Hrvatske kraške borovice

Hrvatske kraške borovice (Juniperus i ine Cupressaceae iz Dinarida i Jadrana): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, Wiki-Flora Adriatica - Juniperus, Cupressaceae (Gymnospermae)

ABSTRACT

Juniperus in S.W. Balkans (Cupressaceae of Dinaric Karst and Adriatic isles): In Balkans occur dozen different taxa of junipers, being the most diversified within Europe there. On the mountains grow Juniperus sabina, J. sibirica (J. alpina), J. hemisphaerica (J. sibirica X oxycedrus), J. intermedia (J. sibirica X communis), chiefly in the altitudinal timberline scrubs of Pino-Juniperetea sabinae. In the Mediterranean vegetation of Quercetea ilicis at eastern Adriatic and isles grow thermophilic J. oxycedrus, J. macrocarpa, J. phoenicea, rarer J. navicularis, J. lycia, etc. Cupressus sempervirens cv. 'pyramidalis' is widely cultivated there, and the natural C. sempervirens ssp. horizontalis is spontaneous chiefly in Greece, and rarely in southermost Dalmatia at Konavli coast and Pelješac peninsula (elsewhere cultivated).

U v o d

Porodica Cupressaceae (čempresovke) obuhvaća pretežno odporne i kserofilne četinjače s desetak rodova većinom u Kini i Sjevernoj Americi, a u Europi i kod nas su tek 2 roda samonikla: Juniperus i Cupressus. U vanjskom uzgoju se kod nas još pojavljuju od egzotičnih rodova Thuja i Libocedrus koji su poluodporni na sušu i mraz pa uspijevaju na primorskom krasu, dok je pretežno mezofilni egzotični Chamaecyparis kod nas razmjerno neodporan na sušu, vjetar i kameni kras pa je prikladan samo za vlažnije zavjetrine kopnenog zaleđa.

Rod Juniperus na Dinarskom krasu

Najodporniji rod Juniperus na Dinarskom krasu (kajk. "borovica", Dalmacija: "smrić", Kvarner: "šmrika", njem. Wacholder, fran. genevrier, rus. moževeljnik, grč. kédros, turs. Ardici, perz. gaveršir): U okviru porodice Cupressaceae je kod nas i u svijetu najveći rod Juniperus s blizu 70 vrsta na sjevernoj polutki, a od tih najjužnije doseže afro-alpska J. procera (Hoch.) Endl. na ekvatorskim planinama istočne Afrike. U našoj ukupnoj dendroflori je Juniperus razmjerno najodpornija kseromorfna četinjača, s desetak nazočnih svojta na dinarskom kamenom krasu, od kojih neke najodpornije rastu same sve do najjačih olujnih burišta bez ikakve druge dendroflore. Na Dinarskom krasu je Juniperus najšire zastupljen raznim odpornim svojtama od zasoljenih obalnih vjetrometina pa do burišta na gornjoj granici šume, a većina tih vrsta istodobno dobro podnose jaku sušu i hladnoću.

Glavne nalaze pripadnih kseromorfnih svojta kod nas navode H. Em (1956), Kušan (1953, 1962), Fukarek (1962), Lakušić & al. (1980, 1985, 1987) i Lovrić & al. (1988). Gradient odpornosti na sušu i vjetar roda Juniperus na Dinarskom krasu: razmjerno najmanje je odporan u vlažnijim zavjetrinama tipski J. communis s.s. < J. macrocarpa < J. phoenicea s.s. < J. lycia < J. oxycedrus s.s. < J. ox. subsp. badia < J. sibirica (J. nana s.s.) < J. intermedia < J. navicularis < J. lusitanica < J. sabina < J. hemisphaerica kao izrazito najodpornija iz cijele naše dendroflore na olujnim hladno-suhim burištima, gdje više ne raste nijedan drugi grm.

Među svim našim borovicama je razmjerno najmanje odporna na sušu i vjetar obična kopnena borovica tj. prava J. commmunis L. s.s., koja je mezofilno-acidofilna i u tipskom obliku najčešća po vrištinama i kestenovim šumama od zavjetrina do poluotvorenih položaja. Kod nas nas je ograničena na kontinentalno zaleđe, dok ju već u submediteranu zamjenjuju odpornije J. intermedia i J. navicularis (tzv. J. "communis" auct.medit., usp. niže). U primorju je takodjer manje odporna J. macrocarpa Sb.& Sm. (J. umbilicata Gr.& God., sred. Dalmacija: "pukinja", grč. thalassokédros) i uglavnom raste u tvrdolisnom eumediteranu, od vlažnih ponikava do poluizloženih flišnih padina.

Također je u primorju poluodporna i tipska gluhača (J. phoenicea L. s.s.), koja je najčešća u toplijim termomediteranskim makijama Pistacio-Rhamnetalia alaterni većinom u uvalama tek do umjerenih privjetrina, dok na vjetrometinama ovu zamjenjuju uz more odpornija ksero-halofilna J. lycia i prama gore hibridna J.X lusitanica (J. "phoenicea" auct.p.p., usp. niže). Slično je poluodporna i prava smrika (J. oxycedrus L. subsp. oxycedrus s.s.), koja je u tipskom obliku ograničena na makije i garige u eumediteranu i toplijem submediteranu na umjerenim privjetrinama, dok ju na jačim burištima gologa kamenog krasa zamjenjuju druge srodne podvrste i križanci.

Tipska somina, Jun. sabina s.s.

Sjeverna ili prava somina, Juniperus sabina L. s.s. je u tipskom obliku neutracidna svojta kontinentalnih planina u visinskim vrištinama Juniperion nanae, gdje raste i uz smreku na umjerenim do jačim vjetrometinama, kod nas npr. na vrhovima Like, nutarnje Dalmacije, Hercegovine i dr.

• Na najjačim olujnim burištima južnih obalnih Dinarida zamjenjuje ju još odpornija kseromorfna J. lusitanica (vidi niže). Od običnih i poznatih borovica samo J. sabina raste sve do jakih burišta na kamenim kraškim vrhovima.

Juniperus sibirica (J. alpina)

Sjeverna ili prava klečica, Juniperus sibirica Burgs. (J. alpina Gray, J. "nana" auct. p.p.): Kao tzv. J. "nana" su po literaturi šablonski navedene razne visinske svojte nižeg rasta, pa je dosad nejasno koja je pravi tip i zato je to po Kodeksu "nomen ambiguum rejectandum" (neuporabivo višeznačno ime). Među ovima je niskim svojtama razmjerno najmanje odporna na vjetrove sjeverna psihroacidna J. sibirica, koja je ograničena na hladne sjeverne nizine i vlažnije kontinentalne planine s obiljem snijega, gdje raste na kiselim vrištinama Juniperion nanae i uz rub smrekovih šuma na poluizloženim privjetrinama.

Ova ne podnosi sušu niti suhe vjetrove poput bure, pa joj je kod nas južna primorska granica slična kao kod smreke tj. raste uglavnom samo na nutarnjim kontinentalnim Dinaridima s puno snijega, a od primorskog gorja jedino na Risnjaku i sjevernom Velebitu do Zavižana. Južnije taj sjeverni tip uglavnom izostaje pa ju na ostalim primorskim Dinaridima pri jačem vjetru i suši na golim kamenim vrhovima zamjenjuju kseromorfni srodnici J. X intermedia i najodpornija visinska J. hemisphaerica (usp. niže).

J. intermedia (J. alopecuroides)

Prijelazna klečica, Juniperus X intermedia Schur. (J. alopecuroides Läst, J. communis X nana Wett., J. "nana" auct. p.p.): Ovo je prijelazni oblik i jamačno introgresijski križanac između kontinentalnog nizinskog tipa J. communis i sjevernoplaninske J. sibirica, a od obje je razmjerno odpornija na sušu, vjetar i bazičnu podlogu kamenog krasa.

Zato je ova kod nas dosta proširena na vapnenačkom gorju najviše u visinskim šibljacima Lonicero-Rhamnion fallacis, pa u gorskim kamenim šikarama Corylo-Juniperetum intermediae i u klisurastim jelovim šumama Calamagrostio-Abietion, od umjerenih privjetrina do jakih burišta. Najčešća je na gorju oko Like, duž lanca Dinare, hercegovačkim planinama i rjeđa tek pojedinačno još na sjevernijim izloženim vrhovima npr. Žumberak, zagrebačka Lipa i dr.

J. oxycedrus ampl. ssp. badia

Velika šmrika, J. oxycedrus (s.lat.) subsp. badia (Gay.) Deb. (J. arborea M.Gan.; Cres: "vela šmrika", na Krku: "velasmrỳć", uz Neretvu: "crvena smrika"): Od tipske se podvrste J. oxycedrus s.s., izdvaja velika drvolika subsp. badia (J. arborea): višim rastom po 5-12m kao uspravno stablo sa snažno razvijenim glavnim deblom bez donjih ogranaka (osim kao nezrela u mladosti), a zreli su plodovi do dvostruko veći i tamne kestenastosmeđe boje. Za razliku od grmolikog tipa, ova je češća u submediteranu, od blažih privjetrina do vjetrometina gdje stvara proširenu kišobranastu krošnju.

Na Jadranu i zapadnom Sredozemlju ova je jedina drvolika borovica, koja zapadnije ekofizionomski zamjenjuje istočnomediteranske stablaste foje (J. excelsa i J. foetidissima), što samonikle izostaju zapadnije od Albanije. Kod nas je ova na istočnoj granici, npr. Cres (Vrana), Plavnik, Krk i sjeverno primorje (Vinodol, Klenovica, Jurjevo i Prizna), pa najistočnije Hercegovina uz Neretvu do Konjica i dr. To je terciarni relikt i kod nas je fosilno poznat još od pliocena kao J. oxycedrus var. fossilis.

J. navicularis (J. viridis), brinja

Brinja, Juniperus navicularis M.Gan. (J. viridis Posp., J. oxycedrus X communis auct., J. "communis" auct.medit. non L.; Gacka: "brinja", Istra: "smrekva", na Krku: "mićasmrỳć"): To je donekle prijelazni oblik između kopnenog tipa J. communis s.s. i primorske J. oxycedrus, a od obje je odpornija na olujne vjetrove, uz istodobnu sušu i hladnoću.

Najčešća je ta brinja u zapadnom Sredozemlju, a kod nas je na istočnoj granici u Hrvatskoj i Hercegovini, gdje raste većinom uz crnograb, na sušnomu i izloženom krasu najviše u submediteranskim šibljacima: npr. Istra, otok Krk, Gacka, Lika, dalmatinska Zagora, uz Neretvu i dr. Za razliku od obične borovice (J. communis), ova ima oštre bodljaste izglice ozgora s 2 jasne svijetle brazde, zreli su plodovi svjetliji sivozelenkasti, a grane uspravne s lučno-prevješenim vrhovima i krošnja je više pravilno-piramidalna s izraženim glavnim deblom.

J. hemisphaerica (J. depressa)

Smrčina ili južna klečica, Juniperus hemisphaerica Presl. (J. depressa Stev., J. aetnensis M.Gan., J. nanoides Lak.& al., J. oxycedrus X sibirica Rikli, Gams, tzv. J. "nana" auct.medit.; u dalmat. Zagori: "smrčina"): Ovo je kod nas najodpornija od svih borovica niskog rasta na visinskim olujnim burištima obalnih Dinarida i grčkih planina, gdje najčešće raste uz granicu šume u svezi Junipero-Daphnion i sl. Od svih naših borovica, ova istodobno najbolje podnosi dužu ljetnu sušu i jake zimske mrazove, pa orkanske vjetrove uz golomrazicu. Inače je ova dosta proširena na sušnim južnim planinama od Španjolske i Atlasa do Taurusa, Libanona i Kurdistana. Kod nas je rjeđa na južnom Velebitu, Svilaji, Kamešnici i hercegovačkim planinama, a najčešća je obilno na grebenu Biokova i Orjena, gdje ova podpuno zamjenjuje sjevernoplaninsku kontinentalnu svojtu J. sibirica.

Razlike te dvije visinske borovice posebno su pobliže razradili Rikli (1943), Gams (1956), Lakušić i sur. (1980, 1983) i dr., koji su filogenetskom poredbenom analizom ploda i vegetativnih organa pokazali da je sjevernoplaninski tip J. sibirica visinski srodnik kontinentalne J. communis, a južnoplaninska J. hemisphaerica je naprotiv kseromontani visinski srodnik sredozemne J. oxycedrus. Stoga bi to bile konvergentne svojte paralelnog postanka, pa je nemoguće njihovo formalističko spajanje u heterogeni konglomerat tzv. J. "nana" auct. Od sjevernog tipa J. sibirica (s.s.) se južnoplaninska J. hemisphaerica izdvaja: pravilno-kuglastim rastom ježinastog tragantida (ne plosnati tepih), iglice su sivoplavkaste, debele i šiljate, trobridne (ne plosnate) i na presjeku trokutne, ukočene i kruto bodljikave, a zreli plodovi su svjetliji maslinasto-zelenosmeđe boje (ne plavi).

Juniperus X lusitanica

Južna ili gluha somina, J. lusitanica Mill. (J. sabina X phoenicea Gris., J. "sabina" auct.medit. non L.): Ovo je ekološki i morfotaksonomski prijelazna svojta, jamačno introgresijski križanac između planinske somine i primorske pukinje, tj. J. sabina X J. phoenicea. Raste sporadično na sušnomu sredozemnom gorju, od Španjolske do južnih obalnih Dinarida. Kod nas se rjeđe nalazi na primorskim grebenima južnog Velebita, Biokova i Orjena npr. u svezi Junipero-Daphnion, gdje raste samo na najjačim olujnim burištima kamenitih grebena.

J. lycia (J. turbinata), brekva

Brekva, Juniperus lycia L. (J. turbinata Guss., J. phoenicea subsp. mediterranea Lebr.& Thiv.; kod Dubrovnika: "brekva", grč. imerokédros): Ova je kod nas najkserotermnija južna svojta iz cijelog roda Juniperus i uglavnom je ograničena na vruće olujne vjetrometine pod najjačim udarom pučinskog juga na vanjskim južnodalmatinskim obalama. To je fakultativni poluhalofit koji dobro podnosi čestu i jaku posolicu, pa raste samo u užemu priobalnom pojasu vanjskih otoka i dubrovačkog primorja, npr. Vis, Mljet i Konavli.

Ovo je južnija subtropska svojta i kod nas najosjetljivija na hladnoću i uglavnom ne podnosi dvocifrene mrazove, a većinom raste na trošnim flišnim obalama. Od sličnog tipa J. phoenicea subsp. phoenicea (s.s.) odvaja se južnijim obalnim arealom, nižim puzavim rastom, sitnijim ljuskama i jajasto-izduženim tamnokestenastim plodom. Inače je ova proširena u sjevernoj Africi, Levantu i na sredozemnim otocima, a po južnoj Dalmaciji i vanjskim otocima je rijetka na sjevernoj granici.

Istočnomediteranski Juniperus

Ine odporne istočnomediteranske borovice: Izim gore već spomenutih, u istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji na gorskim vjetrometinama, pa sve do granice šume rastu još 2 odporne drvolike svojte tzv. "foje".

• J. foetidissima Willd. (maced. divata foja, grč. melókedros) raste na macedonskim, albanskim, grčkim i turskim planinama u svezi Junipero-Daphnion, gdje mjestimice gradi i najgornje altimediteranske šumice do 2.100m na gornjoj granici drveća.
• J. polycarpos Koch (J. macropoda Boiss., tzv. J. "excelsa" auct.balk. non M.B.): Ova je još kseromorfnija drvolika svojta uz gornju granicu šume do 2.500 m na sušnim visokim planinama Grčke i jugozapadne Azije, npr. Zakavkazje, Kurdistan, Iran, Oman i Afganistan. Ima glomazno sabljasto stablo poput munjike i među visinskim drvolikim borovicama je najodpornija na jaku sušu i olujne vjetrove.

Rod Cupressus oko Sredozemlja

Termofilni rod Cupressus (čempresi) je proširen s desetak vrsta na sjevernoj polutki, najviše u subtropskom pojasu od Meksika preko Sredozemlja do Kine. Polovica svih pripadnih svojta rastu u srednjoj Americi od Kalifornije do Gvatemale, dok se oko Sredozemlja nalaze 3 samonikle svojte: na istočnom Sredozemlju u Grčkoj i jugozapadnoj Turskoj je divlji široki čempres (C. sempervirens subsp. horizontalis), pa u sjeverozapadnoj Africi uz gorje Atlas srodni atlantski čempres (C. atlantica) i južnije na sušnim pustinjskim planinama usred Sahare raste saharski čempres (C. dupreziana). Od odpornih egzota se na Sredozemlju najviše uzgaja za ukras i vjetrozaštitne pojase arizonski čempres (C. arizonica) koji je u južnoj Europi i kod nas ponegdje već i podivljao.

Cupressus sempervirens s.lat.

Divlji ili široki čempres, Cupressus sempervirens L. ampl.subsp. horizontalis (Mill.) Nym. (C. patula Spad., C. sempervirens "Horizontalis" hort.ill.; Dalmacija: "ženski čempres", na Visu i Krku: "cîmpres", na Mljetu: "cemprijes", engl. cypress, njem. Zypresse, rus. kiparis, grč. kyparissía, turs. Servi, perz. gorgan): Na sredozemnim obalama i otocima se obični čempres (C. sempervirens s.lat.) nalazi u 3 glavna oblika (usp. pobliže monografiju Gaussen 1950):

• Poznato simbolično drvo Sredozemlja, pitomi ili uski čempres (C. sempervirens cv. pyramidalis hort., Dalmacija: "muški čempres"): Ovaj simbol Sredozemlja nigdje samoniklo ne raste divlji, nego je to tek uzgojeni antropogeni kultivar koji se nalazi u kulturi i sekundarno tek kao naknadno podivljao uz naselja, groblja, putove i sl. u antropogenim šikarama Robinietalia i degradiranim garigama Cisto-Ericion. Naprotiv, dosad još nigdje na Sredozemlju nije u prirodi nađeno nijedno njegovo izvorno-samoniklo nalazište, a također i nijedna znanstvena flora oko Sredozemlja (osim šumskih praktičara) ga ne navodi kao dio prirodne nacionalne dendroflore, nego uvijek kao umjetni vrtni kultivar.

• Drugi je izvorno-prirodni oblik istočnomediteranski široki čempres, C. sempervirens subsp. horizontalis (Dalmacija "ženski čempres"), koji je jedini divlji i samonikli tip čempresa na južnom Jadranu i istočnom Sredozemlju. Prirodno većinom raste kao divlje šumsko drvo u šumama brucijskog bora (ne alepskog !) i u mediteranskim makijama Pistacio-Rhamnetalia alaterni, a rjeđi je i u kulturi. Samonikao je od južne Dalmacije dalje na Jonskim otocima, Peloponezu, Kreti, Rodosu, Cipru, Turskoj, Siriji, Libanonu, Izraelu, Jordanu, Kurdistanu, Azerbejđanu i najistočnije u sjevernom Iranu.

Na otoku Kreti ovaj široki čempres tvori subalpske poluzimzelene šume na gornjoj granici drveća do visine blizu 2.000m. Kod nas mu je najzapadnija prirodna granica, s jedinim našim samoniklim nalazištima na Konavoskim stijenama i jugu Pelješca, gdje raste divlji u reliktnoj šumi Cyathoselino-Cupressetum horizontalis, na klisurastim strminama uz otvorene obale na udaru pučinskog juga. Ostale naše sjevernije "čempresade" s piramidalnim čempresom nisu prirodne (ni po ekologiji niti sastavom), nego tek sađene ili podivljale, jer su fitocenološki po flori sasvim različite od istočnomediteranskih čempresovih šuma, pa te ine vegetacijski većinom pripadaju antropogenim korovnim šikarama grupe Robinietalia.

Cupr. atlantica, zapadni čempres

Treća je također samonikla svojta ili podvrsta zapadnomediteranski široki tip čempresa, Cupressus atlantica Gaus., koji je sigurno prirodan samo u sjeverozapadnoj Africi gdje raste u brdskom pojasu gorja Atlas, po eumediteranskim tvrdolisnim makijama Quercetalia rotundifoliae u brdskom pojasu ispod atlantskog cedra (Cedrus atlantica). Po ekologiji i uzgojnim svojstvima je ovaj zapadni uglavnom sličan istočnomu širokom čempresu. Inače se mjestimice sadi oko zapadnog Sredozemlja, ali rjeđe od običnoga istočnog čempresa.

C. dupreziana, saharski čempres

Saharski čempres, Cupressus dupreziana Camus: To je rijetki i ugroženi polupustinjski čempres iz saharskog sredogorja, gdje tvori brdske šumostepe ugrožene sječom, vatrom i brstom stoke. Ovaj se kod nas pokazao još odpornijim na olujne vjetrove i najjaču posolicu od običnoga i arizonskog čempresa, ali slabije podnosi kraške kamenjare (bolji je za fliš) i znatno je osjetljiviji na dvocifreni mraz, pa mu grančice promrzavaju oko -10°C, a stablo odumire pri -12°C. Kod nas dosad nije obilnije sađen, ali pokusni uzgoj pokazuje da je prikladan za tvrdolisni eumediteran dalmatinske obale i otočja, a osobito je prikladan na otocima u zasoljenom pojasu uz more pod udarom jakog juga.

Cupr. arizonica (C. glabra)

Arizonski čempres, Cupressus arizonica Greene (C. glabra Sudw.), samonikao je u Americi na jugozapadu SAD. Ovo je razmjerno najodpornija vrsta egzotičnog čempresa na jače mrazove i kod nas taj uspješno raste u škrapama golog krasa i pri jakoj posolici, gdje po odpornosti na mrazove, sol i olujni vjetar znatno nadilazi domaći sredozemni čempres.

Prikladan je za naša submediteranska burišta i tu se dobro obnavlja, pa je mjestimice na olujnom krasu kod nas već i podivljao, npr. kod Šibenika i na otoku Krku gdje podivljale mladice već rastu kao korov po zidinama, ruševinama i na starim krovovima. To je na našim kraškim burištima u submediteranu dosad najodpornija egzotična četinjača, a uz posolicu (kao prirodni antifriz) bez vidljivih posljedica podnosi kod nas mrazove bar do -20°C.

Ine egzotične Cupressaceae na krasu

Arceuthos (Calocedrus) drupacea

Veliki artič, Arceuthos drupacea (Lab.) Ant. & Ky. (Calocedrus drupacea M.Gan., Juniperus drupacea Labille; iseljeni Bosanci u Turskoj: "velik artič", grč. arkeuthos, turs. Buyuk ardici): Artič je drvoliki monotipski rod visine do 40m, pravilne vretenasto-piramidalne krošnje sličan velikom čempresu i visokim fojama, pa je to u Euraziji rastom najviša vrsta iz porodice Cupressaceae (američki Chamaecyparis naraste i preko 60m). To je istočnomediteranski relikt i poluendem kraškog gorja u submediteranskim jelovim šumama, pa na Peloponezu raste s grčkom jelom u svezi Abieti-Quercion, a na Taurusu i gorju Libanona u cedrovim šumama Abieti-Cedrion. Uglavnom raste na umjerenim privjetrinama, dok na izloženim olujnim položajima zadržava niži grmolik rast.

Artič raste do 1.700m visine i prilagođen je na vapnenački kameni kras i plitka skeletna tla na strminama. Nalazi se na gorju Peloponeza, južnim padinama Rodopa u Traciji, duž gorja Taurus i Antitaurus, na sirijskom obalnom gorju, pa na Libanonu, Antilibanonu i najjužnije uz izraelsku granicu na gorju Hermon. Ovo je jedna od najdekorativnijih velikih borovica poput golemog čempresa maslinastosmeđih lancetastih iglica i s velikim plavim bobama poput šljive. Kod nas se većinom još ne uzgaja iako je prikladan za primorski kameni kras u submediteranu, jer je već prirodno prilagođena na zavičajni kras diljem istočnog Sredozemlja.

Biota (Thuja) orientalis

Istočna tuja, Biota orientalis (L.) Endl. (Thuja orientalis L., Kvarner: "japonski cîmpres"): To je iz skupine tuja, jedina razmjerno odporna vrsta pri sadnji na kamenim burištima primorskog krasa u jadranskom submediteranu, ali po odpornosti ipak zaostaje za čempresima. Izvrsno podnosi jaku poslicu kao i jače mrazove, ali je donekle lomljiva pri olujnom vjetru pa je dobra tek za hladnija umjerena burišta uz sjeverni Jadran. Dobro uspijeva u kulturi npr. kod Senja, Baške i na Golom otoku, pa je česta u našemu kopnenom zaleđu po parkovima i grobljima.

EKOLOGIJA RODA Juniperus NA KRASU

Kod nas se rod Juniperus kao dominantna sastavnica pojavljuje u 2 glavne ekološke grupe vegetacije. Na južnim primorskim Dinaridima visinske borovice J. sabina, J. hemisphaerica i J. intermedia tvore gornje subalpske grmljake Pino-Juniperetalia (Goday) Bosc. na sušnim i olujnim vrhovima gdje je zbog golomrazice i prejakih vjetrova nemoguć razvoj sjeverne klekovine krivulja koja traži više snijega i ljetnu vlagu. Termofilne mediteranske borovice kao J. oxycedrus, J. macrocarpa, J. phoenicea, J. lycia i njihovi slični križanci, rastu bilo u tvrdolisnim makijama Quercetalia ilicis, odnosno u nižim mediteranskim garigama Cisto-Ericetalia, ili u submediteranu po kserotermnim listopadnim šibljacima Paliuro-Cotinetalia.

Primorski Juniperus na Jadranu

Odporne tvrdolisne makije iz južnosredozemnog reda Pistacio-Rhamnetalia alaterni R. Mart. 1975 i širega cirkummediteranskog razreda Quercetea ilicis Br.Bl. s.l.: To je najjužniji tvrdolisno-vazdazeleni pojas u Sredozemlju. Ovaj red zamjenjuje tipske poluzimzelene šume Quercetalia ilicis s.s. prama jugu, u sjevernoj Africi, Levantu i na sredozemnim otocima, a prama sjeveru je u južnoj Europi usko ograničen na najtoplije obale južne Španjolske, Kalabrije, Peloponeza, na Jadranu južni vanjski otoci i konavoska obala. Zbog kseromorfne građe ovaj red doseže znatno sjevernije na sušnim vjetrovitim obalama negoli u poluvlažnim zavjetrinama.

Taj je red zonalno-pluviotermički razvijen kao klimaks uglavnom u južnijem termo-mediteranu, ali se ekstrazonalno kao kseromorfni eolski paraklimaks razvija i sjevernije u svježem eumediteranu, gdje na kamenim obalnim vjetrometinama zamjenjuje poluodporne šume užeg reda Quercetalia ilicis s.s., npr. na olujnom ekotonu priobalnih makija uz more i na vjetrovitim manjim otočićima. Od pripadnih sveza, kod nas se uz obale i na otocima nalaze tvrdolisne makije Oleo-Ceratonion Br.Bl. i na olujnim vjetrometinama najodpornija tvrdolisna sveza Pistacio-Rhamnion alaterni. Ovaj red je oko južnog Balkana zastupljen sa 4 sveze: na obalnom flišu sveza Juniperion lyciae R. Mart., na karbonatnom krasu Oleo-Ceratonion s.s., pa na zasoljenim vjetrometinama Pistacio-Rhamnion alaterni R. Mart., a istočnije na Levantu Pistacion atlanticae Quez.& al.

Zajednički pokazatelji tog reda su duž balkanskih obala Pinus halepensis, Ceratonia siliqua (kao divlja), Myrtus communis ampl., Olea sylvestris (O. oleaster), Juniperus phoenicea, Pistacia lentiscus ampl. i Ephedra fragilis ampl. Gradient odpornosti na sušu i vjetar tvrdolisnih i poluzimzelenih šuma i makija (Quercetea ilicis) na istočnom Jadranu: samo u vlažnim zavjetrinama Taxo-Quercetum ilicis < Smilaci-Quercetum ilicis < Arbuto-Quercetum ilicis < Erico-Quercetum ilicis < Lauro-Quercetum ilicis < Orno-Quercetum ilicis s.s. < Ceratonio-Oleetum sylvestris < Asplenio-Quercetum ilicis < Orno-Quercetum cocciferae < Ostryo-Quercetum ilicis < Oleo-Juniperetum phoeniceae < Myrto-Pistacietum lentisci < Oleo-Pistacietum lentisci na najjačim tvrdolisnim vjetrometinama.

Oleo - Juniperetum phoeniceae

Tvrdolisne makije iz kseromorfne termomediteranske sveze Oleo-Ceratonion Br.Bl. 1937 (na Rabu "maslinje", na Krku "ulniki", grč. temenos, turs. Defnelik): Ova sveza sadrži prave tvrdolisne makije bez submediteranskih zimopadnih polukserofita, a zonalno obuhvaća južnosredozemni pojas sjeverozapadne Afrike od Gibraltara do Tunisa, pa većinu nižih sredozemnih otoka i južne obale Španjolske, Italije, Grčke i Turske do Levanta. Kod nas ona obuhvaća većinu nižih vanjskih otoka od Elafita do Premude i manjih otočića kod Lošinja, a na kopnu samo dubrovačko priobalje od Konavala do Pelješca i otvorenu obalu Trogir-Primošten oko rta Ploča, pa najsjevernije izdvojeno na burištima Sv.Grgura i Golog otoka.

Najveće prirodne plohe južnih termomediteranskih makija kod nas su na Visu i Lastovu gdje se taj južni pojas najviše uzdiže sve do 300m nad morem. Ova sveza na istočnom Jadranu obuhvaća 4 južne zajednice: Ceratonio-Oleetum sylvestris (Graek. 1956) Dafis 1975 (kod nas Vis i Lastovci), pa Myrto-Pistacietum lentisci (Mol.) Bolos, Oleo-Pistacietum lentisci (Br.Bl.) Mol. i Oleo-Juniperetum phoeniceae (Lak.& al.) Brullo, od kojih je ova zadnja najodpornija na južnu sušu i žegu.

• Oleo-Juniperetum phoeniceae (Lak.& al. 1972) Brullo & al. 1983 (Pistacio-Juniperetum phoeniceae Trić. 1976): To su južne makije gluhače i divlje masline, koje uz Jadran rastu većinom na vanjskim otocima pod udarom pučinskog juga od Budve na jugu pa do otočića Zeča kod Cresa, a najviše ih ima na otocima Visu, Lastovu i Žirju gdje tvore prostrane plohe.

Junipero-Quercion cocciferae

Šume drvolikih borovica iz istočnomediteranske sveze Junipero-Quercion cocciferae (H. Em 1962) Barb.& Quez. 1981 (Juniperion excelsae-foetidissimae H.Em; grč. melokedrion, turs. Ardiciler, perz. vuhl-sar), razvijene su na jugu Balkana i širom jugozapadne Azije, od Grčke i Macedonije do Pakistana i Tadjikistana. Prama toplijem jugoistoku rastu na sve višim položajima i do gornje granice drveća iznad donje subtropske vegetacije, ali od Balkana pa sve do južnog gorja uglavnom rastu na kamenoj kraškoj podlozi karbonata. Zajednički su pokazatelji: Juniperus excelsa, J. foetidissima, Celtis tournefortii, Rhus coriaria, Punica granatum, Jasminum fruticans i dr.

• Amygdalo-Juniperetum excelsae H. Em (1957) 1962, je najsjevernija osiromašena zajednica uz Prespansko jezero i u sjevernoj Grčkoj (Paulides 1985).
• Južnije u Grčkoj još rastu i pripadne šumice Onobrychido-Juniperetum foetidissimae Quez. 1973, na olujnim višim grebenima.
• U Turskoj se nalaze zajednice Pistacio-Juniperetum excelsae Quez.& al. (1978) 1980 na južnoj padini sjevernog gorja Pontida, pa Sageretio-Juniperetum foetidissimae Akm.& al. (1978) na zapadnom Taurusu i ine slične još slabo poznate šume visokih foja nutarnje Anatolije.
• Najjužnija je poznata tvrdolisna šuma iz ove sveze Oleo-Juniperetum excelsae (Wissm. 1972) Alhab.& Müller 1984, na suhim vjetrovitim planinama jugozapadne Arabije, s pokazateljima Juniperus excelsa s.lat., Olea sylvestris, Erica arborea, Pistacia terebintus, Lonicera etrusca, Anagyris foetida i Jasminum officinale.
• Također i kod nas na južnim primorskim Dinaridima je prije oledbe do pliocena rasla slična paleocenoza Juniperus foetidissima + Arceuthos drupacea (Horvat 1959).
• Još dalje na tropskim planinama Abesinije, Jemena i Omana ovu sredozemnu svezu zamjenjuje ekofizionomski slična, ali florno već različita afro-montana sveza Oleo-Juniperion procerae (Hemming 1966) White 1983, koja tamo već tvori subalpske šume uz gornju granicu drveća.

Južnija sv. Juniperion lyciae

Južnije flišne makije iz kseroacidne sveze Juniperion lyciae R. Mart.& al. 1974 i reda Pistacio-Rhamnetalia, rastu u termomediteranu na priobalnom laporu i pješčanim dinama, najviše u sjevernoj Africi, a rjeđe su na sredozemnim i južnojadranskim otocima, pa na južnim obalama Turske i Španjolske. Pokazatelji te sveze su: Juniperus lycia, Pinus pinea, Calycotome villosa, Ephedra fragilis ampl. i Piptatherum caerulescens, a u fauni je značajna južna gnjezdarica Sylvia conspicillata.

• Kod nas je na svojoj sjevernoj granici ova sveza zastupljena samo na južnojadranskim otocima zajednicom Pistacio-Juniperetum macrocarpae Caneva & al. 1981 (Ephedro-Juniperetum macrocarpae Gehu 1986, "Asparago-Juniperetum macrocarpae" Gehu 1990 non Bolos 1964): Ta zajednica je razvijenom najviše na niskim obalama oko Italije, a kod nas se nalaze tek fragmenti uz pješčane plaže Korčule, Mljeta i Elafita. Pokazatelji su: dominira Juniperus macrocarpa (opt.), pa Alaternus glabra, Cistus incanus, Prasium majus i Ephedra foeminea (E. campyloclada).
• Marsdenio-Juniperetum macrocarpae Gehu & al. 1988 je druga slična, osiromašena zajednica na istočnim balkanskim obalama uz pješčane plaže oko Mramornog mora i Bospora.

Cisto-Ericetalia: Spartion juncei

Ekoton tvrdolisnih grmljaka iz jadranskog reda Cisto-Ericetalia Hić. (1958) 1962 i sredozemnog razreda Ononido-Rosmarinetea Br.Bl.: To su sredozemne vazdazelene garige (= internacionalno po Sredozemlju uvijek ženskog roda, a tzv. "garizi" su jugo-balkanizam), koje su u zavjetrinama degradacijski stadij tvrdolisnih šuma i makija, ali na priobalnim vjetrometinama u tvrdolisnom eumediteranu rastu i kao prvobitni prirodni ekoton olujnih grmljaka prama moru. Taj red na istočnom Jadranu sadrži 2 eolski različite sveze: u zavjetrinama i na umjerenim privjetrinama je proširena sekundarna degradacijska sveza tvrdolisnih gariga Cisto-Ericion Hić., koju na jačim vjetrometinama zamjenjuje druga odpornija sveza Spartion juncei Lak.& al.

• Spartion juncei Lak.& al. 1984 (na Krku: "banêštrine"): To su uglavnom poluzimzeleni grmljaci tipa istočnomediteranske frigane (tzv. balkanski "pseudogarizi" po Raušu i Aniću), u kojima zbog olujnog vjetra skoro posve izostaju neodporni rodovi Cistus i Erica. Ovi prirodno rastu kao olujni ekoton i zamjenski grmljaci uz tvrdolisne makije i poluzimzelene pseudomakije u eumediteranu i graničnom toplijem submediteranu na vapnencu, a južnije u termomediteranu još i na flišu.

Zajednički su pokazatelji sveze Spartion: Spartium junceum (optimum), Juniperus navicularis, Swida australis (Thelycrania citrifolia), Dittrichia viscosa, Clematis flammula, Osyris alba, Genista sylvestris ampl., Dorycnium hirsutum s.l., Hypericum veronense (subsp. angustifolium), Origanum heracleoticum (O. hirtum), a u fauni veliki gušter Podarcis trilineata major. Vjetrovni gradient odpornosti primorskih tvrdolisnih gariga uz istočni Jadran: većinom u zavjetrinama Cisto-Ericetum arboreae < Erico-Cistetum cretici < Genisto-Ericetum verticillatae < Erico-Calycotometum spinosae < Rosmarino-Ericetum multiflorae < Clematido-Spartietum juncei < Seslerio-Juniperetum oxycedri na olujnim burištima. Na vjetrometinama uz istočni Jadran se nalaze 2 pripadne kserocenoze odpornih olujnih grmljaka: Clematido-Spartietum juncei (Ozenda 1966) Loisel 1976 pretežno na flišu, pa Brachypodio-Juniperetum oxycedri (Hić.) Lak.& al. na vapnastom kamenju.

Brachypodio-Juniperetum oxycedri

Brachypodio-Juniperetum oxycedri (Hić. 1958) Lak.& al. 1982 (Paliuretum "adriaticum" osyretosum Hić.): Ovo su poluzimzeleni grmljaci na jačim vjetrometinama u graničnom eumediteranu sjeveroistočnog Jadrana. Pokazatelji su: dominira Juniperus oxycedrus, Spartium junceum, Rubus heteromorphus (subsp. dalmaticus), Osyris alba, Smilax aspera, Euphorbia spinosa i Dorycnium hirsutum (optim.).

Šibljaci Paliuro-Cotinetalia

Submediteranski listopadni grmljaci iz južnoeuropskog reda Paliuro-Cotinetalia (Kraft 1955) Fuk. 1962 ("Prunetalia" auct.medit. non Tx.) i eurosibirskog razreda Rhamno-Prunetea Goday & Borya 1961 (Kvarner: "trnâki", grč. akanthothamnoi, turs. Çalik, perz. šikaristan, kurd. guštir): Taj kserotremni red listopadnih šibljaka je proširen kao rubni ekoton i degradacijski stadij uz submediteranske šume od Španjolske kroz južnu Europu do južnog Zakavkazja s više regionalnih sveza: npr. dinarska Paliuro-Petterion Fuk., ponto-anatolska Styraco-Jasminion i dr.

Jadranski submediteranski trnjaci Paliuro-Petterion Fuk. (1962) 1969, rastu uz bjelograbove šume s 3 pripadne zajednice: Najraširenija je uz istočni Jadran Corno-Paliuretum aculeati (Hić. 1958) Lak.& al. 1982 (Paliuretum carpinetosum Hić.), a rjedja je Punico-Petterietum ramentaceae Fuk. u Hercegovini i dalmatinskoj Zagori. Treća i najodpornija je pripadna zajednica kod nas Seslerio-Juniperetum oxycedri:

Seslerio-Juniperetum oxycedri

Seslerio-Juniperetum oxycedri (Hić. 1927) Lak.& al. 1982 (as. Juniperus oxycedrus Hić.prov, Kvarner: "smrićje"): To je olujna primorska klekovina jastučaste šmrike s obiljem šašike u podsloju na jakim burištima kraških grebena i brdskih glavica. Raste od Kvarnera do Hercegovine, a najveće su plohe na otoku Plavniku, brda jugoistočnog Krka, Prvić, Vidova gora na Braču, greben Pelješca, splitski Kozjak, omiški Dovanj, Rilić, Konavosko gorje, južna Hercegovina, itd.

Većinom raste u submediteranu na burištima koja su istodobno presuha i prehladna za bijeli grab, pa tu zbog bure zamjenjuje njegove poluodporne degradacijske šikare Corno-Paliuretum Lak. (Paliuretum carpinetosum Hić). To je najčešći zamjenski grmljak i poluprirodni ekoton uz poluzimzelene pseudomakije Ostryo-Quercetum ilicis i uz primorske crnojelove šumice Abieti-Juniperetum oxycedri. Pokazatelji su: dominira Juniperus oxycedrus, Frangula rupestris, Coronilla emeroides, Cotinus coggygria (difer.), u podsloju dominira Sesleria autumnalis (dif.), pa Ornithogalum collinum, Muscari botryoides i dr.

Prunetalia spinosae: Ceraso-Rubion

Listopadne grmolike šikare iz eurosibirskog reda Prunetalia spinosae Tx. 1952 (Hrv. Zagorje: "trnjîšče") i holarktičkog razreda Rhamno-Prunetea Goday & Borya 1961 (Crataego-Prunetea Tx. 1962): Ove su zastupljene u hladnijoj srednjoj Europi poznatom mezofilnom svezom Berberidion vulgaris s.s. Tx. 1952. Kod nas i u jugozapadnoj Europi ovu srednjoeuropsku svezu većinom zamjenjuje druga mezotermna sveza Ligustro-Rubion ulmifolii (Tx.) Gehu, koja tu raste većinom u vlažnijim zavjetrinama s najčešćom zajednicom Corno-Ligustretum Horv.

Na sušnijim karbonatnim obroncima i izloženim privjetrinama našega kopnenog zaleđa i jugozapadne Europe je druga, odpornija kserotermna sveza Ceraso-Rubion ulmifolii (Bolos 1954) Kraft 1962 ("Berberidion" auct.croat. p.p., Hrv.Zagorje: "guščàve"), koja u našemu kopnenom zaleđu zamjenjuje primorsku svezu Cotino-Cotoneastrion Fuk. Zajednički su pokazatelji te sveze: Cerasus mahaleb, Pyrus piraster, Laburnum anagyroides, Rubus ulmifolius, Rosa spinosissima (R. pimpinellifolia ampl.) i Origanum viride (subsp. prismaticum). Kod nas se nalaze 4 pripadne mezotermne zajednice, većinom kao rubni ekoton i zamjenske degradirane šikare uz šume Ostryo-Fagion i Quercetalia pubescentis:

• Rubo-Cerasetum mahaleb (Quant.) Gehu & al.: kod nas raste kao zamjenski grmljak i ekoton uz šume Querco-Ostryetum na karbonatnim strminama i kamenim glavicama kopnenog krasa.
• Tamo-Viburnetum lantanae (Tx.) Gehu & al., je proširena u zapadnoj Europi i kod nas u srednjoj Hrvatskoj i Bosni, gdje je česta povrh karbonata uz mezotermne šume Potentillo-Quercetum petreae.
• Spiraeo-Sorbetum ariae (Tx.) Fuk. 1962, je mezotermna šikara na karbonatima zapadne Europe i kod nas na gorskom krasu uz šume Ostryo-Fagion.

Corylo-Juniperetum intermediae

Corylo-Juniperetum intermediae Stef. 1964: Ovo su mezotermni gorski šibljaci na kamenom krasu od 600-1.200 m, kao zamjenske šikare uz šume Ostryo-Fagion na srednjim Dinaridima, najviše u Lici i Bosni do Sandjaka. Pokazatelji su: dominantna Corylus avellana, Juniperus X intermedia, Viburnum X naronitanum, Sorbus mougeotii, a u podsloju dominira Sesleria autumnalis (difer.), pa Carlina acanthifolia, Paeonia officinalis, Hypericum veronense i Fragaria campestris.

Visinski Juniperus kraških Dinarida

Kserofilne visinske vrištine borovica iz istočnomediteranskog reda Juniperetalia hemisphaericae Brullo & al. 2008 ("Junipero-Pinetalia" auct.orien. non (Goday) Bosc., Pino-Juniperetalia sabinae auct.orien. non Goday; grč. orokedroi, turs. Ardiçiler, perz. gaveršir) i iz širjega eurazijskog razreda Pino-Juniperetea sabinae R.Mart. 1964: Ovaj razred kod nas sadrži 2 glavne sveze: na visinskim umjerenim privjetrinama sniježnoga srednjoeuropskog gorja uz vlažnu granicu šume raste poluodporna klekovina krivulja Pinion mughi Pawl. iz psihrofilnog reda Junipero-Pinetalia (Goday) Bosc., dok na sušnim i olujnim vjetrometinama s golomrazicama ovu zamjenjuje odpornija južnoplaninska sveza Junipero-Daphnion:.

• Junipero-Daphnion (Greben. 1959) Dafis 1975 (Juniperinion "nanae" auct. medit. non Br.Bl.) iz južnoga kseromontanog reda Juniperetalia hemisphaericae Brullo & al.: Ta druga sveza obuhvaća južnoplaninske grmljake kseromorfnih borovica na burnim primorskim Dinaridima i na sušnom gorju Grčke i Turske, sa 5 odpornih zajednica na sušnim planinama jugozapadnog Balkana. Gradient otpornosti na sušu i vjetar klekovine četinjača (Pino-Juniperetea s.lat.) uz granicu šume jugozapadnih Dinarida: u snježnim zavjetrinama Piceo-Pinetum mughi < Lonicero-Pinetum mughi < Seslerio-Pinetum mughi < Arctostaphylo-Juniperetum intermediae < Seslerio-Juniperetum sabinae na suhim olujnim golomrazicama. Na kraškim kamenim vrhovima južnih primorskih Dinarida su najvažnije iduće 2 pripadne zajednice:

Arctostaphylo-Juniperetum intermediae

Arctostaphylo-Juniperetum intermediae (Horv. 1941) Stef. 1964 (Arctostaphyletum Fuk. prov., Arctostaphylo-Juniperetum "nanae" Horv.prov.): Ova je zajednica proširena na nižim vršnim vjetrometinama jugozapadnih primorskih Dinarida između 1.000-1.500m. Raste od Velebita preko lanca Dinare do Hercegovine, tj. duž južnoga graničnog područja klekovine krivulja, kao najsjevernija osiromašena zajednica iz sveze Junipero-Daphnion. Pokazatelji su: Juniperus X intermedia (J. sibirica X communis), Arctostaphylos uva-ursi, Cytisanthus radiatus, Globularia meridionalis, pa diferencialne Sesleria tenuifolia i Daphne alpina.

Seslerio - Juniperetum sabinae

Seslerio-Juniperetum sabinae (Horv. 1941) Kušan 1959 (Seslerio-Juniperetum "nanae" Horv., S.-J. "sibiricae" Domac 1962 ill.): Ovo je tipska kseromorfna zajednica te sveze na subalpskim olujnim burištima južnih obalnih Dinarida od 1.350-1.890 m: Svilaja, Biokovo, Čabulja, Orjen i Lovćen, na kojima zbog suhih golomrazica s premalo snijega sasvim zamjenjuje sjevernu borovu klekovinu.

Pokazatelji su: dominira Juniperus sabina (dif.), pa J. hemisphaerica (J. aetnensis), Cytisanthus radiatus subsp. sericopetalus, Daphne oleoides, Rosa portenschlagiana (R. biokovensis, endem), Cerasus prostrata, Festuca panciciana, Centaurea cana, Ranunculus illyricus i kao diferencialna obilno Sesleria robusta.

Ine slične visokosredozemne sveze

• Zapadnomediteranska visinska sveza Pino-Juniperion sabinae (Goday 1946) R.Mart. 1961, je prototip reda Juniperetalia i zamjenjuje balkansku svezu Junipero-Daphnion na primorskim vrhovima jugozapadne Europe.
• Slična ovima je i sjevernoafrička visinska sveza Lonicero-Juniperion hemisphaericae Quez.& al. 1989, kao najjužnija sveza tog reda uz granicu šume na karbonatnim grebenima gorja Atlas, s pokazateljima Juniperus hemisphaerica, Amelanchier ovalis, Cerasus prostrata, Rosa sicula i više posebnih sjevernoafričkih vrsta.
• Slična istočna ponto-kavkaska sveza Juniperion pygmeae Diduh (1992), raste na olujnim kraškim vrhovima Krima i zapadnog Kavkaza pod udarom crnomorske burje, npr. na vršnim burištima Krima zajednica Genista albida + Juniperus pygmaea Shel.& Diduh (1980), pa na vjetrometinama zapadnog Kavkaza Cytisus caucasicus + Juniperus pygmaea i dr.

Rhododendro-Juniperetum nanae

Planinske vrištine vazdazelenih erikacea iz razreda Loiseleurio-Vaccinietea (Eggler 52) Myaw.& al. 1969 (Rhododendro-Vaccinietea Lak.& al. 1972) i južnog reda Rhododendro-Daphnetalia Lak.& al. 1979: Taj je razred proširen od Sibira južnije do afričkog gorja i Papuanskih Alpa (Nova Gvineja), a pripadni red Rhododendro-Daphnetalia je razvijen na vlažno-snježnim planinama južne Europe i prednje Azije: Pireneji, Alpe, Karpati, Kavkaz, itd. Na vlažnijim grebenima nutarnjih sjeveroistočnih Dinarida najvažnija je njihova sveza Rhododendro-Vaccinion Br.Bl. 1926, kod nas sa 2 visinske zajednice u snježnim zavjetrinama sjevernodinarskih vrhova (Horvat & al. 1974):

• Rhododendro-Juniperetum nanae Horv. (1962) 1974, raste u Gorskom Kotaru od 1.200-1.500 m, npr. Snježnik, Risnjak i Velika Kapela.
• Rhododendro-Vaccinietum vitisidaeae Horv. (1938) 1962: nalazi se na sjevernoj Plješivici i južnom Velebitu. Ove i ine slične visinske vrištine rododendrona traže obilje snijega i ljetnu vlagu, pa zato izostaju na sušnomu sredozemnom gorju i južnim primorskim Dinaridima.

Izvaneuropske vršne borovice

• Ino azijsko gorje: Širji red Junipero-Pinetalia ampl. je još zastupljen vjerojatno posebnom najistočnijom svezom na suhim stepskim planinama srednja Azije: Hindukuš, Karakorum, Pamir i Tyen-Shan. Tamo su glavne kserofilne visinske borovice J. pseudosabina Kir.& Mey., Juniperus squamata Buch., J. semiglobosa Regel. i dr. Naprotiv istočnoazijske visinske vrištine puzavih četinjača na izloženim silikatnim grebenima, npr. s grmićem Microbiota decussata Komar. na istočnom sibirskom gorju, pa Juniperus procumbens Sieb. na vjetrovitim primorskim planinama Koreje i Japana, već su drukčijega flornog sastava i više ne pripadaju europskom redu Junipero-Pinetalia, nego drugomu istočnoazijskom redu Vaccinio-Pinetalia pumilae Myaw.

• Američke visinske borovice fitocenološki još nisu pobliže razrađene, ali već ekofizionomske naznake (Harshberger 1958) upućuju da je i tamo sličan ekološki međuodnos poluodporne borove klekovine i najodpornijih visinskih borovica. Npr. na gorju Rocky Mountains u SAD, uz gornju granicu šume je poluodporna klekovina bora (Pinus contorta subsp. murrayana) najbolje razvijena u vlažnijim snježnim uvalama, zavjetrinama i sl., dok ovu na susjednim olujnim grebenima s golomrazicama i na sušnim stepsko-pustinjskim planinama zamjenjuju odpornije vrištine kserofilne borovice Juniperus occidentalis subsp. australis. Stoga je vjerojatno opća pojava na gornjoj granici šume diljem Holarktisa, da borove klekovine najbolje rastu u visinskim snježnim zavjetrinama, a suhe vrištine borovica su više na olujnim vršnim golomrazicama.

Glavna literatura

• Adams, R.P. 2004: Junipers of the World, the genus Juniperus. Trafford Publ., Vancouver.

• Brullo, S.& al. 2009: The orophilous communities of the Pino-Juniperetea class in the central and eastern Mediterranean area. Feddes Repertorium 112/3-4: 261 - 308.

• Em, H. 1956: Za rasprostranjenost na vidovi Juniperus sect. Sabina vo NR Makedonija. Šumarski pregled, Skopje.

• Farjon, A. 2005: A Monograph of Cupressaceae & Sciadopitys. ISBN 1842460000

• Fukarek, P. 1980: Borovica (Juniperus L.). Šumarska enciklopedija, knj. 1: 158 - 162, Leksikografski zavod, Zagreb.

• Kušan, F. 1953: O rasprostranjenju i rodbinskoj pripadnosti klečice (Juniperus nana Willd.) u Jugoslaviji. Godišnjak Biol. Inst. 5, Sarajevo.

• Kušan, F. 1962: Domaće vrste roda Juniperus, njihova rasprostranjenost i uloga u našoj vegetaciji. Farmaceutski glasnik 5, Zagreb.

• Tutin, T.G. 1997: Cupressaceae. Flora Europaea, vol. 1: 45 - 48, 2nd Ed., Cambridge Univ. Press.

Vanjske sveze

• Portal za rod Juniperus
• Međunarodna databaza za četinjače: Juniperus

Poveznice

• Hrvatsko-balkanski borovi
• Jadransko-egejske jele
• Južne četinjače

Reference

Copied from Wikinfo: original condensed review elaborated by Dr.sci. A.Z. Lovric within the sub-project Wiki-Flora Adriatica (1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.