Evo zore, evo dana

Jure Francetić i Rafael Boban u Sokolcu, veljača 1942.

„Evo zore, evo dana” (također: „Jure i Boban”, „Ustaše Jure i Boban”) je hrvatska pjesma pučkog pjesnika i bojnika Josipa Križanca posvećena časnicima Ustaške vojnice Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu.

Pjesma je nastala kao skraćena inačica puno dulje pjesme što je opisivala borbe Crne legije protiv četničkih i partizanskih postrojbi u istočnoj Bosni, a što ju je Josip Križanac pisao tijekom slobodnog vremena između dvije bitke. Pjesmu su prvi put spjevali pripadnici Crne legije nakon uspješnog prodora na Drinu u veljači 1942. godine, a prvi ju je u spjevanom obliku zapisao Ivo Balentović i uvrstio ju u svoju knjigu Crna legija - odredi nepobjedive mladosti.

Od svoje prve objave do danas, pjesma je doživjela brojne različite interpretacije i obrade teksta, a neke od njih su i tonski zapisane od izvođača poput Dražena Zečića, Croatia banda, TS Zvona, Ex Panonije, itd. Neke kasnije inačice uključuju sporne stihove, poput „Drinu ćemo pregaziti i Srbiju zapaliti!” i „Zeleni se Trebević, na njem sjedi Pavelić/Francetić, vino pije, peče janjce, kolje Srbijance”, no nijedna inačica nastala do 1945. godine ne sadrži takve stihove.

Postoji tvrdnja kako je melodija pjesme preuzeta iz slične, ali kasnije nastale pjesme „Oj, Kupreško ravno polje” posvećene uspješnoj obrani Kupresa iste godine. Također, neki izvori tvrde kako je pjesma nadahnuta pjesmom „Zora puca, bit će dana” Petra Preradovića iz 1844. godine.

Riječi pjesme

Evo zore, evo dana (izvornik)

Evo zore, evo dana (Dražen Zečić, 1992.)

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana. Evo zore, evo tića, Evo Jure Francetića. Na vrh gore Romanije, Ustaški se barjak vije. Na barjaku sitno piše, Odmetnika nema više. Jure gazi Drinu vodu, I bori se za slobodu. On se bori za slobodu, Hrvatskome našem rodu. Evo zore, evo dana, Nema više partizana. Evo zore, evo tića, Evo Jure i Vokića. Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana. Oni vode svoju strojnu, Njome biju tešku vojnu. Tvoja bojna brani Liku, Biser zemlje, našu diku.

Evo zore, evo dana, Evo Jure i Bobana. Na vrh gore Trebevića, U logoru Francetića. U logoru Jure sjedi, Svojoj vojsci on besjedi. Oj Hrvati, braćo mila, Duboka je voda Drina. Drinu treba pregaziti, A Srbiju zapaliti. Kad je Drinu pregazio, U nogu je ranjen bio. On ne viče: „Ajme meni!”, Već on kliče: „Za dom spremni!”

Literatura

• Marko Marković: Jure i Boban - Povijest Crne legije, MBF - Zagreb, 2. izdanje, Zagreb 2004., str. 236 - 237