Hrvatsko-jadranske broćike

Hrvatsko-jadranske broćike (Asperula, Galium i ine Rubiaceae s primorskog krasa i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Rubiaceae (Asperula, Galium, etc.)

ABSTRACT

Croatian-Adriatic Rubiaceae (Asperula, Galium and allies in Dinaric ranges and islands): The genus Asperula (woodruff) in Dinaric Alps and Adriatic islands includes dozen xeric endemics in calcareous rockeries, e.g. subalpine A. beckiana and A. hercegovina, submontane A. scutellaris, and some narrow island endemics: A. staliana (more subspecies), A. visianii, A. praelonga, A. borbasiana, A. dalmatica, A.X rigens, A.X woloszczakii, A.X liburnica, etc. Other interesting southern Rubiaceae of eastern Adriatic are e.g. the climbing Rubia aucheri (R. dalmatica), the southern Valantia hispida, and shrubby Putoria calabrica.

U v o d

Pretežno cirkumtropska, južnija porodica Rubiaceae (broćike) je jedna od najvećih u svijetu i obuhvaća preko 600 rodova s oko 13.000 vrsta. Na sjevernoj granici u eurosibirskoj flori su to uglavnom manje zeljanice, dok u tropima i subtropima imaju dosta grmova, drveća i odrvenjelih lijana.

Južne Rubiaceae su kod nas zastupljene s desetak rodova, od kojih je na burnim kamenjarama Dinarskog krasa i jadranskih otoka razmjerno najčešći i najbogatiji zeljasti rod Asperula s desetak užih jadranskih endema i širih balkanskih poluendema. Drugi značajni rod na primorskom krasu Galium je više proširen u sjevernom vlažnijem zaleđu, pa u primorju još Valantia, povijuše Rubia, rijetki grm Putoria, itd.

Grmasta Putoria calabrica

Južna porodica Rubiaceae ima najviše raznih rodova u tropima i subtropima, gdje obuhvaća niz odrvenjelih južnih grmova i liana, dok je sjevernije u Euraziji siromašnija pa sadrži uglavnom tek naše zeljaste zastupnike. Od tih južnih odrvenjelih grmića, u Sredozemlju i kod nas je najvažniji reliktni rod i južna vrsta Putoria calabrica (L.) DC. (hr. pogančina, grč. agrilitsa), koja raste samo u tvrdolisnom eumediteranu, na stijenama i kamenim siparima. Kod nas se ova nalazi samo uz jugoistočni Jadran između ušća Neretve i Budve, a najviše na Elafitskim otocima i Konavoskim stijenama. Tu raste na klisurastim obalnim strminama pod udarom pučinskog juga, većinom s hazmofitima Seslerio-Putorietum calabricae.

Valantia hispida na Jadranu

Valantia hispida L.: Kod nas je najčešći zastupnik tog roda nitrofilna Valantia muralis L. (zidarčica), proširena u ruderalnoj vegetaciji zidina, ruševina i uz putove. Drugi rjeđi južni kserofit, uz Jadran je na sjevernoj granici mediteranska V. hispida, koja najviše raste u sjevernoj Africi i na sredozemnim otocima, dok je na Jadranu rjeđa uglavnom na vanjskim pučinskim otocima: Vis, Svetac, Sušac, Lastovci, Palagruža, itd. Tu raste većinom na južnim savanskim travnjacima Stipion capensis i u južnim ljetopadnim grmljacima Thymelaeion hirsutae.

Rubia na istočnom Jadranu

Južni sredozemno-subtropski rod Rubia (hr. broć, engl. madder, njem. Krapp, rus. brusk, grč. rhizari) je protip ove porodice, a sadrži šezdesetak pretežno subtropskih odrvenjelih vrsta u Africi, južnoj Aziji, Sredozemlju i Srednjoj Americi. Kod nas uz Jadran obuhvaća 3 sredozemne svojte polugrmastih puzavih liana, koje većinom rastu u tvrdolisnim makijama po eumediteranu:

R. tinctorum L. je kod nas najčešći i poznati zastupnik tog roda, koja raste pretežno u eumediteranu, ali se mjestimice nalazi i širje u toplijem dijelu submediterana uz cijeli istočni Jadran.

R. peregrina L.: Druga je kod nas nešto rjeđa sredozemna vrsta R. peregrina, koja uglavnom raste južnije na jadranskim otocima, dalmatinskoj obali i u južnoj Istri. Na Jadranu je ograničena pretežno na tvrdolisni eumediteran, gdje raste u makijama Quercion ilicis.

Rubia aucheri (R.dalmatica)

Rubia aucheri C.Koch (R. dalmatica Scheele): Ova je kod nas treća i najrjeđa istočnomediteranska svojta koja je na sjeverozapadnoj granici uz južni Jadran, npr. na Korčuli, Mljetu i Konavlima. To je rijedka higrotermna svojta koja kod nas raste samo po primorskim klancima i dubokim otočnim ponikvama, u visokim i vlažnijim pramakijama Oleo-Quercion ilicis i u subtropskim laurisylvama Lauro-Quercion: (o tomu vidi još pobliže Terciarno pradrveće).

Galium s istočnog Jadrana

Rod Galium (hr. broćika, engl. bedstraw, njem. Labkraut, fran. caillet, rus. marena, grč. maurosakki): Veliki subkozmopolitni rod Galium obuhvaća preko 600 vrsta na većini kontinenata. To je kod nas najveći rod iz ove porodice i sadrži pedesetak pretežno mezofilnih vrsta koje većinom rastu u šumamama i visokim zelenima, pa uz potoke, izvore i sl. Rjeđe su na kamenom krasu Dinarida i otoka, gdje najviše rastu 2 odpornija pripadna kserofita, G. corrudifolium i G. firmum:

G. corrudifolium (adriaticum)

Galium corrudifolium Vill. (G. adriaticum Ronn., G. "lucidum" auct.adr. non All.; na Krku: "malinèlić"): Ovo je južnoeuropski kserofit, proširen uzduž Sredozemlja. Kod nas raste najviše uz Jadran, pa dijelom i dublje u zaleđu po dinarskim fenskim kanjonima, većinom na submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Galium firmum (G. aureum)

Galium firmum Tsch. (G. aureum Vis.): Ovo je dinarski kraški poluendem proširen na brdskim kamenim travnjacima i stijenama južnih primorskih Dinarida i primorskih rječnih kanjona. Najviše raste u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori, npr. u južnogorskim stepama Seslerion robustae i na brdskim stjenjacima Edraianthion.

Jadranske endemske Asperulae

Kseromorfni rod Asperula L. (hr. modričica, Kvarner: "malinèla", srb. "lazarkinja", engl. woodruff, njem. Meister, fran. muguet, rus. jasmennik, grč. maurosákkion, turs. Yogurtotu), pripomena: kod nas dosad uobičajeni naziv "lazarkinja" za rod Asperula je tu tek noviji istočni nametnut u Jugoslaviji, ali je dvostruko nezgodan.

Ponajprije se on zapravo temelji na bivšoj A. odorata L., koja je dosad premještena i postala Galium odoratum (L.) Scop.- pa je time i sam naziv odpao izvan roda Asperula. Povrh toga je i samo to ime još istočni srbo-balkanizam, pa zeto preostaje drugi česti hrvatski naziv 'modričica', utemeljen na svojti A. aristata L. s.lat.

Taksonomija roda Asperula

Taj veliki rod obuhvaća blizu 190 vrsta u Euraziji, Australiji i Sredozemlju, a kod nas ima dvadesetak svojta na Dinarskom krasu i otocima. U okviru roda Asperula, većina naših kraških kserofita pripadaju sekciji Cynanchicae (DC.) Boiss. (sect. Cynanchica Gris., Fourr.), pa su među njima česti introgresivni križanci.

Tek manji broj inih naših su iz drugih sekcija: Asp. hercegovina Deg. u sect. Hexaphylla Ehren., pa Asp. scutellaris Vis. u sect. Thliphthisa (Gris.) Ehren., dok od naših samo korovna A. arvensis L. pripada tipskoj sekciji Asperula s.s. Nakon temeljite razrade roda Asperula, koju je suvremenim poredbeno-eksperimentalnim metodama izvršio Eherndorfer (1976), većina donedavnih mezofilnih vrsta iz tog roda su sada prebačene u druge srodne rodove iz porodice Rubiaceae kao Galium, Cruciata i sl.

Time su u užemu tipskom rodu Asperula L.: Ehren. (s.s.) uglavnom sada preostali južni polukserofiti i odporni kserofiti, od kojih većina kod nas rastu na kamenim kraškim privjetrinama. Neke najodpornije rastu i na najžešćim olujnim burištima golog krasa kao A. staliana, A. borbasiana, A. dalmatica, A. rigens i dr., dok su rjeđe neodporne mezofilne Asperulae, uglavnom ograničene na vlažnije šumske zavjetrine npr. A. taurina L. i A. tinctoria L.

Kod nas je taj rod pobliže razmatrao B. Korica (1955, 1973, 1975, 1979, 1981, 1986, 1995), pa je iz istočnojadranskog primorja i otoka opisao još desetak novih mikrosvojta, koje bi se dijelom mogle shvatiti vjerojatnije kao podvrste, križanci ili sinonimi već odprije poznatih primorskih vrsta (npr. A. wolosczakii Kor., A. liburnica Kor., A. tenera Kor., itd.), a među ovima su možda jedine stvarno posebne i dobre svojte A. borbasiana Kor. i A. visianii Kor.

Sušni gradient odpornosti užeg roda Asperula na Dinarskom krasu: najmanje je odporna iz vlažnih zavjetria A. tinctoria < A. taurina < A. purpurea < A. arvensis < A. cynanchica s.s. < A. aristata s.s. < A. ar. subsp. condensata < A. montana < A. scabra < A. scutellaris < A. praelonga < A. hercegovina < A. beckiana < A. rigens < A. borbasiana < A. dalmatica kao najodpornija na olujnim sušnim burištima.

U istočnom Sredozemlju je za slične vjetrometine na grčkim planinama značani kserofit A. rigidula Hal. na izloženim stijenama, a u visinskim ježinastim tragantidima A. boissieri Held.: Boiss. i dr., pa na nižim travnjacima u submediteranu odporna A. lutea Sb.& Sm. ampl., s više podvrsta. Istočnije u Turskoj je rod Asperula već slabije zastupljen, uglavnom tek s poluodpornim svojtama na umjerenim privjetrinama.

Asperula scutellaris

Asperula scutellaris Vis., je izolirani južni kserofit iz posebne sekcije Thliphthisa (Gris.) Ehren. Ova je gorski endem našega kamenog krasa duž Dinarida od Kordunskog krasa pa do Albanije, npr. uz kanjon Dobre, slunjska Ljubčagora, ličko sredogorje, Velebit, Poštak, Dinara, Svilaja, Biokovo, hercegovačko gorje, Boka Kotorska, vrhovi Brača, Pelješca, Mljeta itd.

U okviru ove širje vrste je B.Korica (1955, itd.) opisao nekoliko nižih varieteta koji se mogu shvatiti kao lokalni ekotipovi. Na primorskim Dinaridima A. scutellaris većinom raste na stijenama sveze Edraianthion i južnoplaninskim stepama Seslerion robustae.

Asperula hercegovina

Asperula hercegovina Deg. je izolirani visinski endem iz hercegovačkih planina, a pripada sekciji Hexaphyllae Ehren. Ova većinom raste na vapnenačkim i dolomitnim stijenama oko Neretve među endemskim visinskim hazmofitima Amphoricarpetalia.

Širi skup A. aristata s.l.

Asp. aristata L. s.lat. (obična modričica, Kvarner: "malinèla", grč. maurosákkion), je iz naše najbogatije sekcije Cynancicae (DC.) Boiss. Na Dinarskom krasu i jadranskim otocima je to najčešća poluodporna vrsta iz ovog roda, inače proširena po južnoj Europi i Sredozemlju s više podvrsta. Kod nas na profilu primorskih Dinarida rastu na poluizloženim kraškim travnjacima 3 različite visinske podvrste:

A. aristata subsp. condensata (Held.: Boiss.) Ehr. (A. "longiflora" auct.dinar. vix W.& K., ? A. aristata X beckiana auct.): Ova je najgornja poluodporna podvrsta na visinskim rudinama Seslerietalia tenuifoliae, uz granicu šume na gorju jugoistočne Europe. Na jačim visinskim burištima zamjenjuje ju kod nas odporniji endem A. beckiana (vidi dolje).

A. aristata subsp. longiflora (W.& K.) Hay. (A. flaccida Ten., A. scabra X aristata subsp. condensata auct.): Ovo je poluodporni prijelazni oblik i najvjerojatnije introgresijski križanac između predhodne visinske i slijedeće primorske svojte u okviru grupe A. aristata s.lat. Uzduž južne Europe ova raste na submediteranskim i gorskim travnjacima, npr. kod nas Scorzonero-Chrysopogonetalia.

A. aristata subsp. scabra (Presl.) Nym. (A. canescens Vis., A. liburnica Kor., A. "longiflora" auct.adr. p.p. vix W.& K.; na Krku: "mića-malinèla"): Ova je najdonja i odpornija, termohalinska podvrsta (fakultativni poluhalofit), koja većinom raste u tvrdolisnom eumediteranu uz obale i na otocima zapadnog Sredozemlja i Jadrana.

Kod nas se uz Jadran ova najdonja podvrsta često nalazi od privjetrina do jačih vjetrometina i uglavnom je proširena na kamenitim sredozemnim travnjacima južnog reda Cymbopogoni-Brachypodietalia, pa i na izloženim primorskim točilima iz sveze Peltarion alliaceae (kao tzv. A. "staliana" Hić. non Vis.), duž primorja od južne Istre do Boke Kotorske i na mnogim jadranskim otocima.

A. montana (A.sublongiflora)

Asperula cynancica L. ampl. subsp. montana (W.& K.) Simk. (A. sublongiflora Borb., A. "cynanchica" auct.adr. non L., A. cynanchica X scabra Ehren.; na Krku: "vela malinèla"): To je prijelazni oblik i najvjerojatnije introgresijski križanac između kontinentalnog tipa A. cynanchica L. (s.s.) i primorskog kserofita A. aristata subsp. scabra.

To je okolopanonski poluendem jugoistočne Europe koji na sušnim i izloženim travnjacima zamjenjuje poluodporni kopneni tip A. cynanchica: ova raste oko Panonije na otvorenim stepskim travnjacima Festucetalia valesiacae, a u submediteranu uz sjeverni Jadran na burnom flišu sveze Scorzonerion villosae.

Asperula beckiana

Asperula beckiana Degen, je visinski endem olujnih grebena i vrhova jugozapadnih Dinarida u Hrvatskoj i Hercegovini, a najčešća je na Velebitu, Dinari, Kamešnici, Tušnici, itd. Raste većinom na vršnim vjetrometinama, po travnim rudinama Carici-Helianthemetum alpestris i Diantho-Festucetum pancicianae.

Asperula praelonga

Asperula praelonga M.Gan.: Lov. (? A. staliana X A. scabra auct.): Ovo je dalmatinski otočni endem, kao prijelazna svojta i vjerojatno introgresijski križanac između jadranskoga pučinskog endema A. staliana i primorske A. aristata subsp. scabra. Najčešća je na kamenim otočićima na jugozapadu Korčule, pa na manjim školjevima Vrhovci kod Lastova i dr.

Raste na udaru juga i posolice, uglavnom u južnim ljetopadnim grmljacima Thymelaeion hirsutae. U odnosu na srodnike, ova je rahlo busenasta trajnica, s poleglo-puzavim izduženim stabljikama do 85 cm, slabo razgranjena pri vrhu, a listovi su izduženi usko linearni i skoro nitasti po 3-4 cm x 1 mm, cvjetovi tamniji metalnosivi do olovnopepeljasti i vrlo veliki izduženo-cjevasti, dugi po 11-14 mm.

Tipska Asp. staliana

Asperula staliana Vis.: Shvaćena u užem opsegu (tj. bez srodnih sjeverno-kvarnerskih populacija), to je endemski kserohalofit srednjojadranskih pučinskih otoka oko Visa: sjeverozapadne obale Komiža-Oključna, Biševo, Svetac i talianski Tremiti. Tu raste samo na strmim priobalnim vjetrometinama pod udarom pučinskog juga, većinom na točilima u zajednici Scaligerio-Carthametum baetici i po stijenama Phagnalo-Centaureetum ragusinae. Dosad su izdvojene 3 lokalne zemoljopisne podvrste:

Uži tip A. staliana subsp. staliana s.s. (incl. A. staliana subsp. arenaria Korica): ova je neutrofilni stenoendem otoka 'Biševa' (domaće-čak. Bisòvo), gdje raste na pijesku i kamenim strminama. Ovo je izvorni Visianijev tip te vrste.

A. staliana subsp. issaea B.Korica: ova je bazofilni endem na zapadu otoka Visa kod Komiže, gdje uglavnom raste na stijenama dolomita i gipsa.

A. staliana subsp. diomedea Korica & al.: Ova najjužnija je endem otoka San'Nicola u susjednim talianskim Tremitima.

Asperula visianii

Asperula visianii B.Korica: Razmjerno je slična široj grupi A. staliana ampl., također i endemska populacija odvojena na pučinskom otoku Svetcu (Sv. Andrija) kao posebna A. visianii Korica. Ni ova se bitno ne razlikuje od Visianijevog tipa na susjednom Biševu i može se najviše shvatiti kao još jedna otočna podvrsta: A. staliana Vis. subsp. visianii (Korica).

Asperula borbasiana

Asperula borbasiana B.Korica (A. woloszczakii subsp. borbasiana Korica, A. "staliana" Borb.& auct.quarn. non Vis.; Baška: "melna malinèla"): Ovo je srodni i vikarni endemski kserohalofit, koji zamjenjuje slični srednjojadranski tip A. staliana s.s. sjevernije na olujnim obalama Kvarnerskog otočja, gdje se nalazi samo na jugoistočnom Krku kod Baške (uvale Zarok i Vela luka), pa na susjednom otoku Prviću.

To je rijedak lokalni psamofit u izumiranju, koji tu raste jedino i isključivo na najgorim olujnim burištima s jakom posolicom pod izravnim udarom Senjske bure, na obalnim strminama flišnih pješčenjaka i pješčanim dinama jedino u psamocenozi Edraiantho-Hypochaetum ephedroidis. Od većine ostalih srodnika na Jadranu jasno se ova izdvaja sukulentnim rastom: listovi su valjkasto-kobasičasti, sočni i mesnato-odebljali, u herbaru potamne kao crnosmeđi, a mirisni svježi cvjetovi su sivokrem boje.

As. dalmatica (A. fragilis)

Asperula dalmatica (Wolos.) M.Gan.: Lov. (Lovrić 1975, 1984, 1987, 1989, 1993, 1995, A. fragilis Wolos.prov., A. echinoides Kor.& Lov. prov.; na Krku: "malinèla vakamỳku"): Ovo je najodporniji naš endem iz tog roda, ograničen na sjevernokvarnerske otoke pod izravnim udarom česte i oolujne Senjske bure: Baška, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. Kao izraziti kserohalofit raste jedino i isključivo po najgorim orkanskim burištima s najjačom posolicom na klisurastim obalama od 5-150 m s endemskim hazmofitima Aurinio-Astragaletum dalmatici.

Od ostalih balkanskih vrsta iz tog roda se ova jasno izdvaja nizom osobitosti: zbijeni i bodljasti polukuglasto-jastučasti polugrmić, stabljike kratke 5-12 cm, gusto rašljasto razgranjene, pri dnu odrvenjele, svi listovi su po dva u parovima, prizemni širi lopatasti, a ostali gornji trobridni (na presjeku) s izbočenom donjom žilom i ušiljeno-bodljastim hrskavičnim vrhom, bodljaste pricvjetne brakteje su kruto-sklerotične i uglasto-bridaste, a patuljasti cvjetići vrlo sitni i kratki samo po 3-4 mm (najmanji od inih srodniika) i svjetliji mliječnobijele boje, uz jaki opojno-aromatični miris po vaniliji.

Asperula X woloszcsakii

Asp. X woloszszakii B.Korica (A. dalmatica X A. borbasiana): Predhodnomu bodljastom endemu donekle slične, netipske prijelazne populacije na kvarnerskim točilima su opisane kao posebna A. wolosczakii Korica, a ove se dijelom razlikuju od tipa A. dalmatica s.s.: višim (10-16 cm) i rahlijim busenastim rastom, mekanijim stabljikama i listovima koji ne bodu, pa većim i tamnijim ružičastim cvjetićima, pa ova nije jastučasta niti kruto-bodljasta.

Zato je ovakva opisana A. X wolosczakii Kor. vjerojatno prijelazni introgresijski križanac između A. dalmatica X borbasiana. Taj prijelazni međuoblik raste uz obale hao fakultativni poluhalofit na istočnom Krku, Prviću, Sv.Grguru i Golom otoku, razmjerno najviše na slanim priobalnim točilima u halocenozi Drypido-Peltarietum crassifoliae.

As.X liburnica (v. elongata)

Asperula X liburnica Kor.& Lov. (A. woloszczakii ampl. var. elongata B.Korica, A. dalmatica X A. aristata subsp. scabra): Ovo je prijelazni introgresijski križanac između svojta A. dalmatica X A. aristata subsp. scabra, pa je variabilan u rasponu izmedju te 2 svojte. Kao fakultativni poluhalofit, raste većinom po submediteranskim priobalnim travnjacima na flišnim brečama, konglomeratima i trošnomu numulitskom vapnencu, a proširen je oko Velebitskog kanala tj. na otoku Krku i Rabu, pa na Velebitskoj obali Jurjevo-Stinica.

Od otočnoga halofinog tipa Asp. dalmatica s.s., izdvaja se ova: viši i rahliji busenast rast, stabljike su duže po 15-23 cm, listovi meki s plosnatom žilom (nije izbočena), donji u parovina a gornji po 4 u pršljenu, brakteje ne bodu, cvjetovi duži po 7-9 mm i tamniji sivolila boje.

Asp. rigens (A. tenera)

Asperula rigens M.Gan.: Lov. (Lovrić 1975, 1984, 1987, 1989, 1993, 1995, A. tenera Kor.& Lov. prov., A. wolosczakii ampl.var. brevifolia Kor., ? A. dalmatica X aristata subsp. condensata auct.; na Krku: "varska malinèla"): Ova je također odporni endem sjevernojadranskih otoka na udaru Senjske bure, gdje raste između 300-560m visine, najviše po olujnim otočnim vrhovima Obzòve i Divŷnske gore na jugoistočnom Krku i na vršnom grebenu susjednog otokqa Prvića.

To je prijelazna svojta i morfotaksonomski najvjerojatnije stari introgresijski križanac obalnog halofita A. dalmatica i visinske A. aristata subsp. condensata. Raste samo na tjemenim olujnim burištima otočnih vrhova uz gornju granicu submediterana, kao izraziti kserofit na vršnim golim kamenjarama u eolskoj zajednici Minuartio-Asperuletum rigentis.

Prama ostalim srodnicima se ova ističe: rast je zbijen polukuglast kao bodljasto-jastučasti polugrmić tipa ježinastog tragantida, stabljike (8-17 cm) čvrste sklerotizirane i pri dnu odrvenjele, gusto rašljasto razgranjene i mrežasto-prepletene, listovi tvrdo-ukočeni s izbočenom donjom žilom i na prerezu trokutasti, a vršci su im sklerotični bodljasti, donji listovi lancetasti u parovima, a gornji su uži u pršljenu po 4 šilasto-linearni, brakteje kratke i trobridno-bodljaste i preobražene u krute oštre trniće, a cvjetići kratki po 5-6 mm i svijetli pepeljastosivi.

Važnija literatura

Bremer, B. 2009: A review of molecular phylogenetic studies of Rubiaceae. Ann. Missouri Bot. Garden 96/1: 4 – 26.
Cardona, M.A. 1984: Caryosystématique et différentiation évolutive de quelques Rubia mediterranéennes. Webbia 38: 513-529.
Davis, A.P.& al. 2009: A global assessment of distribution, diversity, endemism, and taxonomic effort in the Rubiaceae. Ann. Missouri Bot. Garden 96/1: 68 – 78.
Ehrendorfer, F. 1975: Cytosystematik balkanischer Rubiaceae - ein Beitrag zur Geschichte und Differenzierung der Flora und Vegetation des Balkans. Problems of Balkan flora and vegetation, p. 178-186, Bulg. Acad. Sci. Sofia.
Ehrendorfer, F.& al. 2007-2010: Filling gaps in the molecular phylogeny and World-wide phylogeography of Rubiaceae-Rubioideae. KIOES-project, Commission for interdisciplinary ecological studies, Oesterr. Akad. Wiss. Wien.
Graham, A. 2009: Fossil record of the Rubiaceae. Ann. Missouri Bot. Garden 96/1: 90–108.
Korica, B. 19 : Systematische Monographie von Asperula scutellaris Vis. Feddes Repertorium, : 157–162.
Korica, B. 1955: Neue Formen von Asperula scutellaris Vis. und ihre morphologisch-geographische und klimatische Bedeutung. Plant Syst. Evol. 102/2-3: 339-364, Wien.
Korica, B. 1975: Variabilité et écologie du complexe d'Asperula staliana. Phyton 17: 137-149.
Korica, B. 1979: Asperula visianii nova spec. und A. staliana (Rubiaceae), Endemiten der Inseln Mitteldalmatiens. Plant Syst. Evol. 133: 71 - 76.
Korica, B. 1981: Beitrag zur Kenntnis der endemischen Asperula-Sippen (Rubiaceae) der Adriatischen Inseln. Bot. Jahrb. Syst. 102: 339-357.
Korica, B. 1986: Endemične svojte srodstvene skupine Asperula staliana (Rubiaceae) jadranskih otoka. Rad JAZU 424: 357-400.
Korica, B. 1995: Asperula borbasiana, A. staliana, A. visianii, A. wolosczakii. Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske, str. 46-59, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb.
Natali, A.& al. 1995: Phylogeny of the Rubiaceae-Rubioideae, in particular of the tribe Rubieae: evidence from a non-coding chloroplast DNA sequence. Ann. Missouri Bot. Garden 82: 428-439.
Tutin, T.G.& al. 1976: Rubiaceae. Flora Europaea, vol. 4: 3 - 38. Cambridge Univ. Press.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.