Eurozapadni genom R1b/Eu18

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Eurozapadni genom R1b/Eu18 (zapadnoeuropski haplotip Eu18, I.Jurić: baskijski haplotip): biokemijska formula = M173: A>C191 aagaaatgttgaacgaaagttgat / aggtgtatctggcatccgtta. To je glavni zapadnoeuropski haplotip paleolitskog iskona koji dominira u većini naroda od Španjolske i Italije do Škotske i Baltika, pa većinom odgovara zapadnoj grupi centum-jezika. Najveći udjel dostiže kod Iraca 90-93%, pa Baski 89%, Welšani 82% i manje ini europski narodi, pa naš naziv "baskijski" haplotip za nju nije najbolji, dok je "atlantski" preširok. Zbog novijih prekomorskih selidbi je ta haplogrupa sad još obilno zastupljena u Australiji i obje Amerike.

Abstract

West-European haplogroup R1b/Eu18: In human genetics, Haplogroup R1b is the most frequently occurring Y-chromosome haplogroup in Western Europe, parts of central Eurasia (for example Bashkortostan), and in parts of sub-Saharan Central Africa: e.g. around Chad and Cameroon. R1b is also present at lower frequencies throughout Eastern Europe, Western Asia, Central Asia, and parts of North Africa. Due to European emigration it also reaches high frequencies in the Americas and Australia. While Western Europe is dominated by the R1b1b2 (R-M269) branch of R1b, the Chadic-speaking area in Africa is dominated by the branch known as R1b1a (R-V88). These represent two successful "twigs" on a much bigger "family tree".

Etnički udjeli R1b/Eu18

Zapadnoeuropska haplogrupa R1b/Eu18 (M173) = jezična grupa Centum, je najčešća u zapadnoj Europi i sve rjedji na istok, gdje dostiže do srednje i jugozapadne Azije, najviše u etnogrupi Hazari i Baškiri (glavni izvori podataka: Semino & al. 2000, Wells & al.2001, Zerjal & al.2002, Qamar & al.2002, Nasidze & al. 2003-2005, itd.):

  • Azijski narodi: Hazari 60%, Baškiri 47%, Turkmeni 45%, Oseti 40%, Armenci 38%, Sogdijci 32%, Buruši/Ind 30%, Sefardi 30%, Kurdi 29%, Makrani 29%, Dungani 28%, Kašmirci 25%, Parsi 22%, Ujguri 20%, Gruzini 19%, Sindhi 18%, Lezgini 17%, Sirijci 15%, Azeri 14%, Fergana 13%, Horezmi 12%, Pathani/Ind 11%, Udmurti/Sibir 12%, Aškenazi 11% - (ostali Azijci ispod 10%).
  • Europski narodi: Irci 93%, Baski 89%, Welšani 82%, Škoti 79%, Katalonci 79%, Englezi 72%, Nizozemci 70%, južni Španjolci 66%, Belgijanci 63%, Portugalci 62%, sjeverni Taliani 62%, Francuzi 52%, sjeverni Nijemci 50%, Bavarci 48%, Danci 50%, Island 46%, Čehi 35%, južni Taliani 32%, Magjari 30%, Norvežani 29%, Grci 28%, Švedjani 23%, Slovenci 21% - (ostali su ispod 20%): Krčani 16%, prosjek Hrvati 10%, Hvarani 2%.

R1b/Eu18 u Hrvatskoj

U Hrvatskoj R1b/Eu18 obuhvaća tek oko 10% (od 1%-16%) pučanstva i to razmjerno najviše na sjeverozapadu duž slovenske granice, što je logično obzirom na blizinu zapadne Europe: Hrvatsko Zagorje, Medjimorje, Žumberak, Gorski Kotar, Istra i medju otocima najviše na Krku (16 %), a najmanje na Hvaru (1 %). Genetska raširenost R1b/Eu18 se uglavnom poklapa s antičkim širenjem Kelta kroz Europu i kod nas, a danas je u Hrvatskoj dialektalno zastupljen uglavnom kod sjeverozapadnih ekavskih čakavaca i ekavskih kajkavaca.

R1b odnosno Eu18 je treća po brojnosti među Hrvatima – ima je oko 10% stanovništva (16% bez otoka), najviše u Gorskom Kotaru, Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. R1b je dominantna haplogrupa u zapadnoj Europi pa je nazivaju i atlantska, ali je razmjerno brojna u južnoj i srednjoj Europi i na Balkanu i čak na Kavkazu, a malo je ima i u istočnoj Europi, Indiji, Pakistanu, jugozapadnoj i istočnoj Aziji. U Sloveniji i među kosovskim Albancima obuhvaća 21% muškog pučanstva. Zbog razmjerno višeg udjela od 16% i razgranatosti specifične R1b3 podhaplogrupe u Turskoj smatra se da se početkom ledenog doba dio Europljana nositelja R1b Y-kromosoma povukao pred ledom na Iberski poluotok, a dio u Anatoliju, pa su se odatle s krajem oledbe dalje proširili u srednju i jugozapadnu Aziju i jugoistočnu Europu. U dostupnim studijama još nije pobliže analizirano kojim podgrupama unutar R1b pripadaju njeni nositelji u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi i jesu li po tomu potomci doseljenika iz zapadne Europe ili iz Anatolije.

Zapadni haplotip u Aziji

Eurozapadna haplogrupa R1b/Eu18 u Aziji (usp. Wells i sur. 2001, Weale i sur. 2001, Zerjal i sur. 2002, etc.): Osim naše najčešće dinaro-kavkaske haplogrupe I2/Eu7 i obilnoga istočnoeuropskog tipa R1a/Eu19, na sjeverozapadu Hrvatske od Istre do Medjimorja i najviše u susjednoj Sloveniji je još čest i treći zapadnoeuropski tip R1b/Eu18 kod nas nazočan sa 10 – 17%. R1b/Eu18 je najobilnije zastupljen u Irskoj 90-93% i nešto manje kod Baska ispod 90%, a prama istoku je rjedji, dok se u jugozapadnoj Aziji takodjer nalazi sporadično. Razmjerno najviši njegov udjel blizak prosjeku zapadne Europe, u Aziji imaju nadasve Hazari čak sa 60% Eu18, pa manje Baškiri 47%, Turkmeni 45%, Armenci 36% i prastara etnogrupa Yaghnobi na visokom Pamiru sa 32%, koji su danas zadnji ostatak klasičnoga indoarijskog naroda Sogdi, što su ga od 8. stoljeća uništili islamski Arapi nakon osvajanja klasične Perzije. Ostale etnoskupine u prednjoj Aziji imaju manje od 30% Eu18 ili taj haplotip skoro posve izostaje u Sibiru i istočnoj Aziji. U svezi toga je za naš iskon posebno poučna genetska poredba današnjih Iranaca i klasičnih Perzijanaca odnosno njihovog ostatka kao iseljeni indijski Parsi.

Iz tih pokazatelja slijedi zaključak, kako nakon rušenja staroperzijskih Sassanida u 7. stoljeću, islamska invazija Arapa u Iranu nije imala samo kulturno-jezične posljedice s proširenjem islama i arabizacijom oko polovice novoperzijskog rječnika (farsi). Slične toj kulturnoj izmjeni su bar dijelom bile i genetsko-demografske posljedice zbog masovnog priseljavanja semitskih Arapa najviše na jugu i jugozapadu Irana, osim na sjeveroistoku i u srednjovjekoj prijestolnici Isfahanu koji su još očuvani nešto bliže starom genetskom spektru klasične Perzije. Stoga je iz danas izmjenjene demografije Iranaca već teže zaključiti o biogenetskom spektru klasične Perzije pod dinastijama Ahemenida i Sassanida. Logičan pokazatelj o tomu donekle nam pružaju izbjegli mazdaistički Parsi koji su u srednjem vijeku pred navalom Arapa, zbog očuvanja svoje antičke vjere preselili u današnji Pakistan i zapadnu Indiju. Kod tih izbjeglih Parsa je biogenetski spektar prilično različit i od današnjeg Irana i od Indije, tek s relativnom većinom semitskog haplotipa oko 38% Eu9. Naprotiv je iznenadjenje da je haplotip Eu19 kod Parsa još rjedji nego u Iranu s jedva 9%, ali je zato neočekivano visoki udjel zapadnoeuropskog tipa Rib/Eu18 koji kod Parsa dostiže preko 1/4 ili 28% (Quamar i sur. 2002). Po tomu genetskom spektru su izvorni mazdaistički Parsi dosta različiti od Indije i od današnjih Iranaca, pa su najbliži Armencima i reliktnim Yaghnobima (Rosser i sur. 2000, Weale i sur. 2001, Zerjal i sur. 2002).

Antropološki odraz R1b/Eu18

Govorno su za narode s tom dominantnom haplogrupom većinom značajni zapadnjački, nepalatalni ili polupalatalni jezici iz grupe Centum. Morfološki se pripadne populacije većinom odlikuju vitkim i osrednjim ili nižim rastom, pa svjetlom pigmentacijom blijede ili ružičasaste kože sa sivkasto-modrim očima i svjetlijom blond ili crvenkastom ravnom kosom, te užim-izduženim i jajolikim oblikom lubanje - dolihocefali (popularno: "jajoglavci"), nos je razmjerno sitniji spram inih Europljana, a brada je snažnija i šira, naprijed izbočena.

Bibliografija

  • Al-Zahery N. & al. (7 koautora) 2003: Y-Chromosome and mtDNA polymorphisms in Iraq, a crossroad of the early human dispersal and of post-Neolithic migrations. Mol. Phylog. & Evolution 28: 458-472
  • Chikhi L. & al. 2002: Y genetic data support the Neolithic demic diffusion model. PNAS 99/17: 11008-11013 (pnas.org.cgi./ 171305098).
  • Cinnioglu C. & al. (13 koautora), 2004: Excavating Y-Chromosome haplotype strata in Anatolia. Human Genet. 114: 127-148.
  • Ivan Jurić 2003: Genetičko podrijetlo Hrvata. Vlastita naklada, Zagreb (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005).
  • Ivan Jurić 2005: On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci. 70/4: 121-126.
  • Ivan Jurić 2007: Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca. Godišnjak ogranka Matice Hrvatske sv. 24, Vinkovci.
  • Ivan Jurić 2011: Genetika Hrvata. Zagreb (u tisku).
  • Nasidze Ivan, Schadlich H., Stoneking M. 2003: Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.
  • Nasidze Ivan & al. (17 koautora), 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.
  • Nasidze, Ivan & al. 2005: MtDNA and Y-Chromosome variation in Kurdish groups. Annals of Human Genetics, 69: 401-412.
  • Nebel A. & al. 2001: The Y-Chromosome pool of Jews as part of the genetic landscape of the Middle East. Amer. J. Human Genet. 69: 1095-1112
  • Passarino, Giuseppe & al. (11 koautora), 2001: The 49a.f haplotype 11 is a new marker of Eu19 lineage that traces migrations from northern regions of the Black Sea. Human Immunology 62: 922-932.
  • Qamar R. & al. (9 koautora) 2002: Y-Chromosomal DNA variation in Pakistan. Amer. J. Human Genet. 70: 1107-1124.
  • Quintana-Murci L., Krausz C. et al. (13 koautora), 2001: Y-Chromosome lineages trace diffusion of people and languages in Southwestern Asia. Amer. J. Human Genet. 68: 537-542.
  • Rootsi S. & al. (45 koautora), 2004: Phylogeography of Y-Chromosome haplogroup I reveals distinct domains of prehistoric gene flow in Europe. Amer. J. Human Genet. 75: 128-137.
  • Semino, Ornella & al. (21 koautor), 2000: The genetic legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in extant Europeans. Science 290: 1155-1159.
  • Weale M.E. & al. (8 koautora) 2001: Armenian Y-Chromosome haplotypes reveal strong regional structure within a single ethno-national group. Human. Genet. 109: 659-674
  • Wells R.S. & al. (27 koautora), 2001: The Eurasian hearthland, a continental perspective on Y-Chromosome diversity. PNAS 98/18: 10244-10249 (pnas.org.cgi).
  • Zerjal T. & 2002: A genetic landscape reshaped by recent events: Y-Chromosomal insights into Central Asia. Amer. J. Human Genet. 71: 466-482.
  • Zerjal T. & al. (18 koatora), 1997: Genetic relationships of Asians and northern Europeans, revealed by Y-Chromosomal DNA analysis. Amer. J. Human Genet. 60: 1174-1183.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation from above literature and links, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Eurozapadni_genom_R1b/Eu18&oldid=36276"