Etrurski i čakavski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Etrurski (etruščanski) jezik je jezik starih Etruščana, tj. izumrli jezik koji se govorio u srednjoj Italiji oko ozemlja današnje Toskane - koja je i dobila ime po Etruskima. Taj jezik je izoliran, tj. zasad ga nije moguće bliže povezati s ostalim jezicima. Sam jezik je nedovoljno poznat, unatoč brojnih nadjenih tekstova, a za mnoge pripadne riječi još nisu poznata značenja.

Abstract

The Etruscan language (proper: Rasenna) was spoken and written by the people responsible for Etruscan civilization in what is now present-day middle Italy, in the ancient region of Etruria i.e. modern Tuscany plus western Umbria and northern Latium, and in parts of Lombardy, Veneto, and Emilia-Romagna where the Etruscans then were displaced by Gauls. Etruscan was then superseded completely by Latin, leaving only a few documents and some loanwords in Latin, such as persona (from Etruscan φersu), and some place-names such as Roma.

Izvori o Etruskima

Na etrurskom je očuvan veliki broj tekstova - preko 10.000, ali je svega nekoliko duljih. Najopsežniji pisani dokument je "zagrebačka mumija" ili lanena knjiga - (Liber Linteus) koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koja sadrži oko 230 redaka teksta i 1200 riječi, a najvjerojatnije se radi o ritualnom kalendaru. Listovi iz Pyrgyja su dvojezični tekst, ugraviran na etruščanskom i feničanskom na tri zlatna lista: na jednom je tekst na feničanskom, a na ostala dva na etruščanskom u 16 redaka sa 37 riječi. Tabula Capuana sadrži oko 300 čitljivih riječi u 62 retka. Tabula Cortonensis tj. brončana ploča iz Cortone sadrži najvjerojatnije ugovor, s oko 200 riječi, a pronađena je 1992. Većina ostalih napisa su nadgrobni, uz kratke nadpise na predmetima i sl.

Povijest Etruščana (Rasenna)

Etruščani ili Etruski (etrur. Rasenna, latin. Etrusci, talij. Tusci, grč. Τυρσηνοί, Τυρρηνοί) su prastari narod koji je u prapovijesti i početkom antike živio na zapadnoj obali i sredini Apeninskog poluotoka i dijelom na otoku Korzika. Najkasnije izmedju 11. i 9.st. pr.Kr. se na Apeninskom poluotoku naselio narod nejasnog podrijetla imenom Etruščani, a po arheolozima (i novijoj biogenetici), oni su se ovdje naselili vjerojatno iz Male Azije tj. istočnog Sredozemlja. Najnovije biogenetske analize muške i ženske DNK kao njihove stoke (DNK), većinom potvrđuju tu povezanost prastanovnika Toskane s prednjom Azijom, iako su detalji tj. točno vrijeme i bliža pradomovina zasad još nejasni.

Ozemlje njihove naselidbe ili rana Etruria se nalazilo u sadanjoj Toskani i dijelu Umbrije. Okolni domorodni Latini su nazvali ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih rani Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci), a sami sebe su oni nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova se civilizacija proširila od rijeke Arno prvo prama jugu do Tibera, a kasnije i na sjeveroistoku sve do ušća rijeke Padus (Po) na zapadnoj obali Jadrana. Na Tiberu se tada nalazilo manje latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. U doba porasta etrurske civilizacie su ovi tiberski Latini bili u bliskom dodiru s Etruskima, s njihovim jezikom, idejama i njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su imali najvažniju ulogu kod uspona rimske civilizacie, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu. Etruščani su najvjerojatnije onaj isti narod koji su poznati iz ranih grčkih izvora kao Tirenci (Tyrrhenoi), kao navodne skitnice koji su pošli u potragu za novom domovinom. Postoje 3 glavne hipoteze o njihovom podrijetlu:

  • Većina smatraju kako je Herodot u pravu kad kaže da su Etruščani u Italiju doselili iz Lidije na Egejskom moru negdje u 12.st. pr.Kr., a sada i suvremena biogenetika ovo potvrdjuje.
  • Po nekim školama, Etruski bi bili izvorno domorodni narod Italie (što je manje vjerojatno)
  • Po jednoj hipotezi bi Etruščani došli sa sjevera preko Alpa u Italiu (što je najmanje vjerojatno).

Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i uporabi njegovih rudača kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost se većinom sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji, a ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su volili ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli bojna kola. Bili su duboko religiozni mnogobošci, a svoje mrtve su pokapali u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje. Etruščanska kultura se jače razvija tijekom 8. stoljeća pr. Kr., u 7. stoljeću razvitak im je u punom zamahu, pa su u 6 st. pr.Kr. bili na vrhuncu moći kao najjači narod Italie. Nakon što su došli do vrhunca, zatim polako počinje njihov pad u 5. i 4.st. pr.Kr. najviše zbog kasnije prevlasti vazalnih Rimljana oko Tibera. Etrurija nije imala prave središnje vlasti, pa im je društveno uređenje bilo nalik starim Grcima. Bila je to labava konfederacija gradskih državica. Njihovi najvažniji gradski centri su bili Clusium (sada Chiusi), Tarquinii (sad Tarquinia), Caere (Cerveteri), Veii (sada Veio), Volsinii (Orvieto), Volterra, Vetulonia i Perusia (sada Perugia).

Njihova politička dominacija u Italiji je oko god. 500. pr.Kr. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupaciom velikog dijela Lacija. Tada Etruščani postaju pomorskom velesilom pa osnivaju kolonie po zapadnom Sredizelju osobito na obalama Korzike, Sardinie, Elbe, na Balearima i na istočnoj obali Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnomu 6. stoljeću pr.Kr. Etrurija i Kartaga zbog obostrane trgovine postaju saveznicima. Krajem 5.st. pr.Kr. zbog proširenja grčkih kolonia dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani osvajaju Rim oko 616. pr. Kr., pa su čak tri od sedam ranih rimskih kraljeva bili Etruščani, no Rimljani su ih otjerali 509. pr.Kr. U 4. stoljeću pr.Kr. stiže im od sjevera nova ugroza – Gali i potom Etrurija i Etruščani slabe pri napadima Gala, pa ovo zlorabe Rimljani koji im istodobno s juga napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. pr.Kr., pa zatim ostali, a dolazi i do gradjanskog rata. U 3.st. pr.Kr. nastaju još Punski ratovi kojima je Rim potukao njihove saveznike Kartažane. Istodobno s uništenjem Kartage i potiskivanjem Liburna, zbog širenja Rimljana dolazi do političkoga i kulturnog kraja etrurskog naroda, a njihovi posljednji etnički ostatci su se izgubili oko 88. godine pr.Kr.,- iako biogenetika danas dokazuje kako fizički nisu nestali, nego su asimilirani tj. romanizirani.


Etrursko pismo i glasovi

Etrursko pismo je izvedeno iz zapadne variante grčkog pisma. Etruski nisu rabili neke znakove grčkog pisma, jer nisu imali pripadnih glasova. Smjer pisanja je uglavnom bio obrnut tj. zdesna nalijevo. Interesantno svojstvo etrurskog pisanja je uporaba različitih znakova za isti glas, npr. C, Q i K su svi označavali glas /k/. To je zatim preuzeto u latinski, pa se čak i danas odražava na mnoge latinične pravopise.

Glasovi

Glasovni sustav je naravno samo predpostavljen na osnovu posudjenica, poredbi s grčkim pismom i sličnim posrednim načinima. Jedna od zanimljivih osobina je nepostojanje oprjeke bezvučni-zvučni suglasnici (npr. postoji samo /p/ a ne i /b/), ali postoji oprjeka aspirirani-neaspirirani. Glas /k/ se najvjerojatnije pisao na tri načina, što su preuzeli Rimljani. Ta tri načina se, kao što se vide iz tablice, transliteriraju kao c, k i q. Sustav od samo 4 samoglasnika je bio vrlo jednostavan, a glas u je zamjenjivao i grčko /o/ kod posudjenica:

prednji srednji stražnji
zatvoren i
   u
srednji e
    
otvoren   a
  

Gramatika

Jezik je imao aglutinativna svojstva i razvijenu fleksiju. Sve forme nisu poznate zbog ograničenosti poznatih tekstova. Pridjevi se nisu sklanjali po padežima, već samo imenice i zamjenice. Jezik nije imao članove.

Imenice i zamjenice

Čini se da su imenice i zamjenice imale dva roda i to živi i neživi, pa dva broja (jedninu i množinu) i nekoliko padeža. O broju i ulozi padeža ne postoji općenito slaganje među stručnjacima. Nominativ i akuzativ su bili jednaki kod imenica, a pored njih su vjerojatno postojali genitiv, dativ, lokativ i ablativ. Paradigma toga je nepotpuna, jer svi oblici nisu poznati za sve riječi. Vjerojatno je genitiv više služio kao posvojni pridjev izveden od imenice (npr. u hrvatskom Ivan > Ivanov). Za neke je imenice genitiv tvoren dodatkom -(a)s/-(a)ś, a za neke pomoću -(a)l.

jednina množina
nom./aku. gen. dat. lok. abl. nom./aku. gen. dat. lok. abl.
clan clens clensi ? ? clenar cliniaras clenaraśi ? ?
ais ? ? ? ? aisar ? ? ? ?
avil ? ? ? ? ? avilχval ? ? ?
fler flerś ? ? ? flerχva ? ? ? ?
Uni Unial ? ? ? — – – – –

O zamjenicama je malo poznato, sa sigurnošću se tek zna da je nominativ 1. lica jednine ("ja") mi, a akuzativ mini.

Glagoli

Premalo je poznato o glagolima. Izgleda da su postojala bar dva vremena, imperativ i sl. Prošlo vrijeme je imalo završetak -ce: npr. svalce "živio je", lupuce "umro je".

Ine riječi

Poznati su neki veznici, kao što je etnam "i, isto tako, nadalje", a u mnogim konstrukcijama se koristi završno -c (usp. -que u latinskom): atic "i majka".

Sintaksa

Čini se da je normalan red riječi bio subjekt-objekt-glagol (SOV). Imenice u genitivu su dolazile poslije imenica koje su opisane, ali izgleda da je red riječi bio prilično slobodan:

Pinies Laris Larθal Apunalc avils XIX
"Pinies [prezime] Laris [ime] Larθov i Apunin godina 20" (ili "Larθa i Apune")

Još jedan primjer:

Arnθ Lenies Larθial clan Velusum nefiś [TLE 233]
"Arnθ Leniev Larθov sin i Velov unuk"

Rječnik

Poznat je određen broj riječi, općih imenica, ritualnih riječi sa slabo poznatim značenjem, kao i riječi koje se često sreću na standardnim natpisima na nadgrobnim spomenicima, npr.:

  • ais "bog"
  • apa "otac"
  • ati "majka"
  • avil "godina"
  • clan "sin"
  • falatu "nebo"
  • malena "zrcalo"
  • neri "voda"
  • ruva "brat"
  • seχ "kći"
  • teta "baka"
  • tiu "mjesec"
  • tul "kamen"
  • usil "sunce"
  • ziχ- "pisati"

Brojevi

Riječi za brojeve su donekle poznate, jer je pronađena kocka sa stranicama na kojima su riječi, a ne brojevi. Sigurno je značenje sljedećih brojeva:

  • θu "jedan"
  • zal "dva"
  • ci "tri"
  • maχ "pet"
  • semφ "sedam"
  • cezp "osam"
  • nurφ "devet"
  • zaθrum "dvadeset"
  • cealχ "trideset"
  • muvalχ "pedeset"

Općenito je prihvaćeno da riječ śar znači "10" ali je 2006. S.A. Yatsemirsky izložio dokaze da śar (var. zar) znači "12", dok je riječ za "10" halχ, te da su izrazi za brojeve 13-16 bili sastavljeni pomoću riječi za 12, dakle huθzar znači "četiri-dvanaest" = "šesnaest". Također postoji spor oko toga koja riječ znači "4", a koja "6": huθ je vjerojatno "4", a śa "6". Jedna osobina je interesantna: za "17", "18" i "19" korišteni su izrazi sastavljeni kao "X-dvadeset" (slično kao i latinskom!): ciem zaθrum, eslem zaθrum, θunem zaθrum.

Primjeri teksta

Jedan redak iz Cippusa iz Peruggie:

Iχ ca ceχa ziχuχe

Što je vjerojatno značilo:

"Tako je ovaj dogodjaj zapisan"

Iz lanene knjige u Zagrebu (stupac IX.):

vacl vinum śantiśtś celi pen trytym
θi θapneśtś trytanaśa hanθin celi
tyr hetym vinym θic vacl heχz etnam
iχ matam cnticn θsepen teśamitn
murce θi nunθen etnam θi tryθ etnam
hanθin etnam celycn etnam aθumitn
peθereni eslem zaθrum mur in velθineś
cilθś vacl ara θui useti catneti slapiχyn
slapinaś favin yfli spyrta eisna hinθy
cla θesns

Značenje nije poznato, osim nekih riječi kao vinum, etnam i sl.; treba primjetiti i da pisac ponekad umjesto u piše y: vinum i vinym.

Zagrebačka lanena knjiga

Zagrebačka mumija je arheološki izložak iz Egipta u Arheološkom muzeju u Zagrebu. To je mumija umotana u laneni povoj s najdužim dosad očuvanim etrurskim natpisom na svijetu. Mumiju je kupio Mihael Barić pri svom posjeta Egiptu 1848./1849. Njegov brat Ilija Barić darovao ju je JAZU u Zagrebu 1862. i trajno je spremljena u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Njemački egiptolog Heinrich Brugsch je 1869. godine otkrio natpis za koji nije znao da pripada Etruščanima. Godine 1891. bečki profesor i egiptolog dr. Jacob Krall otkrio je da mumijini povoji zapravo kriju najduži sačuvani etrurski natpis na svijetu. Tijekom 1980tih povoji su temeljito restaurirani i rekonstruirani, ponovno fotografirani infracrvenim zrakama, pa je paleografskom analizom i radioaktivnim ugljikom (C-14) utvrđena njena starost na oko 390. g. pr. Kr.

Platno s oko 1.130 riječi očuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Duljina cijele knjige iznosi oko 340 cm, a širina najšire trake je 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca s različitim brojem redaka (od 26 do 36). Predpostavlja se da sadrži niz obrednih propisa vezanih uz vjerske rituale starih Etruščana. Kako je etrurski jezik još uvijek slabo poznat, dosad je poznato značenje samo pojedinih riječi koje spominju žrtvene darove i datume pojedinih svetkovina. Ovi ovoji s natpisom otvaraju jasnu mogućnost postojanja jakih komunikacija između davne Etrurije i Egipta. Jedna predpostavka je kako je u Egiptu postojala mala etruščanska zajednica izbjeglica (kao u Aleksandriji), koja je poprimila egipatske običaje mumificiranja.

Nadpis na papirusu

Istraživanjem popratnog papirusa koji se nalazio u pogrebnoj opremi pokojnice, nađeno je da on sadrži nekoliko poglavlja Knjige mrtvih s podacima o pokojnici. Nesi-hensu bila je žena Paher-hensua, »božanskog krojača« iz Tebe, koji je izrađivao odjeću za kultne statue boga Amona. Kako se taj etrurski natpis našao obavijen oko jedne Egipćanke u doba kada Etruščani gube prevlast u sjevernoj Italiji dok jača Rimska Republika, ostaje jedna od velikih tajni arheologije.

Etrursko-čakavske izoglose

Ranoantički etrurski jezik (etrur. Rasenna) govorio se u srednjoj Italiji oko današnje Toskane od 8.- 1. st. pr.Kr. (PERROTIN 2003, RYAN 2003) i najviše je baštinjenih izoglosa dosad ostalo romaniziranih u Italiji i manje u Švicarskoj (retoromanski). Prije latinskoga čiji je utjecaj dosegao istočni Jadran tek nakon 3. stoljeća pr.Kr., kod nas u jeziku i kulturi Liburna od 8.- 3. stoljeća na gornjem Jadranu je bio razmjerno najjači utjecaj susjedne visoke civilizacije Etrušćana iz gornje Italije, koji su tada vjerojatno imali rane trgovačke kolonije npr. na Zlarinu, kod Baške i dr. Potom je posredstvom Liburna dosad kod nas dio njihovog predromanskog rječnika baštinjen najviše u bodulsko-cakavskim govorima sjeveroistočnog Jadrana, gdje obuhvaća niz čestih otočnih riječi (antički rasenizmi) iz svakodnevnog govora bez kojih bi do danas bilo skoro nemoguće domaće sporazumijevanje jadranskih Bodula.

Od stotinjak sličnih etrurskih riječi (iste = podebljane) važnije su npr.: amôr (ljubav: etr. amuer), armiž (brodska oprema: etr. armu), beni (dobro-OK = etr. beni), feral (lampaš: etr. pheri), ferša (mjera: etr. fersu), funtâna (izvor: etr. phuntia), kadena (lanac: etr. catene), kantur (pjevač: etr. kantvr), kapit (shvatiti: etr. kapire), kaput (kaput: etr. kaputis), kari (kola-vozilo: etr. carra), kužina (kuhinja: etr. hvšina), marćan (ožujski: etr. marties), meritat (zaslužiti: etr. meritv), miljar (tisuća: etr. milaras), nav (brod: etr. navs), mot (pomak-potez: etr. motin), nerat (roniti: etr. neri), papat (jesti za djecu: etr. papen), pitar (tegla-vazna: etr. putere), porat (luka: etr. purta), potić (lončić: etr. putiza), rice (lokne-kovrče: etr. ric), riva (lučka obala: etr. riv), rutica (mirisna ruta: etr. rut), sić (hamper: etr. sitha), sika (greben: etr. sica), skale (stube: etr. skal), spit (popiti: etr. spet), siminar (sjemenište: etr. semenies), šudbina (kob-usud: etr. šuthina), taped (prostirač: etr. tapis), tenta (napast: etr. tentv), teta (teta = etr. teta), tir (potez = etr. tir), tornat (vratiti: etr. turune), tufa (plijesan: etr. tufer), turan (kula: etr. turum), vrtal (povrtnjak: etr. vrtes), ziv (živ = etr. ziv), žvelti (brz-okretan: etr. švalta), itd.

Bodulski cakavizam

Kulturni utjecaj susjedne visoke civilizacije Etrušćana iz gornje Italije u ranom Kvarneru je posljedica tada intenzivnih trgovačkih i inih ranih veza Liburnije s Etrušćanima kao glavnim i najbližim središtem više civilizacije i razvijene trgovine. Tada su se već prije Rimljana poneki Etrušćani jamačno naselili i trajno ostali na Kvarneru, na što upućuje i biogenetski spektar krčkih Bodula s razmjerno visokim udjelom zapadnog genotipa Eu18 (18 %) spram inih naših otoka. Po genetskim pokazateljima i najvećem obilju sličnih etrurskih izoglosa unutar Hrvatske, vjerojatno je u ranoj antici na jugoistočnom Krku (možda u uvali Mala Luka ?) postojala etrurska trgovačka kolonija već prije Rimljana s lokalnim ruševinama već od 5. st. pr.Kr. Izvan Italije je razmjerno najviše etrurskih arhaizama u Europi dosad očuvano baš našemu u bodulskom govoru na Krku, gdje su ranoantički rasenizmi podjednako brojni kao i kasniji latinizmi. Glavni etrurski trag u lokalnoj bodulskoj gramatici tu je etrurska zamjenica vn, vna, vne = bodulski uõn, unà, unè (onaj) koja ponekad ima i ulogu imenskog neodredjenog člana. Izvan jugoistočnog Krka, etrurski rasenizmi su još nazočni s manjim brojem izoglosa osobito u bodulskom cakavizmu sjevernog Cresa, Raba i istočne Istre (Labinština), pa u lokalnoj čakavštini Zlarina, Dugog otoka itd.

Krčko-etrurske izoglose

Uz gore već nabrojene, općečakavske rasenizme, glavni su lokalni primjeri brojnih etrurskih izoglosa iz krčkog cakavizma, rjedjih ili nepoznatih na kopnu još npr.: bèn (dobro-O.K.: etr. beni), cèp (čep = etr. cep), ćìći (slanutak: etr. kikvi), inàki (različit: etr. ichnac), kâl (žulj: etr. kalvs), kànat (pjesma, pjevanje: etr. kana), kârv (krv: etr. krvt), kÿe ? (upit, tko je ?: etrur. kieš ?), kletràt (usmjeriti-uputiti: etr. kletram), kosmàt (čupav-kuštrav: etr. komate), meritàt (zaslužiti: etr. meritv), misàrni (gospodski: etr. macstarna), mloãk (mlačan: etr. mvlak), mûl (lučki pristan: etr. mula), mutnjà (osica-zujalica: etr. mutna), neràt (roniti: etr. neri), parvànji (pradavni: etr. prvse), peštàt (oštetiti: etr. pestu), pitÿr (tegla-vazna: etr. putere), pòli (kod: etr. pul), ròtni (sudski: etr. rotum), sopÿle (sviraljka-sopila: etr. suplu), santìš (svetište: etr. santis), štrèto (tijesno: etr. streter), šupèla (zemlja-crvenica: etr. šupele), šveltÿna (brzina-okretnost: etr. švalthas), tîgla (glačalo-pegla: etr. tigel), tîr (potez-povlaka: etr. tir), tornàt (vratiti: etr. turune), tratàt (susresti: etr. trati), trisnùt (udariti: etr. trutnuth), ulÿkva (maslina: etr. eleivana), uõn-unà-unè (neodredjeni član: etr. vn-vna-vne), ûšti (usta: etr. usti), vrutát (vrijeti, kipjeti: etr. vrsum), zâra (kocka, kvadrat = etr. zara), zilahnùt (uzdahnuti: etr. zilahnu), ... itd.

Literatura

Na talianskom

  • Piero Bernardini Marzolla: L'etrusco, una lingua ritrovata. Mondadori, Milano 1984.
  • Giuliano Bonfante, Larissa Bonfante: Lingua e cultura degli Etruschi. Editori Riuniti, Roma 1985. ISBN 8835928192
  • Mauro Cristofani: Gli Etruschi, una nuova immagine. Giunti, Firenze 1984, 2000. ISBN 88-09-01792-7
  • Mauro Cristofani: Rivista di epigrafia etrusca. in: Studi Etruschi. Istituto di Studi Etruschi e Italici. Olschki, Firenze.
  • Carlo De Simone: I Tirreni a Lemnos - evidenza linguistica e tradizioni storiche. Olschki, Firenze 1996. ISBN 88-222-4432-X
  • Angelo Di Mario: La ricerca dei Tirreni attraverso la lingua. Cannarsa, Vasto 2002.
  • Giulio M. Facchetti: L'enigma svelato della lingua etrusca. Newton & Compton editori, Roma, 2000. 2001 (2. izd.). ISBN 88-8289-458-4
  • Massimo Pittau: La lingua etrusca, grammatica e lessico. Insula, Nuoro 1997. ISBN 88-86111-07-X
  • Romolo A. Staccioli: Il «mistero» della lingua etrusca. Newton & Compton editori, Roma 1977, 1978 (2. Aufl.), Melita, Roma 1981. (s rječnikom)

Na njemačkom

  • Ambros Josef Pfiffig: Die etruskische Sprache. Versuch einer Gesamtdarstellung. Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Graz 1969.
  • Ambros Josef Pfiffig: Die etruskische Sprache. Schrift, Alphabet, Formenlehre, Syntax, Übungen. VMA, Wiesbaden 1998. ISBN 3928127551
  • Helmut Rix: Etruskische Texte. 2 Bde. Narr, Tübingen 1991. ISBN 3-8233-4476-5
  • Helmut Rix: Rätisch und Etruskisch. Institut für Sprachwissenschaft der Universität. Innsbruck 1998. ISBN 3851246705
  • Dieter H. Steinbauer: Neues Handbuch des Etruskischen. Scripta Mercaturae, St. Katharinen 1999. ISBN 3-89590-080-x

Na engleskom

  • Giuliano Bonfante, Larissa Bonfante: The Etruscan Language. An introduction. New York University Press, New York 1983, 2002. ISBN 0-7190-5539-3
  • Helmut Rix: Etruscan. In: Roger D. Woodard (ed.): The Cambridge encyclopedia of the World's ancient languages. Cambridge University Press, Cambridge 2004, S. 943-966. ISBN 0-521-56256-2.

Na francuskom

  • Maurice Guignard: Comment j'ai déchiffré la langue étrusque. Impr. Avisseau, Burg Puttlingen 1962, Bonneval 1965.
  • Massimo Pallottino: La langue étrusque. Problèmes et perspectives. Société d'Edition Les Belles Lettres, Paris 1978.
  • Damien Erwan Perrotin: Paroles étrusques. Liens entre l'étrusque et l'indo-européen ancien. L' Harmattan, Paris 1999. ISBN 2738477461

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and enlarged by GNU-license mostly from Chakavian Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Etrurski_i_čakavski&oldid=36285"