Genetika Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Genetika Hrvata: Genetičko podrijetlo nekog naroda čini dio povijesti naroda i posljedica je selidbe i porasta brojnosti populacija. Otkrića o genetičkoj strukturi pojedinih naroda pokazuju da treba razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze). To su odvojeni procesi, ali određivanje genetičkog podrijetla pomaže u razumijevanju povijesti i političkog oblikovanja naroda. Područje istraživanja genetičkog podrijetla populacija, odnosno naroda, počinje se prema kovanici Colina Renfrewa nazivati arheogenetikom.

Genetičko podrijetlo i genetička povijest

Prema I. Juriću, genetičko podrijetlo treba razlikovati od genetičke povijesti. Genetičko podrijetlo obuhvaća genetičku strukturu populacije i poznavanje dogodjaja i procesa koji su do takve strukture doveli. Genetička struktura neke populacije je zbroj postotaka nekoga gena (haplotipa) koji je molekularno-genetičkim analizama utvrđen na uzorku pojedinaca (ne analiziraju se cijele populacije nego uzorci iz populacije). Genetička povijest naroda pokazuje se isključivo kao posljedica pojave novih gena i nestajanja starih gena - to je evolucija nastajanja gena koji čine strukturu neke populacije pa i svih stanovnika Zemlje.

Geni koji se ne rekombiniraju

Na putu razvoja genetičkih znanja o podrijetlu, prvo pitanje koje je tražilo odgovor bilo je: postoje li geni koji se ne mijenjaju kroz slijed muških i ženskih naraštaja i postoje li analitičke molekularne metode kojima se takvi geni mogu otkriti? To znači da se pitamo postoje li geni koje nose današnji stanovnici našeg planeta, a da su ih sigurno imali i njihovi roditelji i djedovi, odnosno i njihovi preci koji su živjeli u dalekoj prošlosti. Iako se mijenjao (mutirao), taj je gen cijelo to vrijeme ostao na svojem stalnom mjestu (lokusu) na kromosomu. Kada se otkrije slijed tih mutacija, upravo se s pomoću nastajanja te različitosti na istom mjestu (lokusu) otkrivaju geografska ishodišta tih gena i njihove migracije.

Geni koji nam to omogućuju nazivaju se haplotipovi, odnosno haplogrupe i u njih spadaju:

  • geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se na posebnom dijelu Y kromosoma (NRY),
  • geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se u citoplazmi, a ne u staničnoj jezgri, a to su mitohondrijski geni.

Odgovor na pitanje o podrijetlu traži se za pojedinca. Budući da skup pojedinaca čini populaciju, spoznaja o podrijetlu grupe pojedinaca omogućuje donošenje zaključaka o podrijetlu cijele populacije.

Dinamika brojnosti stanovništva

Drugo pitanje na koje je trebalo odgovoriti ticalo se dinamike brojnosti stanovništva, odnosno tražio se odgovor na pitanje: kako, zašto, gdje i u koje je vrijeme brojnost stanovništva rasla? Odgovor na ta pitanja zahtijevao je otkrivanje i razumijevanje početka i širenja neolitske revolucije, odnosno razumijevanje početaka proizvodnje hrane i načina geografskog širenja proizvodnje hrane.

Genetička panorama Hrvata

Dosadašnja istraživanja genetičkog podrijetla i rezultati genetičkih analiza omogućuju tumačenje genetičkog podrijetla Hrvata. Postoji samo nekoliko radova koji među analizama haplotipova na Y kromosomu sadrže i analize uzoraka iz Hrvatske. Najvažniji su radovi: Semino i suradnici (koautor Dragan Primorac) 2000., Passarino i sur. 2001. i Chikhi i sur. 2002.. Kod ovakvih istraživanja nezaobilazno je proučavanje i znanstvenih radova koji se bave drugim narodima i područjima, jer omogućavaju razumijevanje geografskih ishodišta pojedinih haplotipova, njihovog razmještaja na Zemlji i širenja.

Ovo područje se brzo razvija i stalno se pojavljuju nova istraživanja, tako da je neke konačne zaključke prerano iznositi. U tekstu se izraz podrijetlo Hrvata koristi kao sinonim za podrijetlo populacije stanovništva s područja Hrvatske, budući da je prema prema popisu stanovništva iz 2001. godine u populaciji stanovništva Republike Hrvatske bilo 89,65% Hrvata, uz znatan postotak nepoznate narodnosti. Međutim, Hrvati žive van Hrvatske. Treba razlikovati genetičko podrijetlo naroda od stvaranja političkih naroda/nacija (etnogeneze). Pojedini haplotipovi nisu povezani s etničkom pripadnošću. Autori radova s područja genetike daju im ponekad, radi lakšeg razlikovanja, imena prema narodima ili skupinama u kojima je otkriven njihov najveći postotak. Sva istraživanja ne koriste istu terminologiju i razlučivanje, pa su zaključci iz jednog istraživanja često upitni kad se pojavi novo istraživanje.

Haplotipovi nađeni u uzorcima iz Hrvatske

Po ranijem istraživanju Semino i sur. (2000), na 58 muškaraca iz Hrvatske nađene su sljedeće skupine kromosoma Y:

  • haplotip Eu7: 44,83%
  • haplotip Eu19: 29,31%
  • "neolitski haplotipovi" (Eu4, Eu9, Eu10, Eu11): 13,79%
  • haplotip Eu18: 10,34%
  • haplotip Eu16: 1,73

Ovakva genetička struktura slična je strukturama susjednih naroda jugoistočne Europe, iako postoje i određene razlike. Usporedbe s drugim narodima moguće je načiniti ukoliko su istraživanja njihova genetičkog podrijetla načinjena po istoj metodi: analizom haplotipova. Ukoliko se radi o starijim istraživanjima temeljenim na haplogrupama, može se samo izračunati sličnost podrijetla predaka uspoređivanih naroda.

Najuočljivija karakteristika prikazane genetičke strukture je visok postotak haplotipa Eu7, zbog kojega ga neki autori nazivaju dinarskim haplotipom. Visoku učestalost Eu7 može se razumjeti proučavanjem redoslijeda pristizanja populacija na područje Hrvatske, uvjeta u kojima je dolazilo do povećanja brojnosti određenih populacija i drugih povijesnih promjena.

Vremenski slijed pristizanja tih haplotipova na područje Hrvatske bi mogao biti ovakav:

  1. Prije oko 40,000 godina - haplotip Eu18, "zapadnoeuropski haplotip"
  2. Prije oko 24,000 godina - haplotip Eu7, "dinarski haplotip"
  3. Prije oko 8000 godina - neolitski haplotipovi Eu4, Eu9, Eu10 i Eu11
  4. Prije oko 4000 godina - haplotip Eu19, "istočnoeuropski haplotip"
  5. Prije oko 1600 godina - azijatski haplotip Eu16

Nastanak današnje genetičke strukture Hrvata

Doselidba prvih ljudi u Europu

Prva ljudska vrsta koja je naseljavala područje Europe su neandertalci, Homo neanderthalensis, u Hrvatskoj poznat pod imenom krapinski pračovjek. Prema genetičkim istraživanjima suvremeni Europljani ne posjeduju ništa od genoma neandertalca. Smatra se da se neandertalci nisu miješali s pridošlim homo sapiensom ili da s njima nisu mogli imati potomstvo zbog razlike u broju kromosoma: moguće je da su neandertalci imali 48 kromosoma (24 para), a suvremeni čovjek ima 46 (23 para). Neandertalci su izumrli prije oko 30 000 godina.

Prvi preci današnjih Europljana stigli su u Europu iz pravca južnog Urala prije otprilike 40,000-35,000 godina. Pripadali su vrsti Homo sapiens i bili su nositelji haplotipa Eu18. Budući da se ovaj haplotip danas u najvećem postotku nalazi među Ircima i Baskima, nazvan je zapadnoeuropskim haplotipom. Ti doseljenici proširili su Europom kulturu Aurignac.

Nešto prije početka ledenog doba s Bliskog Istoka, preko Grčke te uz sjeverne obale Jonskog i Jadranskog mora, stiže nova grupa stanovništva koje razvija napredniju Gravettian kulturu te se s obala Jonskog i Jadranskog mora širi na sjever i sjeverozapad. Novi doseljenici naprednije kulture nose haplotip Eu7 i potiskuju starije stanovništvo manje razvijene kulture. Po svemu sudeći, ovaj val doseljavanja nije stigao dalje od srednje Europe.

Otprilike u isto vrijeme sjeverno od Crnog mora mutacijom iz Eu18 nastaje haplotip Eu19 kojega danas u velikom postotku imaju stanovnici srednje i istočne Europe, a osobito je raširen među slavenskim narodima u istočnoj Europi, zbog čega je nazvan istočnoeuropskim haplotipom.

Populacije čiji su pripadnici nositelji tri do sada navedena haplotipa bile su prisutne u Europi prije dolaska ledenog doba:

  • haplotip Eu18 u srednjoj i zapadnoj Europi
  • haplotip Eu7 u srednjoj i južnoj Europi
  • haplotip Eu19 u istočnoj Europi

Podrazumijeva se da populacije nisu mogle imati isključivo jedan haplotip, pa gore navedene haplotipove treba shvatiti kao većinske na određenom prostoru.

Ledeno doba

Pri nastupanju ledenog doba stanovništvo se povlači prema jugu na područja toplije klime, a zbog širenja područja pod ledom razina se mora spuštala i bila je oko 120 metara niža od današnje razine.

Stanovništvo s većinskim haplotipom Eu18 seli se prema jugozapadu na područje uz Atlantski ocean, stanovništvo s većinskim haplotipom Eu7 povlači se na jug, na obale Jadranskog i Sredozemnog mora, a na istoku se stanovništvo s većinskim haplotipom Eu19 povlači na obale Crnog mora. Ova tri područja nazivaju se "utočištima". Iz njih će se nakon povlačenja ledenog pokrova stanovništvo seliti nazad na sjever.

Krajem ledenog doba i podizanjem razine Jadranskog mora formirala se iznimno razvedena hrvatska obala. Da se nije formirala tako duga obala, genetička struktura Hrvata bila bi drukčija i može se pretpostaviti da bi u toj strukturi bilo manje hrvatskog haplotipa, a više neolitskih haplotipova. Inače, haplotipovi koje je neposredno poslije ledenog doba imalo stanovništvo uz obale mora danas su brojniji u genetičkoj strukturi Europljana. Ta je pojava objašnjena potrebama u ishrani stanovništva prije početka proizvodnje hrane.

Literatura

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Genetika_Hrvata&oldid=50522"