tvrdo "kh" (veyski isto kh), sk (veyski sc = slavenski št), vedsko "meko š" (= veyski sj), pa vedske radne imenice na -tva (i veyske na -tva = slavenski "dba"), itd. Preko veyskog pradialekta se naš hrvatski jasno i izravno nadovezuje na indovedski samskrit prije svih Slavena, pa više nije potrebno dosadanje posredstvo preko praslavenskog jezika, od kojega je naš veyski očito stariji.

U Europi su vedskom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i starohrvatski (osobito u dialektima) pa je zato kod nas dosad očuvan niz predslavenskih riječi koje su još jednake ili vrlo slične kao u pradavnim Vedama (MONIER-WILLIAMS 1997). Kod nas izrazito najmanje vedskih arhaizama tek maglovite sličnosti sadrži Vukov jekavski standard i baš zato nam je nametnut zbog dekroatizacije, a puno su time bogatiji ikavski i kajkavski dialekti. Jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskog "sanskrta" slične srbskima, ali prešućuju mnoštvo vedoarijskih riječi koje su oni nasilno izbacili i u Jugoslaviji ih zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam ukinu jezične korijene i nametnu "srpskohrvatski" novogovor. Prije Jugoslavije i nametanja vukopisa je bilo u hrvatskom više stotina indovedskih riječi starih po 2 - 4 tisućljeća, gdje su doslovce jednake kao u Vedama npr. dva (2), ganga-ganghata (himna-gangati), harati-haram (= isto), hasati-hasam (gutati-am), hihi (smijanje), iti (dialekt: ići), jaguda (jagoda), kada (= isto), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (= isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (= isto), ni (niti), piti (= isto), pitha (pita), ray (raj), solika (inje-mraz), stup (= isto), sthala (štala), tada (= isto), tama (= isto), tri (3), trica (trojka), triputa (3 X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti), ...itd.

Još su donekle slični u hrvatskom i pradavnim Vedama mnogobrojni glagoli na -ti (= isto hrvatski), pa npr. agni (oganj), bhadra-bhadranya (bodar-bodrenje), bhaga-bhagya (bog-božji), bhagadana (blagdan), bharati-bharanya (brati-branje), bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti), bhurni (buran), bukk-bukkati-bukkam (buka-bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), carvati-carvam (ucrvati-am), catvare (četvero), cittani-cittajna (čitati-čitanje), dadi (dati), dadati-dadam (dodati-dodam), dasat-dasati (deset-deseti), devika (djevica), divyaka (divljač), dripyat (dripac: deran), drisati-drisam (risati-rišem), dvadasa (20), dvar (dvor), dvara (dveri-portal), dvarastha (dvorište), dvaya (dvoje), dvika (dvojka), dvitva (dvojstvo), ganjika (ganjak: spremnik), gavedu (goveda), ghatta (gat: pristan), graha (zrnje: plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), hrishyati-hrishya (vrištati-vrištao), kalusha (kaljuža), krmija (krmivo), kulin (plemić), kušyati (kušnuti: ljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se), lisati-lisam (lišiti), lokanya (luknja: rupa), lucati (lučiti), luthana-luthati (lutanje-lutati), lumpati-lumpam (lupati-lupam), mlecchana (stranac: Mlečanin), mushkara (muškarac), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pašu (paša), patati-patam (padati-am), plavana-plavatva (plivanje-plovidba), plavati-plavam (ploviti-im), plutatva (plutanje), plutavat (plutati), pravicar (pravica: pravda), preman (prema), ravana-ravata (revanje-revati), Roga (zloduh: baba-Roga), rudhen (rumen), rushati (rušiti), sabha (sabor-zbor), sarjati (srati), shashti (VI.), sikayati (šikljati: prštati), sikhara (šikara), sisutva-sisuka (sisanje-sisavac), snusha (snaha-snaša), sola (sol), srusati (slušati), sthana-sthanavat (stan-stanovati), sthanya-sthanika (stanje-stanica), sulika (sulica: koplje), sudati (suditi), sush-sushika-sushyati (suh-suša-sušiti), svadati-svadya (svidjati-svidjeo), svapati-svapam (spavati-spavam), svarati-svaram (svirati-sviram), svetaya (svjetao), švetaka (svetak-svetkovina), tadanim (tadanji), tala (tlo), tridasa (30), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), valayati (valjati: kotrljati), varaka-varanya-varata (varka-varanje-varati), varshina (vršnjak), varaka-varata (varka-varati), varha (vrh), vatara (vjetar), vidita (vidjeti), visa (ves: selo) yusha-yushna (juha-jušni), ...itd.

Još je puno više vedskih riječi očuvano u našim dialektima, a najviše je posebnih indovedskih riječi kod nas očuvalo bodulski cakavizam na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, npr. arhaični komiški govor na Visu i osobito pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općehrvatske, još su u bodulskoj cakavici i Vedama podjednake riječi bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča), calati-calam (kalati: skinuti-em), cukra (cukar: turski šećer), darva (darva: drvlje), guda (svinja), hitavat (hitati: odbacivati), khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje), nish (niš: ništa), presha (preša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: naselje), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem), a tu su nazočni su i posebni vedski glasovi sc, kh, bh (kao veyski bj). Vede sadrže i naš ikavski particip na -ja: lipya (lijepio), lucya (razlučio), lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) i sl.

Još su manjeviše bliske vedske i čakavske riječi: akša (ašja: osovina), ankura (ankora: sidro), badari (badati: bosti), bherat (bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), cishta (cista: čist), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvojdi: dvoje), dviputa (dviputi: dvaput), dvisikha (dvosjekli), grabha (grabja: grabež), harija (arija: zrak), hora (ura: sat), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), lipati (lijepiti), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), maryah (marjan: junak), mriti (umriti: umrijeti), mukti (mukte: badava), pac-pacana (peć-pećena), pakva (pekva: pečenje), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), sinjate (sinjati: istaknuti), sitya (sitje: šaš), sivyati (syvati: šivati), svita (svital: sjajan), svitana (svitava: sjaj), tartyaka (tretjak: 3/4), trigata (triget: trokrak), tritya (tretja: treći), vartita (vartiti: vrtjeti), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: odjeća), veyah (veye: zavičaj-domovina), vidita (vidjeti), vinashta (vaništit: uništiti), viredaiti (varodit: izroditi), yamitva (jamatva: žetva), itd.

Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhé

Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom iztoku prapovijestni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Amarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhé (ASTOUR 1976),- što je i najstarije ime slično hrvatskomu. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća pr.Kr. na vladarskim pečatima prvih banova (Bani Tišatal, Arvatal itd.) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21.- 14.st. pr.Kr. u prapovijestnom kraljevstvu Hurwurtu iz Zakavkazja i gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurrwuhé bio daleko najosobitiji od prvih prapovijestnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas: Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijedjen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhé, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska.

Danas u hrvatskom više nema njihovih gramatičkih tragova, izim tek leksičkih relikata kojih u pravomu hrvatskom (ne vukopisu) ima oko 6% riječnika, a najviše ih je očuvano u vejskom pradialektu do 9%. Tako su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijestni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3-4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena (MORRISON 1981, SODEN 1985): ari (ar-mjera), bani (ban), baršilki (brežuljci), buriaš (bura), čabra (čabar-kaca), dzitu (žito), ghet (geti: klanac), gištir (guštara: šiblje), guza (guzica), hubruš (ubrus), habilat (habati), hupšena (hapšenje), hurrwuhé (hrvatski), kaban (kabanica), kakme (kukma-griva), kamanu (kamin: ognjište), kamma-kammaena (kamen-kamenje), kapi (kaplje), kozala (koza), nawa (novi), pahatar (plahta), pazur (pozor), piku (bik), samu (sam), sigguru-siggurat (siguran-sigurnost), stanas (stan), serse (srsi: jeza), šašu (šaš), šen (pšenica), šubar (šubara), šugapu (šugav), šupani (župan), trši (trsi: loza), tsera (hrast cer), tur (tur-rit), ugaru (ugar: polje), uwalu (uvala), vartana (vrtnja), yoh (joha-Alnus), zivan (svibanj), zuzu (zeza: šala), pa starohrvatski nastavci naših imenica na -ba, -kva, -uša, itd. (SODEN 1985).

Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhé u našim dialektima: kajkavski npr. barma (barva: boja), hasuvan (hasanje: jelo), hirib (hrib: greben), hišue-hišaki (kuća-domaći), kaška (kača: zmija), kidanu (kidati: bježati), kummi-kumeki (kum-kumek: muž), kupatar (kupica: zdjela), kurušda-kurustu (krmivo-kuruza), nahiri (nahero: nakrivo), pirga-pirig (pirga-pirgast: pjega-pjegav), pisanni (pisan: šaren), šamla (šamlek: klupica), vesi (ves: selo), zikša (zibka: kolijevka) i druge, pa čakavski astembaga (asti-Boga), čatapu (čapati), daluba (dubac: hrast), kaštai (koštje: kostur), manda (manda: majka), zugva (žukva: vrba) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradialektu, uz spomenute još bihay (bihać: imanje), burim (bujmer: izvor), karhar (kabaar: grab-Carpinus), kirasi (ceryšna: trešnja), kogu-kagalu (kogul-kogule: kamen-kamenje), kur (kur: brdo), maxri (macaar: bor-Pinus), škarnu (škardun: kršje), šelebu (šeleba: lisica), šennur (šenuda: višnja), uri (uri: grad), ururda (urudba: naslov-adresa), zebal (zeb: pupoljak) itd. Čak i neki tobožnji čakavski "romanizmi" koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijedje iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama: barba (barba: gazda), bekkari (bikar: mesar), fera (feral: lampaš), kamaru-kamaraši (kamara-kamarica: soba-sobica), marah (maraška: višnja), mešgetu (mešetar: švercer), simsar (sansir: ortak), siuni (šijun: orkan) i druge. Slično i neke tobožnje "turcizme" Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u ranoj Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik: alani (alan: katun), dešdar (dizdar: časnik-oficir), hasimur (hasura), mašeba (mešet: stećak), šatura (šator), šehevri (šeher-grad), tanburim (tambura), yarani (jaran: drug) itd.

Antički iranohrvatski klinopisi

Medju predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19.st. (ne vukopis) pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski predci (Iranohrvati) većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6.- 1.st. p.n.e. višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito ĆURIĆ 1991 i VIDOVIĆ 1991. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dialekata kojih takodjer ima, npr. u veyskom pradijalektu znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Europi.

Dio naših iranista-amatera podrijetlom iz BiH čiji je domaći govor bogat brojnim turcizmima, zlorabe staroiransko podrijetlo Hrvata da bi opravdali svoje poturčeno hrvatstvo i sebe prikazali što "većim" Hrvatima. Takvi nam onda nestručno i brzopleto podmeću kao tobožnje "starohrvatske iranizme" očite novije turcizme nepoznate iz klasičnoga staroperzijskog prije turskih provala, koji su dijelom ušli tek u novoiranski preko islama nakon 8. st., kada su Hrvati već izgubili veze s Perzijom i odavno živjeli u sadanjoj domovini. To su ustvari štetne podvale u korist jugoslavista kojima se samo suvišno kompromitira naše iransko podrijetlo, jer takve riječi uopće niti ne pripadaju indoeuropskoj skupini, nego posve drugom turko-altajskom sustavu kojim govore istočni mongoloidi. Stoga se tim kasnijim turcizmima ne dokazuje nikakvo naše iransko podrijetlo nego baš naprotiv: one nas samo upućuju na avaro-tatarsku hipotezu o mogućem mongoloidnom podrijetlu takvih Hrvata. U tom je najviše pretjerao VIDOVIĆ (1991) u čijem su rječniku blizu trećine navodnih "iranizama" tek novovjeki turcizmi i arapski islamizmi stigli do nas s Osmanlijama nakon 16.st., dok puno manje takvih unosi objektivniji ĆURIĆ (1990) koji većinom nabraja prave ranije iranizme. Takvi su lažnoiranski novovjeki turcizmi kod nas npr. adet, aferim, amanet, baksuz, behar, belaj, burek, čakija, čarapa, čorba, ćebe, ćevap, ćilim, djerdan, djule, dugme, dušek, džiger, fildjan, handjar, insan, pendžer, šećer, taze, tefter, testija, vakat, zeman, zulum, ...itd. Zloporabom tih novijih tudjica u etnogenezi se upravo dokazuje kasno neiransko podrijetlo pripadnih govornika, jer ih podjednako i obilno imaju npr. Srbi, Bugari, Makedonci i ini Balkanci iz bivšega Osmanlijskog carstva, a svi ovi dakako nisu iranskog podrijetla.

Srednjovjeki jezik Kraljevine Hrvatske

Nakon doselidbe u sadanju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7.- 12.st. kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži gore spomenutim reliktnim pradialektima (kirski, brajski i baegnjunski). Glavna osnovica toga starohrvatskog jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko-jekavskih tekstova niti pripadnog mjestopisa (toponima), pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlahi na srednjem Balkanu (Sandjak, Zeta, Kosovo itd.). Ovaj srednjovjeki starohrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dialekte, a na ostalom većem medjprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.

Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić, itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604), tj. na sličnoj je razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1992, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.

Hibridni kreolski vukopis u Jugoslaviji

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoiranskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, tzv. "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni kolonialni "novohrvatski" tj. lingvistički zapravo nametnuti kreolski pidgin kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.

Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše pišu kao prije 1918, tj. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof.dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Bibliografija

BARAC-GRUM V. 1993: Odnosi medju sjevernim kopnenim čakavskim sustavima. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 19: 63 - 80, Zagreb.
BELIĆ A. 1909: Zametki po čakavskim govoram. Izvestija Ruskoi Akademii Nauk 14/2:181-266, Moskva - Leningrad.
BERK, C.A. van, 1958: Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik? S'Gravenhage.
BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
BROZOVIĆ, D. 1970: O makarskom primorju kao jednom od središta jezično-historijske i dijalekatske konvergencije. Simpozij o makarskom primorju, p. 381-405, Makarska.
ĆIRILOV, J. 1990: Srpsko-hrvatski rečnik varijanti / Hrvatsko-srpski rječnik inačica. Beograd.
GRALJUK, B. 1997: Bijela ili Velika Hrvatska. Hrvatski iseljenički zbornik, p. 366 - 378, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
GREPPIN, J. 1991: Recent survival of the ancient Mesopotamian vocabulary. J.Near. East, 50: 203-207.
GUBERINA, P.& KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str.
HAMM, J. 1981: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5, Zagreb.
HORVAT-MILEKOVIĆ, M.& LOVRIĆ, A.Ž. 1998: Kajkavska ikavica (Brajska besyda), nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski književni list 32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
JAGIĆ, V. 1891: Čakavske osobine dubrovačkog dijalekta. Archiv für slawische Philologie 13: 279-281, Berlin.
Miro KAČIĆ: Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski (izvadak iz knjige 'Jezikoslovna promišljanja'), Pergamena, Zagreb, 2001. ISBN 953-6576-12-2
KAŠIĆ, B. 1604: Institutionum linguae Illyricae libri duo (auctore Bartolomaeo Cassio), I - II. Apud Aloysium Zanettum, Romae, 189 p.
KLAIĆ N. 1988: Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i Vinodolskog zakonika. Posebna izdanja 9, Historijski arhiv Pazin - Rijeka.
KOSTRENČIĆ M. 1949: Vinodolski zakon. Historijski zbornik 2, Zagreb.
KROCH, K. 1996: Crvena Hrvatska u Ukrajini. Ognjište 7: 71 - 78, Karlovac-Zagreb.
KRSTIĆ, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
KUŠAR, M. 1893: Glavne osobine lastovskog narječja. Nastavni vjesnik: 319 - 327.
LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.
LONČARIĆ, M. et al. 1997: Iz hrvatske starokajkavske baštine. Kaj 30/5-6: 15-124, Kajkavsko spravišče, Zagreb.
LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo, V/194: 12 - 13, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb.
LOVRIĆ, A.Ž.& BUDIMIR, S. 1999: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište, 10: 90-102, Karlovac - Zagreb.
MANDIĆ, D. 1990: Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. Matica Hrvatska, Zagreb, 320 str.
MIHANOVIĆ, N. 1971: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2: 151 - 183, Matica Hrvatska, Zagreb.
MILČETIĆ, I. 1896: Otok Krk i hrvatski kajkavci. Zbornik za narodni život i običaje 1: 232 - 237, Zagreb.
MONIER-WILLIAMS, M.F. 1997: Sanskrit-English dictionary. 14th edit.: 1333 p., M. Banarsidas, New Delhi.
MUŽIĆ, I. 1997: Slaveni, Goti, Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. V. izd., Dominović, Zagreb, 599 str.
OBLAK, V. 1894: Der Dialekt von Lastovo. Archiv für slawische Philologie 14: 426 - 450, Berlin.
OKUKA, M. 1979: O govoru Rame (fonološki i morfološki sistem govora Rame). Doktorska disertacija, Radovi Filozofskog fakulteta Sarajevo 79: 143-351.
SAKAČ, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
ŠOJAT, A. 1973: Kajkavski ikavci kraj Sutle. Rasprave Instituta za jezik 2: 37 -44, Zagreb.
ŠTEFANIĆ V. 1970: Cvet od kreposti, Legenda o Troji, Pavlova apokalipsa. Vinodolski zbornik, Glagoljski rukopisi JAZU, II / 268, Zagreb.
Тяпко Г.Г. 2006: Хорватское «триязычье» в начале XXI в. Ин-т славяноведения РАН.— М.: Наука.
TOMAŠIĆ, F.& LOVRIĆ, M. 1997: Arhaična pučka predaja u "cakavšćini" brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič 25: 167-199, Split.
VANČIK, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
VANČIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.
VANČIK, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište 8: 204-216, Karlovac - Zagreb.
VANČIK, B. 1998: Hrvatski prajezik zakarpatske Hrvatske. Ognjište 9: 277-286, Karlovac.
VINCE, Z. 1998: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb, 150 str.
YOŠAMYA, Z. 1997: Kyrska beseda - srednjovjeka pračakavica gorskih sela uz Bitoraj i sličnost s vejskim na Krku. Ognjište, 8: 142 - 151, Karlovac - Zagreb.
YOŠAMYA, Mitjel 1999: Ranohrvatski helenizmi i bizantinski standard (pravoslavni bizantizmi našeg vukopisa). Hrvatsko slovo V/203: str. 13, Zagreb.
YOŠAMYA, Mitjel 2005: Gan-Veyãn (Rječnici istočnog Kvarnera), 28.700 besêd. Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. I, 1223 str. Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb.
Yošamýa, Z. i surad. 2013: Zrinsko-frankopanski inverzni riečnik engleško-starohorvaško-srbohrvacki (Zrinski-Frangipani's inverse glossary English-OldCroat-SerboCroat). Zagreb - u tisku.

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.