Starohrvatske legende

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatske legende: Glavni i najstariji dio ranočakavske kulturne baštine iz srednjovjekog Kvarnera, uz već poznatu Bašćansku ploču su desetak legenda iz mitskog ciklusa "Vêyske Povêde", gdje je za njih 7 u predaji manjeviše očuvan suvisli sadržaj davnih zbivanja. Taj epski ciklus je prastarog, dijelom antičkog iskona i najstariji je primjer ranohrvatske pučke književnosti iz kolektivnog nacionalnog pamćenja, pa bogatstvom i složenim stilom daleko odskače iznad inih seljačkih bajki i znatno je bliži nordijskim Sagama, te starogrčkoj Ilijadi i Odiseji. Pojedine slične prastare legende poznate su i bar dielom objavljene još iz dalmatinskih Poljica, Duvanjskog polja i Hrvatskog Zagorja, a postojale su i drugdje u Hrvatskoj gdje su zanemarene i neistražene jer se dosad nisu uklapale u ideološke jugodogme, pa su dijelom već nestale u zaboravu. Napomena: u daljnjem tekstu je naglašeni slog u čakavskim imenima podebljan (naglašen je većinom posljednji ili predzadnji slog).

Iduće velebne i jedinstvene ranohrvatske legende iz antike i prapoviesti, kakve danas ima malo inih europskih naroda izim Grka i Nordijaca, ovdje se prvi puta iznose na medjumrežju jer su donedavna kroz 20. stoljeće zbog nepodobnih predslavenskih sadržaja bile ideopolitički zabranjene, pa se u Jugoslaviji za njihov navod završavalo zatvorom, glavosjekom i u dubokim kraškim fojbama (npr. Krk i Duvno). Čak i u novoj Hrvatskoj sve do danas je njihov spomen još javno nepoželjan, pa ih dosad naši nelustrirani 'univerzitetski' akademičari i dalje idejno prešućuju i odbacuju, - a umjesto njih nam po sveslavenskoj analogiji i dalje uporno nameću kroz slavističko mozgopranje unatrag njihova stara naklapanja o obaveznom Perunu i njegovoj jugo-družbi.

ABSTRACT

Old-Croatian Legends: This is a general survey on the early folk mythology of Croatians, originating from medieval or earlier times. The richest old legends there are registered in some Adriatic islans, and in Dalmatian mainland at Poljica, in Duvno valley, and northwards in Zagorje hills. In the mainlands, the most important is a legend on 3 brothers founding 3 tribes ande 3 towns, registered both in northern Zagorje and in southern Dalmatia. Another important legend occurs in Duvno valley, speaking on their early navigation, ships and harbours. Among islands, the main ancient legends are known especially within the group of ten Veglian Legends (Veyske Povede), conserved by Chakavian oral tradition in Kvarner Archipelago of northeastern Adriatic. A half of all these legends are with extensive nautical contents rarer in other Slavs. These Veglian legends are probably the oldest major epic cyclus conserved up to recently among Slavs. By its organised complex style they are rather different from the usual rural tales, and more comparable with Nordic Sagas or with Iliad and Odysseias of old Greeks. The first Italian abstracts of 2 related legends on Corynthia and on Tartars was published yet by A. Fortis 1774, and partial SerboCroat digests of other related legends are then given by N. Čubranić, V. Dorčić, M. Lovrić, F. Tomašić, M. Magašić etc. Their Chakavian originals in extenso are recently published by M. Yoshamya (as Open source).

Proslovne napomene

U dosadanjim prikazima jugoslavista o starohrvatskoj predkršćanskoj mitologiji smatralo se da Hrvati, kao ni ostali Slaveni nemaju i ne mogu imati nikakve starije predaje prije srednjega vijeka, pa su zato kod nas unaprijed ideološki odbacivane kao strane (romanske, germanske i ine) sve takve pučke legende kojih je sadržaj bio pomorski ili neslavenski. U našoj starijoj književnosti se iz domaće pučke predaje, osobito u primorju i na otocima spominju i neki antički motivi. Kako za njih nije bilo povijestno-etnoloških razrada izim tek književnog navoda, u skladu s dosadašnjim jugoslavenskim dogmama, takvi su većinom smatrani srednjovjekim stranim unosom talijanskog podrijetla iz doba venecijanske vlasti. Izmedju naše kontinentalne i jadranske mitologije postoji niz jasnih tipoloških razlika uvjetovanih drugačijim podrijetlom, pradomovinom i starošću pripadnih populacija:

  • a) Tematika: Bitna i dalekosežna etnokulturna razlika izmedju kontinentalnih mitova i jadranskih legenda je u tomu, što su rani pretci današnjih otočana kroz niz naraštaja proživjeli u višoj antičkoj civilizaciji i zato naše jadranske legende sadrže urbane, državne i vojnopomorske teme, čega uglavnom nema u kontinentalnim mitovima o Perunu, Svarogu i kompaniji.
  • b) Okružje: Vanjsko okružje kontinentalnih mitova je odraz njihove pradomovine u zakarpatskim močvarama pa su u njima tipična zbivanja na poljima i u sjenovitim šumama, sve je puno jezera, močvara, kiše, oblaka i magle. Naprotiv su jadranske legende odraz naše sunčane i sušne pradomovine, pa se često odigravaju pod vedrim i sunčanim nebom na kamenu, po gorskim vrhovima, uz more ili na otocima.
  • c) Vile: Iako se u obje mitologije pojavljuju djevičanske vile (kao i kod mnogih europskih naroda), one su tu vidljivo različite: kontinentalne vile su šarene, često nose plave haljine ili zeleno lišće i obično plešu na šumskim čistinama, dok su jadranske vile isključivo u bijelom i plešu na gorskim vrhovima ili otocima.
  • d) Zlodusi: U kontinentalnim bajkama se kao zlodusi redovno pojavljuju čupavi sjeverni vukodlaci koji su rjedji u jadranskim pričama, gdje ih češće zamjenjuje kozlac ili kozjak u rogato-bradatom liku jarca jer u ranohrvatskoj pradomovini uglavnom nema karpatskih vukova (tamo su bili češći lavovi, tigrovi i slična južna zvjerad).
  • e) U kontinentalnim mitovima su takodjer česti nadljudski zli divovi (gorostasi) koji su u jadranskim pričama rjedji, a češće se nalaze razni veseli patuljci.
  • f) Voće: U kontinentalnim mitovima se kao simbol obilja i darivanja većinom nalazi sjeverna jabuka, koja je u južnohrvatskoj mitologiji puno rjedja i na jadranskim obalama se čak smatra tudjim simbolom i “vlaškim” voćem. Naprotiv se u jadranskim legendama većinom kao simbol nalazi južno voće iz ranohrvatske pradomovine, a najčešća je naranča: indoved. naranga, avest. narang.

Kada se po tim razlučnim pokazateljima usporede pučki mitovi i legende uzduž istočnog Jadrana, dobiva se vrlo znakovita slika koja se najviše poklapa s rasporedom dialekata. Pritom je za sastavljanje poredbenog rasporeda starohrvatskih mitova i legenda na Jadranu najveći problem što su jugo-etnolozi dosad uglavnom proučavali i zapisivili ideopolitički podobnu i poželjnu slavensku mitologiju, a sve ino iz naše pučke tradicije što se ne uklapa u slavenstvo zanemareno je, prešućeno i prepušteno zaboravu: klasična dogmatska logika "Graecum est - non legitur!". Zato su opširno i uzastopno razradjivani podobni yugo-mitovi i bajke najviše iz središnjih štokavskih krajeva, dok za južnu čakavsku mitologiju istočnojadranskih obala i otoka većinom nema suvislih podataka, jer je ovdašnja mitologija apriori zanemarena kao tobože strana "romanska". Tako je dosad uglavnom nepoznata pučka mitologija otoka Raba i Lošinja, pa većine zadarskih i šibenskih otoka, Korčule, Lastova i Mljeta, te velikih dijelova primorske obale izvan zaledja. Stoga se za ove mitske poredbe moralo rabiti oskudne i raštrkane naznake "izmedju redaka" u jugoslavenskoj literaturi, koji su većinom dopunjeni novijim terenskim uvidima duž Jadrana.

Iz toga proizlazi da su na Cresu jadranski mitski elementi izrazitiji u bodulskom cakavizmu na sjeveru, a kopneni više na jugu u palatalnoj čakavštini. Na Krku je bogata ranohrvatska i jadranska mitologija (Vêyske Povêde itd.) najizrazitija na jugoistoku na arhajskoj bascanskoj scakavici, dok su kopneni mitski elementi na Krku razmjerno najobilniji na sjeveru, u "najpodobnijem" čokavskom govoru oko Dobrinja. Na otoku Pagu jadranski mitski elementi pretežu na sjeverozapadu, a kopneni na jugoistoku uz Ravne Kotare. Medju dosad proučenim sjevernodalmatinskim otocima, izvorno-jadranski mitski elementi su razmjerno najbogatiji na Dugom otoku, a medju srednjojadranskim otocima su jadranski mitski elementi najizrazitiji u bodulskom cakavizmu otoka Visa. Na Braču i Hvaru su jadranski mitski elementi nazočni u bodulskom cakavizmu na zapadu tih otoka, a kopneni pretežu u palatalnoj polučakavici na istoku ovih otoka. Slično je i na Pelješcu gdje se jadranski mitski elementi nalaze na čakavskom zapadu oko Orebića, a kopneni pretežu na štokavskom istoku oko Stona. Duž kopnenog primorja, u Istri je jadranska mitologija izraženija na jugoistoku, a kopnena na sjeveru i zapadu Istre. U Lici su izvorni elementi ranohrvatske mitologije češći na zapadu u čakavici oko Gackog polja, a na istoku Like u štokavštini uglavnom pretežu kontinentalni mitovi. Kopneno-slavenska mitologija (Perun & Co.) izrazito prevladava u štokavskom zaledju Ravnih Kotara (usp. Marinović 1999). Naprotiv je na dalmatinskom kopnu izvorna ranohrvatska mitologija razmjerno najizrazitija na staroj šćakavskoj ikavici u Poljicama, dok kopnena mitologija opet prevladava u jekavskoj štokavštini južne Dalmacije oko Dubrovnika. U dalmatinskom zaledju su izvorni elementi starije jadranske mitologije najbogatiji u staroj šćakavskoj ikavici zapadne Hercegovine oko Livanjskog i Duvanjskog polja, dok u jekavskoj štokavštini istočne Hercegovine preteže kopneno-sveslavenska mitologija, a u prijelaznom području Neretve su obje izmiješane. Na cjelokupnom hrvatskom etnoprostoru mogu se na sličan način pregledno razlikovati tri glavna mitološka područja (Yošamya 1997, 1999):

  • 1) Središnja jugoslavenska mitologija je kod nas dosad jedina pobliže proučena i naširoko uzastopce objavljivana u raznim izdanjima JAZU kao mitsko-ideološka podpora za stvaranje i održanje Jugoslavije, pa ju ovdje ne ćemo opisivati jer je već predobro poznata iz naših škola, enciklopedija itd. Njezine podobne razlučnice su božanstva Perun & Co., divovi, plave vile, vukodlaci, šume, jezera i jabuke. Ona kod nas uglavnom obuhvaća izvorna područja ekavske i jekavske štokavštine i štakavske poluikavice, tj. Slavoniju, veći dio Bosne, istočnu Liku, istočnu Hercegovinu i dalje na istok Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju itd. Do mora kao dominantni mitski tip dijelom silazi u Ravnim Kotarima, te u dubrovačkom i crnogorskom primorju, s izoliranim manjim primjesama na zapadu Istre i na istočnom rubu Paga, Brača, Hvara i Pelješca. Dio mitskih likova zajednički je s idućom kajkavskom (Svarog, Stribor itd.) dok s trećom južnočakavskom mitologijom na obali I otocima nema skoro nijednoga zajedničkog lika (osim vila koje su uz more bijele). Kod štokavaca danas većinom nema jačih tragova antičke mitologije, jer ako su možda i postojali ranije, oni su uglavnom prebrisani srednjovjekim selidbama.
  • b) Zapadna keltokajkavska mitologija iz keltsko-ilirskog kruga srednje Europe, kod nas prevladava najviše u sjeverozapadnim kajkavskim područjima Podravine, Moslavine, Hrvatskog Zagorja, Žumberka, Gorskog Kotara i dalje na zapadu u velikom dijelu Slovenije, a južnije do mora silazi samo u ekavsko-čakavskom i ikavsko-kajkavskom području sjeverne Istre. U biogenetskom pogledu to pučanstvo uglavnom pripada zapadnoeuropskom (prakeltskom) genomu Eu18 (M-173), s većim ili manjim istočnim primjesama Eu19 (M-17). Dosad je taj mitski kompleks razmjerno slabo obradjen, pa su ga dijelom opisali npr. Brlić-Mažuranić (1920) i Bango (1998). Glavni predslavenski likovi u toj zapadnokajkavskoj mitologiji su keltski bog Triglav ili Troglav, te Vidas ili Sv.Vid koji je antički nasljednik ilirskog boga Vidasus i indoiranskog Vidarna. Ini manji duhovi koji su rjedji ili nepoznati dalje na jugoistoku, jesu npr. Sv. Jana (ilirska Thana) kao izvorski duh vrela, pa Zeleni Juraj kao simbol proljeća i sjetve, zloduh utopljenika "Vodenjak", noćna sablast Denevir, strašni zmaj Pozoj, dječje duše Svečari (krijesnice), razni patuljci, a vile su većinom u zelenom lišću. Dio pripadnih likova su zajednički s južnočakavskom mitologijom npr. patuljci, krijesnice, Vidas, Trovrh itd.
  • c) Južna jadransko-čakavska mitologija dualističkog tipa u Europi se nalazi najviše na južnohrvatskom etnoprostoru, a istočnije u sličnom obliku još dolazi na Kavkazu kod Armenaca, Kurda i inih indoiranskih naroda jugozapadne Azije. Kod nas je uglavnom raširena na istočnojadranskom primorju i većini naših otoka, a spram zaledja je razmjerno najbolje očuvana u zapadnoj Lici i zapadnoj Hercegovini. To su uglavnom govorna područja primorske čakavštine, bodulske cakavice i šćakavske ikavice. U biogenetskom pogledu su to najtipičnija područja hrvatsko-dinarskog genoma Eu7 (M-170), s manjim zapadnim primjesama Eu18 (M-173) u Istri i Kvarneru. U njoj je unutar Europe najizrazitiji sustavni dualizam izmedju svjetlih-pozitivnih likova i crnih-negativnih demona, a uz njih su još obilno nazočna pomorska božanstva i morski duhovi koji većinom izostaju u inim kopnenim mitovima. Ova južnočakavska mitologija ima dio zajedničkih likova sa zapadnokajkavskom, dok sa kopnenoslavenskom dijeli jedino europske vile. Najtipičniji primjer ove južnoikavske mitologije kod nas je epski ciklus od desetak krčkih legenda razradjenih niže u ovom članku.

Legende o 3 brata

Prvu stručnu analizu jedne tipične ranohrvatske legende objavio je Sakač (1940) iz Hrvatskog Zagorja, gdje je postalo očito da ova zagorska predaja nije "romanska" kopija kako to tvrde jugoslavisti, nego je antičkog orientalnog podrijetla iz Starog iztoka. Potom je ovoj slična stara predaja nadjena i u dalmatinskim Poljicama, ali tamo nije pobliže analizirana zato jer se ne uklapa u jugoslavenstvo. Zatim je još Omrčanin (1993) pokušao abstraktno izvesti ranohrvatske mitove iz mitologije istočnih Indoiranaca, ali su to uglavnom njegove novije ekstrapolacije bez stvarnog oslonca na hrvatsku predaju. Konačno su odnedavna objavljeni i kraći izvodi iz velikoga ranohrvatskog ciklusa 9 krčkih legenda "Vêyske Povêde (Yošamya 1976 i 1998, Lovrić i Mileković 1996, Tomašić 1997). Ipak nakon svega, uporni vukovski etnolozi i "jugonostalgičari" još uvijek ideološki tvrde isto kao prije, da kod Hrvata i kod inih Slavena nema i ne može biti antičke predaje, sve u dogmatskom stilu: "tim gore po činjenice (ako se ne slažu s dogmom)". Tako je u bivšoj Jugoslaviji dogmatska etnologija, zbog tih nametnutih ideoloških ograda, kroz brojna izdanja Jugoslavenske akademije proučavala i uvažavala skoro jedino njima podobnu mitologiju na području središnjih i iztočnih štokavskih govora, zato jer se najbolje se uklapa u zadane okvire jugoslavenstva. Naprotiv su puno manje istraživali sjevernu kajkavsku predaju, dok je južna čakavska predaja u primorju i na otocima donedavno bila posve zanemarena i odbačena kao strana "romanska", najviše zato jer se nikako nije uklapala u jugodogmatiku.

U Hrvatskom Zagorju oko Krapine, bila je još u 19. stoljeću očuvana prastara pučka legenda o tri brata, koju je s poredbeno-povijestnog i etnološkog gledišta prvi stručno analizirao Sakač (1940) koji je pobliže opisao njezin sadržaj. Legenda govori o 3 brata imenom Čeh, Leh i Meh i njihovoj sestri Krapina, koji su se u Zagorje doselili iz daleka, tu utemeljili 3 grada, pa od njih po predaji potječu tri plemena. Sakač poredbeno navodi vrlo sličnu, još bogatiju pučku legendu oko Kijeva u Ukrajini, koja takodjer govori o 3 brata i jednoj sestri Lebedi ("labudica") što takodjer osnivaju gradove i plemena. Konačno je treću i najstariju, antičku inačicu iste legende iz prednje Azije u Armeniji podrobno analizirao akademik N.J. Marr (1933-1935), a ova jednako govori o 3 brata, osnivača gradova i plemena, te o njihovoj sestri Karapet (armenski: labudica). Iz ove trostruke poredbe, Sakač po prvotnom armenskom imenu sestre izvodi ime hrvatskog grada Krapina = Karapet, kao još jednog pokazatelja podrijetla ovdašnjeg kajkavskog pučanstva iz Starog iztoka. Znakovito je uz tu legendu, da je nedaleko Krapine, u susjednim selima sjevernog Zagorja oko gornje Bednje baš očuvan u kopnenoj Hrvatskoj najstariji naš sjeverni pradialekt Baegnjunska prakajkavica, spram koje je još stariji samo veyski pradialekt (Gan-Veyan) na otoku Krku. Takodjer nedaleko Krapine na jugu gorja Ivanščica, očuvan je i niz prastarih neslavenskih toponima npr. Bahrein, Gotal, Komor, Lobor itd. Vrlo slična legenda o 3 brata očuvana je i na jugu Hrvatske u dalmatinskim Poljicama oko primorskog gorja Mosor u starom dialektu šćakavska ikavica. Ova takodjer govori o 3 doseljena brata imenom Elem, Krešo i Tišemir koji su osnovali 3 grada i plemena oko Poljica, a medju ovima je ime "Elem" očito orientalnog podrijetla slično kao u Armeniji. Te slične legende u Zagorju, u Dalmaciji i u dalekoj Armeniji, jasno nas upućuju na njihovo starije i zajedničko antičko podrijetlo iz prednje Azije, samo što je na ostalom hrvatskom medjuprostoru izmedju Zagorja i Poljica ta legenda već nestala i zaboravljena.

Brodovi u kraškim poljima ?

Duvanjsko polje u jugozapadnoj Bosni nalazi se usred bezvodnog krasa i u okolici nema stalnih voda, izim u tom polju povremena bujica Šuica koja ljeti presuši. Zato u duvanjskoj okolici na stotine kilometara daleko nema pravih voda ni za običan čamac i pogotovo ne za brodove. Po geološkim nalazima kroz povijestno doba još od antike, tu nikada nije bilo većih jezera i tek u najnovije doba je izgradjena umjetna akumulacija "Buško Blato" za hidrocentralu kod susjednog Livna. Unatoč toj pradavnoj bezvodici, u hrvatskim selima oko Duvanjskog polja je na staroj šćakavskoj ikavici očuvana pradavna legenda o ranijoj plovidbi njihovih brodova i postojanju starih lučkih priveza za to brodovlje.

Znakovito je da u cijeloj BiH takva legenda postoji samo tu na jugozapadu, u arhaičnoj ikavskoj šćakavici, što je jedan od naših ranih dialekata srednjovjekog podrijetla. Stoga ta pomorska legenda može potjecati samo od duvanjskih ranih predaka, koji su svojim brodovima nekoć vjerojatno plovili po Crnome moru. Inače su spram većine inih Slavena, bogate i prastare pomorske legende o brodovlju i o morskim duhovima, izrazita nacionalna osobitost starohovatske mitologije koju su naši dogmatski jugoslavisti dosad uglavnom zanemarili i prešutili (kao tobože "romansku" jer na Karpatima nije bilo brodova ni plovidbe). Slična pomorska mitologija je najbolje očuvana i raznolika kod obalnih i otočnih čakavaca, ali su njezini tragovi manjeviše vidljivi bar dijelom i kod inih kopnenih ikavaca u zaledju Like i Hercegovine.

U ranije antičko doba je dapače i naziv Krima na Crnom moru bio Cherson, odakle su se vjerojatno rani pretci Hercegovaca zatim preselili u Hercegovinu (dok su prije u antici jamačno plovili oko Krima). Već od najranijega starogrčkog (helenskog) jezika stoljećima prije Krista postoje općenite riječi chérsos (= kopneno zaledje), chersâia (pokrajina, teritorij) i chersâios (kontinentalac, kod nas "žabar" ili "vlaj"). Nakon Krista, najvjerojatnije u doba selidbi iz ranog srednjovjekovlja, pod vlašću Bizanta slično zemljopisno ime iz grčkoga postaje specifičnim za naše nutarnje ozemlje u zaledju rimske Dalmacije tj. današnje Zagore i Hercegovine: Ove se na grčkom zovu zemlja Chersâia (latin. Chersaea = novije hrvat. Hercegovina), kao i tamošnje pučanstvo Chersâioi (lat. Chersaei = danas Hercegovci) tj. po izvornomu bizantskom značenju "Zagorani" ili "Kontinentalci". Sličan iskon dakle imaju i noviji njemački Herzog i Herzogtum koji izvorno nisu germanski nego puno ranijega starogrčkog podrijetla.

Izvorni iskon ideološki nepodobnih imena Hercegovaca i Hercegovine, kao biogenetičke i povijesne hrbtenice hrvatskog naroda, dosad se već kroz niz stoljeća sustavno prikrivao, krivotvorio i ponižavao. Stoga su zlonamjerni 'jugoslovenski jezičari' i 'jugo-istoričari' sve donedavna uporno nastojali čim više skratiti i obezvrijediti to ime (u stilu "bijelih čarapa"): Zato je ime Hercegovine političko-jezičnim akrobacijama proglašeno kasnijom novotvorbom tek iz nedavnih stoljeća od novovjekog doba Turaka, kao da je to navodno kasno slavizirano iz njemačkoga Herzog (vojvoda) i Herzogtum (vojvodstvo). Stoga je i naša Hercegovina po izvornom nazivu stara najmanje prošlih 1400 godina odavno prije ikakvih Turaka i Austrougarske, a ne tek par stoljeća kako nam to podmeću jugoistoričari i jugojezičari.

Prahrvatski ep o Harezmu

Prahrvatski ep o Harezmu (ranohrvatska epska legenda iz Punta na Krku): Kraće i novije pučke legende postoje manjeviše u većini hrvatskih i južnoslavenskih krajeva, gdje su kajkavske i štokavske legende pretežno mladje iz novog vijeka. Najstarije i naduže prahrvatske legende iz srednjeg vijeka i ranije prapovijesne su očuvane kod nas na čakavici otočnih Bodula, nadasve na otoku Krku. Već je Alberto Fortis 1774. zapisao par takvih epskih legenda iz Baške, odakle je dosad objavljeno i tiskano desetak sličnih pučkih legenda iz ranočakavskog ciklusa Veyske Povede (Vejske legende). Tek nedavno je otkriven još i idući zapis dosad najveće i najranije takve prahrvatske legende, koja se do 20. stoljeća kroz mnogobrojne naraštaje predajom prenosila na večernjim sijelima uz zimska ognjišta (komýn): Donji tekst te naše najduže epske legende je po kazivanju Antona Mrakovčića Pavlića u Puntu na Krku popisao Rade Žic Mikulin 1950-1951. Slično kao ine Veyske Povede, sada nadjeni tekst ove naše najveće i najstarije legende svojom veličinom, posebnim stilom, sadržajem i starošću daleko odskače iznad većine slavenskih seljačkih bajki i najbliži je ranoj skandinavskoj Hervarsaga, starogrčkoj Ilijadi i ranoindskoj Rigvedi, pa ove ranohrvatske tradicije dosežu tisućljećima dalje ispred navodnih Praslavena: vidi Prahrvatski ep o Harezmu, ter Prahrvatski i novi Aral.

Krčke legende (Vêyske Povêde)

Besmisao stalnih jugodogmatskih naklapanjima o bezuvjetno srednjovjekoj mitologiji kod Hrvata, pokazuju nalazi i zapisi bogatog ranohrvatskog ciklusa krčkih legenda "Vêyske Povêde", koji obuhvaća desetak opsežnih epskih legenda u velikom rasponu od naše halkolitske prapoviesti preko antike sve do srednjega vijeka. One su u hrvatskoj narodnoj predaji dosad najjači pučki koncentrat ranoga poviesnog sjećanja i one nam bar dijelom donose stvarne tragove pradavnih zbivanja. Već po svojem arhajskom jeziku, složenom stilu i sadržajnom bogatstvu, te ranočakavske legende nemaju užih veza sa skromnim seljačkim bajkama nutarnjeg Balkana, nego su jasan odraz više društvene nadgradnje i antičke urbano-pomorske civilizacije jadranskih predaka. U njima se znatnim dijelom opisuju pradavne selidbe i plovidbe, borbe s antičkim i prapovijesnim narodima Starog iztoka, pa i najraniji predhistorijski mitovi i rituali još iz neolita. Zato su te ranohrvatske legende bar dielom bliže praindoeuropskim mitovima, osobito nordijskim Sagama i starogrčkim epovima, a po nekim motivima i imenima mitskih likova dijelom naliče na staroindske Vede i ranoiransku Avestu. To je očito posebni jadranski mitski sustav o našoj prapoviesti, teogoniji, kozmologiji i prekomorskim plovidbama, pa se ove legende nikako ne daju nagurati u donedavno šablonsko jugoslavenstvo i zaslužuju punu pozornost za svestrana poredbena proučavanja. Stoga se "Vêyske Povêde" mogu smatrati najranijim poznatim začetkom prahrvatske pučke književnosti očuvane narodnom predajom, pa u našoj etnologiji i književnoj povijesti imaju slično iznimno značenje, kao i njihov ranočakavski pradialekt (Gan-Veyãn) u starohrvatskom jezikoslovlju.

Iako su te Vejske legende prvobitna etnokulturna jezgra prastarog duhovnog svijeta naših čakavaca, domaći Boduli na Krku ove naizgled fantastične mitove dosad nisu ozbiljno shvaćali iz više razloga. S jedne strane, to je njihova jezična egzotičnost na starinskoj ekstremnoj scakavici zbog koje su im se okolni “normalni” tj. palatalni čakavci iz šire okolice izrugivali i podsmijavali, kako je to neki iskvareni i defektni jezik. Pogotovo su našim Bodulima u tom pogledu komplekse manje vrijednosti nabijali balkanski štokavski “Vlahi” koji su samouvjereno i nadmeno tvrdili da su te bodulske legende po jeziku i tematici tek neki iskrivljeni slaveno-talijanski križanci. Prve zapise o takvim legendama na Krku daje već odavna poznati Alberto Fortis 1774 (npr. legende o Korintiji i o Tatarima), ali su potom one u 20. stoljeću ideološki odbačene i zanemarene. Pritom su za njihovu dosadašnju neistraženost i prepuštenost zaboravu izravno krivi dogmatski jugoslavisti i ekstremni vukovci, pa su na većini jadranskih otoka dosad već nestale u zaboravu. Kako ove legende povijesno i sadržajno znatnim dijelom obuhvaćaju antičke i pomorske teme koje se nikako ne uklapaju u donedavne jugodogme, one su apriori odbačene kao “tudje” romansko naslijedje. Tek malobrojni domaći intelektualci dosad su se usudili te Vejske legende bar dijelom prikazati manjeviše ozbiljno i objektivno-analitički kao stvarni povijesni odraz ranohrvatske čakavske etnokulture. Medju rjedjima su takvi iz otoka Krka bili npr. prof. dr. Nikola Čubranić, prof. Vinko Dorčić, prof. Mihovil Lovrić i pučki pjesnik Fabian Tomašić–Velnić, te spomenuti S.K. Sakač u Zagorju koji su dosad najviše doprinesli bar njihovoj djelomičnoj objavi i provizornom proučavanju. Medjutim su ini jugoslavisti i vukovci sve do danas, ove auktore smatrali nekompetentnim ridikulima i 'kontroverznim' desnim kršćanima, pa su time automatski bili manje vjerodostojni za ideopolitičku jugonauku koja priznaje samo njima idejno podobne nalaze.

Zbog iznimne nacionalne vriednosti za ranohrvatski jezik i našu prvobitnu etnokulturu, pri obradi gradje kroz proteklih sedamdesetak godina je uložen maksimalan mogući trud u prikupljanje i rekonstrukciju Vejskih legenda, koje pripadaju iskonskim korijenima prahrvatske uljudbe i naše rane književnosti. Zato se pri ovom sustavnom popisivanju pučkih legenda i mitova na Kvarneru, dosad nastojalo svaku uvrštenu legendu dobro i višekratno provjeriti kod više informatora tj. bar od tri do desetak kazivača koji su korisno poslužili za dopunu sadržaja svakog zbivanja, te za potvrdu imena glavnih likova i mjesta dogodjaja. Time su dobiveni primjerni arhajski tekstovi ranočakavskog pradialekta koji se najviše razlikuju od današnje polučakavske koiné i pogotovo od novoštokavskog vukopisa, jer sadrže najmanje jugoslavenskih balkanizama i novotalijanskih romanizama (izim antičke klasicizme), pa su zato najbliži ranočakavskom govoru srednjovjekog Kvarnera. Takvom kompleksnom razradom je za poneke legende uspjelo rekonstruirati opsežni i dosta cjeloviti redoslijed epskih zbivanja, npr. “Povêda ud_Mantràtje tar_slova Šalamunòva”, “Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta” i “Povêda ud_Cavjèneh keròlih tar_orkatûrih”, a za većinu inih legenda obnovljen je tek glavni sadržaj sa skromnijim opisom radnje. Za tri preostale legende koje su dosad dijelom izgubljene i zaboravljene, uspjelo je doznati samo njihov približan naslov i poneke odlomke o glavnim likovima ili mjestu zbivanja, ali je njihova suvisla radnja dosad većinom zaboravljena i nepovezana, npr. “Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû”, “Povêda ud_Bakodlâka tar_mîćeh Malÿtjah” i “Povêda ud_Macarôla tar_škacavèrneg peškatûra”.

Zato ovdje selektirani tekstovi u 7 bolje očuvanih Vejskih legenda (od desetak poznatih po naslovu), uz kratku Bašćanski ploču sada tvore razmjerno najarhaičnije uzorke ranohrvatskog srednjovjekog jezika i naše prve pučke književnosti. Ovi mitski tekstovi u poredbi s inima srednjovjekim kod nas, leksički i gramatički bi bar dijelom odgovarali stanju pučkoga ranohrvatskog jezika negdje iz 7. - 9. stoljeća, pa je to (bar zasad) prvi poznati i razmjerno dobro očuvani začetak ranohrvatske književnosti uglavnom starije od jednog tisućljeća. Takodjer imena i zbivanja očuvana u tim legendama su dosad razmjerno najstarija u našoj narodnoj tradiciji, jer obuhvaćaju široko razdoblje od prapovjesti i rane antike do srednjeg vijeka (možda već od 12. stoljeća prije Krista i zaključno s 15. st. po Kr.), kada se ove legende prekidaju i završavaju. Kasnije mladje i skromnije priče iz novog vijeka na Kvarneru (npr. o mletačkim galiotima, o ličkim borbama s Turcima, o epidemiji kolere i slične) uglavnom su već na mladjoj polučakavštini, a niti po stilu i sadržaju više ne pripadaju klasičnom epskom ciklusu “Vêyske Povêde”.

Najstariji vremenski doseg ovih legenda zasad je teže definirati, ali 2 do 3 najstarije legende tj. one o borbi zmajeva, pa o Kišnom duhu (i možda treća o Indiji) bar dijelom jamačno potječu iz ranohrvatske povijesti ili još iz praindoeuropske predhistorije. Prastara legenda o Kišnom duhu, bar u očuvanoj verziji, ne sadrži pouzdane kronološke pokazatelje za neko datiranje, ali se poredbom s inim sličnim mitovima ostalih naroda najbolje mogu smjestiti u neolitsku predhistoriju ili u prapovijesno brončano doba. Jedino najstarija legenda o prazmaju Mantraći sadrži bar približne vremenske indicije, pa je njezin temeljni sadržaj s glavnim motivima bio bar dijelom oblikovan već pred 4.000 do 5.000 god., a približan sadašnji oblik je najvjerojatnije dobila pred nekih 3.000 god. kada je u njoj naknadno još uklopljen starozavjetni lik kralja Šalamuna. Nakon toga je u srednjem vijeku samo njezin jezik djelom revidiran, ali nema inih novijih znakova bitne izmjene sadržaja.

Većina Vejskih legenda zbivaju se pretežno na sjeveroistočnom Jadranu (Sinjemôri), ali se neke pružaju i širje kroz Sredozemlje (Velemôri), a pojedine pomorske legende dosežu na istok do Egejskog i Crnog mora (Garskemôri tar Tjarnemôri) i na zapad sve do Gibraltara i Atlantika (Buke Zahõjne tar Kulàp Semerãn) pa još istočnije do Indije (Yndre tar_Sionkulàp). Medju pojedinim osobim imenima u tim legendama su razmjerno najčešći vjerski i mitski likovi, ali se u njima navodi i nekoliko sigurno potvrdjenih povijesnih osoba: npr. starohrvatski kralj Zminivêr (= Dmitar Zvonimir, 1976-1089), ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1235-1270) i ban Ivan VII. Frankopan. Izim ovih je najčešći polupovijesni lik tu bio legendarni Harvâtje Marjakÿr (admiral Hrvoje) koji je kao ranohrvatski admiral ponovljen kroz dvije pomorske legende: o plovidbi Matana, pa o Crvenim kraljevima. To je vjerojatno simboličko ime tj. stari zajednički naslov ranohrvatskih admirala. S tim u vezi je takodjer znakovito da se u pisanim izvorima iz starohrvatskog kraljevstva Trpimirovića, hrvatski admiral ili “dux Marianorum” imao po važnosti drugo mjesto u državi, istog ili većeg ranga od banova, pa su tada bivši admirali nerijetko postajali hrvatskim kraljevima. Iz svega spomenutog slijedi da je prastara i zamalo već zaboravljena titula ranohrvatskog admirala (marjakÿr) kod nas bila podjednako stara kao i titula hrvatskog bana.

Tematski i jezično, Veyske Povêde su nedvojbeno najstarija skupina hrvatskih legenda i ujedno jedna od najopsežnijih u našoj pučkoj književnosti. Blizu polovice tih legenda tj. njih 4 uglavnom obuhvaćaju pomorske teme (Legende o Matanima, o kitolovcima, o Indiji, o ribolovu), a i većina ostalih bar dijelom sadrže poneke pomorske motive. Ta opsežna pomorska tematika je jasan i nedvojben odraz ranog iskona i posebe biogenetike južnih primorskih Hrvata. Naprotiv od svih Vejskih legenda, samo 2 sadrže poneke motive iz seljačkog života i poljodjelstva: Legenda o Kišnom duhu odnosi se na južne sredozemne poljodjelce s ljetnom sušom izvan kopnene europske ekumene, a jedino Legenda o biku i patuljcima bar dijelom podsjeća na naše kopnene seljačke bajke i zbiva se u šumama, ali je njezin glavni lik ipak mediteranski bik kao baština rimskog mitraizma. Takodjer je jedinstvena osobitost tih legenda opširan i slikoviti opis trokatnoga podzemnog pakla Zemûni s glavnom sotonskom “kormilarnicom” na njegovu dnu, gdje 4 velika zloduha Mràtti pod vrhovnim vodstvom velikog Sotone (Sionvrâg-Šaÿta) vode uzastopne kozmičke ratove protiv bogova za uništenje cijelog svjeta. To je najsloženiji mitski prikaz podzemnog pakla, kakav dosad nije poznat kod inih indoeuropskih naroda od Atlantika do Indije. Po vjerojatnom vremenskom slijedu mogu se krčke legende poredati u iduće 3 skupine:

  • a. Najraniji predhistorijski mitovi praindoeuropskog iskona iz neolita i halkolita obuhvaćaju stvaranje svijeta i predpovijestne animističke obrede: 1. "Povêda ud_Mantràtje tar_slôva Šalamunòva" (Legenda o aždaji i znaku Salomonovu: stvaranje svijeta i indoiranske borbe bogova sa zmajevima) i 2. "Povêda ud_Hayebâja tar_mâtra ud_dazdjà" (Legenda o Kišom duhu i zazivu kiše: opis "mantranja" za prizivanje kiše u sušno doba). Povijesna dokumentarnost tih ranih legenda je skromna jer uglavnom ne spominju stvarne dogodjaje, nego tek simbolične sadržaje u prenesenom smislu. Ipak i ove nam pružaju poneke korisne uputnice, npr. da su najraniji jadranski pretci prvobitno živjeli negdje u južnim i sušnim krajevima bez kiše.
  • b. Klasične legende su antičkog podrijetla iz starog vijeka, koje su povijesno i etnogenetski bitne, jer nas upućuju na neke tragove davnog boravka i gibanja naših antičkih predaka u starom vijeku: 3. "Povêda ud_Matâneh navakÿrah tar_Urih-Kvorÿta" (Legenda o pomorskim Mitanima i gradu Korintija: opisi odisejske plovidbe naše mornarice "preko 7 mora" kroz antičko Sredozemlje i rane borbe kod Troje i Korinta), 4. "Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû" (Legenda o Indiji gdje rastu pršuti: fragmentarne naznake iz nestalog božjeg raja na zemlji) i 5. "Povêda ud_Bakodlâka tar_mîćeh Malÿtjah" (Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima: predkršćanski fragmenti poganskog rituala iz rimskog doba kao odraz arianskog mitraizma).
  • c. Najmladje srednjovjeke legende uglavnom su iz doba starohrvatskog kraljevstva Trpimirovića i Arpadovića, koje su i najbrojnije: 6. "Povêda ud_Macarôla tar_škacavèrneg peškatûra" (Legenda o ribarskom duhu i ukletom ribaru: tradicije i mitovi kvarnerskog ribarstva); 7. "Povêda ud_ćavjêneh kerôlih tar_orkatûrih" (Legenda o crvenim kraljevima i kitolovcima); 8. "Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah harvâtjeh" (Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu); 9. "Povêda ud_kruôla Belòva tar_pašoglàveh Uôbrih" (Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima) i 10. "Povêda ud_Frangipânih tar_nevÿrneh Mletjânih" (Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima). Zadnje tri legende su uglavnom povijesno utemeljene i njihovi glavni akteri su već i drugdje pismeno posvjedočeni, pa je taj dio legenda dosad najbogatija pučka predaja iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske. Zbivanja najmladjih Vejskih legenda svršavaju do 15. st., odkad se ranočakavska (vejska) etnokutura na Kvarneru postupno osiromašuje sve do danas.

Cjeloviti izvorni tekstovi iz očuvanih legenda, navode se opširno u posebnom dokumentarnom prilogu i to paralelno u arhajskom čakavskom izvorniku Veyske Povede, a ovdje se spominju samo njihovi skraćeni izvodi s poredbenim komentarima za glavne likove i zbivanja iz svih desetak poznatih legenda u epskom ciklusu “Vêyske Povêde”. Iz sličnih grčkih i skandinavskih legenda uspjelo je dijelom izvesti prastara zbivanja oko Troje, pa putovanja Vikinga oko Europe i do Amerike itd. Zato bi trebalo na sličan način poredbeno proučiti i ove naše Vêyske Povêde, jer one možda kriju za nas podjednako vriedne, ali još nepoznate i zanemarene pokazatelje o jedva poznatoj ranohrvatskoj poviesti. U idućim odlomcima se daje sažeti opis svake legende s komentarom, a u posebnim paralelnim člancima je njihov čakavski izvornik (Veyske Povede), te još puni prijevodi na engleski (Veglian Legends) i na književni štokavski (Vejske legende).

1. Legenda o aždaji i znaku Solomunovu

"Legenda o aždaji i znaku Solomunovu" (Povêda ud_Mantràtje tar_Slôva Šalamunòva) je vremenski vjerojatno najstarija legenda iz vejskoga mitološkog ciklusa koja možda potječe još iz halkolita i to je prahrvatski izvod o početku svijeta u mješavini biblijskog Starog Zavjeta i ranoindskih Rigveda o borbi bogova i zmajeva. Po njoj je najstarije doba svijetom je vladao opći kaos i ljude je proždirala grozna stoglava aždaja "Mantràća" s brojnim glavama svih zvjeradi, a pratile su ju vampirske krvopije "Morÿe" i strahoviti orkanski vjetrovi "Šyûni". Njezin je slikoviti ranočakavski opis: "Mâtra-Mantràća imy gloãvi koti_ràca, koti_pàš, koti_màška, koti_seunê škòti va_švÿtu". Jednoga je dana po uputi "Buôga Sevÿšna", mudri kralj Šalamũn odlučio napraviti reda i poslao je kao svoj zaštitni znak zvijezdu repaticu Šalamûna, koja je uništila tu aždaju i njezine pratilice pa je čovječanstvo napokon spašeno od tog prazla. Zato je u starim domaćim "hišàmi" (kućama) na Krku prastari običaj, da je na stropu glavne prostorije kao simbol Mantraće oslikan vatrenonarančasti kolut s obostranim krilima, dok je na kućnom dovratniku (stàlba) i na drvenim brodovima na cijelom Jadranu, kao zaštitni znak protiv ulaza zloduha i uroka prije često bilo urezbareno "slovo Šalamunòvo" tj. šestokraka zvijezda - što je možda u svezi s istim simbolom na zagrebačkom i slavonskom grbu. Ranije je slična legenda vjerojatno bila proširena diljem južne Hrvatske, jer je i na drugim našim otocima još očuvan ritualni običaj crtanja "Salamunova slova" na brodu kao zaštitni znak protiv oluja, ali je ostali tekst ove legende o Mantraći već zaboravljen izvan otoka Krka. Zanimljiva je i daleka sličnost ove naše najstarije legende s novijim prirodoslovnim teorijama o uzroku izumiranja pragmazova (Dinosauri): za njih se danas drži da su izginuli pri nagloj promjeni svjetske klime početkom tercijara baš zbog geokemijski dokazanog sudara komete sa Zemljom, nakon čega se proširila današnja fauna.

Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove "Mâtre" (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantràtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantràtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova: indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje "Mantràtja" vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh "Siuni" odnosno hetitski "Šiun". Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantràtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije "matra" i zloduha "Matresina" poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski "Mit Bogova", za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja - ali je na Kvarneru taj predkršćanski "Mit bogova" preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).

Oskudni tragovi bar donekle sličnih mitova o nekim zmajevima nalaze se još ponegdje na Jadranu i u dinarskom zaledju, ali nisu nigdje toliko bogati i arhaični kao tu na Kvarneru. Ako se drugdje kod nas i spominje koja smiješna aždaja kao lokalni čuvar neke špilje ili grada, ona je puno skromnija od ove kvarnerske tj. najčešće s 1 do 3 glave i bez prateće menažerije, a njezino ubojstvo je manje spektakularno i najčešće ga vrši mačem Sv. Juraj na konju, ali u tom više ne sudjeluju komete i vrhovni bogovi s nebesa. Zato je ova prastara legenda kod nas možda jedina usporediva s predpoviesnom praindoeuropskom mitologijom, jer sve ine "zmajske" priče kod nas uglavnom imaju tek mladji srednjovjeki kontekst. Ovo je vjerojatno jedna od najranijih legenda u europskoj pučkoj tradiciji, a po sadržajnom kontekstu može se približno datirati u halkolitu (eneolitu) iz Starog istoka.

2. Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše

Ranočakavska "Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše" (Povêda ud_Hayebâja tar_mâtra ud_dazdjâ) govori nam kako su "vaunê parvanje vrymjâ" (u pradavna vremena) oko Kvarnera obilne kiše padale i ljeti, ali su za njihov prestanak i sadanju sušu navodno krivi "Vlàhi". Vejska legenda objašnjava i uzrok toga: "zikadâ esu_unê kyête Vlàhi prìšle va noãse Krâye, Hayebâje ninê ražumêl sejõn Vlahÿska zaÿk" (otkad su prokleti Vlasi došli na naše Primorje, Kišni duh uopće nije razumio njihov štokavski govor), pa je zato zaziv ljetne kiše uspješan jedino ako se izgovara na izvornom čakavskom. Te promjene primorske klime sa sušnim ljetom, kao i običaj zaziva kiše ipak su puno stariji od "Vlaha", jer slični rituali prizivanja kiše predpoviesnog animističkog podrijetla postoje takodjer i u drugim sušnim krajevima oko Sredozemlja, osobito u jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Kada se na jugu Krka usred sušnoga ljeta navečer začuje kreket žaba, tada Boduli muklo regetanje žabljeg predvodnika imenuju hayebãj (pl. hayebâje, -eh). To je arhaični zoonim za krupnoga mužjaka žapca s povećanim zvučnim mjehurom na vratu pa proizvodi duboki jači kreket, a s prvim velikim slovom Hayebâje je Kišni duh i po toj predaji njegov večernji bas u ljetnom mraku znači da taj dobri duh od "Sionbogâ-Sevÿšna" (Svevišnjega vječnog Boga) priziva kišu na presušenu zemlju.

Na taj zvuk je bio stari krčki običaj da u sumračno predvečerje skup mladih djevojaka raspletene kose recitira slijedeću "mântru ud dazdjâ" ili ritualni zaziv kiše na čakavici: "Hayebâje va potòku lâje: cà mi tutù lâješ, Hayebâje? - Udrÿte ga zi pàlicun, dàr tutù ne lâje !". Pritom su one šibama mlatile po presušenom koritu potoka ili lokve, a "mladÿtje ùba unêh esu_darzàli vazgàne paklÿni" tj. mladići su oko njih držali upaljene baklje od borove smole. Taj je prastari zaziv ljetne kiše većinom bio uspješan: nakon njihova odlaska, žablji bi se koncert noću dalje nastavio, jer su žabe po povećanju vlage u zraku dakako već predosjećale nadolazak kiše pa bi često sutradan padao "siõn dàzd" (obilna kiša) i natopio presahlu i raspucanu zemlju, te donio obilan urod groždja i ostalih nasada na otoku.

U toj su legendi dva predslavenska pokazatelja našeg praindoeuropskog iskona. Opis rituala pri ljetnoj suši klimatski ne pripada vlažnoj i močvarnoj ekumeni oko Karpata, nego južnim i sušnim krajevima Sredozemlja i prednje Azije. Povrh toga, naziv "mâtra" kao i glagol "mantràt" za taj ritual u bodulskoj čakavici znače čaroliju sličnu kao u starom indovedskom i očito su prapoviesnog podrijetla sa Starog iztoka. Taj Kišni duh je u kvarnerskoj pomorskoj tradiciji preslikan i na nebo, gdje se zviježdje Vodenjak pučki naziva Hayebâje. Oskudni tragovi ili bar pojedini likovi iz sličnih "kišnih" mitova dosad se mjestimice susreću i drugdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje poznati u razmjerno podpunom obliku kao na Kvarneru.

3. Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintija

Legenda o pomorskim Matanima i Korintiji (Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta) je epska mješavina antičkog mita o Argonautima i Troji te ranočakavske pomorske tradicije, a vjerojatno i daleki odraz doselidbe Hrvata na Jadran: ... Pod admiralom Hrvojem (Harvâtje Marjakÿr), flota pomorskih Mitana u pradavno doba (seunê noãvi Matâne vaõn sionvÿk) preplovila je 7 mora (prÿko seunêh šedân morâh): od Azovskog mora i Krima (ziõn Mićapônt tar_Hiršôn) preko Crnog mora (Tjarnemôri), Bospora (Ponske_Bùke), Mramornog mora (Mejpônt), Egejskog mora (Garske_môri), Peloponeza (Artagârska), Sredozemlja (Velemôri), Apulije (Artalÿah) i Jadrana (Sinjemôri) duž dalmatinskih otoka gdje se admiralov brod "Sionoãv" napokon zaustavio na najsjevernijem otoku Krku (tohôrna skopãl Khârk). Duž tog puta nas je vodio i čuvao dobri duh pučine Khuláp (pomorski bog Posejdon), a napadali su orkanski zloduh Šyũn i morsko čudovište Orkũl (kit Leviathan). Kada su stigli do otoka Krka na Jadranu (skopãl Khârk vanê Sinjemôri), našli su tu stada zlatnih ovaca na zelenim livadama, pa njihov admiral odluči da se tu nasele i osnuju grad. Bijela vila Divÿca koja je čuvala zlatne ovce, pomoću vunena klupka omedjila je pravo mjesto za gradnju naselja "poli buÿmera" (blizu izvora), ali im je pritom zabranila da se okreću i gledaju ovce. Oni ju nisu poslušali i pri pogledu na zlatne ovce ove su se smjesta pretvorile "va_khoguli" (u kamenje). Zato je odonda otok Krk prekriven kamenjem, iz kojeg su naši navakiri izgradili zidine (kwôre) utvrdjenog grada Korintija (Uri-Kworÿta) kojega su ruševine dosad najveće na našim otocima. Ta neistražena gradina na otoku Krku stvarno postoji do danas izmedju Vrbnika i Baške na Artu Sokuõl (poluotok Sokol) i pod njom na obali stalno vrelo (Faber 1987, Malinar i sur. 1999).

Po predaji su ti pomorci donesli kod nas glagoljicu i po njima se na otoku Krku zove niz toponima: otočić Matãan, uvala Matanòva, rt Artamatân, vrh Varmatân, gradina Matanistân, gradska obala Matâni u Krku itd. U krčkoj pomorskoj predaji je ta legendarna matanska flota pri dolasku iz Sredozemlja u Jadran preslikana i u dva zviježdja na nebeskom svodu. Zato se na rubu južnog horizonta iznad Dalmacije odakle su Mitani uplovili na Jadran, zviježdje Južna Ladja na Krku zove žvezdÿtje Noãvi-Matâne ("zvijezde Matanskog brodovlja"), a u njemu su glavne pripadne zvijezde Marjakÿr (Naos) i Navakÿr (Suhael). Takodjer je još i u zenitu zviježdje Veliki Medvjed na više naših otoka od Krka pa do Visa nazvano "Šedân-Brodih" (7 brodova): na Krku su poznata još i imena pripadnih zvijezda, a to su po veyskoj predaji nazivi onih brodova koji su preplovili od Crnoga mora sve do Jadrana i tu su naselili 6 glavnih Kvarnerskih otoka: Sionoãv (= Dubha), Mićanoãv (Phekda), Noavÿna (Alioth), Dragãar (Alkaid), Dvõydi (Mizar + Alkor), Šwêra (Merak) i 1 zaboravljen jer je taj brod putem potonuo na Kreti.

Nastavak te legende odnosi se na ranoantičke sukobe i dosta podsjeća na starogrčku Ilijadu i pad Troje, ali je naš epski prikaz baš obratan iz motrišta napadnutih gradjana, a protiv primitivnih razbojničkih osvajača. Nakon doselidbe i izgradnje grada su pomorski Matani kroz duga stoljeća sretno živjeli u bogatoj Korintiji, ali jednog su dana pod taj grad doplovili divlji i opasni gusari pa da prevare gradjane, iznesu iz gusarskog broda (šundrôn) veliki mrtvački lijes uz zamolbu njihova šundrakÿra (gusarskog vojvode) da ga blagoslove u gradskom Hramu i pokopaju na njihovu groblju. Nakon otvaranja gradskih vrata, gusari u Hramu naglo razvale lijes pun oružja, pobiju većinu gradjana i zapale grad, pa je iz ruševina gorućega grada khârv (krv) poklanih tekla u potocima sve do mora. Tad su se malobrojni preživjeli Matani razbjegli diljem otoka i nakon odlaska gusara su osnovali današnja naselja od Omišlja do Baške. U domaćoj pomorskoj tradiciji je ta legenda preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Strijelac čakavski zove Šûndre s pripadnim zvijezdama Šundrôn (Ascella) i Šundrakÿr (Khaus). Taj staročakavski naziv "šûndre" (razbojnici) odgovara ranoperzijskom xunder i indovedskom šudra u sličnom značenju.

Oskudni tragovi dijelom sličnih mitova o zauzeću i rušenju nekoga grada susreću se ponegdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje tako bogati i arhaični kao tu na Kvarneru, a izvan Kvarnera je od te legende ostala raširena još samo poznata uzrečica "preko 7 mora". Matani je inače antički romanski oblik iz ranijega prapovijesnog imena za ranoarijske Mitanni. Spomenuti ranohrvatski admiral iz te legende je možda bio stvarna poviesna osoba, jer se i u bizantskim carskim analima početkom 7. st. spominje slavenski "arhont Khadzon" koji je u napadu na Bosporu predvodio hrvatsko brodovlje, kad je ranohrvatska flota iz Crnoga mora, u savezu s perzijskom vojskom sasanidskog kralja Khosrova II. napala Bizant, ali je bila odbijena. Potom ti brodovi vjerojatno nastavljaju do Jadrana i pritom napadaju Atiku i Peloponez u Grčkoj i Sipont u južnoj Italiji (Vatikanski arhiv). Admiral Khadzon je vjerojatni predak kasnije dinastije Khadziki (potom slavizirani Kačići) čiji su banovi u 12. i 13. st. iz Omiša vladali samostalnom Orontskom banovinom (tzv."Neretljanska kneževina" jugohistoričara). Dolazak Prahrvata iz Crnoga mora je i poviesno vjerojatan, jer ih tamo oko Azova i Krima prvo spominju 2 grčke ploče iz luke Tanais oko god. 200 (Latyšev 1890), potom ih još tamo navodi Orosius Presbyter u 5. st. i Zacharias Rhetor u 6. st. Drugdje na Jadranu danas više nisu poznati tragovi neke slične legende pa izgleda da je ovo na Kvarneru dosad jedino očuvano nalazište.

4. Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima

Ova pomorska legenda (Povêda ud_Ćavjèneh kerôlih tar_orkatûrih) govori o pradavnoj floti od sedam brodova, koju je opet predvodio davni admiral Hrvoje (Harvâtje Marjakÿr). Oni su po predaji preplovili Velemôri (Sredozemlje), pa su kroz Buke-Zahôjne (Gibraltar) isplovili na golemu pučinu Semêrna Kuláp (Zapadni Ocean) i napokon stigli do daleke bajoslovne zemlje Semerãye (Zapadno kopno) gdje vladaju "ćavjène keroli" (crveni kraljevi). Čakavska pomorska predaja o dalekim plovidbama je donedavna bila poznata na više jadranskih otoka, ali se nije uklapala u kontinentalnu jugo-ideologiju i kao tobože romanska prepuštena je zaboravu i nestanku. Kod nas je jedino povjesnik prof. Mitjêl Yošamya (1976) popisao tu staru pomorsku predaju na rodnom otoku Krku, gdje ranočakavske krčke legende (Vêyske Povêde) spominju prastaru oceansku plovidbu i kulàpne orkatûri (oceanske kitolovce) - iako se kitovi ne love ni u Jadranu niti u Sredozemlju. Zato je u čakavskoj pomorskoj predaji iz Kvarnera očuvano pradavno i bogato narodno nazivlje za desetak oblika oceanskih kitova: orkulàtva (kitolov), orkatũur (kitolovac), orkûle (kitovi), orkulÿć (mladi kitić), orkulÿna (golema ulješura - Physeter), sionorkûl (plavi velekit - Balaenoptera), balena (obični manji kit) itd.

Kod starih čakavskih pomoraca na Krku su još donedavna postojali bogati i arhaični ranočakavski prekomorski nazivi za pojedine dijelove Amerike, posve različiti od inih medjunarodnih: Semerâye (Amerika), Sion-Kulàp (Pacifik), Semèrna-Kulàp (Atlantik), Zgorna_Semerãy (Sjeverna Amerika), Zdolna_Semerãy (Južna Amerika), Mejsemêra (srednja Amerika - Mexico), Mèrike (USA - SAD), Baršÿne (Kanada), Velatohôr (Grenland), Artatohôr (Labrador), Artasemêra (Florida), Skopje_Semèrne (Antili-Karibi), Semerÿtje (otočje Bermudi), Semèrne-mori (Meksički zaljev), Semèrne_Hlâmi (američki Kordiljeri) Ursemêrah (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indijanci), Semerÿce (Indijanke), Baršâne (Eskimi) itd. Takodjer isključivo američki kukuruz na Balkanu i kaktusi u Dalmaciji uzgajaju se već od srednjeg vijeka prije Columba, što takodjer upućuje na neke rane prekooceanske veze. Ovu našu legendu odnedavno još dopunjuju i noviji američki arheonalazi, koje su objavili doktori Daniel Meadow i Alex Green na Internetu (od 8. 7. 1999): Nedaleko Paragvaja, u grančnoj prašumi susjednog Brazila je uklesan duž prostrane granitne stijene 72m X 12m velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa u plovidbi morskom pučinom, što je mogući prikaz pradavne plovidbe prvih Europljana preko Atlantika do Amerike.

Zapisi nekih ranih Hrvata prije Columba, donedavna iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali se od devedesetih godina poznavanje srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije 1954, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa iz obje Amerike (Wilkins 1974, Mac Glone 1993, D. Cyr 1998). Za njihovo odkriće je zaslužna, nedavno preminula profesorica dr. Branka Sušnik, koja je nakon 2. svj. rata zbog progona izbjegla u Južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je dr. Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indijanaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na stijenama visine 800 - 1000m, a najviše oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod luke Ybyturuzu. Najstariji je takav zapis radiodatiran iz 7. stoljeća, a ini kasniji do 14. stoljeća. Prvotno se mislilo da bi ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge uvidom to odbacili, ali rusko-ukrajinski paleografi u tom vide ranoslavensko pismo (naši odbijaju). Napokon se pokazalo da je to arhaični tip naše uglate glagoljice s više-manje vidljivim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom (|) itd. Koliko je zasad poznato, ovo na Kvarneru je dosad jedini nalaz slične američke legende na Jadranu, jer su sve ine tradicije o Atlantiku i Americi kod nas puno mladje i potječu tek od 17. do 20. st. Slične stare legende o ranim srednjovjekim plovidbama preko Zapadnog oceana inače postoje još npr. u Maroku, Španjolskoj, Irskoj itd.

5. Legenda o Indiji gdje rastu pršuti

Iako je po očuvanom zemljopisnom nazivlju ova legenda (Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû) vjerojatno jedna od naših najranijih, ona je danas već dielom zaboravljena i jedna od slabije poznatih, pa nije u cjelini zapisana i tek se zna da govori o nekim istočnim plovidbama oko legendarne zemlje "Yndre" (= Indija). Tamo po legendi postoje bujne "pršutove prašume" gdje na drveću kao voćni plodovi navodno rastu i dozrijevaju jestivi pršuti (šunke). Donedavno je na Krku iz te legende, za poredbeni opis blagostanja ili raja bila očuvana stara uzrečica: "... Kòti va_Yndrah kadÿ parsjùte restû". Tu se još spominju i prastari čakavski nazivi Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Varindran (Hindukuš - Afganistan), Kulàp-Yndrãn (Indijski Ocean), Mićaÿndra (Ceylon - Šrilanka), Mićamorÿa (Arabija) itd. Sam tijek zbivanja po preostalim ulomcima iz te legende danas je već teško povezati u neku suvislu radnju, jer su sjećanja preostalih staraca sada tako blieda, da je njezin sadržaj većinom nejasan. Ipak su dostupne oskudne naznake iz ove legende već poviesno znakovite, jer sadrže prastare nazive, inače nepoznate u Europi, npr. Indija = Yndre (genitiv: Yndrah). U toj su legendi "Yndre" prikazane kao bajoslovna zemlja obilja i kao prvobitni raj na zemlji, što se prilično podudara s pradavnim opisima ranoarijske pradomovine Ariane Veyah u ranoindskoj Rigvedi, odnosno Aryan Vaejo u staroiranskoj Avesti. Stoga su vjerojatno zajedničkog prapoviesnog podrijetla iz nedavno geološki i arheološki dokazane, ranoarijske pradomovine od 3.700-2.200 pr.Kr. u današnjoj indijskoj pustinji Thar, gdje je tada bila plodna nizina oko nekoć velike rijeke Saraswati, koja je potom u antičko doba presušila i okolo je nastala pustinja.

6. Legenda o Ribarskom duhu i ukletom ribaru

Ova je legenda (Povêda ud_Macarôla tar_škacavèrneg peškatûra) srednjovjeke starosti, jer navodi gradnju zavjetne crkve Sv. Nikole u Senjskim Vratima, čije su ruševine datirane od 13. st., a srušena je u 17. st. Izim naslova njezin je sadržaj dijelom izgubljen i zaboravljen, pa je otežan prikaz nekoga suvislog zbivanja iz nejasnih sjećanja na neke pripadne likove. Glavnu ulogu tu ima mladi nesretni ribar koji je učinio više zlodjela. Prvo se zaručio s nekom djevojkom koju je nakon ljubavi ostavio neoženjenu, pa je ona u očaju isplovila na barki iz Baške do Senjskih Vrata (Sêynska-Bùka) i tu je zaručni prsten bacila u morske dubine uz prokletstvo protiv nevjernog zaručnika: Naj_te môri poÿlo ! (neka te more proguta !). Potom je isti ribar još prekršio i zavjet ovdašnjih pomoraca i ribara da moraju iz svog ulova i pomorske zarade dati godišnji prinos za održanje starohrvatske crkvice S'Mikûl ud Bracôla (Sv. Nikola) koja od 13. st. postoji uz more kod uvale Mârna u Senjskim Vratima, kao zaštitnik pomoraca na tom najopasnijem mjestu i sad je u ruševinama. Taj ribar je i to odbio, pa ga je za obadva zlodjela stigla Božja kazna tako da je jednom pri ribolovu potonuo u olujnom moru Senjskih Vrata, gdje su inače najveće oluje pri buri kao i pri jugu (jadranska "Scila i Haribda"). Zato se još priča, kako se pri svakoj jakoj oluji u Senjskim vratima može vidjeti duh tog ukletog ribara kako s poderanim jedrom i mrežama u barki uzalud uporno vesla prema obali, ali nikako ne uspijeva stići do sigurne uvale.

Pored toga se uz tu legendu spominje kao drugi važan lik i ribarski duh Macarôl (ili Macaklìć) koji poput veselog patuljka s crvenom kapicom skakuće po obalnim stijenama. On ribarima u luci noću razvezuje konope od barke, dok im u ribolovu pomaže da imaju bolji ulov, pa mu zato oni od lovine ostavljaju na obalnim stijenama zavjetni dio ribe. Od svih tih legenda, ova je u sličnim inačicama najraširenija na istočnom Jadranu, pa se slični likovi ribarskog duha (kao Macaklić, Macarol, Macarolić itd.) susreću u čakavskoj predaji na kopnenoj obali i mnogim našim otocima, a rjedji su takodjer i motivi ukletog ribara, ali dosad još nigdje nije pobliže zapisan njezin suvisli sadržaj s nekom radnjom.

7. Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima

Ova legenda (Povêda ud_Bakodlãka tar_mîćeh Malÿtjah) dosad nije pobliže zapisana, a sjećanja preostalih staraca su već tako blieda da je sadržaj zbivanja danas nejasan. Glavni su poznati likovi u toj legendi: silni magični Prabik (Bakodlãk) koji u sumrak napada ljude i stoku, veseli šumski patuljci se šale s ljudima, noćni zlodusi "štrygûni" napastuju i sišu žene itd. Legenda o Prabiku vjerojatno je daleki odraz antičke sekte arianizma (mješavina kršćanstva i perzijskog mazdaizma) gdje je sličan Prabik bio glavno božanstvo, a njezin je razvitak kod nas potvrdjen crkvenim zapisima i uklesanim reljefima na arianskim žrtvenicima. Značajno je da u tim legendama i toponimima na Kvarnerskim otocima nema tragova slavenskog Peruna, Sv. Ilije i srodnih likova iz mitologije naših kopnenih krajeva. Donekle slični i oskudni tragovi mitova s patuljcima i kozlacima susreću se i ponegdje drugdje uz Jadran, ali zasad nije poznato da su igdje očuvani u nekom suvislom sadržaju.

8. Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu

Starohrvatska "Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu" (Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah harvàtjeh), čiji je sadržaj iz srednjega vijeka u 11. stoljeću, očuvala je dosad najstarije govorne nazive hrvatske države i grba kao Harvâtje krolèstvo tar Zârje Harvàtje. To je narodni sažetak o srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj do 11. stoljeća pod dinastijom Trpimirovića (od kojih su Kvarnerom vladali Branimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir i Zvonimir). Silni kruõl Zminivêr doplovio je s brodovljem do otoka Krka praćen "zi šubânen, jezdakÿren tar marjakÿren" (sa županima, vojskovodjama i admiralima) i to je zadnji naš vladar koji je još govorio s Krčanima na domaćoj čakavici. On je nasred otoka pod brdom Hlãm Triskàvac izgradio sjajne dvore, od kojih su tamo još i sada vidljive "Zminivèrove kuôre" (Zvonimirove zidine). Potom je na svom "mitrànen bihâću" (krunskom posjedu) u susjednoj dolini Dragabàška dao izgraditi zavjetnu "ćrîkvu Štelucÿe" na čijem je zvoniku uz vrata uklesan njegov vladarski znak Zârje Harvàtje (Hrvatsko kockovlje), a u crkvi uz kunyelàbor (oltar) je postavio glagoljske zapise "Zminivèrove škrÿli" (= Bašćanska ploča). Ova legenda potvrdjuje tekst Bašćanske ploče i još daje nove naznake nepoznate iz povijesti. Koliko je poznato, to je u našoj pučkoj predaji dosad jedina suvisla i sadržajna legenda o kralju Zvonimiru, koji se inače spominje i ponegdje drugdje na istočnom Jadranu, ali uglavnom izvan poviesnog konteksta - tek kao neko simbolično mitsko ime bez suvislog sadržaja.

9. Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima

Starohrvatska "Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima" (Povêda ud_kruôla Belòva tar_pašoglàveh Uôbrih) takodjer je iz srednjega vijeka i govori o tatarskoj najezdi na kraljevstvo Arpadovića u 13. stoljeću. Nakon ranijeg mira i blagostanja iz Zvonimirova doba, napali su "tjârne pašoglàvi" (crni kosooki) Tatari i otjerali kralja Belu iz njegovih dvora sve do otoka Krka. Tu je postavljena njegova "gâta" (prijestolje) na visokom otočnom grebenu Belovastèn (512m povrh sela Batomãl), gdje je i sad najbolji panoramski pregled cijeloga primorja od Istre pa do Jablanca. Odatle je kralj nadzirao i upravljao "boÿne" s Tatarima duž primorja, ali su ga oni htjeli napasti i na otoku plivajući na ovčjim mješinama preko Velebitskog kanala. Tad su na Krku u zaziv Božje pomoći upaljene brojne svete vatre, pa Štomorÿna (Sv. Marija) s Velebita pošalje na bezvjerce strahoviti Šyũn (orkansku buru) i većinu potopi u tjesnacu Sêynska Bùka (Senjska Vrata) izmedju Krka i Raba, gdje po pričanju ribara njihovi kosturi još i sada pokrivaju morsko dno. Malobrojni preživjeli Tatari su zarobljeni i naseljeni u selu Bašćânska Draga, gdje im potomci po predaji žive i sada. Na spomen ove Marijine pobjede pale se do danas za Malu Gospu na krčkim vrhovima i morskim rtovima slične Štomorîne krÿsi (Marijini krijesovi), a glavna kultna mjesta za te svete vatre su kameni greben Bagnistân (= Božja kuća) kod Baške i gorsko vrelo Zorovistân (= vatrište) iznad Vrbnika. Ove svete vatre su antička baština iz mazdaizma, koja se kod Hrvata održala bar do srednjeg vijeka, a na otoku Krku sve donedavna. Dosada nije poznato da negdje drugdje na Jadranu postoji slična suvisla legenda o kralju Beli Arpadoviću kao na Krku, iako se slično ime uglavnom izvan povijesnog konteksta susreće ponegdje uz gornji Jadran, a zbog blizine Madjarske bolje je zastupljeno u kopnenom zaledju sjeverne Hrvatske.

10. Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima

Ovo je najmladja i zadnja očuvana legenda (Povêda ud_Frangipânih tar_nevÿrneh Mletiânih) iz srednjega vijeka koja se uglavnom temelji na istinskim povijesnim zbivanjima iz Kvarnera, jer govori o domaćoj vladavini Frankopana (darzavÿna ud_Frangipânih) i pobliže o njihovu zadnjem krčkom poglavaru Ivanu Frankopanu i njegovom sinu Mikuli. God. 1380. je mletačka flota pod vodstvom admirala Lodovico Lauredano, napala i spalila stari kaštel Baška na brdu Sv. Ivana (danas groblje nad Baškom). Uz pomoć krčkog kneza Ivana Frankopana je do 1460. taj kaštel obnovljen i u njemu crkva Sv. Ivana, a na "fèšti" nakon obnove u ljeto 1461, od Frankopana je nazočio knežev tajnik Vladân (Vladimir). Na svečanom prigodnom plesu (verês), bila je i šèsna divÿca Yvanôla Predan (lijepa divojka Ivančica) iz zaselka Gorÿca kod Baške, u koju se Vladan na prvi pogled zaljubio, pa su se uskoro vjenčali i otišli va_Omÿsej (u Omišalj) na dvor Frankopana. Potom 1475. nastaje ratni sukob Frankopana s ugarskim kraljem Matijom Korvinom i Venecijom pa Vladan odlazi u rat, ali mu je mlada supruga Yvanola teško obolila i on se vraća na Krk, da bi mu ona izdahnula u naručju pa ju je pokopao na groblju Sv. Ivana u Baški. Rat je loše završio i Venecija preuzima otok Krk, a Vladan zajedno s posljednim krčkim knezom Ivanom Frankopanom odlazi na progonstvo u Veneciju gdje je i umro. Tada Mlečani zauzmu cijeli otok i on je tek nakon smrti vraćen i pokopan na Krku, a njegovi potomci Frankopani su se potom preselili na slobodno hrvatsko kopno u Vinodolu. Po toj predaji se u spomen Ivana Frankopana na Krku do danas tradicionalno nose crne narodne nošnje. Koliko je poznato, ova je najmladja legenda u sličnom sadržaju bila poznata u više mjesta na otoku Krku, a fragmentarno i na kopnenom primorju gdje su imena ranih Frankopana bez inog konteksta poznata npr. u pučkoj predaji Vinodola. U svezi ove legende postoji na Krku još i slična pučka pjesma “Oj groâde moj lÿpi” koja se tu pobliže navodi u paralelnom članku Čakavske pysni.

Glavna literatura

  • M. Bango: Naši pripovedači. Kaj, 31 / 2: 79-88, Zagreb 1998.
  • Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, Venezia 1774 (hrvatski prijevod: Marjan tisak, Split 2004).
  • Stjepan Krizin Sakač: Krapina, Kijev, Ararat. Život 21 / 3-4: 129-149, Zagreb 1940.
  • Fabian Tomašić: Arhaična pučka predaja brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič 25: 167-199, Split 1997.
  • Mitjel Yoshamya: Gan-Veyan, p. 1031-1065 (Veyske Povede), ITG - Zagreb 2005.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Condensed and adapted by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starohrvatske_legende&oldid=28700"