Generali NDH

Hrvatski generali u NDH (93) u službi hrvatske države.

Sadržaj

1 Sudjenje generalima NDH
- 1.1 Dužnostnici koji su sudjelovali u procesu
2 Popis generala
3 Izvori

Sudjenje generalima NDH

U Beogradu je 13. rujna 1945. započelo sudjenje najvišim hrvatskim častnicima na čelu sa posljednjim načelnikom glavnog stožera NDH generalom Đurom Grujićem, Hrvatom pravoslavne vjeroispovijesti.^[1]

Padom NDH, 35 visokih dužnostnika (većinom generala) bilo je zarobljena od strane nove jugo-komunističke strahovlade. Bili su zarobljeni u "Novoj vesi" u Zagrebu. U četiri sata ujutro krenuli su prema kolodvoru. Na kolodvoru su ih strpali u jedan vagon za stoku i zatvorili vrata i prozore. Na vlaku koji ih je vozio pisalo je: "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. Drugoga dana pred večer došli su u Osijek. Putem prema Beogradu ljudi su ih gađali kamenjima i govorili "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!"

Jedan oveći kamen pogodio je Julija Niderlendera i pukovnik je umro nakon pola sata. Nakon toga su ih prebacili u logor na Banjici, nakon nekoliko dana u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. Sudjenje je započelo pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda, "Demokratske Federativne Jugoslavije", u Kolačevoj dvorani u Beogradu. To je ujedno bio prvi od većih političkih procesa javno vodjenih protiv hrvatskih časnika i dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske. Na optuženičkoj klupi tada je sjedilo šesnaest hrvatskih generala, trinaest pukovnika i pet dopukovnika.^[1]

Sudbeni pretres označen je navodno kao javni, a u istinu u sudsku dvoranu nije mogao ući nitko bez posebne dozvole osim visokih partizanskih oficira i njihovog brojnog osiguranja. Predsjednik toga suda bio je tadašnji partizanski pukovnik dr. Josip Hrnjčević, a članovi porote bili su majori Radovan Ilić i Jože Šegedin. Zapisničar je bio poručnik Novak Todorović, a tužitelja je zastupao tadašnji stariji pomoćnik državnog javnog tužitelja potpukovnik Josip Malović. Svi optuženi imali su svega tri branitelja po dužnosti. Pukovnika Slavka Miletića, kapetana Andriju Peijnovića, ter beogradskog odvjetnika Milana Radovića.^[2]

Optuženi hrvatski častnici bili su podijeljeni na dvije skupine. Na navodne "ratne zločince", ter na one koji su "izdali svoju otadžbinu". O preslušavanju najviših hrvatskih časnika pisali su i tadašnji komunistički mediji. Medjutim zanimljivo je da o preslušavanju optuženog hrvatskog generala Đure Grujića, posljednjeg načelnika Glavnog stožera hrvatske vojske tadašnji jugoslavenski tisak nije objavio niti jednoga redka. Prema dostupnim informacijama general Grujić je čitavo vrijeme ovaj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan medjunarodni sud, a ne da im sude ideološki neprijatelji. Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio: Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat.

Neki su se počeli žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Jedino se pukovnik Miletić držao svoje uloge branitelja i na kraju je želio dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer su to vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik je rekao kako ga je "sram braniti hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače". Njega pukovnik Hrnčević nije prekinuo kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu ih tuče i pljuje, a sve molbe za pomilovanje su im bile odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna.^[2]