Ranokvarnerski Hythmeti

Ranokvarnerski Hythmeti (predpovjesni neindoeuropski prastanovnici jugozapadne Hrvatske): Većina sadanjih Europljana ili njih preko 4/5 su po domaćim jezicima i većinskoj kulturi uglavnom indoeuropskog podrijetla, ali ima bar desetak današnjih ili poviestnih iznimaka inog izkona. Najpoznatiji takvi su npr. Baski (Euskadi), Magjari (Ugari), Finci (Suomi), Estonci (Eesti), Laponci (Saami), Samojedi (Nenezi), Mordvini i ini manji, a od povijesno izumrlih osobito talianski Etrusci (Rasenna), pa sjevernojadranski Hythmeti i ini još stariji i jedva poznati.

Baskijski jezik (Euskara)

Baskijski jezik (baskijski: Euskara) je jezik kojim govore Baski, prastari brdski narod nastanjen oko Biskajskog zaljeva (nazvanog po njima), tj. uz Pireneje u sjevernoj Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj. Baskijski je izolirani neindoevropski jezik koji ne pripada niti jednoj poznatoj jezičnoj porodici. Ima oko miliun govornika, a za oko 700.000 je to glavni materinski jezik. Sami sebe oni na baskijskom nazivaju Euskaldunak.

Poviest baskijskoga

Baskijski jezik je izoliran, tj. ne može se danas povezati ni s jednim drugim jezikom. Rieči slične suvremenom baskijskomu se nalaze na području gdje se danas govori baskijski (u imenima) još u rimsko doba. Postoje mnoge hipoteze kojima se baskijski povezuje s raznim jezicima, ali nijedna nije općenito prihvaćena. Baskijski je priznat u Španjolskoj gdje ima službeni status, ali ne u Francuskoj. Priznavanje i standardizacija tog jezika se zbila tek u 20. stoljeću.

Baskijski jezici je ime malenoj i izoliranoj jezičnoj porodici što obuhvaća baskijski jezik, kojim se služe Baski ili Euskaldunak na području Španjolske i Francuske. Toj porodici su ranije po ISO-639, pripadala još tri jezika čiji su identifikatori bili bqe, bsz i eus. Godine 2007. dva od ta 3 jezika su izgubila poseban status, što su suletinski i navarsko-laburdinski koji su sada kao dialekti uvršteni pod zajednički širji baskijski.

Razprostranjenost

Baskijski se govori u nekoliko sjevernih pokrajina Španjolske koje čine tzv. Euskadi (Autonomnu pokrajinu Baskiju), ter u susjednim područjima jugozapadne Francuske. Međutim, veća i redovna upotreba baskijskog je tek u primorju na sjeveru te Autonomne pokrajine. Također se dosta govori i u susjednoj pokrajini Nafarroa, koja ima zaseban status i gdje je baskijski službeni u sjeverni dijelovima. Baskijski se stoljećima povlačio pred romanskim jezicima, što se donekle zaustavilo u posljednje vrijeme u okviru višejezične Europske Unije.

Etrurski jezik (Rasenna)

Etrurski (etruščanski, etr. Rasenna) je jezik starih Etruska, tj. izumrli neindoevropski jezik koji se govorio u srednjoj Italiji oko područja današnje Toskane - koja je i dobila ime po Etruskima. Taj jezik je izoliran, tj. zasad ga nije moguće bliže povezati s drugim jezicima. Sam jezik je nedovoljno poznat, unatoč brojnih nadjenih tekstova. Za mnoge pripadne riječi još nisu dobro poznata značenja.

Etrursko pismo je izvedeno iz zapadne variante grčkog pisma. Etruski nisu koristili neke znakove grčkog pisma, jer nisu imali pripadnih glasova. Smjer pisanja je uglavnom bio obrnut tj. zdesna nalijevo. Interesantno svojstvo pisanja je upotreba različitih znakova za isti glas, npr. C, Q i K su svi označavali glas /k/. To je preuzeto u latinski, pa se čak i danas odražava na mnoge pravopise.

Izvori za etrurski

Na etrurskomu je očuvan veliki broj kraćih tekstova - preko 10.000, ali svega nekoliko duljih. Najobsežniji pisani dokument je "zagrebačka mumija" ili lanena knjiga - (Liber Linteus) koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Sadrži oko 230 redaka teksta i 1200 riječi, a najvjerojatnije se radi o ritualnom kalendaru. Listovi iz Pyrgyja su dvojezični tekst, ugraviran na etruščanskom i feničanskom na tri zlatna lista: na jednom je tekst na feničanskom, a na ostala dva na etruščanskom u 16 redaka sa 37 riječi. Tabula Capuana sadrži oko 300 čitljivih riječi u 62 retka. Tabula Cortonensis tj. brončana ploča iz Cortone sadrži najvjerojatnije ugovor s oko 200 riječi, a pronađena je 1992. Većina ostalih napisa su nadgrobni, uz kratke zapise na predmetima i sl.

Prediliri brončanog doba

Prije klasičnih plemena antičkih Ilira, manjeviše poznatih iz brojnih rimskih izvora, stariji fenički i ranogrčki zapisi (periegesis) prvih helenskih moreplovaca kod nas na iztočnom Jadranu još oskudno spominju bar desetak ranijih poluilirskih ili predilirskih plemena, koje arheolog Alojz Benac imenuje kao Prediliri i Protoiliri. Ovi su po imenima i inim oskudnim indiciama vjerojatno takodjer izkonom iz širjega indoeuropskog kruga i manjeviše srodni kasnijim Ilirima (nabrojeni od sjeverozapada na jugoistok): Rundictes, Fecusses, Hythmetoi, Hylaei, Mannioi, Nestioi, Ismenoi, Peuketes, etc. Od ovih su najvjerojatnije samo kvarnerski rani Hythmetoi bili neindoevropska iznimka drugoga ranijeg iskona, kao relikt predindoevropskih prastanovnika u južnoj Europi.

Gandeya u Grabčevj špilji

Iz Grabčeve špilje na otoku Hvaru je prof.dr. Grga Novak iz JAZU opisao kod nas prvi i najstariji prikaz broda na stijeni, datiran oko 17. stoljeća pr.Kr. To je veće bucmasto plovilo s razvijenim jedrima, drugačijim izgledom različito od ranih feničanskih brodova: kasniji Grci (osim minojskih Eteokrećana) tada još nisu ni plovili. Taj brod na stijeni razmjerno najviše podsjeća na jadranski pratip broda gandeya, što su najraniji domaći brodovi s Jadrana koje su uz ine tipove rabili i kasniji pomorski Liburni u željezno doba do antike: Iz njega se sličnim oblikom i imenom razvila i sadanja dalmatinska gajeta.

Stoga je to dosad najstariji brodski tip u stalnoj uporabi na Sredozemlju već preko 3 tisućljeća, kakvim su najvjerojatnije plovili prapoviestni kvarnerski Hythmetoi. Brodski tip gandeya su kasniji Liburni (Libyrnides) baštinili od domaćih jadranskih predhodnika, što su u njihovom zavičaju bili ranokvarnerski Hythmetoi. Kako bliže oko Hvara iz brončanog doba ni arheološki niti pismeno nije poznata neka razvijena pomorska kultura koja bi gradila takve brodove za pučinsku plovodbu otvorenim morem, to su rani hvarski domorodci u Grabčevoj špilji najvjerojatnije zadivljeni izgledom broda u plovidbi, simbolično oslikali ranu hytmetsku gandeyu na proputovanju izmedju Kvarnera i južnog Jadrana.

Prajadranski Hythmetoi

Hythmeti (ranogrč. Hythmetoi) su u predpovijesno doba negdje oko 12./11. st. pr.Kr živjeli uz sjeveroistočni Jadran uglavnom po Kvarneru, Vinodolu i sjevernom Velebitu, tj. većinom na kasnijemu klasičnom području antičkih Liburna (Libyrnides) i jugozapadnih primorskih Japoda (Iapudes). Po njima se u najranije doba na starogrčkom takodjer zvalo i gorje Hythmetos oros ili zatim rimsko mons Lacinius (= danas gorje Bitoraj-Viševica, 1.427 m) koje se u slikovitim klisurinama uzdiže iznad primorskog Vinodola, vidi pobliže: Obalni Dinaridi. Izim njihova golog etnonima i približnog smještaja, o tim ranijim Hythmetima uglavnom nema inih izravnih detalja.

Njihovo najveće poznato naselje su danas megalitne (ciklopske) zidine od gradine Kuraktike uz sadanju tržnicu u gradskoj luci Krka i duž krčke obilaznice, a ina su im naselja uglavnom bila tek manja sela koja se dosad većinom nisu očuvala: vidi još pobliže Ranohrvatski megalitni pragradovi. Ipak se poneki prakulturni pokazatelji mogu izvući bar posredno iz baštine dosadanjih čakavskih govora na Kvarneru, gdje su kao lokalni arhaizmi dosad još očuvane poneke neindoevropske riječi rijetke ili nepoznate u većini indoeuropskih jezika, - ali se vrlo slične ili iste takve nalaze u današnjem baskijskomu i antičkomu etruščanskom jeziku. To bi značilo da je u brončano doba njihov izumrli hythmetski prajezik po značajkama mogao biti približno negdje izmedju etruščanskoga i baskijskog jezika, ali iz ovoga nema nikakvih izvornih riječi ni zapisa izim oskudnih naznaka ranih Grka o njima, jer su ti raniji Hythmeti slično poput kasnijih Ilira bili vjerojatno još nepismeni.

Izkon i razvoj Hythmeta

Zasad je još nejasno, kada i kako se oblikovao taj ranokvarnerski (predliburnijski) prajezik, jer glede toga još nema izravnih jezičnih pokazatelja, premda se neke približne indicije mogu nazrijeti tragom arheonalaza o gornjojadranskim prakulturama. Tijekom neolita se na sjeveroistoku Jadrana kao i dugdje u južnoj Europi proširuje poljodjelstvo, stočarstvo i prva seoska naselja s pripadnim keramičkim arheonalazima. Nova poljska proizvodnja i stoka potakli su brže razmnožavanje pučanstva koje već stvara selske i gradske zajednice, a složenija radna tehnologija i kolektivni društveni ustroj neodložno nameću razvitak jezika u današnjem smislu sa suvislom gramatikom ter bogatijim i preciznijim rječnikom.

Zato se taj prvi ranojadranski prajezik razvio na gornjem Jadranu već prije pojave Ilira i Liburna, bar od III. tisuć. pr.Kr. Na predpoviesnom Kvarneru se ranojadranskim prajezikom jamačno govorilo od eneolita (halkolit) pa negdje do 11.st. pr.Kr. U brončano doba od 18.- 12. st. je taj ranokvarnerski (predliburnijski) prajezik pod istočnim utjecajima Indoeuropljana vjerojatno prošao kroz prijelaznu fazu djelomične indoeuropeizacije, pa se potom postupno asimilirao u klasični liburnijski jezik na antičkom gornjem Jadranu. Kod nas je leksička baština iz toga ranokvarnerskog prajezika najbolje očuvana kroz parsto čudnih arhaizama u kvarnerskom rječniku otočnih čakavaca, a tek s pojedinim riječima kod primorskih polučakavaca i u ponekim kajkavskim govorima, dok u štokavskim dialektima uglavnom nema ni traga iz toga ranojadranskog prajezika, jer se njihov leksik uglavnom temelji na mješavini doseljenih Slavena i romanobalkanskih Vlaha.

Govorni relikti Hythmeta

U svezi neindoevropskih Hythmeta su sa sličnim baskijskim riječima usporedive neki baštinjeni pračakavski relikti iz Kvarnera, npr.: brôskva (kiselo zelje: bask. broska), iskàt (tražiti: bas. askatu), kargát (tovariti: bas. kargatu), kràsa (krš-kamenjara: bas. kraska), makjàt (batinati: bas. makilatu), pùska (općina: bas. puska), seupàt (ufati-nadati se: bas. ufatu), šûri (sijed: bas. zuri), šurìt (osijediti: bas. zuritu), šûrla (frula: bas. xirula), šušûr (šapat: bas. xuxurla), šušurlàt (šaptati: bas. xuxurlatu), ûla (pčela: bas. uli), ulîšće (košnica: bas. ulitxa), ulenjâk (saće-pčelinjak: bas. ulixetan), zilokân (nagrižen-rastočen: bas. ziloka), zilokàt (rastočiti-nagristi: bas. zilokatu), zincàt (zujati-cvrčati: bas. zintzatu), ...itd.

Nadalje se u 'bodulskoj' čakavici Kvarnerskih otoka nalaze još ini čudni arhaizmi slični etruščanskima, npr. ćìći (slanutak: etrur. kikvi), fêrša (mjera: etr. fersu), kletràt (usmjeriti-uputiti: etr. kletram), misàrni (gospodski: etr. macstarna), mutnjà (osa-zujalica: etr. mutna), neràt (roniti: etr. neri), pòli (kod: etr. pul), rìce (kovrče-lokne: etr. ric), sopýle (sviraljka-sopila: etr. suplu), šupèla (zemlja-crvenica: etr. šupele), šveltýna (brzina-okretnost: etr. švalthas), tîgla (glačalo-pegla: etr. tigel), tùfa (zadah-plijesan: etr. tufer), zâra (kocka, kvadrat: etr. zara), zilahnùt (uzdahnuti: etr. zilahnu), ... etc.

Ini istodobni suvremenici

Iz objavljenih arheonalaza i prapovijesnih zapisa inih istodobnih naroda u brončano doba oko istočnog Sredozemlja, po svemu izgleda kako su najprije Feničani i zatim ranogrčki moreplovci na Jadranu bili najvjerojatnije glavne pismene civilizacie, koje je došle u izravni dodir s Hythmetima, većinom u završno doba njihove postupne asimilacie s otočnim Liburnima i kopnenim Japodima. Ine ranije istodobne civilizacie do 12. st. pr.Kr., koje su još u doba područne prevlasti Hythmeta na sjeveroistoku Jadrana mogle imati samo rijetke rubne dodire s ozemljem Hythmeta, bili su npr. Hetiti i Feničani, iako se u njihovim zapisima za to širje područje (oko Hythmeta) još izrijekom ne spominju neka odredjena etnoplemena, nego tek vrlo nejasno i općenito 'divlji domorodci'.

Onodobni kopneni Hetiti

Vjerojatni (posredni ?) dodiri Hetita s našim kasnije hrvatskim ozemljem su oskudno vidljivi, samo po trgovačkoj robi tipa hetitske izrade, koja se tek rijetko nalazi ponegdje u onodobnoj donjoj Posavini brončanog doba, izmješana unutar domaćih proizvoda ranopanonskih praplemena. Po arheonalazima i zapisima su hetitski trgovci sigurno putovali po današnjoj Bugarskoj i Macedoniji, pa možda i do Srijema, - ali zapadnije u sadanju Hrvatsku izgleda nisu dolazili, nego je vjerojatnije njihova rana roba ovamo ponekad stizala preprodajom tj. robnom razmjenom medju tadanjim ranopanonskim praplemenima. Kao pretežni kontinentalci, Hetiti vjerojatnije nisu stigli izravno na Jadran, pa odatle nemaju nikakvih zapisa ni arheonalaza. Ipak su sjeverni Jadran već donekle poznavali stari Perzianci, koji su npr. za Istru imali svoj posebni naziv Astraya.

Istodobni morski Feničani

Puno su vjerojatniji bili pomorski dodiri ranih Feničana sa sjeveroistočnim Jadranom, jer su njihovi prapovjesni pomorci manjeviše sigurno doplovili do Venecianske lagune i ušća rijeke Pada (tada poznata kao Eridanos potamos). Njihovi oskudni zapisi i arheonalazi upućuju na iskrcavanja i bar povremeni boravak Feničana već u brončano doba na obalama jugoistočnog Jadrana izmedju Cetine i Boke Kotorske, a najviše oko kasnije Makarske i Cavtata, gdje su im takodjer bili poznati zaljev Boke Kotorske i dublji zaljev donje Neretve (dok još nije bilo naplavina močvarne delte), a takodjer zbog pučinske orientacie i primorske planine Biokovo i Sniježnica Konavoska. Medjutim, sjevernije od Cetine do Istre uglavnom nema poznatih feničkih arheonalaza, a niti su oni za taj medjuprostor ostavili odredjenih zapisa, pa su vjerojatno bez dužeg zaustavljanja ili ulaza medju nepoznate im Kvarnerske otoke, samo duž vanjskih jadranskih otoka, bar povremeno zaplovili do ušća Pada.

Ine onodobne civilizacie

Ine onodobne pismene civilizacie, istodobne s našim Hythmetima u prapoviesti brončanog doba iz II. tisućljeća pr.Kr. oko istočnog Sredozemlja, koje najvjerojatnije nisu imale nekih izravnih pomorskih ni trgovačkih dodira sa samim Hythmetima, bile su npr. mikenski Ahajci (pra-Grci) na Peloponezu, minojska civilizacia na Kreti i susjednim južnoegejskim otocima, eteociparska pomorska uljudba (Thalassokratia Aetheokypria) na predgrčkom Cipru, pa pretežno kontinentalne civilizacie brončanog doba hurito-mitanska u Siriji, srednjeasirska u Mezopotamiji, ranohebrejska u Izraelu, srednje dinastie egipatskih faraona, itd. Medjutim, najnoviji arheonalazi koje nedavno navodi dr. Srinavatsan KalyaNaraman (2006.) iz prapovjesti brončanog doba, upućuju na nazočnost rjedjih ostataka ranoindske robe i oružja iz civilizacie Harappa - ne samo na potonulim brodovima po Levantu, pa na ranom Cipru i Kreti, nego čak i kod nas do ušća Cetine, pa indskih simbola i kipića na Pelješcu - kamo su ti rietki indski predmeti vjerojatno stigli pomorskim posredovanjem feničkih trgovaca.

Selidbe 'Naroda s mora'

Brončanodobna prapovijest oko Jadrana približno završava krajem II. tisućljeća pr.Kr., kada istodobno na velikom dijelu Sredozemlja (izim zapadnoga) počinju velike istodobne selidbe tzv. "Naroda s mora", koje navode razni staroegipatski, feničanski i ini prapovjestni izvori oko Sredozemlja. Pritom pred navalama doseljenika zaredom propadaju Mikenska uljudba u Grčkoj, Troja, Hetitsko carstvo u Maloj Aziji, Huritska civilizacia u Siriji, praciparska pomorska uljudba (Thalassokratia Eteokypria) na Cipru i ine manje prapovjesne kulture oko srednjeg i iztočnog Sredozemlja. Medju selidbama tih pomorskih naroda su bili najpoznatiji indoeuropski Pelašti (grč. Pelasgoi, latin. Philistaei, egipt. Peleshtim), koji sa sjeverozapada iz Grčke (po njima se zove Peloponez) morem preko istočnog Sredozemlja prvo neuspješno napadaju Egipat, pa se zatim naseljuju u susjednu Palestinu nazvanu po njima.

Medjutim te pomorske selidbe ne idu samo na jugoistok, jer su ove potom lančano izazvale oko 12./11. st. i približno istodobna pomorska gibanja inih naroda iz istočnog Sredozemlja, Levanta i Male Azije u suprotnom smjeru spram zapada do središnjeg Sredozemlja, Tirenskog mora i Jadrana. Medju ovim drugima su npr. rani Sikulotes koji tada naseljuju Siciliju (potom nazvanu po njima), pa Sardeati iz zapadne Anatolije što naseljuju Sardiniju, Kyrnoi s istoka naseljuju Korziku, Tyrrhenoi naseljuju ine tirenske otoke i obale, a Rasenni (kasniji Etruski) dolaze u srednju Italiu, ter pomorski Libyrnides (rani Liburni) stižu na sjeveroistočni Jadran iz obala Levanta vjerojatno preko Cipra.

Doselidbe ranih Liburna

Dotle su rani pretci Liburna vjerojatno još boravili na Levantu izmedju Mezopotamie i Anatolie, tj. u Siriji gdje je prije dolaska Asiraca zapisan rani grad Libbur. S početkom željeznog doba, pri velikim pomorskim selidbama tzv. „Naroda s mora“ u 12. i 11. st. pr.Kr. sudjelovali su jamačno i rani Liburni, koji bi tada doplovili preko Cipra iz obala Levanta na Jadran, gdje se zato već od prvih vijesti uvijek pojavljuju kao pomorci.

Zato danas muška i ženska DNA Sicilije, Sardinije, Korzike i Toskane, pa čak i dio njihove stoke (DNA) paralelno potvrđuju istodobne doselidbe talianskih "naroda s mora" iz Levanta (Sikuloti, Sardeati, Etruski itd.), a za Etruščane su već prije poznati arheonalazi u tom smjeru koji su sada i genetički potvrđeni. U to se logično uklapaju i Liburni, a ove veze s Levantom potvrđuje i naša biogenetika (Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, itd.), jer je unutar Hrvatske baš u Kvarneru nadjen razmjerno najveći udio levantskog haplotipa Eu9 i Eu10, uz manje dinarskog tipa Eu7 koji drugdje kod nas dominira.

Libyrnike Thalassokratia

Novodoseljeni rani Libyrnides zatim stvaraju kod nas na istočnom Jadranu najstariju domaću uljudbu na hrvatskom ozemlju, pa tu kroz željezno doba od 10.- 5. st. pr.Kr. organiziraju prvu pomorsku vlast poznatu iz ranogrčkih izvora pod imenom Libyrnike Thalassokratia (= 'Liburnijska pomorska vlast'): vidi o tomu još pobliže Liburni (Libyrnides). Pritom se raniji prapovjesni Hythmeti uglavnom asimiliraju medju doseljenim Liburnima, kojima predaju u baštinu dio svoga predinedoevropskog rječnika, što se osiromašen kroz kasnije romaniziranje i srednjovjeko slaviziranje bar manjim dijelom održao u našoj jadranskoj čakavici do danas.

O sličnoj pomorskoj doselidbi s istoka ranih kvarnerskih „bodula“ govore u arhajskom cakavizmu i domaće legende „Veyske Povede“. Također posebna tkalačka preslica s kvarnerskih otoka kao i istarska glazbena ljestvica gornjeg Jadrana (K. Galin 2001) odskaču od Europe i bliže su tradiciji Levanta i starog Egipta. Miješanjem i asimilacijom doseljenih levantskih pomoraca s ranijim Hythmetima, potom na gornjem Jadranu nastaju klasični Liburni koji su ubrzo od 9.- 7. st. zavladali cijelim Jadranom gdje rani Grci višeput naglašuju njihovu pomorsku prevlast kao "Libyrnike Thalassokratia".

Ini predindoevropci u nas?

Gore opisani Hythmeti su dosad jedini posebno imenovani, vremenski zadnji i bar oskudno dokumentirani predindoevropejci, koji su do brončanog doba živjeli na kasnijemu hrvatskom ozemlju, dok za ine naše istočnije krajeve većinom nema takvih sličnih pokazatelja. Npr. u Dalmaciji, BiH, Slavoniji i dalje na srednjem Balkanu uglavnom nema sličnih ranijih naznaka u ranim zapisima (istodobnim s Hythmetima). Isto dosad nema tamo ni reliktnih predindoevropskih riječi u starijim domaćim govorima, izim jedino neindoevropskih tudjica tek od novog vijeka, a koje potječu iz turkoaltajske i arabosemitske grupe kao naknadne posljedice turskih provala i širenja islama. Takodjer su i zamalo svi najstariji toponimi (približno istodobni sa sjevernojadranskim Hithmetima), od ranih Grka istočnije zapisani uglavnom već indoeuropski i često završavaju na -ssa i -tta, što upućuje na jezični krug oko Pelašta ili oko Hetita. Sve to znači da Indoevropejci u tim istočnijim krajevima prevladavaju već kroz 4 tisućljeća, tj. bar od 18. st. pr.Kr. kad su tuda prolazile veće indoeuropske selidbe.

Naprotiv ovo nije tako jasno na sjeverozapadnom hrvatskom ozemlju u sadanjem kajkavskom području (ni u susjednoj Sloveniji). Ovdje prije 2 tisućljeća sve do Kristova doba prije rimskih osvajanja uglavnom nema suvislih ranogrčkih izvješća, pa je tu pismeno nepoznato ranije predrimsko pučanstvo i njihovi jezici. Ipak dosad u domaćim starinskim govorima medju kajkavcima tu još ima predindoevropskih arhaizama poput Kvarnera, s više posebnih egzotičnih riječi usporedivih uglavnom s baskijskima, ali malo ili ništa onih sličnih etrurskima. To bi značilo, kako je istodobno s hythmetskim na Jadranu, možda negdje do 12./11. st. pr.Kr. i kod nas u sjevernom zaledju jugozapadne Panonije još postojao neki drugi dijelom sličan, predindoevropsko -"ranopanonski" prajezik: Ovaj se zasad tu može tek uvjetno ekstrapolirati bez inih detalja, za što su još potrebna dalja poredbena proučavanja ranije toponimije i arhajskih dialekata.

Abstract

North-Adriatic early Hythmetoi (non-IndoEuropean protohistoric dwellers in southwest Croatia): The Hythmetoi tribe was the earliest known and named dwellers at northeastern Adriatic in actual southwest Croatian coast and adjacent north Adriatic islands. After the available indications, they were pre-Indo-European proto-dwellers there, and their extrapolated language is supposed to be somewhat intermediate between Etruscan and Baskian. Their cultural-lingual heritage had been assimilated via the subsequent ancient Liburnians, and so the recent Chakavian idiom in Adriatic islands inherited a series of exotic archaisms comparable with the Etruscan and Baskian words.

Literatura

Š. Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6, Beograd 1965.
A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
H.V. Tolk & al.: MtDNA haplogroups in the populations of Croatian Adriatic Islands. Coll. Anthropol. 24, 2000.
L. Barač & al.: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. European Journal of Human Genetics 11, 2003.
L. Lovrečić, M. Peterlin & al.: Human Y-specific STR haplotypes in the western Croatian population sample. Forensic Science International 149, 2005.
M. Yoshamya: Gan-Veyãn (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb 2005.‬
Helmut Rix: Etruskische Texte. 2 Bde. Narr, Tübingen 1991. ISBN 3-8233-4476-5
Giuliano Bonfante, Larissa Bonfante: The Etruscan Language. An introduction. New York University Press, New York 1983, 2002. ISBN 0-7190-5539-3
Aulestia, G. 1989: Basque-English dictionary University of Nevada Press, Reno, ISBN 0-87417-126-1.
Aulestia, G.& White, L. 1990: English-Basque dictionary, University of Nevada Press, Reno, ISBN 0-87417-156-3.
Charriton, P. 2000: Hitzegia Euskara (Dictionnaire basque). Elkarlanean, Donostia.

Poveznice

Reference

Original compilation elaborated and enlarged by GNU license chiefly from WikiSlavia and Wikinfo.

Ranokvarnerski Hythmeti

Sadržaj