Gradina Korintija

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Gradina Korintija (čakavski: Uri-Kworÿta), nalazi se na najistočnijem rtu otoka Krka i to su najveće antičke ruševine na sjevernojadranskim otocima, koje leže duž 2,5 km obale i na površini oko 6.000 ha. Pripadni donji grad uz uvalu Malalukà bio je lučko naselje sa 3 crkve, a gornja akropola na vrhu poluotoka Sokõl je bila vojno i upravno središte. Najstarije sjeverno predgradje od 7. stoljeća pr.Kr. bilo je rani pomorski arsenal liburnijske mornarice, a najmladji dio na jugozapadu je samostan Sv. Nikole iz 16. stoljeća. Cijeli taj prostrani arheološki kompleks je još uvijek slabo istražen, pa su dosad dostupni podatci prikupljeni u donjem preglednom članku.

ABSTRACT

Corinthia hillfort (local Chakavian: Uri-Kworÿta), is the largest ancient ruins in northern Adriatic islands. It occurs in easternmost cape of Krk island, along 2.5 kilometers of seashore and covering 6,000 hectars. Its lower town at Malaluka bay was a harbour with 3 churches, and the upper acropolic citadel on Sokol peninsula was used as administrative and military forteress. Its earliest northern suburb was an early maritime arsenal of Liburnian navy after 7th century B.C., and its newest part is the monastery of St. Nichols from 16th century at southwest margin. This entire archeological complex so far was scarcely studied and its available data are compiled in the next review article.

Proslovne napomene

Zidana gradska naselja u Kvarneru i osobito na otoku Krku postoje već barem tri tisućljeća, jer je Krk imao važnu ulogu u prapoviesnoj kulturi pomorskih Liburna i potom u antičkoj civilizaciji rimske provincije Dalmacije. Nakon doselidbe Hrvata, otok Krk je u srednjem vijeku jedno od glavnih i najbogatijih središta starohrvatske etnokulture, s osobitim ranohrvatskim crkvicama i obiljem izvornih tekstova na domaćem pismu glagoljici, koja se je tu u najdužoj uporabi održala kroz cijelo tisućljeće, tj. barem od 10. do 19. stoljeća. Tu je nadjena i poznata Bašćanska ploča, jedan od glavnih i najstarijih poviesno-pravnih dokumenata o srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj. Uz već razmjerno bolje proučeno nalazište antičkoga grada Pharos kod Starigrada na Hvaru, jedan od najvećih i najinteresantnijih arheonalazišta na jadranskim otocima je na istočnom kraju otoka Krka: prostrane ruševine Bosâr oko morske uvale Malalukà izmedju Baške i Vrbnika, a nad njima je poput vršne akropole gradina Korintija (Uri-Kworÿta) na vrhu poluotoka Sokõl. Cijeli taj arheološki kompleks pruža se smjerom NW - SE u dužini od 2,5 km ili na površini oko 6.000 hektara. Prvi kraći opis te gradine objavio je već A. Fortis (1774), a potom ju još spominju Ljubić (1882), Magašić (1976), Bolonić i Žic (1984) itd. Provizorne arheološke naznake o Korintiji u nizu drugih manjih ruševina s gornjeg Jadrana daju npr. Faber (1987), Brusić (1989), Tomičić (1989, 1993), Malinar i sur. (1999), dok Lovrić (1970, 1996), Tomašić i sur. (1997) i Yoshamya (2005) spominju osobiti niz okolnih toponima i stare pučke legende o toj gradini. Dosad je ovo nalazište tek provizorno arheološki pregledano bez sustavne objave detaljnih arheonalaza.

Zemljopisni uvid okolice

Na otoku Krku se istočni kameniti greben Diviška gora (Divÿnska Hlãm) pruža od strmoga klisurastog rta Glavina (Arta-Glavÿna) na sjeveru kod Vrbnika, pa do širokog niskog rta Rebica na jugoistoku kod Baške. Greben Divinske je na Jadranu izložen najjačoj i najčešćoj buri (olujni vjetar E-NE) iz smjera susjednog grada Senja, koja tu prosječno puše preko 200 dana godišnje. Ovaj greben uglavnom tvore kredni vapnenci, najviše kompaktni rudistni vapnenac gornje krede. Najviši vrh na grebenu je Butÿžnica (475 m) sjeverozapadno iznad Male Luke, a južno uz taj vrhunac je stalna lokva (jezerce) Škâlnica širine dvadesetak metara. Na sjeveru uz Vinodolski kanal taj se greben u dužini oko 9 km obrušava nizom divovskih klisurina Butÿn visokih preko 400m, koje su tu najveće medju jadranskim otocima. Na istočnom rubu Divinske uz more je niži plodniji pojas eocenskog fliša s trošnim brečama i pješčenjacima, koji je većim dijelom izduben jačom erozijom i tu su nastale morske uvale, na sjeveru Malalukà i na jugoistoku Velalukà. Izmedju njih je očuvana niska prevlaka Podgràdica, gdje je u zaledju Vele Luke donedavna bilo poluslano jezero (laguna) Bosãr, koje je posljednjih godina zatrpano navozom otpada zbog buduće turističke izgradnje. Preko te prevlake se nastavlja najistočniji izdanak otoka Krka, kameniti poluotok Sokol (Artÿna Sokuõl), uglavnom izgradjen od numulitnog vapnenca. On na sjeveru uz Malu Luku završava nižim zaobljenim rtom Artÿca, a na jugoistoku oštrim klisurastim rtom Sokol (Artasokõl). Nasred tog poluotoka je njegov najviši vrh Varsokõl (142 m), a na zapadu nad prevlakom Podgràdica je drugi vrh Korintija (Var-Kworÿta, 120 m) sa spomenutom gradinom.

Neposredno uz ulaz Male Luke je strmi klisurasti otočić Matãan, a dalje na sredini Velebitskog kanala spram Senja je drugi plosnati otočić Zêcje (na vojnim jugokartama pogrešno posrbljen kao "ostrvo Zečevo"- nepoznato domaćim starosjediocima). Unutar Male Luke je bočno na istoku uvalica Portìć, pa na zapadu uvalice Matanòva i S'Mikûl, a nad njima na strmini Divinske gore usječena je duboka kamena jaruga Sÿrbe. Na jugoistoku se na kraju Male Luke medju vrhovima Sokola spušta kamenita vododerina Vrîcica, oko koje se pružaju glavne ruševine starog naselja. Na jugu je podno Korintije uz Velu Luku stalni izvor Buÿmer i istočnije još povremeno vrelo Bujmèrić. Od najvišeg vrha Butÿžnica je na jugu duž Vele Luke još niz oštrih kamenitih vrhova: Oćašÿn 391m, Jargôv 356m, Nedotÿš 328m, Pitrÿn 271m i najistočniji Helãm 184m nad rtom Rebica. Izmedju vrhova Butÿžnica i Kundrép (386 m) usječen je duboki klisurasti kanjon Trigêt nalik na Malu Paklenicu iz Velebita sa stjenovitim odsjecima 100-300m, a na jugozapadu Vele Luke izmedju vrhova Nedotyš i Pitryn je sličan stjenoviti klanac Baraûršina. Na središnjem grebenu Divinske gore su još vidljive prastare ruševine manjih brdskih naselja Matanistân i Matesistân, koja su po predaji pripadala pod grad Korintija.

Obalno naselje Bosãr

Duž sunčanih i od bure zaklonjenih obala na istočnoj strani Male Luke pružaju se na poluotoku Sokõl u dužini oko 2 km ruševine naselja s domaćim čakavskim imenom Bosãr. Najstariji je prapoviesni dio naselja na sjeveru oko uvalice Portÿć, gdje su ruševine primitivnije gradjene suhozidnom tehnikom bez žbuke, jer potječu prije dolaska Rimljana iz ilirskog doba od pomorskih Liburna (Libyrnides), približno od 7.- 5. stoljeća pr.Kr. Tu su najsjevernije na rtu Artÿca ruševine stražarske tvrdjavice Vârdica, koja je ranim Liburnima štitila pomorski pristup u Malu Luku. Nasred uvalice Portyć su još vidljivi uspravni veći kamenovi 'Prêze', koji su služili kao lučke bitve za privez liburnijskih brodova. Na istočnoj obali iste uvalice je uz more pravilno poredano 7 četverouglastih kamenih ruševina "Oršâni" poput pravokutnika veličine oko 14 x 4m s ulazima od morske obale, što su najvjerojatnije pomorski škverovi za izradu i popravak liburnijskih brodova. Sve spomenuto potvrdjuje da je Mala Luka na istočnoj obali Krka prvotno bila jedna od najvažnijih vojno-pomorskih baza (arsenal) za liburnijsku mornaricu, jer se u njezinoj blizini izmedju Krka i Raba odigrao i jedan od zadnjih pomorskih bojeva izmedju Grka i Liburna god. 365 pr.Kr. gdje su Liburni poraženi.

Dalje na jugoistočnom kraju uvale Mala Luka su već žbukom zidane antičke ruševine kasnijih gradjevina iz staroga i srednjega vijeka u doba Rimljana i Bizanta. Tu su vidljivi četverokutni temelji brojnih kuća koje su većinom srušene do tla, a potom je zidno kamenje dijelom razvaljeno za noviju izgradnju suhozida (gromača) oko vinograda i ovčjih torova. U naselju su još vidljivi tragovi tri crkvice i dva zdenca, koji danas služe za napajanje ovaca. U bivšem brodskom pristaništu na kraju uvale Malalukà još leže hrpe otpada razne uvozne robe i tragovi prerade metala. Po pučkoj predaji na Krku, srednjovjeki stanovnici iz napuštenog Bosara su se potom odselili zapadnije u današnju Bašku i od njih bi danas tu potjecali neki bašćanski patronimi i arhaični nadimci navodnoga 'korintiačkog' iskona: npr. Bâtja, Hayãna, Sarâna, Sũne, Šamâna, Urèša, Yênda, Yošamÿa itd.

Najbolje su tu očuvane mladje sakralne gradjevine iz 16. stoljeća na jugozapadu naselja Bosar, kao još uspravne zidine crkve S'Mikùla (Sv. Nikola) veličine 9 x 4m, kojoj manjka samo krov. Ulaz je na zapadu, a apsida na istoku gdje su na zidu tragovi freske nekog sveca, vjerojatno njezinog patrona Sv. Nikole, koji je na Kvarneru sve dosad zajednički zaštitnik pomoraca i ribara. Istočnije od te očuvane crkve su stariji temelji druge još veće crkve čiji je očuvani trag apside širok oko 7m, a po pučkoj se predaji ta ranija crkva takodjer zvala S'Mikùla. Uz zidine manje novije crkve su i temelji veće pravokutne zgrade s pučkim nazivom Klôštar, pa je to vjerojatno bio srednjovjeki samostan kao zadnja naseljena zgrada uz grad Bosar koju tu spominju raniji crkveni vizitatori. Ove sakralne ruševine u Bosaru još nisu arheološki datirane, ali o njima postoje jasni pismeni podatci iz srednjovjekih zapisa venecianskih crkvenih vizitatora (Bolonić i Žic 1984). Iz toga je novija crkva Sv. Nikole još sigurno bila u vjerskoj funkciji god. 1426 i 1502, a napuštena je 1590. i 1603. je već nadjena kao ruševina bez oltara i bez krova. Isti autori navode i drugu stariju crkvu Sv. Nikole, koja je 1750. već dielom razrušena. To zapravo znači da je bar dio naselja Bosar uz Malu Luku oko samostana i crkve Sv. Nikole bio naseljen sve do 16. st.

Akropolska gradina Korintija

Istočnije od toga obalnog naselja Bosar koji je imao civilnu i pomorsku funkciju 'donjeg grada', na vrhu poluotoka Sokol uzdižu se još ovalne zidine 'gornjeg grada' ili akropole (citadele) koja je vjerojatno imala regionalnu upravnu i vojnostratešku ulogu. Izvorno prastaro ime za ovu gradinu na ranočakavskom pradialektu glasi Uri-Kvorÿta u značenju "zidine grada". Noviji romanizirani naziv Corinthia uveo je izgleda, njezin prvi opisivač Alberto Fortis, a najviše se proširilo u 20. st., kao "plemenitiji" književni oblik za turističku promičbu na Krku (umjesto čudnoga domaćeg Uri-Kvorÿta), pa je po tomu nazvan i veći noviji hotel u susjednoj Baški. Gradina Korintija leži na zemljopisnom položaju 44•59'N / 14•49'E oko kote 120m na zapadu poluotoka Sokol, ima eliptično-rombični oblik i u smjeru NW-SE dugačka je 124 m, a po širini NE-SW ima 68 m. Unutar gradine su dosad najbolje očuvani idući sadržaji. Duž jugozapadne strane iznad Vele Luke su razmjerno najbolje očuvane zaštitne gradske zidine Kwôre visine do 4m i na sjeveru spram Male Luke niži ruševni bedemi Kvôrice, a na zapadnoj strani nad kopnenom prevlakom Podgradica su tragovi pristupnog puta do ulaznih gradskih dveri 'Urta'. Na jugoistočnom kraju gradine se vide temelji višekratno dogradjivane kule i glavne tvrdjave Vardÿna koja je najstariji očuvani dio ove akropole i tu je jamačno već rane antike postojala kroz niz stoljeća manja ranoliburnijska utvrda nad vrelom Buÿmer iznad Vele Luke. Uz ovu pradavnu kulu su vidljivi temelji crkve tzv. Ćrÿkva veličine 15 x 9m, kojoj je ulaz na sjeverozapadu i apsida na jugoistoku. Na sredini akropole pri vrhu poluotoka, kao i uz južne i sjeverozapadne zidine su tragovi temelja više četverokutnih zgrada 'Pretÿni' zasad nejasne namjene, kojih dimenzije variraju od 6 x 5m do 20 x 10m. Starost ove gradine i pripadnih objekata dosad još nisu precizno datirani, premda Brusić (1989) i Tomićić (1993) po analognom stilu poredbeno procjenjuju da bi možda mogla potjecati iz bizantskog doba u ranom srednjem vijeku.

Ekološko stanje oko gradine

Uz arheološka zapažanja i mjerenja tlocrta, dosad je takodjer pobliže proučen i biljni obraštaj (ruderalna vegetacija) na očuvanim zidovima crkve S'Mikule i vanjskih zidina Kwore na vršnoj gradini Korintija. Najistočniji dio otoka Krka oko uvala Vela i Mala Luka danas su većinom gole kamenjare s oskudnim stepskim travnjacima (grupa Festucion illyricae), koji uglavnom služe za ispašu više stotina ovaca. Na ravnim osulinama već srušenog kamenja oko podnožja zidova u naselju Bosar i unutar zidina Korintije su razvijeni bodljikavi korovi iz vegetacijske skupine Scolymo-Marrubietum incani, koji su općerašireni na sličnim kamenim osulinama duž jadranskog primorja i većine otoka.

Obraštaj na samim zidinama pripada vegetacijskoj skupini Teucrio-Campanuletum pyramidalis koju je prvi u Istri našao Wraber (1977), a tipična je za stare zidine i ruševine u listopadnom pojasu polusušne submediteranske klime uz sjeveroistočni Jadran, od Istre preko dalmatinske Zagore do Hercegovine, kao i na sjevernim otocima Krku i Cresu. Glavne su osobite domaće vrste toga zidnog obraštaja uz gornji Jadran, kao i na vršnoj gradini Korintija i po ruševinama u naselju Bosar: Campanula pyramidalis, Campanula istriaca, Teucrium flavum, Aurinia sinuata, Cymbalaria pallida, Ceterach javorkeanum i Asplenium csikii, a uz njih tu rastu i druge zidne biljke, koje su općenito raširene na ruševinama oko cijelog Sredozemlja npr. Parietaria judaica, Vallantia muralis, Sedum ochroleucum etc.

Arhajski mjestopis oko Korintije

Domaća toponimija ili pučki mjestopis na istoku otoka Krka tj. u široj okolici arheonalazišta Krintija-Bosar izrazito je najarhaičnija na cijelomu istočnom Jadranu i tu se nalazi razmjerno najviše čudnih neromansko-predslavenskih toponima pramediteranskog i praindoeuropskog iskona. Skoro polovica očuvanih domaćih toponima tu su ranočakavskog tipa s nizom osobitih naziva po obliku i značenju bliskih ranijim jezicima na Starom istoku (Greppin 1991). Slična arhajska toponimija očuvana je i šire na jugoistoku Krka od Vrbnika do Stare Baške, pa na sjeveru Raba (Supetar-San Marino) i duž velebitske obale Klenovica-Jurjevo. Ovaj toponimski pregled počinje s općim arhaičnim toponimima koji se višekratno ponavljaju na istočnom Kvarneru, a potom slijede rjedji pojedinačni toponimi specifični za užu okolicu Korintije na istočnom Krku. Sam naziv susjednoga brdskog grebena Divÿnska Helãm na staročakavskom znači "Djevičanska gora". Ova najveća koncentracija dominantnih arhajskih toponima oko ruševina Korintije jasno upućuje da se u gradu Korintija i na susjednom Bosaru od 7. do 16. st. najvjerojatnije govorilo posebnim arhajskim pradialektom koji se u lokalnoj predaji zove Gan-Veyãn. Sada slijedi kraći popis važnijih arjajskih toponima u okolici te gradine:

  • Arta ( rt ), Artÿca (rtić) i Artÿna (poluotok): Štokavski naziv "rt" je uglavnom nepoznat domaćim pomorcima u pučkom nazivlju duž istočnog Jadrana, jer je to tipična srbobalkanska riječ koja je u Hrvatskoj nametnuta tek u 20. stoljeću, kroz hibridni "srpskohrvatski" jezik u Jugoslaviji od 1918. Izvorni hrvatski nazivi za balkanski "rt" su na Jadranu drugačiji: u Dalmaciji je to većinom "rât", na Kvarnerskim otocima i velebitskoj obali "art", a na obalama Istre i Vinodola "ert". Najarhaičniji je naš oblik "arta", koji je još očuvan na otocima Krku, Silbi (Arta, Artatur) i kod Murtera (Artica, Arta vela i Arta mala). Znakovito je da vrlo slično značenje ima arta (= šiljak, vršak) u staroperzijskom i ranijem mitanskom jeziku. Još je na Jadranu čest i romanski oblik "punta", ali nigdje nema balkanskog "rta" osim na jugokartama.
  • Helãm (brdo) i Hlâmi (gorje) je takodjer očuvano u nazivu Krčkog gorja (Vêyske Hlâmi) na jugoistoku Krka. To je najstariji srednjovjeki oblik kojem odgovaraju mladji čakavski Klam na zapadu Krka, pa Helm na Cresu, kajkavski Holm u Hrvatskom Zagorju i najmladji novoštokavski "hum" u dinarskom području. Slični su stariji sinonimi chelmos u Grčkoj i najstariji helem na perzijskom, koji su zajedničkoga indoeuropskog iskona.
  • Buÿmer (vrelo, zdenac), Bujmèrić (vrelce) i Bujmerÿšće (izvorište) su nazivi kod nas poznati jedino i isključivo ovdje oko Korintije na otoku Krku. U ostaloj Europi drugdje nema sličnih izraza (izim donekle sličnoga njemačkog Brunnen = vrelo), ali su takvi bliski nazivi poznati iz Starog istoka npr. prapoviesni mitanski burim i akadosumerski buranum (= izvor, zdenac).
  • Kwôre (zidina, stijena), Kvôrice (prezid, bedem) i Kvorÿta (gradske zidine) su takodjer posebni ovdašnji arhaizmi na istočnom Krku nepoznati drugdje u Europi, a slični su izrazi (koreh) očuvani npr. u ranohebrejskoj Bibliji (Stari Zavjet).
  • Uri (genitiv urih = velegrad, glavni grad, prijestolnica) je još jedan osobiti arhaizam oko Korintije na Krku, a drugdje u Europi je poznat tek dijelom sličan naziv irri (grad) u izoliranomu baskijskom jeziku. Inače su vrlo slični prapoviesni nazivi dobro poznati na Starom istoku, gdje blisko značenje kao tu kod nas imaju akadosumerski "ur" i mitanski "uri" u značenju velegrad, glavni grad, npr. prastari gradovi Ur, Uruk, Urkiš, urska dinastija itd. Zato taj domaći arhaizam "Uri-Kvorÿta" za turističku Korintiju, u staromu domaćem govoru doslovce znači "gradske zidine" ili "zidovi velegrada". Slična takova značenja imaju još npr. i staročakavski pomorski toponimi Uri-Harvâtje (glavni grad Zagreb), Vlaskeûri (Beograd), Garskeûri (Atena), Urhatÿah (Ankara), Urmišÿreh (Cairo), Uryndrãn (Delhi), Urtohôrna (Copenhagen), Ursemêra (Mexico City) itd.
  • Vârda (kula, toranj), Vardÿna (tvrdjava, gradina) i Vardÿca (tvrdjavica, stražarnica) su česti toponimi na Krku, a slična "Varda" postoji i na drugim kvarnerskim otocima. Po jugodogmatskom tumačenju bi to bili romanizmi iz talijanskog "guardia", ali puno sličniji i nama bliži oblici postoje na Starom istoku: armenski, mitanski i staroperzijski varda (kula, toranj), perzijski vardana (tvrdjava, gradina) i vardek (stražarnica).
  • Gêt (= klanac) se tu ponavlja u nizu imena za brojne klance na sjevernoj strmini Divinske gore uz Vinodolski kanal: npr. Trigêt, Siongêt, Velagêt, Malagêt, Podagêt itd. Sličan naziv ghet bliskog značenja još postoji u armenskom i kurdskom jeziku. Velika jaruga Sÿrbe na zapadu Male Luke znači na čakavskom gudura ili jaruga, a sličnoga je značenja i prastaro xirbes u Avesti i na na kurdskom jeziku.
  • Toponim naselja Bosãr je vjerojatno starogrčki bosis (novije boski) = pašnjak, ispaša. Klanac Baraûršina na jugozapadu Vele Luke može biti iz grčkoga barathron (provalija).
  • Rt Nylòvac (ribolovište) i uvala Nÿlova (ribolov) na južnom ulazu Vele Luke su neslavenski toponimi vjerojatno ilirskog podrijetla, jer je npr. na albanskom njila = riba, a u mongolskom ima slično značenja nügel = ribarska mreža i nügeltey = ribar.
  • Tohôr: na sjevernom kraju Divinske gore nad rtom Glavina je vrh Tohorãj (272 m), a slični su još ranočakavski arhaizmi tohôr (sjever), Tohôrje (Skandinavija), Tohorâne (Nordijci), Tohòrne-mori (Baltik) itd. Ovi su predslavensko-neromanski nazivi bliski starogermanskom imenu nordijskog božanstva Thor.
  • Semêra: na južnom rubu Divinske gore je povrh Jurandvora gorsko sedlo Semerãy (= zapad, tj. zapadno od Korintije), a slični su tu još ranočakavski arhaizmi semèrni (zapadni), Semèrna Kuláp (Atlantski Ocean), Semerãje (Amerika), Semerâne (Indijanci) itd. Svi ti nazivi su bliski akadosumerskim semiru (zapad, zalaz sunca) i akadskom pridjevu šimeruni (zapadni).
  • Ini arhaizmi: na Divinskoj gori iznad Jurandvora je vršno sedlo Kumbalàbor, a u bodulskoj čakavici Kvarnera postoji i opći naziv kùmba (krška vrtača ili ponikva), što je predslavenska riječ praindoeuropskog iskona povezana s indovedskim kumbha i starokeltskim cumba u sličnom značenju "korito". Na istoku otoka Krka oko Korintije očuvani su još i drugi neobični arhajski toponimi kojih je značenje danas već nejasno, jer njima sličnih riječi više nema u čakavici ni u inim hrvatskim govorima. Takovi su npr. na zapadu Male Luke vrh Oćašÿn (391 m), pa klisurati kukovi Kundrép (386 m) ...itd.

Krčke legende o Korintiji

U etnokulturnoj baštini bodulskih čakavaca na Krku je očuvan i bogati epski ciklus od desetak legenda "Vêyske Povêde". U njima je na slikoviti način prepričana jadranska predpoviest, pa antička i srednjovjeka povijest Kvarnera. Bogatstvom sadržaja, osobitim stilom i arhajskim jezikom, "Veyske Povede" daleko nadilaze sve ine seljačke bajke kod nas i mogu se ravnopravno usporediti s najbogatijim epskim ciklusima inih europskih naroda: nordijske Sage, grčka Ilijada i Odiseja itd. (vidi čakavski original Veyske Povede i štokavski prijevodVejske legende). Ovdje se ukratko spominje samo legendu koja se izravno odnosi na poviest Korintije: "Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta" (Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintija) koja opisuje pradavno naseljavanje Kvarnera pomorcima iz Crnog mora, te borbe s gusarima i izgradnju naselja na otoku Krku. Ova legenda je epska mješavina antičkog mita o Argonautima i Troji te ranočakavske pomorske tradicije, a vjerojatno i daleki odraz doselidbe Hrvata na Jadran: ... Pod admiralom Hrvojem (Harvâtje Marjakÿr), flota pomorskih Mitana u pradavno doba (seunê noãvi Matâne vaõn sionvÿk) preplovila je 7 mora (prÿko seunêh šedân morâh): od Azovskog mora i Krima (ziõn Mićapônt tar_Hiršôn) preko Crnog mora (Tjarnemôri), Bospora (Ponske_Bùke), Mramornog mora (Mejpônt), Egejskog mora (Garske_môri), Peloponeza (Artagârska), Sredozemlja (Velemôri), Apulije (Artalÿah) i Jadrana (Sinjemôri) duž dalmatinskih otoka gdje se admiralov brod "Sionoãv" napokon zaustavio na najsjevernijem otoku Krku (tohôrna skopãl Khârk).

Duž tog puta njih je vodio i čuvao dobri duh pučine Khuláp (pomorski bog Posejdon), a napadali su orkanski zloduh Šyũn i morsko čudovište Orkũl (kit Leviathan). Kada su stigli do otoka Krka na Jadranu (skopãl Khârk vanê Sinjemôri), našli su tu stada zlatnih ovaca na zelenim livadama, pa njihov admiral odluči da se tu nasele i osnuju grad. Bijela vila Divÿca koja je čuvala zlatne ovce, pomoću vunena klupka omedjila je pravo mjesto za gradnju naselja "poli buÿmera" (blizu izvora), ali im je pritom zabranila da se okreću i gledaju ovce. Oni ju nisu poslušali i pri pogledu na zlatne ovce ove su se smjesta pretvorile "va_khoguli" (u kamenje). Zato je odonda otok Krk prekriven kamenjem, iz kojeg su ovi navakiri izgradili zidine (kwôre) utvrdjenog grada Korintija (Uri-Kworÿta) kojega su ruševine dosad najveće na našim otocima. Ta neistražena gradina na otoku Krku stvarno postoji do danas izmedju Vrbnika i Baške na Artu Sokuõl (poluotok Sokol) i pod njom na obali stalno vrelo (Faber 1987, Malinar i sur. 1999).

Po predaji su ti pomorci donesli na Kvarner glagoljicu i po njima se na otoku Krku zove niz toponima: otočić Matãan, uvala Matanòva, rt Artamatân, vrh Varmatân, gradina Matanistân, gradska obala Matâni u Krku itd. U krčkoj pomorskoj predaji je ta legendarna matanska flota pri dolasku iz Sredozemlja u Jadran preslikana i u dva zviježdja na nebeskom svodu. Zato se na rubu južnog horizonta iznad Dalmacije odakle su Mitani uplovili na Jadran, zviježdje Južna Ladja na Krku zove žvezdÿtje Noãvi-Matâne ("zvijezde Matanskog brodovlja"), a u njemu su glavne pripadne zvijezde Marjakÿr (Naos) i Navakÿr (Suhael). Takodjer je još i u zenitu zviježdje Veliki Medvjed na više naših otoka od Krka pa do Visa nazvano "Šedân-Brodih" (7 brodova): na Krku su poznata još i imena pripadnih zvijezda, a to su po veyskoj predaji nazivi onih brodova koji su preplovili od Crnoga mora sve do Jadrana i tu su naselili 6 glavnih Kvarnerskih otoka: Sionoãv (= Dubha), Mićanoãv (Phekda), Noavÿna (Alioth), Dragãar (Alkaid), Dvõydi (Mizar + Alkor), Šwêra (Merak) i 1 zaboravljen jer je taj brod putem potonuo na Kreti.

Nastavak te legende odnosi se na ranoantičke sukobe i dosta podsjeća na starogrčku Ilijadu i pad Troje, ali je taj čakavski prikaz baš obratan iz motrišta napadnutih gradjana, a protiv primitivnih razbojničkih osvajača. Nakon doselidbe i izgradnje grada su pomorski Matani kroz duga stoljeća sretno živjeli u bogatoj Korintiji, ali jednog su dana pod taj grad doplovili divlji i opasni gusari pa da prevare gradjane, iznesu iz gusarskog broda (šundrôn) veliki mrtvački lijes uz zamolbu njihova šundrakÿra (gusarskog vojvode) da ga blagoslove u gradskom Hramu i pokopaju na njihovu groblju. Nakon otvaranja gradskih vrata, gusari u Hramu naglo razvale lijes pun oružja, pobiju većinu gradjana i zapale grad, pa je iz ruševina gorućega grada khârv (krv) poklanih tekla u potocima sve do mora. Tad su se malobrojni preživjeli Matani razbjegli diljem otoka i nakon odlaska gusara su osnovali današnja naselja od Omišlja do Baške. U domaćoj pomorskoj tradiciji je ta legenda preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Strijelac čakavski zove Šûndre s pripadnim zvijezdama Šundrôn (Ascella) i Šundrakÿr (Khaus). Taj staročakavski naziv "šûndre" (razbojnici) odgovara ranoperzijskom xunder i indovedskom šudra u sličnom značenju.

Zaključak o Korintiji

Iz današnje prometno-gospodarske perspektive, položaj i održanje ranjeg naselja Bosãr, u danas zabačenoj kamenoj pustoši izgledaju neobično. Medjutim još očuvane suhozidne ograde (gromače) oko mnogih četvrtastih parcela na plodnijem flišu, ovdje pokazuju raniju poljodjelsku uporabu, osobito fliša prevlake Podgradica i zavale Bosar, kao i južnijih uvala Nylòva, Kônjska i Dubnà, gdje su još u prošlim stoljećima rasli brojni vinogradi. Takodjer oko ulaza u Velu Luku, a najviše uz južniju uvalu Dubnà oko rta Rêbica su bogata podmorska nalazišta antičkih amfora, koja upućuju na ranije intenzivan pomorski promet brodova oko antičke luke Korintija. Od antike kroz srednji vijek i kasnije u Austrougarskoj, taj je istočni kraj Krka ležao baš na ključnom sjecištu glavnih plovnih putova pomorskog prometa na gornjem Jadranu: poprečne brodske linije iz tada važne luke Senj kroz Senjska Vrata i Kvarnerić na otvoreni Jadran i Sredozemlje, te uzdužne obalne rute kroz Velebitski kanal od Rijeke za Zadar. U srednjem vijeku i kasnije sve do 19.st. je kopneni promet unutar otoka i obalom duž primorja bio neznatan i sporedan uglavnom magarećim stazama, pa je npr. prvi makadamski kolni put preko Krka i sjeverno do Senja probio Napoleon. Južnije duž velebitske obale nije bilo ni toga i sve bitne veze tu su se stoljećima održavale morem. Akvatorij oko Senjskih Vrata ispred rta Sokol je sve donedavna bio bogato ribolovno područje pa je tu ranije ribarstvo i pomorstvo bilo bitan temelj života i zato je u prošlim stoljećima susjedna Baška bila najprometnija pomorska i ribarska luka na otoku Krku. Tek od I. svj. rata uz opću balkanizaciju u Jugoslaviji i ovdje naglo slabi i nestaje pomorski promet i ribolov, a zbog nametnute gospodarske kontinentalizacije se glavne veze prebacuju cestama na kopno. Zato rubno područje istočnog Krka oko Korintije u 20. st. brzo gubi značaj i sve veze s okolicom pa je tek danas ostalo bez gospodarsko-prometne uloge, pusto i nenaseljeno izim stada ovaca.

Već ovaj sažeti i provizorni uvid u arheološki kompleks Bosar-Korintija i čudnovati arhajski mjestopis oko tih ruševina, sada pokazuju cijeli niz dalekosežnih problema iz arheologije, povijesti, lingvistike itd. Kako se tu već nazire dugi slijed arheoloških tragova od ilirske prapovijesti od 7 . st. pr.Kr., preko antike sve do hrvatskog srednjovjekovlja u 16. st., treba ovdje uz ostalo očekivati i značajne arheonalaze iz antike i rane srednjovjeke povijesti u doba hrvatske doselidbe. Nameće se načelno pitanje, kako su i zašto tako prostrano i značajno arheonalazište i okolna onomastika sve donedavna ostali tako slabo poznati i zanemareni: zato jer se njihovi pokazatelji ne uklapaju u donedavne službene jugodogme. Slično kao što su vikinške Sage i grčka Ilijada bili korisni pokazatelji za dalja povijesna istraživanja ranih plovidba do Amerike, pa rane grčke povijesti i Trojanskog rata, tako i ove naše "Vêyske Povêde" u kombinaciji s neistraženim arheonalazištem Korintija-Bosar mogu biti značajnim putokazom za dalja proučavanja još slabo poznate ranohrvatske povijesti i doselidbe. Po već dostupnim naznakama, arheonalazište Korintija-Bosar pripada baš tom kritičnom razdoblju predslavenske i ranohrvatske povijesti, pa mora imati nacionalnu prednost u budućim istraživanjima. Zato treba već jednom na cijelomu tom području istočnog Krka oko Korintije čim prije provesti sustavna i kompleksna, višedisciplinarna proučavanja o razvojnom slijedu naseljavanja i pripadnih etnokultura.

Glavna literatura

  • M. Bolonić, I. Žic-Rokov: Otok Krk kroz vijekove. Kršćanska sadašnjost, 538 str. Zagreb 1977.
  • Z. Brusić: Kasnoantička utvrdjenja na otocima Krku i Rabu. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 13: 111 - 119, Zagreb 1989.
  • A. Faber: Osvrt na neka utvrdjenja otoka Krka od prethistorije do antike i srednjeg vijeka. Prilozi 3-4: 113-140, Institut za povijesna istraživanja, Zagreb 1987.
  • Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, Venezia 1774 (hrvatski prijevod: Marjan tisak, Split 2004).
  • M. Magašić i surad.: Bašćansko područje, smjernice razvoja. Krčki zbornik 8: 336 str. Povijesno drštvo otoka Krka 1976.
  • H. Malinar, M. Lovrić, M. Rac: Krčka Korintija (Uri-Kuorÿta), najveća neistražena gradina na jadranskim otocima. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, p. 473-487 + 1 map, Iranian cultural center, Tehrân 1998.
  • F. Tomašić: Arhaična pučka predaja brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič 25: 167-199, Split 1997.
  • Ž. Tomičić: Auf der Spur der Reconquista Iustiniana: spãtantike Befestigungs anlagen an der Nordküste Kroatiens. Prilozi Instituta za arheologiju 10: 103-116, Zagreb 1993.
  • M. Yoshamya: Gan-Veyan, p. 1031-1065 (Veyske Povede), ITG - Zagreb 2005.

Poveznice

Reference

Combined and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Gradina_Korintija&oldid=36203"