Eurazijski genom R1a/Eu19

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Eurazijski genom R1a/Eu19 (istočnoeuropski haplotip Eu19, I.Jurić: Slavenski haplotip): Haplogrupa R1a1 (M17) je u ljudskoj genetici muška nasljedna haplogrupa Y-kromosoma koja se može naći na većem dijelu Eurazije, a najviše u istočnoj Europi i južnoj Aziji. Najviše je zastupljena u Poljskoj i Magjarskoj (56%-60%), Ukrajini (54% ili 44%) i Rusiji, gdje svaki drugi muškarac ima ovu grupu. U Magjarskoj su pronađene kontradiktorne učestalosti, jednom od 60%, pa 56%, a jednom tek 20%. Razmjerno visoki udjel je također nadjen u istočnoj Njemačkoj kod Lužičkih Srba (63%) i 23% na Islandu, pa najviše u Aziji po 50-68% u Pakistanu i Tadjikistanu.

Abstract

Eurasian haplogroup R1a/Eu19: Haplogroup R1a is the phylogenetic name of a major clade of human Y-chromosome lineages. In other words, it is a way of grouping a significant part of all modern men according to a shared male-line ancestor. It is common in many parts of Eurasia and is frequently discussed in human population genetics and genetic genealogy. One sub-clade (branch) of R1a, currently designated R1a1a, is much more common than the others in all major geographical regions. R1a1a, defined by the SNP mutation M17, is particularly common in a large region extending from South Asia and Southern Siberia to Central Europe and Scandinavia. Currently, the R1a family is defined most broadly by the SNP mutation M420. The recent discovery of M420 resulted in a reorganization of the known family tree of R1a, in particular establishing a new paragroup (designated R1a*) for the relatively rare lineages which are not in the R1a1 branch leading to R1a1a. R1a and R1a1a are believed to have originated somewhere within Eurasia, most likely in the area from Eastern Europe to South Asia. The most recent studies indicate that South Asia is the most likely region of origin.

Iskon grupe R1a/Eu19

Vjeruje se kako su prvi nosioci R1a haplogrupe bili ljudi koji su tu živjeli već pred oko 15.000 godina. Zbog nomadskog života se ta haplogrupa proširila Eurazijskim stepama. Danas je vidljivo kako je R1a u bliskoj vezi tj. paralelan s ljudima Praindoeuropskog govornog područja Satem, dok je puno niža zastupljenost R1a među ljudima zapadnoeuropske govorne grupe Centum. R1a se može naći manjeviše posvuda u Europi, uz najveću učestalost u Poljskoj i Pakistanu. Glavni smjer kojim se ova grupa širila jeste od jugoistoka na zapad, a za prvotno mjesto njenog praiskona se danas većinom drži sjeverozapad Indije gdje je najveća raznolikost inačica uz najstarije pratipove.

Etnički udjeli R1a/Eu19

Eurazijska haplogrupa R1a/Eu19 (M17) je najviše raširena u istočnoj Europi, ali podjednako u srednjoj i južnoj Aziji tj. većinom kod slavenskih i indoarijskih naroda, a jezično se uglavnom poklapa s grupom Satem-jezika (glavni su izvori podataka Semino & al. 2000, Wells 2001, Passarino 2001, Zerjal & al. 2002, Qamar & al. 2002, Nasidze & al. 2003-2005, itd.):

  • Azijski narodi: Tadjiki 68%, Kirgizi 65%, Khojani 64%, Kašmirci 60%, Afganci 51%, Sindhi 49%, Kalaši/Ind 45%, Indobalti 45%, Pakistan (prosjek) 42%, Bartangi 40%, južna Indija (Dekan) 39%, Tatari 32%, Uzbeki 31%, Makrani 30%, Baludjistan 30%, Buruši/Ind 30%, Ujguri 22%, Tuvini/Sibir 14%, Kurdi 12%, Turci (prosjek) 12%, Gruzijci 11%, Azeri 10%, Aškenazi 10% - (ostali Azijci ispod 10%).
  • Europski narodi: Lužički Sorbi 63%, Poljaci 60%, Magjari 59%, Ukrajinci 54%, Rusi (prosjek) 47%, Letonci 41%, Bjelorusi 39%, Slovaci 38%, Slovenci 37%, Makedonci 35%, Litvanci 34%, Rudanovi 'Jugohrvati' (bez Like i Dalmacije) 33%, Česi 33%, Norvežani 31%, Estonci 27%, Škoti 27%, stvarni Hrvati (bez Rudana) 23%, Island 21%, Rumunji 20%, Švedjani 18%, Laponci 17%, Grci 17%, Srbi 16%, Gotlandi 16%, Bugari 12%, Albanci 12% - (ostali Europljani ispod 10%).

R1a u Europi i Hrvatskoj

Eurazijska haplogrupa R1a/Eu19 (M17: delG68 ctggtcataacactggaaatc / tgaacctacaaatgtgaaactc), dominira u istočnoj Europi, zapadnom Sibiru i srednjoj Aziji do Pakistana, tj. najviše kod Slavena, ali takodjer obilno i kod mnogih naroda prednje Azije, pa uglavnom odgovara istočnoj indoeuropskoj grupi satem-jezika. Protivno današnjem južnoslavenskom jeziku, kod prisilnih "slavenskih" Hrvata to je izrazito manjinski tip, u prosjeku tek 23% - 34% ili samo 1/4 do 1/3 pučanstva, tj. najviše takodjer spram sjeverozapada uz slovensku granicu, a najmanje na dalmatinskim otocima: Hvar samo 9%, Korčula 20%, kopnena Dalmacija 23% itd. Dialektalno je razmjerno najviše zastupljen kod raznih jekavaca i kajkavaca, a najmanje kod ikavaca. R1a (odnosno Eu19) je druga po brojnosti među Hrvatima s 25-30% ovisno o studiji, ali po regijama frekvencija varira mnogo više. Od južnoslavenskih naroda (po jezičnom kriteriju) kod Slovenaca je to najbrojnija haplogrupa zastupljena s 37%, zatim kod Hrvata oko 25% (kopno bez Like i Dalmacije oko 34%), pa Hercegovci najmanje tek 12%, kod Bošnjaka-Muslimana s 25%, dok kod Srba i Makedonaca ta slavenska haplogrupa ima 15-16%. Premda je u Europi R1a najbrojnija među Poljacima, Ukrajincima i Rusima, brojna je i u Skandinaviji, na Baltiku, u Indiji i u Pakistanu, a kod nekih naroda srednje Azije čini nadpolovičnu većinu svih kromosoma, ali nije nađen korijenski haplotip R1a*.

R1a je mutirala u mnogo podgrupa koje se tek počinju ispitivati u pučanstvu Europe, srednje Azije i Indije. Dosad je objavljeno manje studija o udjelu njenih podgrupa kod naroda zapadne i južne Eurazije. Izvorna haplogrupa od koje su nastali svi ostali je Ht 11. Zaključuje se po analogiji da bi ona vjerojatno bila najstarija jer je imala najviše vremena proširiti se od Atlantskog do Tihog i Indijskog oceana (Kine) i mutirati u najviše podgrupa. Svi indijski Eu19-kromosomi osim jednog su Ht 11, što znači da je Ht 11 nastao prije nego su pra-Indoiranci odselili iz ukrajinskih stepa na istok. Nadalje, oni su odselili vjerojatno mnogo ranije od sadašnjih službenih procjena, jer u Indiju nije došla skoro nijedna druga podgrupa Eu19 osim Ht11 pa se smatra kako ih u doba razdvajanja od budućih Baltoslavena i selidbe još nije bilo. Najnovija istraživanja dokazuju da su Indoeuropljani doselili u Indiju prije 10-15.000 godina. Suprotno Indijcima, kod Ukrajinaca je nađeno 9 različitih haplotipova, a kod Poljaka i Mađara 5. Od 11 Hrvata s Eu19-kromosomom, 9 ih pripada toj predslavenskoj Ht11 podgrupi. Preostala dvojica Hrvata imaju podgrupe Ht64 i Ht84 koje su slijedeće po brojnosti i raširenosti, dakle i starosti, a najviše ih ima u Poljskoj, što možda upućuje na staru genetsku vezu s Bijelom Hrvatskom.

U daljnjoj raščlambi ovih haplotipova na pod-podgrupe se može uočiti kako većina Hrvata s Y kromosomom Eu19 pripada podtipovima koji su nazočni u skoro svim proučenim populacijama, a neki imaju zajednički podhaplotip s Indijcima i Gruzijcima. Ovi rezultati su možda genetski trag putovanja pra-Hrvata iz doline rijeke Sarasvati preko Afganistana, starog Irana, Kavkaza i Bijele Hrvatske (danas Poljske) u današnju Hrvatsku. Tek u sadanjim i budućim istraživanjima će se detaljnije odrediti podmutacije R1a/Eu19 ne samo u Europi, nego i Srednjoj Aziji i Indiji gdje je ta haplogrupa jedna od dominantnih. Tek će se tada moći sigurnije odrediti iskon niza indoiranskih, baltičkih, slavenskih i srednjoazijskih naroda i genetske veze Hrvata s njima.

Haplogrupa R1a/Eu19 u Aziji

Pri prvim biogenetskim istraživanjima Europe od devedesetih godina (Zerjal i sur. 1997, Passarino i sur. 2001, Chikhi i sur. 2002), dok su ostali kontinenti u tom pogledu uglavnom još bili nepoznati, kod nas subdominantni istočnoeuropski haplotip Eu19 (sada R1a1) nazočan sa 23 – 29%, izgledao je većinom ograničen na Slavene, pa ga zbog nepoznavanja novijih genetskih analiza iz Azije, naši auktori dosad još zabunom nazivali “slavenski” haplotip. Medjutim je nakon god. 2001. do danas taj istočni tip nadjen u još većem udjelu i brojnijem pučanstvu izvan Slavena npr. kod Madjara 59%, pa istočnije u Turkmeniji s najvišim poznatim udjelom od 68% i najjužnije u zapadnoj Indiji i Pakistanu (39% - 60%) gdje su više stotina milijuna njegovih nosilaca ipak brojniji od svih Slavena. Stoga je nakon 2002, njegov navodni “slavenski” naziv objektivno postao nerealan i neprihvatljiv. Nadalje, po dosadanjim nalazima je već posve očito da se opseg haplotipa Eu19 u okviru Indoeuropljana izvrsno poklapa sa starom lingvističkom skupinom istočnih satemskih jezika. Druga, ovoj najsrodnija haplogrupa R1b/Eu18 iz zapadne Europe se prostranstvom takodjer dobro preklapa sa zapadnom jezičnom grupom centum, pa je tim najnovijim biogenetskim dokazima kod Indoeuropljana opet iznova snažno poduprta i objektivno je obnovljena stara prirodna podjela na jezično-genetske grupe satem i centum, koje je novija lingvistika iz idejnih razloga odnedavna bila napustila.

Središnja Azija

Srednjoazijski Kirgizi i Tadjiki (usp. Wells i sur. 2001, Zerjal i sur. 2002): Za razliku od europskih Slavena gdje udjel Eu19 kod Poljaka najviše dostiže 60%, on se u sličnomu visokom omjeru nalazi kod nekoliko neslavenskih naroda iz Azije, a najviši dosad poznati udjel u cijeloj Euraziji taj haplotip postiže kod Tadjika čak 68%, što je preko 2/3 tadjičkog pučanstva. Takodjer i kod drugih naroda srednje Azije Eu19 ima više udjele od svih Slavena kao Kirgizi 64% Eu19 i Khojani 63%, a ini susjedni narodi imaju nešto niže udjele s relativnom većinom Eu19 približno kao većina Slavena npr. Tatari 32%, Uzbeki 30% itd. Prema tomu je glavni genetski centar haplotipa Eu19 ovdje u središnjoj Aziji, a ne medju Slavenima u istočnoj Europi (Zerjal i sur. 1997).

Južna Azija: Indija

Južnoazijski Sindi, Kašmir i Dekan (usp. Passarino i sur. 2001, Quintana-Murci i sur. 2001, Qamar i sur. 2002): Razmjerno visoke udjele haplotipa Eu19 kao i kod Slavena, nove analize pokazuju takodjer u južnoj Aziji, napose u Pakistanu i sjeverozapadim dijelovima Indije. Tu je najviši udjel Eu19 u Kašmiru 60%, zatim u Pakistanu etnogrupe Sindi 49%, Indobalti 45%, Bartangi 40%, a u Indiji na južnom Dekanu 39% Eu7 itd. Tu se mora imati u vidu i velika brojnost pučanstva Indije i Pakistana preko milijarde stanovnika, pa tu više stotina milijuna osoba pripada haplotipu Eu19, koji je zato na jugu Azije još brojniji nego u Europi. Nove detaljnije analize haplotipa Eu19 (Passarino i sur. 2001) dokazale su da on u Europi i Aziji obuhvaća više raznih podtipova, od kojih su za nas dva najvažnija: noviji slavenski i arhajski indijski.

Naknadnom biokemijskom poredbom Eu19 kod Hrvata, Slavena i Indijaca, dobiven je iznenadjujući rezultat: naši nosioci Eu19 uglavnom ne pripadaju slavenskomu, nego drugom indijskom podtipu, koji je inače vrlo rijedak u Europi. Time je sada dodatno još i biogenetski dokazana teorija Sarasvati o ranoindskom praiskonu prvih ranohrvatskih predaka već iz rigvedske pracivilizacije Harappa, koju je o nama nedavno razradio indijski etnogenetičar Kalya Naraman (1999 i 2000). Tamo su na prvim predsumerskim slikopisima čak iz 34. – 31. stoljeća pr. Kr. već zapisani najraniji prahrvatski etnonimi kao naša rana praplemena Haraxvati i Haraqati (Kenoyer i Meadow 1999, Whittet i sur. 1999), mnogostruko prije ikakvih Ilira ili Praslavena čija je biogenetska mladost spram Prahrvata sad jasno potvrdjena i novijim slavenskim podtipom Eu19.

Antropološki odraz R1a/Eu19

Govorno su za pripadne narode s ovom dominantnom haplogrupom u većini značajni izrazito palatalni jezici istočne indoeuropske podrupe Satem, a rjedje neki od tih u Aziji naknadno govore i turkijskim jezicima. Morfološki se pripadne populacije većinom odlikuju nižim ili osrednjim i široko-zdepastim rastom, širim i snažnim plećima, pa svjetlijom pigmentacijom, svijetlom kosom i očima, te većinom širim okruglastim licem (kao "puni mjesec"), a brada je izbočena i promjenjive širine do šiljata, obraslost tijela je najizrazitija medju Europljanima, pa muški prirodno nose bujnu kosu (poput "grive") i izrastu im ogromne bradurine, najveće od svih ljudi.

Podvale s R1a/Eu19 i İ2/Eu7

Kad su prve detaljne analize Y-haplogrupa Hrvata od god. 2000-2004. (D. Primorac, M. Marcikić, P. Rudan, I. Jurić i dr.) konačno otkrile kako medju svim jezičnim Slavenima imaju baš Hrvati nedopustivo najmanje (23-27%) 'slavenskog' haplotipa (Dalmacija tek 9-20%) - da se povrh toga još usudimo imati čak osobiti dominantni haplotip İ2/Eu7 prosječno 37-46% (Dalmacija i Hercegovina čak 60-73%), usljedio je vrlo fanatični protuudar jugoslavista i jugonostalgika, uz logističko-financijsku podršku vanjskih imperialnih mentora koji su podržavali propalu Jugoslaviju i moguću obnovu nove 'Balkanije' i 'Jugosfere'. Prvi imperialni plotun protiv te 'politički nekorektne' genetike nepodobnih Hrvata je ispalio časopis 'Nature' pamfletom s potpisom mikrobiologa dr. M. Radmana kojim se traži prekid i korekcija tih istraživanja (dakako u jugo-smjeru). Zatim su provjerenom metodom (mrkve + batine) obećane znatne potpore za protivna 'istraživanja' i sinekure da se to poništi, što je prihvatio Antropološki institut u Zagrebu i od 2005. su svojim objavama poništili vlastite ranije rezultate kao i inih genetičara.

Taktika te naručene javne podvale je ova: iz tzv. 'hrvatskog' genskog prosjeka su izbačeni i izostavljeni idejno-nepodobni nalazi Like i Dalmacije s premalo slavenskog R1a i previše I2 (tim gorje po činjenice), pa sad politički korektno 'glajhšaltani' novi jugo-Hrvati već imaju podnošljivih 33% R1a + 34% I2: Taj je brainwash od 2005. nadalje javno i uzastopno obznanjen, pa citiran kroz niz časopisa i ponavljan popularnom filmskom emisijom kroz TV. Time Hrvati postaju genetski podobni i prikladni za Jugosferu i Balkaniju, pa Antropološki institut dobiva poveća sredstva i opremu, a organizator prof. P.Rudan postaje akademikom. Doduše, protiv toga javno protestiraju drugi, kao i sveučilišni genetičar prof.dr. Ivan Jurić koji je novim analizama potvrdio i proširio ranije rezultate do 2004. i prokazao krivotvorbe,- ali bez učinka jer "psi laju-karavana prolazi" tj. očite krivotvorbe se uporno nastavljaju u podobno-naručenu geostratešku pseudoznanost.

Iliri i provale Slavena

Od 6. stoljeća započinju prodori Slavena preko rimskih provincija i u tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Ugledni rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine je opisao Slavene kao nevidjene sirove divljake i najveću opasnost po dotadanju civilizaciju, navodeći precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Slavenske pljačkaške horde predvodjene Avarima su bile toliko nemilosrdne da je staro domaće pučanstvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi bar prividnom asimilacijom privolili avaro-slavenske bande da poštede živote pučanstva. Izrijekom se navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 milijuna ljudi ili većina tadanjeg pučanstva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. Od tih čestih slavenskih pokolja autohtonog pučanstva opisan je npr. masakr preko 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u gradu Draču (Dyrachion) što navodi Procopius. Naši ideologizirani jugo-istoričari redovito taktički zaobilaze, prešućuju i izostavljaju Prokopija i ine tadanje rimske izvore, pa od 6.- 8. stoljeća lažno tvrde kako im tada navodno "nedostaju istorijski izvori", samo da bi onda uljepšali i uzveličali tobože slavnu i miroljubivu "Veliku Seobu Slavena".

Medjutim,- znanost ipak ide dalje i bar modernim neutralnim i egzaktnim metodama forenzike se jasno dokazuju zamalo sve prozirne obmane, koje su nam silom 'mozgopranja' desetljećima i stoljećima nametnuli raniji okupatori uključivo prije Slavene i novije Jugoslavene. Taj ključni dokaz protiv jugoslavističkih idejnih podvala je danas prvenstveno biokemijska genomika, uz ine suvremene metode koje uglavnom istosmjerno opovrgavaju povijesne podvale zadojenih jugoslavista i sada ponovo materialno-forenzički dokazuju zamalo sve navode Prokopija i onodobnika o koljačkim provalama Slavena (bez stvarne selidbe), - Ove su bile bar podjednake ili još daleko gorje od kasnijih turskih, četničkih i sličnih novijih napada što su doista čisti naivci u poredbi s "romantičnim" Starim Slavenima. Iz toga danas proizlaze 3 ključna rezultata koji nas neizbježno sile na radikalnu reviziju i odbacivanje u ideološku ropotarnicu dosad izmišljene i neistinite "pseudoistorije jugoslavista":

  • 1. Kao prvo, u zadnjih desetak godina je više nego jasno i uzastopce potvrdjeno po Y-haplotipu, kako u najvećem dijelu Hrvatske i BiH, a ponajviše u Hercegovini, Liki i Dalmaciji ima čudnovato malo Slavenima sličnog haplotipa Eu19/R1a: u cijeloj Hrvatskoj i Bosni slavenski biogenski tip obuhvaća tek 1/4 do 1/3 pučanstva tj. od 27-35% genskih Slavena medju nama, a samo rubno na sjeverozapadu npr. u Vojvodini, Podravini, Zagorju, Istri, Gorskom Kotaru i Sloveniji je nešto više do polovice genskih Slavena (Semino i sur. 2000, I.Jurić 2003, 2005, 2007, 2011). Dapače, u Hercegovini, Liki i Dalmaciji je udjel neslavensko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b još viši oko 1/2 do 3/4 ili od 46-72% pučanstva, a ostalo su razni ini tipovi pa je tu slavenski genski udjel zanemarivo neznatan - ali isti genski neslaveni tu sad govore slavenski. Ovo znači isto što piše Prokopije: bili su nasilno "poslavenjeni". To dalje još znači da u tim dinarskim krajevima zapravo nije bilo tzv. "Velike Seobe Slavena".
  • 2. Kao drugo i najvažnije je poredbeni omjer muških i ženskih slavenskih gena kod nas, što nam sada dubinski otkriva čak i tip same doselidbe. Kod normalne selidbe naroda, plemena i obitelji je završni omjer muško-ženskih gena bar približno podjednak. Takva se genska ravnoteža kod nas donekle i vidi - ali samo u spomenutim rubnim sjeverozapadnim krajevima i najviše u Sloveniji i Makedoniji gdje su slavenski haplotipovi muškog Y-tipa i ženskih slavenskih mitohondrija podjednako zastupljeni: Ovo znači kako je barem te rubne krajeve izvan Dinarida zahvatila normalna pučka "Selidba Slavena" tj. miroljubivih agrarnih doseljenika. Naprotiv, u većem dijelu Hrvatske je prosječno preko 90% ženskih mitohondrija kod nas neslavenskog iskona, a jedva 6% - 9% ženskih Hrvatica su iskonom Slavenke, što konačno znači da je u Hrvatskoj 3 do 4 puta manje genskih Slavenki od manjinskih muških Slavena. Dapače baš u istim Dinarskim krajevima Like, Hercegovine i Dalmacije slavenske Hrvatice genski umalo ni ne postoje. To stvarno znači upravo ono što piše Prokopije i suvremenici: da su uglavnom muški Slaveni u rimsku Dalmaciju ili Ilirik doista stizali kao razbojničke koljačke horde (bez svojih žena i obitelji), pa su najvjerojatnije tu stvarno pljačkali uz genocidne pokolje i bar tu u Iliriku uglavnom nije ni bilo "Velike Seobe Slavena" s 'miroljubivim' seljacima, kako nas već desetljećima lažno obmanjuju jugoistoričari i naši slavisti.
  • 3. Treće i ključno je, da u našemu središnjem povijesnom etnoprostoru tj. u Dalmaciji i BiH gdje uglavnom nema slavenskih mitohondrija, naprotiv postoji obilje specifičnih azijatskih mitohondrija koji su najčešći u jugozapadnoj Aziji tj. u bivšemu Perzijskom carstvu. Oni su kod tih središnjih Hrvatica češći negoli igdje u Europi, osim još kod Bugarki i Laponaca. To zapravo znači da u srednjovjeki hrvatski etnoprostor nije doselila samo neka manja vojna elita Iranohrvata, nego cijeli jedan kompletni Iranohrvatski narod sa ženama i djecom. Dakle: krajem antike i u ranomu srednjem vijeku je na dinarski prostor i istočni Jadran genetski stigla velika doselidba Iranohrvata, a ne navodna idejno napuhana "Seoba Slavena" od koje su sada preostale samo pljačkaške provale muških Slavena bez žena i naroda.

Bibliografija

  • Al-Zahery N. & al. (7 koautora) 2003: Y-Chromosome and mtDNA polymorphisms in Iraq, a crossroad of the early human dispersal and of post-Neolithic migrations. Mol. Phylog. & Evolution 28: 458-472
  • Chikhi L. & al. 2002: Y genetic data support the Neolithic demic diffusion model. PNAS 99/17: 11008-11013 (pnas.org.cgi./ 171305098).
  • Cinnioglu C. & al. (13 koautora), 2004: Excavating Y-Chromosome haplotype strata in Anatolia. Human Genet. 114: 127-148.
  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
  • Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
  • Ivan Jurić 2011: Genetika Hrvata. Zagreb (u tisku).
  • Nasidze Ivan, Schadlich H., Stoneking M. 2003: Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.
  • Nasidze Ivan & al. (17 koautora), 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.
  • Nasidze, Ivan & al. 2005: MtDNA and Y-Chromosome variation in Kurdish groups. Annals of Human Genetics, 69: 401-412.
  • Nebel A. & al. 2001: The Y-Chromosome pool of Jews as part of the genetic landscape of the Middle East. Amer. J. Human Genet. 69: 1095-1112
  • Passarino, Giuseppe & al. (11 koautora), 2001: The 49a.f haplotype 11 is a new marker of Eu19 lineage that traces migrations from northern regions of the Black Sea. Human Immunology 62: 922-932.
  • Qamar R. & al. (9 koautora) 2002: Y-Chromosomal DNA variation in Pakistan. Amer. J. Human Genet. 70: 1107-1124.
  • Quintana-Murci L., Krausz C. et al. (13 koautora), 2001: Y-Chromosome lineages trace diffusion of people and languages in Southwestern Asia. Amer. J. Human Genet. 68: 537-542.
  • Kr. Rebala, A.I. Mikulich & al. (7 koautora) 2007: Y-STR variation among Slavs, evidence for the Slavic homeland in the middle Dniepr basin. Journal Human Genet. Japan.
  • Rootsi S. & al. (45 koautora), 2004: Phylogeography of Y-Chromosome haplogroup I reveals distinct domains of prehistoric gene flow in Europe. Amer. J. Human Genet. 75: 128-137.
  • Semino, Ornella & al. (21 koautor), 2000: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans. Science 290: 1155-1159.
  • Weale M.E. & al. (8 koautora) 2001: Armenian Y-Chromosome haplotypes reveal strong regional structure within a single ethno-national group. Human. Genet. 109: 659-674
  • Wells R.S. & al. (27 koautora), 2001: The Eurasian hearthland, a continental perspective on Y-Chromosome diversity. PNAS 98/18: 10244-10249 (pnas.org.cgi).
  • Zerjal T. & 2002: A genetic landscape reshaped by recent events: Y-Chromosomal insights into Central Asia. Amer. J. Human Genet. 71: 466-482.
  • Zerjal T. & al. (18 koatora), 1997: Genetic relationships of Asians and northern Europeans, revealed by Y-Chromosomal DNA analysis. Amer. J. Human Genet. 60: 1174-1183.

Poveznice

Reference

Condensed compilation from above literature and links, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Eurazijski_genom_R1a/Eu19&oldid=36283"