Hurrwurdu (Tho-Garma)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: תּוגרמה - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos): Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu.

Rana prakultura Hurrduw (Tho-Garma) je prvi i najstariji začetak u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34.- 6.stoljeća pr.Kr.: predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34.- 25.st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24.- 20.st., srednjeg kraljevstva Hurrwuhé Mitanni od 16.- 13.st. i zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9.- 6.st. pr.Kr. s kojom završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije predke Praslavena i Prahrvata.

Summary

Togarmah (Amorite: Tho-Garma, Assyrian: Til-Garimmu, Hittite: Tegarama, Hebrew: תּוגרמה - Togarmah, Armenian: Թորգոմ - T’orgom, Georgian: თარგამოს - T’argamos, also Togarma) after Bible was the third son of Gomer, and grandson of Japheth, brother of Ashkenaz and Riphat (Genesis 10:3). He is held to be the ancestor of the peoples of the South Caucasus i.e. the Georgians and the Armenians (or also of the Turkic peoples).

The South Caucasus is a geopolitical region located on the border of Eastern Europe and Southwest Asia also referred to as Transcaucasia, or The Trans-Caucasus. More specifically, the South Caucasus area spans the southern portion of the Caucasus Mountains and its lowlands, straddles the border between the two continents of Europe and Asia, extends from the southern part of the Greater Caucasus mountain range of southwestern Russia southerly to the Turkish and Armenian borders, and from the Black Sea to the Caspian Sea coast of Iran. The area includes the southern part of the Greater Caucasus Mountain range, the entire Lesser Caucasus Mountain range, the Colchis Lowlands and Kura-Aras Lowlands, the Talysh Mountains, the Lenkoran Lowlands, Javakheti and the Armenian highlands. The Transcaucasus, or South Caucasus area, is a part of the entire Caucasus geographical region that essentially divides the Eurasian transcontinent into two.

Zakavkazje (Transcaucasia)

Zakavkazje (Transcaucasia) ili južni Kavkaz je geopolitički prostor u južnijem okružju gorja Kavkaz na granici izmedju istočne Europe i jugozapadne Azije, južno od najviših vrhova Velikog Kavkaza. Pruža se izmedju Crnog mora na zapadu i Kaspijskog jezera na jugoistoku, tj. danas politički izmedju Ruske federacije na sjeveru, Irana na jugu i Turske na jugozapadu. Naš naziv Zakavkazje i medjunarodni Transcaucasia su podrijetlom iz ruskog jezika od geonima Закавкáзье koji označava južniji prostor iza Kavkaza. U zemljopisnom smislu tu pripadaju južni obronci Velikog Kavkaza, južnije gorje Mali Kavkaz, Kolhidska primorska nizina uz Crno more, doline rijeka Kura i Arax, Armenska visoravan i Tališko gorje s primorskom nizinom Lenkorana uz Kaspijsko more. Prostor južnog Zakavkazja je vjerojatno bio najstarije vinogradarsko područja u svijetu, pa ga mnogi stručnjaci smatraju i prvim ishodištem vinarstva. Danas su uz vinograde tamo još važne plantaže raznoga inog voća, limuna, čaja i dr.

Arheonalazi i kultura

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali: Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, te kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr.Kr.: Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su: na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.

Iskon Hurrduw-Thogarma

U najraniji osvit prve pismene prapovijesti čovječansva pred 5.000 god., Antitaurus je bio prvi poznati rani naziv nekog gorja, zapisanoga klinopisom pod pradavnim sumeranskim imenom Eli-Pabanhi ("Sveto gorje"), zato jer iz njega izviru njihove glavne rijeke: pradavna Idigina (danas Tigris) i Buranum (Eufrat), pa dalje teku kroz ravnicu Mezopotamije sumerski nazvane Kengir. U V. tis. pr.Kr., na visoravan južnog Zakavkazja izmedju gorja Kavkaz i Antitaurus (danas Armenija i Kurdistan) doseljuju se iz središnje Azije, rana poludivlja plemena Predhurita, koja su tada još na ranomu praeurazijskom polujeziku pred nekih 9.000-7.000 god. za sebe imala vlastiti urodjenički naziv "Urv'Urduw" (IVANOV 1976, DIAKONOV 1993). U to pradavno doba nakon oledbe još pred početak neolita, zajednički praeurazijski polujezik se već raspada na prva pranarječja (arhidialekte), od kojih je najveći bio nostratički (iz ovoga potom nastaju semitski, indoeuropski i ini prajezici), a jedan od inih bi tada bio i "urduwski" (prakavkaski) arhidialekt.

Pripadna praplemena "Urv'Urduw" su tada još bili divlji urodjenici približno na razili amazonskih Indianaca i srednjoafričkih crnaca, pa su svojim poganskim božanstvima prinosili i ljudske žrtve. Jasan arheološki trag toga je vidljiv još nakon doselidbe u prapovjesno Zakavkazje, gdje su oko njihovih žrtvenika iskopani brojni dječji kosturići koji upućuju kako su za žrtve bogovima prinosili i novorodjenu dojenčad - što baš i nije čudno kad slična negativna selekcija djece u "novom pakovanju" i dandanas opet djeluje kroz abortuse kao žrtve našemu modernom božanstvu "Svetog Standarda". Niz raznih inih pokazatelja i novijih nalaza zajednički upućuju, kako prva predpovjesna pradomovina ranohuritskih predaka iz grupe urodjeničkih plemena "Urv'Urduw" početkom neolita vjerojatno još nije bila ni u Iranu niti Indiji, nego još sjevernije u središnjoj Aziji uz gorje Tyen-Shan:

  • a) Uz gorje Altaj i izvorište rijeke Jenisej u južnom Sibiru i oko republike Tuva još do danas žive egzotična huritoidna plemena s nizom pradialekata, koji su po ruskim lingvistima (DULZON 1968, GOHMAN 1982, KUZMINA 1986, MALOLETKO 1989, itd.) leksički manjeviše slični Urarto-Huritima: Arini, Assani, Khanty, Kotti, Vasyugani i ini slični.
  • b) Na nekadanji boravak najranijih predaka Urv'Urduw u srednjoj Aziji u susjedstvu altajskih mongoloida, upućuju takodjer i najnoviji biokemijsko-genomski nalazi iz srednjoazijskih naroda i altajskih plemena (SPENCER-WELLS i sur. 2001) gdje se daleko izdvojen medju raznim dominantnim mongoloidima kao trag ranih prastanovnika još danas nalazi više-manje primješana dinaro-kavkaska haplogrupa I-2 / Eu7 (M-170): Tatari 13%, Taškent 12%, Buhara 10%, Uzbeki 7%, Udmurti 7%, Fergana 6% ...itd. (duž Kavkaza 27% - 62%: I.Nasidze i sur. 2003, 2004).
  • c) Po najstarijoj rigvedskoj i budističkoj predaji na Tibetu, pa biblijskim navodima Starog zavjeta, ovi predpovjesni gorštaci su se doselili pod legendarnim vodjom "Tho-Garma" (= Svjetlokosi), jer za razliku od tih egzotičnih sjevernjaka, južnoazijski su budisti, pa Sumerani i Prasemiti u Mezopotamiji bili svi manjeviše crnokosi.
  • d) Oko god. 2260. pr.Kr. nastaje prvi veliki svjetski sudar (rani "Svjetski prarat") tada glavnih civilizacija i antroposkupina: u žestokim krvavim bojevima na gorju Antitaurusa pod vrhom Kur-Pisaisha se sukobila velika sjeverna konjica "svjetloglavih" Hurrduwa, Gutijaca i sličnih sjevernih gorštaka pod stijegom krilatog konja (Pegaza), protiv mezopotamskih falaga "crnoglavih" pješaka dotad najjače svjetske velesile akadskog cara Naramsina pod simbolom zmaja Sirruša (GRAYSON 1976). Taj je najraniji "svjetski prarat" potvrdjen u nizu akadskih i sumerskih klinopisa, ali i u epskim himnama Hetita, Hurita, Armena, Perzijanaca i indskih Rigveda.
  • e) Rani stočari Hurrduw su bili medju prvim poznatim uzgajivačima koji su pripitomili divlje konje. Zato po GUMILEVU (1967, 1979), kod raznih islamskih plemena u srednjoj Aziji još žive mitovi, kako su u pradavna vremena nakon stvaranja Svijeta i prije početka povijesti, niz sniježne planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli "Bljedoglavci" (svjetlokosi) koji su tu stvorili prvo prastaro bogato carstvo. Kasnije kada je tek započela povijest i svijetu se objavio Veliki Allâh, ovi su 'Bljedoglavci' opet zajahali svoje leteće konje i zauvijek odjezdili u nepoznate daljine ...
  • f) S tim najranijim predpovjesnim selidbama iz srednje Azije, možda imaju veze i najstarije polumitske naznake u ranoindskim Vedama, iz čije je poredbene analize već B.G. TILAK (1903) zaključio kako je njihovo stvaranje moralo započeti negdje na hladnijem sjeveru daleko izvan subtropske Indije.

Kasnija prapovijest

Ovi još nepismeni poludivlji pretci Urv'Urduw antičkog pučanstva Zakavkazja (Subartu ili Thogarma), prvobitno su se naselili sjevernije od Mezopotamije, izmedju Kavkaza i Antitaurusa tj. na visoravni južnog Zakavkazja oko rječnih dolina Arax, Kura i jezera Van. Kasnije u doba halkolita od 36.- 24.st. su tu organizirali prvi gorski savez plemena "Hurrduw" (Subartu ili Shubari) i započeli su prvi u svijetu rani uzgoj konja, kao i najstariju poznatu metalurgiju s obradbom bakra pa potom bronce i zlata, pa izgradnju okruglih vladarskih piramida tj. stožastih kamenih gomila prije Egipćana, već od sredine IV.tis. (usp. KUŠNAREVA 1970, MUNČAEV 1975, GIMBUTAS 1980, WINN 1981, MALLORY 1976-77, 1981, 1989). Ove su zakavkazke piramide za više stoljeća starije od prvih faraonskih piramida u Egiptu, pa su to najraniji takvi nadgrobni spomenici u povijesti čovječanstva.

Tri takve najveće vladarske piramide na području Uch-Tepe iz 35.st. pr.Kr. poput umjetnih brda su velike po 100-130m, a svojim luksuznim sadržajem uzidanih grobišta sa zlatnom opremom i konjima već jasno pokazuju društvenu hierarhiju tih praplemena Hurrduw i postojanje saveznih etnoplemenskih vladara dinastije Tho-Garma. Još sjeverniji tada nomadski Praindoeuropljani u stepama sjevernog Predkavkazja i Ukrajine, zatim su od tih naprednijih Hurrduwa iz Zakavkazja kopirali i nastavili sličan skromniji ritual podizanja manjih zemljanih kurgana (obredne gomile) tek krajem III. tis., a slične nadgrobne gomile od kamena, česte su i kod nas na Dinarskom krasu, najviše u Hercegovini, Dalmaciji i na nekim otocima (ŠKOBALJ 1970, VIDOVIĆ 1991, BAUER i sur. 1994). Dakle, te kamene gomile zapravo nismo naslijedili od Praindoeuropljana nego su baš obratno, ovi kopirali prve kurgane od ovih ranijih piramida iz Zakavkazja.

Dio tih ranih praplemena Hurrduw ostaju trajno do antike u Zakavkazju, gdje zatim od 9.- 6.st. stvaraju veliku državu Urartu (carstvo Bihayni). Zbog novoga klimatskog pogoršanja i pritiska nomadskih horda iz srednjoazijskog zaledja, u III.tis. se dio ranokavkaskih praplemena pod svojim trećim imenom Hurwurdu, sele dalje na jug iz Zakavkazja oko Antitaurusa do gornje Mezopotamije pod vodstvom prvoga stvarno zapisanog vladara Bani Tišatal, potvrdjenoga u akadskim klinopisima kao i vlastitim vladarskim pečatom iz 24.st. (PARROT & NOUGAYROL 1948). Istodobno i Prasemiti u srednjoj Mezopotamiji osnivaju prastaro Akadsko carstvo (24.- 22.st. pr.Kr.) koje vlada nad južnijim Sumeranima kao i sjevernijim Hurwurdima, čiji su rani vladari (endan) tada bili Tišatal, Šatarmat, Atalšen, Dahišatil i dr.

Akadsko carstvo ubrzo propada pod istočnim provalama gorštačkih Gutijaca iz ranog Irana, pa se opet obnavlja ranije Sumersko carstvo pod 3. Urskom dinastijom. Tada i sjevernije u Kurdistanu oko Antitaurusa (akadski naziv: Pabhe-Subari), nastaje neovisna država ranih Prahurita od 23.- l9.st. pr.Kr.: kraljevstvo Hurrwurtu (vlastiti naziv, akadski: Subartu, sumer. Shubari, egipt. Naharina, hetit. Azzi, engl. Subarians), koju je utemeljila gutijska kraljica Nawarit (akad. Namaritum) s prijestolnicom u prastarom gradu Urkiš na izvorištu rijeke Kabur (pritok Eufrata). Ova je ranohuritska država potom u 19.st. pr.Kr. srušena s juga zbog nomadskih provala asirskih beduinskih plemena (tek kasniji Asirci u svojoj golemoj klinopisnoj promičbi obmanjuju kako je već prije Urkiš tobože bio njihova rana prijestolnica). Postojanje te prahuritske države i civilizacije donedavna je bilo nejasno, pa su ih u tzv. "asirologiji" po klinopisima zabunom smatrali ranim Asircima jer su ovi kroz golemu promičbu u lažnim klinopisima svojih navodnih prava 'odvajkada' na cijeli tadanji svijet, sve ranije države u Mezopotamiji i šire naknadno proglasili asirskima: Asirci svi i svuda (poput današnjih Srba).

Zato je tzv. "rana asirska" povijest prije 19. st. u njihovim klinopisima uglavnom unatrag izmišljena, jer su do 19.st. stvarni Asirci bili samo nomadski beduini u pustinjama bez gradova i civilizacije. Tako novije poredbene revizije inih neasirskih klinopisa (FINKELSTEIN 1955, GELB 1973, itd.) i nedavni bogati arheonalazi vladarskih pečata iz prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mozan) u doba prvih neovisnih vladara (KELLY-BUCCELLATI 1997, 2001), sada nesporno potvrdjuju u Kurdistanu prastaro i nezavisno kraljevstvo s bogatom samosvojnom civilizacijom i osobitim nesemitskim jezikom. Za istu ranu etnogrupu sjevernih gorštaka (ili njihove najbliže susjedne srodnike) poznati su i klinopisni nazivi iz Sumera kao Shubari i iz ranog Akada kao Subartu, jer su s njima trgovali i ratovali ter odande dovodili rano sjeverno roblje. Prahuritski Hurwurdu (Subartu) je bila jedna od prvih država i visokih civilizacija istodobna sa Sumerom, Akadom, Elamom i ranim egipatskim faraonima, a više stoljeća prije Babilona, Asirije, Hetita, Mikene, itd.

Prahuritska etnokultura i jezik, kao i kasniji srodni huritski i urartski jezik, već od početka se jasno razlikuju od većine tadanjih jezika osim donekle swansko-lezginskih jezika na Kavkazu i možda jenisejskih plemena srednje Azije, što upućuje na više ranijih tisućljeća odvojenog predhistorijskog razvitka tih huritoidnih plemena još od ranog neolita (ALEKSEEV 1974, KOZINCEV 1974, IVANOV 1983, DIAKONOV 1991). Od 20.- 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom nestaje niz prvih prapovijesnih država i ranih civilizacija: Sarasvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Hurwurdu/Subartu) u Kurdistanu, Prahatijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija iz II. tisućljeća, dalje u II. tis. nastavljaju samo faraonski Egipat, iranski Elam i dalje na istoku rano Kinesko carstvo, dok potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije: na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (danas Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirija u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj, itd.

Literatura

  • Avdijev, V.I. 1952: Istorija Starog Istoka. Naučna knjiga, Beograd, 376 str.
  • Christopher Edens: Transcaucasia at the end of the Early Bronze Age. Bulletin of the American Schools of Oriental Research 299/300: 53-64, 1995.
  • K.K. Kushnareva: The Southern Caucasus in prehistory. University of Pennsylvania Museum, Ephrata 1999. ISBN 0-924171-50-2
  • Arthur Ungnad: Die ältesten Völkerwanderungen Vorderasiens. Ein Beitrag zur Geschichte und Kultur der Semiten, Arier, Hethiter und Subaräer. Kulturfragen 1, 1923, 4-8.
  • Arthur Ungnad: Subartu, Beiträge zur Kulturgeschichte und Völkerkunde Vorderasiens Berlin - Leipzig 1936.
  • Ignace Gelb: Hurrians and Subarians, University of Chicago Press, Chicago 1944.
  • Moran, William L.: The Amarna Letters. Johns Hopkins University Press, 1987, 1992. ISBN 0-8018-6715-0
  • G. Rubio: On the Alleged «Pre-Sumerian Substratum». Journal of Cuneiform Studies 51 (1999), 1-16.
  • Giorgio Bucellati et al.: Urkesh and the Hurrians; Studies in Honor of Lloyd Cotsen. Bibliotheca Mesopotamica 26/ Urkesh/ Mozan Studies 3. Malibu, CA: Undena Publications, 1998.
  • Ivan Nasidze & al. (17 koautora), 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.
  • Ivan Nasidze, Schadlich H., Stoneking M. 2003: Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.
  • Spencer Wells R. et al. (27 co-authors), 2001: The Eurasian hearthland, a continental perspective on Y-chromosome diversity. PNAS 98: 10244-10249.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Original condensed compilation, enlarged and elaborated by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hurrwurdu_(Tho-Garma)&oldid=36035"