Urartu (carstvo Bihayni)

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“: ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije: Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“.

Veliko Urartsko carstvo (Bihayni) i susjedno Manejsko kraljevstvo (zapadni Iran) su zadnje završno doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34.- 6.stoljeća pr.Kr.: predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34.- 25.st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24.- 20.st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16.- 13.st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9.- 6.st. pr.Kr., ter posljednje Manejsko kraljevstvo (8.- 5.st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Praslavena i Prahrvata.

Civilizacija i tehnologija Urarta su u prapovijesti bile razmjerno sličnije anatolskim Hetitima i iranskim Elamitima, a više su se razlikovali od južnijih ranih civilizacija Egipta, Sumera, Babilona i Asirije. Urartska država i civilizacija je i u Europi bila najviše poznata preko ranih Grka kada su osnivali prve kolonije na istočnoj obali Crnog mora, što je zapisao i Herodot. Rani su Grci preko crnomorskih luka već trgovali s Urartima, pa je starogrčki naziv za ovo kraljevstvo Urartu bio Alarodia, a njegove stanovnike su nazivali Alarodioi. Kraljevstvo Urartu je osnovano sredinom 9. stoljeća pr.Kr., a kasnije su ga osvojili Medijci početkom 6. stoljeća pr.Kr. i pripojili ga Medijskom kraljevstvu, ali uskoro u klasičnoj antici tu nastaje nova država Armenija.

Niz novijih arheonalaza uz Kavkaz i u iranskoj Mediji su objavljeni u ruskim i iranskim raspravama iz 560 urartskih klinopisa, koje su u zapadnim pregledima zanemarene i izostavljene po rimskom načelu: Graecum est - non legitur (danas: ne postoji što nije na engleskom). Stoga su i pripadni prikazi Urarta u popularnim Wikipediama po tom načelu većinom jednostrani i neobjektivni, jer se pretežno oslanjaju na Urartima neprijateljsku promičbu iz asirskih klinopisa (kao npr. o Hrvatima iz srbopisa). Po ruskim istraživanjima su od staroistočnih visokih civilizacija prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj, što je uz ino dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi: npr. urartsko wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), itd.

Summary

Urartu (Armenian: Ուրարտու - Urartu, Assyrian: māt Urarṭu; Babylonian: Urashtu), corresponding to Ararat (Armenian: Արարատյան Թագավորություն) or Kingdom of Van (Armenian: Վանի Թագավորություն, Urartian: Biai, Biainili) was an Iron Age kingdom centered around Lake Van in the Armenian Highlands. Strictly speaking, Urartu is the Assyrian term for a geographical region, while "kingdom of Urartu" or "Biainili lands" are terms used in modern historiography for the Iron Age state that arose in that region. That a distinction should be made between the geographical and the political entity was already pointed out by König (1955). The landscape corresponds to the mountainous plateau between Asia Minor, Mesopotamia, and the Caucasus mountains, later known as the Armenian Highlands. The kingdom rose to power in the mid 9th century BC, but was conquered by Media in the early 6th century BC.

Urartian, Vannic, and in older literature Chaldean (Khaldian, or Haldian) are conventional names for the language spoken by the inhabitants of the ancient kingdom of Urartu that was located in the region of Lake Van, with its capital near the site of the modern town of Van, in the Armenian Highland, modern-day Eastern Anatolia region of Turkey. It was probably spoken by the majority of the population around Lake Van and in the areas along the upper Zab valley. First attested in the 9th century BC, Urartian ceased to be written after the fall of the Urartian state in 585 BCE, and presumably it became extinct due to the fall of Urartu. It must have been replaced by an early form of Armenian, perhaps during the period of Achaemenid Persian rule, although it is only in the fifth century AD that the first written examples of Armenian appear.

Nazivi Urartu / Bihayni

Zapisani strani nazivi urartske države u susjednim okolnim jezicima jesu najpoznatije asirski "Urartu", pa još starohebrejski iz Biblije (Stari Zavjet) Ararat, a starogrčki Alarodia. Stvarno domaći tj. vlastiti autonim kod njezinih državljana je bilo izvorno Bihayni ili Biainili, nastalo od urartskog bihay ili biaini u približnom značenju 'vladarski veleposjed'. Znakovito je kako se u 'bodulskom' cakavizmu sjevernojadranskih otočana na Kvarneru sve donedavna bio očuvao arhaizam bihâć u značenju 'veleposjed', a slični su i naši starinski toponimi Bihać u Pounju i Bijaći u dalmatinskoj Zagori, što jamačno upućuju na pradavne susjedske posudjenice naših ranih predaka u blizini Zakavkazja.

Rani mjestopis Urarta

Urartsko carstvo (Alarodia ili Bihayni) je uglavnom gorska visoravan premrežena velikim planinskim lancima (urartski: dingîr) visine oko 3.000m - 5.000m kao drugi najveći gorski sklop Eurazije nakon Tibeta. Iz tog urartskog doba potječu i prvi poznati oronimi Zakavkazja oko Armenije, koji su se dijelom preoblikovani očuvali do danas (označeni zvjezdicom *). Tada je politički bilo važno na zapadu gorje Dingîr-Cheldi (sad Lazistan, lat. Montes Chalybaei, grč. Paryadres: 3.937m) odakle je izvorno bila rodom urartska dinastija Chaldi. Ina su veća urartska gorja: središnji državni simbol Dingîr-Huráti (Ararat*, turs. Agridagi: 5.123m), pa na jugozapadu Dingîr-Ulikámma (Antitaurus, tur. Güneydogu Toroslar: 4.135m), a na sjeveru najduže i najviše gorje Dingîr-Kazlukh (Kavkaz*: 5.642m) i na istočnom rubu Dingîr-Harabaziti (Demavend: 5.617m), a na jugoistoku Dingîr-Arandu (sjeverni Zagros-Alvand*: 3.570m), pa izmedju ovih još ine manje planine po 2.000-3.000m kojih su izvorni urartski nazivi dosad dijelom nepoznati.

Veće urartske rijeke su bile s njihovim nazivima: na jugu Dukla (Tigris) i Khabúra (sada Habur*), na zapadu Arsána (gornji Eufrat), po sredini rijeka Erask (sada Araks*) na sjeveru rijeka Faz (sada Kura) i još ini manji pritoci. Medju ovima je pritok Tigrisa Diyala kod Babilona (danas rijeka Sirwan kod Bagdada uz granicu Irak/Iran) u 8.st. pr.Kr. bila na jugoistočnoj granici najvećega Urartskog carstva u Mezopotamiji. Najveća su urartska jezera bila u sredini Suer-Turušpa (sada Van), na istoku slani Suer-Kaputân (Urmia) i sjevernije slatkovodni Suer-Gegham (Sewan). Važnije su urartske autonomne pokrajine (wayas) bile: početna Ardîni na jugu, Etiuni na sjeveru u Zakavkazju, Arpahsad na istoku prama Kaspijskom primorju, Cheldi i Erah prama Crnom moru, Kummúhu na jugozapadu prama Sredozemlju, Madai (Medija*) na jugoistoku, itd.

Urarti su bili prva i najsjevernija izrazito urbana civilizacija u prapovjesnom Zakavkazju, gdje su utemeljili i izgradili stotinjak brdskih gradova i gradića tzv. wasi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Tushpa (sada Toprakale) uz jezero Van (tada: Suer-Turushpa, grč.lat. Lacus Thospitis). Ini su važniji gradovi i povremene prijestolnice još bili Erebúni (sada Erewan) i Teyshebani (Karmir-Blur), ter najranije na jugu vazalni gradić Arzaškûn (Rawanduz). U urartskom carstvu od 9./ 7.st. se još razvilo stotinjak raznih gradova i gradića koji su duže ili bar povremeno bili pod urartskom vlasti: glavna prijestolnica Tushpa, pa Gargameš (Karchemish*), Meliddu (sad Malatya*), Tapika (Çoruh), Harrân (Sinjar), Eriáhi (Leninakan), Erebúni (Erewan*), Teyshebani (Karmir-Blur), Welikúni (Sewan), Urutúr (Bastam), Puládi (Seqindel), Hasanlù (Rawanduz), Wishewási (Topzawa), Shibanîba (Horsabad), Susharra (Šemšar*), Harrán (Sinjar), Tarwakin (Tabriz*), Matána (Hamadan*), ...itd.

U urartsko doba se takodjer razvija i više primorskih luka preko kojih ide njihova vanjska trgovina: na jugoistočnoj obali Crnog mora (Muer-Nitâs) je bio Tabâl (sada Trabzon), Rissani (Rize*), Pasîn (Poti) i ine manje, a na jugozapadu Kaspijskog mora (Muer-Sirshân) luke Mugân (sada Talysh), Sirwân (Apsheron) i Simudâr (Mahachkala), dok su na jugozapadu za najvećeg obsega carstva u 8.st. trgovali i na Sredozemlju (Adal-Muer) preko urartske luke Choe (grč. Issos, tur. Dortyol). Preko te sredozemne luke i onih na Crnom moru su Urarti dosta trgovali s udaljenim sredozemnim zemljama sve do talianske Etrurije (gdje su nadjeni njihovi tada napredniji tehnički proizvodi).

Predpovjesno Zakavkazje

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: תּוגרמה - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali: Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr.Kr.: Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su: na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže: Hurrwurdu (Tho-Garma).

Urartski jezik

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika: najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Urartski jezik (ISO 639-3: xur), ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr.Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr.Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7.st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr.Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr.n.e., a nakon 500. pr.Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Urartska pismenost

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11.st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8.st. pr.Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe: manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.

Jezikoslovni problemi

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6.st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7.st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.

Predurartski vazali Ardîni

Kroz brončano doba u II. tisućljeću pr.Kr. rane prapovjesne civilizacije iz Mezopotamije izravno vladaju samo do rubnih gorja: na sjeverozapadu Antitaurus (tada huritski: Dingýr-Ulikámma, asirski: Khattush Kursagal), na sjeveru Ararat (hurit. Dingýr-Babánhe, asir. ) i na sjeveroistoku Zagros (hurit. Dingýr-Šattiru, asir. Sharitha Kursagal). Sjevernije od tih rubnih gorja, na ranoj visoravni Zakavkazja tad uglavnom još nije bilo urbanih civilizacija, niti pismenih jezika. Samo oko Antitaurusa i južnije od Ararata (tj. sada Kurdistan), već se u brončano doba od 23.- 10.st. razvijalo par huritskih država, od kojih je razmjerno najjača bila neovisno Huritsko kraljevstvo Mitanni pod indoarijskom dinastijom Maryanni od 16.- 13.st., gdje se pretežno govorilo ranim huritskim jezikom, dosta sličnim kasnijemu urartskom.

Od 14.st. pr.Kr. mitanski kraljevi postaju vazalima Hetitskog carstva pod indoeuropskom dinastijom Tabarna u Maloj Aziji (18.- 12.st.), a nakon propasti Hetita u 12.st. pr.Kr. ovo huritsko ozemlje osvaja Asirsko carstvo kao sjevernu brdsku provinciju Ardîni (Naharina) s glavnim gradom Arzaškún (sada Rawanduz). Za prapovijesno Zakavkazje s Huritima oko sadanje Armenije se već od god 2000 pr.Kr. istodobno pojavljuju ranoegipatski naziv Naharina i asirski Nairi (Nahiri) u približnom značenju 'Rječna zemlja' ili 'Splet rijeka'. Tu se od 13.- 10.st. postupno razvijao plemenski savez Nahiri (asir. Uruatri, egipatski: Naharina) koji je kasnije od 9.st. pr.Kr. napokon prerastao u snažno neovisno carstvo Urartu (Bihayini), gdje asirski naziv Uruatri - Urartu uveden od 11.st. približno znači 'Planinska zemlja'. Njegovi su dosad poznati vazalni čelnici tzv. bani su bili, kojih su točnije godine vlasti većinom nepoznate: Kilinbani, Šiliheldi (asir. Shilli-Kheldi), Erimena I. (as. Irri-Menni), Tubushi (do 858. pr.Kr.), najjači Arame (858.- 844.) i zadnji asirski vazal Laptúr (as. Lutipri, 844.- 834.) čiji kraljevski nasljednici se potom izdvajaju kao neovisno carstvo Urartu.

Isprva su se ta plemena Ardini pretežno bavila gorskim stočarstvom (arheonalazi goveda i ovaca), a kasnije sve više prelaze na poljodjelstvo i osobito na vinogradarstvo po čemu su bili prvi i najbolji vinari Starog Istoka. U toj banovini Ardini se od ranijega huritskog postupno razvija kasniji srodan urartski jezik, koji se isprva pisao posebnim lokalnim hieroglifima koji dosad većinom još nisu pročitani, pa nam je zato taj najraniji prijelazni pra-urartski ili neo-huritski zasad uglavnom još nepoznat. Tek od 9.st. pr.Kr. se uratski takodjer sve više piše i na asirskom klinopisu koji je već bolje dešifriran pa nam je zato klasični urartski jezik razmjerno dobro poznat, dok se potom urartski klinopisi od 8.st. sve manje rabe uglavnom u njihovim vjerskim tekstovima. Ova gorska pokrajina oko današnje tromedje Iran/Irak/Turska najprije je bila vazalna asirska provincija i kasnije u 9.st. pr.Kr. se odvaja od Asirije i pod prvim neovisnik kraljem Sarduri I. iz nje daljim širenjem diljem Zakavkazja nastaje snažno i prostrano brdsko carstvo Urartu (Bihayni), najsjevernije u prapovijesti Starog Istoka.

Urartska dinastija Cheldi

Popis urartskih vladara iz Kaldejske dinastije (Cheldi) koje se u željezno doba od 9.- 6.st. pr.Kr. vladali oko Armenije i širje kroz južno Zakavkazje na Armenskoj visoravni izmedju gorja Kavkaza i Antitaurusa (Güneydogu Toroslar).

Rani kraljevi koji još vladaju kao asirski vazali: Arame 858.- 844. pr.Kr. (ujedinio je gorska plemena Nahiri u Zakavkazju), pa Laptur (Lutipri) 844.- 834. Ipak su bar po imenima, kasnijoj urartskoj dinasiji Cheldi možda već pripadali bar neki raniji vazalni banovi Ardini, osobito njihov drugi rani ban Shilli-Cheldi i predzadnji Erimena I., koji je imenom sličan kasnijemu urartskom kralju Erimena II. iz 7.st. pr.Kr.

Neovisni urartski carevi u usponu moći (9.- 8. stoljeće pr.Kr.):
Sarduri I. (Sarduris) 834.-828., premjestio prijestolnicu u grad Tushpa i proširio utvrdu Van.
- Išpuina (Ispuinis) 828.- 810., širenje carstva i osvaja od Asiraca vazalni Mušasir na jugu.
- Menua 810.- 785.: proširuje carstvo kroz južno Zakavkazje.
- Argišti I. (Argistish) 785.- 753.: učvrstio granice osniva na sjeveru Erebuni (sada Erevan).
- Sarduri II. (Sarduris) 753.- 735.: najveće carstvo, ali ukida feudalizam i uvodi ropstvo, ter centraliziranu totalitanu vlast nakon čega carstvo propada.
- Russas I. 735.- 714.: počinju jači napadi južnih Asiraca iz Mezopotamije i još sjevernih nomadskih Kimeriaca preko Kavkaza, početak slabljenja.

Propadanje kraljevstva pod idućim slabijim vladarima (7.- 6. st. pr.Kr.): Argišti II. 714.- 680., Russas II. 680.- 639., Sarduri III. 639.- 635., Eriména II. (Irrimenni) 635.- 629., Russas III. 629.- 615. Zatim još sl8ijedeb zadnji vladari pred propast Urarta:
Sarduri IV. 615.- 598. u savezu s Babilonom ruši Asiriju 608. pr.Kr.), ali vjerojatno od god. 605. postaje vazalom medijskog kralja Kiaksara.
Najzadnji urartski kralj Russas IV. 598.- 585. pr.Kr. pogiba bez nasljednika pri povlačenju u gradu Teyšebani pod napadima nomadskih Skita, a po njegovoj smrti propali Urartu se uklapa u Medijsko kraljevstvo (Asirija je već prije toga propala i uništena). Nakon toga kroz 5. i 4.st. u Armeniji većinom kao perzijski vazali vlada nova iranska dinastija Orontidi (Erwanidi): Orontes, Erwan I.- IV., Mitrash, Tiribaz, itd.

Posturartski Orontidi

Nakon propasti kraljevstva Urartu i dinastije Cheldi pod udarima nomadskih Skita početkom 6.st. pr.Kr., na istom ozemlju kasnije klasične Armenije zatim vlada zasad manje poznata prijelazna dinastija domaćih Orontida (= starogrčki naziv, perzijski: اروندی - Erwanidi, armenski: Երվանդունիներ - Yervanduni), ili po Turcima "Vanska dinastija" od 6.- 4.st. Oni su isprva kraće od 585.- 547. bili vazalima kraljevine Medije iz Azerbeidjana i sjeverozapadnog Irana. Kada su Mediju osvojili južniji Perzijanci, armenski Orontidi od 547.- 410. postaju sjeverozapadnim vazalima (bandaka) u Perzijskom carstvu dinastije Ahemenida. Perzijanci su zatim bivše kraljevstvo Urartu sredinom 6.st. pr.Kr. podijelili na 2 iranske satrapije: sjeverozapadnu Armina (= grč. Armenia) gdje sa sjedištem iz grada Armavir vlada vazalna dinastija Orontidi i jugoistočnu satrapiju Urashtu (grč. Alarodia) gdje vlada druga dinastija Atropati i tu se uz službeno pisani perzijski, još neko vrijeme bar do Aleksandra Makedonskog privatno sve manje rabi i osiromašeni urartski jezik.

Ova je prijelazna dinastija u svijetu većinom poznata pod starogrčkim (helenističkim) nazivom Orontidi, ili takodjer perzijski i armenski kao Erwanidi, odnosno kao "Vanska" dinastija većinom u islamsko-turskoj literaturi (jer ne podnose Armence i naknadno ih brišu iz povijesti unatrag). Antička povijest Orontida, premda je mladja od bolje proučenih Urarta, dosad je loše poznata manje zbog oskudnih dokumenata, a najviše zbog ideopolitičkih prikrivanja i naknadnih izvrtanja jer se to zbivalo u dosad geopolitički 'neuralgičnom' području Zakavkazja i istočne Turske oko Armenije i Kurdistana. Zato su sve dosad čak i regionalni akademici davnu stvarnost ovdje navlačili i izvrtali po svojim domoljubnim porivima, pa se podatci i domaći zaključci pripadnih turskih, armenskih i ruskih istraživača podosta razlikuju, dok objektivni i neutralni strani prikazi tu još moraju razotkrivati povijesnu stvarnost poput zagonetne križaljke. U formalističkoj Wikipediji su po teritorialnoj 'nadležnosti' Orontidi (kao i Urarti) uglavnom prikazani samo iz lokalnoga armenskog gledišta. Premda se Orontidi u Armeniji smatraju prvom domaćom dinastijom, po imenima vladara i grčko-perzijskim zapisima, ta dinastija najvjuerojatnije nije armenskog iskona, nego stranoga medijskog podrijetla iz sjeverozapadne Perzije, a pojedini vladari su dijelom poznati pod perzijskim i starogrčkim imenima.

Glavni su većinom slabo poznati posturartski tj. ranoarmenski vladari iz dinastije Orontida (Erwanida) bili: polumitski medijski vazal pod helenističkim imenom Orontes I. (grč. Ὀρόντης, perz. Erwan, armen. Երուանդ - Eruand) oko 570.- 560. kao začetnik te dinastije, zatim Tigrân I. (Tigranes) 560.- 535., Vahagan 530.- 515., pa bandaka Erwand II. oko god. 500. pr.Kr., Hidarnes (Vidarna) početkom 5.st. pr.Kr. Nakon ovih vazalnih bandaka slijede uglavnom neovisni kraljevi (sarmáda) iz dinastije Orontida: Sarmada Erwand III. sredinom 5.st. pr.Kr., najmoćniji Sarmáda Mitrásh vlada do 410. pr.Kr., Sarmada Erwand IV. od 410.- 401., Sarmáda Tiribáz 401.- 380. i zadnji neovisni Erwand IV. 380.- 344. Potom Armeniju opet osvajaju Perzijanci kao vazalnu satrapiju, gdje do 330. još vladaju par slabo poznatih bandaka iz dinastije Orontida: Mithraustes i Mithranes (331.- 323.). Vlast Orontida u Armeniji uglavnom prestaje nakon Aleksandra Makedonskog sa širenjem diadoha Seleucida, nakon čega od god. 190. do rimskog osvajanja Armenije god. 12. po.Kr. tu vlada prva domaća armenska dinastija Artaxidi (Arsames, Abdissar, Artaxiad, Artabaz I.- III., Tigranes II.- IV. i dr.), što je bilo klasično doba najjače Velike Armenije prije Rimljana.

Država Urartu / Bihayni

Urartu (Ուրարտու, vlastiti naziv Bihayni) je bila antička monarhija u južnom Zakavkazju oko Armenije (kasnije poznatoj kao Armenska visoravan), a pružala se između Kavkaza na sjeveru, gorja Antitaurus na jugozapadu i nizinske Mezopotamije na jugoistoku. Ime te države odgovara biblijskom imenu Ararat. Početno središte im je bilo oko Jezera Van u današnjoj istočnoj Turskoj. Ovo neovisno kraljevstvo i carstvo je postojalo od god. 834. do 585. prije Krista.

Ime 'Urartu' potječe iz aramejskog jezika, koji je bio srodan dialekt akadskoga. Domaće izvorno ime kraljevstva je bilo Bihayini (Biainili). Istraživači smatraju kako je "Urartu" akadska inačica za biblijski "Ararat" iz Starog zavjeta. Planina Ararat se stvarno nalazi u središtu ozemlja Urartu, oko 120 kilometara severno od prestolnice Tušpa i jezera Van (tada Suer-Turušpa). Ararat se u Starom zavjetu spominje kao planina, ali i kao antička država sjeverno od Mezopotamije. Rane armenske kronike (oko 5. do 7,st.) tvrde kako je prvotno ime Armenije bilo "zemlja Ararada". Te inačice vjerojatno potječu iz armenskoga "Ajrarat", što bi značilo "zemlja Armenaca" ili "zemlja hrabrih". Neki kao Karl Fridrih Lehman-Haupt (1910) smatraju kako je narod Urarta sebe zvao Kaldini po njihovom bogu Kaldiju (Cheldi). Stari narod Nahiri oko jezera Van ponekad se smatra s njima povezanim ili istim.

Urartu se često nazivao "Kraljevstvo Ararat" u mnogim antičkim rukopisima i svetim pismima različitih nacija. Razlog za nesigurnost imena (Urartu ili Ararat) je zbog raznih inačica u izvorima. Pisani semitski i slični jezici Starog istoka tada većinom nisu pisali vokale, nego samo suglasnike. Naziv je npr. u antičkom izvoru bio zapisan kao "RRT" a to je mogli biti i Ararat i Urartu. Antički izvori su koristili "Armenija" i "Urartu" naizmence i to bi bio naziv za istu zemlju. Npr. trojezični nadpis Behistun iz god. 520. pr.Kr. perzijskog cara Darija Velikog spominje "Armina" na staroperzijskom, a u paralelnom prijevodu na elamitski piše "Harminuya", pa na akadski kao "Urartu". Kraljevsto je bilo poznato starim Grcima i kasnije Rimljanima kao Armenia. U kasnom 6. st. pr.Kr. je Urartu posve zamijenila kraljvina Armenija pod vodstvom nove armenske dinastije Orontida.

Carstvo Urartu je većinom zauzimalo oko 200.000 četvornih milja, od rijeke Kure na sjeveru do vrhova Antitaurusa na jugu, pa od Eufrata na zapadu do Kaspijskog mora na istoku. Urartu se pružao od sjeverne Mezopotamije do južnog Kavkaza, uključivo današnju Armeniju, istočnu Tursku, sjeverozapadni rub Irana i dio Azerbeidjana. Glavne tvrdjave carstva Urartu su bile na sjeveru Erebuni (danas Erevan), pa južnije Van, Anzaf, Armavir, itd. Glavna arheonalazišta Urarta su npr. gradina prijestolnice Tušpa uz jezero Van, pa stijenjak Karmir-Blur kod Erevana, Trialeti u Gruziji, Arzaškún na sjeveru Iraka, Bastam i Hasanlu u Iranu, itd.

Fridrich Eduard Schulz je 1827. u ime francuskog Orientalnog društva putovao u područje jezera Van, potaknut pričama o kraljici Semiramidi armenskog povjesnika Mozesa od Korene iz 5.st. po Kr. Tamo je otkrio ruševine grada i brojne napise većinom na asirskom i dijelom na tad još nepoznatom jeziku. Otkrio je gradinu Kelishin kako se zvala na asirskom i urartu, a bila je na sedlu Kelishin prelazu uz iračko-iransku granicu, gdje su Kurdi 1829. ubili Schulza i dio njegovih zapisa su izgubljeni. Britanski asirolog Henry Rolinson pokušao je kopirati napis na steli, ali nije uspio. I njemački istraživač Rosch je tu nekoliko godina kasnije ubijen. Zatim je Austen Henry Layard 1840tih god. opisao grobove Argišti i Van-Kalesi. Od 1870tih lokalno pučanstvo je počelo krasti dijelove iz urartskih ruševina Toprakkale i to prodavati europskim istraživačima. Ruski su arheolozi (Ivanovski, Piotrovski i dr.) od 19.st. proučili niz urartskih arheonalaza iz Gruzije, Armenije, Azerbeidjana i sjevernog Kavkaza.

Postanak Urarta 13.-9.st.

Asirski izvori Shalmanazara I. oko 1270. pr.Kr. prvo spominju Urartu kao jednu od država naroda Nahiri oko Jezera Van tj. labavu konfederaciju malih kraljevina i plemenskih saveza na armenskoj visoravni u 13. - 11.st. pr.Kr. Te državice Nahiri je višeput uzastopce osvajala Asirija, najviše u doba careva Tukulti-Ninurta I. oko 1240. pr.Kr., Tiglat-Pilesar I. oko 1100. pr.Kr, Ashurbelkal oko 1070. pr.Kr., Adadnirari II. oko 900. pr.Kr., Tukulti-Ninurta II. oko 890. pr.Kr. i Asurnasirpal II. 883.- 859. Po asirskim izvorima je tada Urartu bio snažnog sjeverni rival. Te državice i plemena Nahiri su se ujedinili u zajedničko kraljevstvo pod kraljem Arameom (860.- 843. pr.Kr.). Njihov glavni grad kraljevine Arzaškun je osvojio asirski kralj Shalmanasar III.

Uspon neovisnih Urarta

Prvi neovisni urartski kralj Sardur I. (832.- 820.) je premjestio novu prijestolnicu u grad Tušpa (danas Van) na obali jezera Van (tada Suer-Turušpa) i grad je zaštitio utvrdama. Njegov sin Ishpuina Cheldi (828.- 810.) je pripojio i susjednu južniju državicu Mushasir, dotad vazalnu Asiriji. Njegov nasljednik car Menua Cheldi (oko 810.- 785.) isto je dosta prostorno povećao carstvo i o tomu je na više mjesta ostavio klinopise. Urartu je postigla vrhunac vojne moći i prostranstva u doba Menuovog sina Argišti I (Argistis 785.- 760.) i tada postala jednim od najvećih carstava Starog Istoka. Argišti I. je osvojio prostore oko rijeke Araks i jezera Sevan. Asirski kralj Shalmanazar IV. je vodio protiv njega neuspešne vojne kampanje. U jednom trenutku vojska Urartua je došla sve do Babilona i zauzela taj velegrad. Argišti I. je osnovao nekoliko novih gradova, gdje se posebno ističe Erebuni (sada Erevan) koga je osnovao 782. pr.Kr. Tada na svom vrhuncu moći se prostrano carstvo Urartu pružalo i sjeverno iza reke Araks i jezera Sevan sve do Kavkaza i obuhvaćalo je današnju Armeniju, veći dio Gruzije do obale Crnog mora, na istoku preko današnjeg Azerbejdjana i dijelom Dagestana do Kaspijskog mora. Zapadno se pružalo do izvorišta Eufrata i Isejskog zaljeva (Iskenderun) na Sredozemlje, pa jugoistočno do Tabriza, a južno do izvorišta Tigrisa i gorja Antitaurus uz sjeverni rub Mezopotamije.

Nazadak i oporavak 714-640

Oko god. 714. pr.Kr. je Urartu bio na udaru nomadskih Kimeraca (asir. Gimirai, hebr. Gomer, grč. Kymbroi), a zatim i napada asirskog kralja Sargona II. Sargon je pobijedio urartskog kralja Russa I. kod jezera Urmia i tad je glavni urartski hram u Mušasiru bio uništen i opljačkan. Međutim je Russin sin car Argišti II. (714.- 685. pr.Kr) uspio obnoviti snagu Urarta uz istodobni mir s Asirijom. Duže doba primirja je omogućilo i duži razvitak i napredak, što se nastavilo i pod vlasti kralja Russa II. (685.- 645.). Zatim je Urartu je opet oslabio i postao vazalno ovisan o Asiriji, pa je zato sin Ruse II. kralj Sarduri III. (645.-635.) pismeno nazivao asirskog kralja "otac".

Prama propasti 640-585

Po urartskim klinopisima, nakon Sardura III. su slijedila još 4 kralja: Erimena (Irrimenni, 635.- 620.), njegov sin Russas III. (620.- 609.), pa Sarduri IV. (609.- 598.) koji je u savezu s Babilonom i Medijom god. 612.- 608. zajednički uništio i razorio Asiriju, a zbog sigurnostosti je prijestolnicu prebacio u drugi grad Teyshebani. Potom još slijedi najzadnji urartski kralj Russas IV. (598.- 585. pr.Kr.), koji je poginuo pri razaranju grada Teyshebani u napadu nomadskih Skita preko Kavkaza.

Poznato je kako su nakon propasti Asirije, od god. 600 pr.Kr. takodjer i Urartu uzastopce napadali nomadski Skiti i njihovi saveznici Medijci, nakon što je medijski kralj Kiaksar od 612. pr.Kr. osvojio i ukinuo Asiriju. Potom brojne urartske ruševine iz tog vremena pokazuju kako su bile uništene paležom. Do kraja 6.st. pr.Kr. Armenija zamjenjuje Urartu. To daje mogućnost dva moguća scenarija:

ili je Medija zauzela Urartu,
ili je Urartu ipak zadržao neovisnost, pa dogodila samo promjena dinastije, tj lokalna dinastija Orontidi je zbacila dotad vladajuću urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć medijske vojske.

Po novijim procjenama (armenskih povjesnika) bi dostupni antički izvori više upućivali na taj drugi scenarij: npr. Ksenofont navodi kako Armenija kojom su vladali Orontidi, nije bila pokorena sve do vlasti medijskog kralja Astiaga (585.- 550.), što je bilo duže nakon medijske invazije u 7.st. pr.Kr. Strabon je napisao kako je u antička vremena Velika Armenija vladala 'cijelom Azijom', nakon što je slomila carstvo Sirijaca, što je kasnije u doba Astiaga izgubila. Po Starom Zavjetu je prorok Jeremija oko 593. pr.Kr. pozivao kraljevinu Ararat i medijske saveznike neka sruše Babilon. Rane armenske kronike uzimaju hebrejske i grčke izvore, po kojima je armenski vodja uz pomoć medijskog kralja Kiaksara osvojio Asiriju.

Tako različiti izvori najviše podupiru mogućnost kako je u Armeniji nakon zadnjega urartskog kralja Sardura IV. došlo do promjene dinastije. Armenska dinastija Orontida bi tada zamijenila urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć Medije, a kao protuuslugu bi pomogli Medijcima zauzeti i uništiti Asiriju. To možda upućuje kako bi kasniji kraljevi Erimena, Russas III. i Russas IV. zapravo bila tek urartska imena za najranije Orontidske kraljeve Urarta tj. Armenije. U doba ranih Orontida bi Urartu još ostao snažnim neovisnim kraljevstvom, koje su različiti izvori još zvali Urartu, Ararat ili Armenija.

Gospodarstvo i društvo

Većina urartskog pučanstva u rječnim dolinama se bavila poljodjelstvom, gdje se posebno ističe njihova originalna pšenica (Triticum urartum) koja se još do danas sadi po Zakavkazju i Armeniji. U brdskom stočarstvu su po zapisima i arheonalzima najviše uzgajali konje i goveda, a tražene urartske pasmine jahaćih konja su u prapovijesti smatrane najboljima na Starom Istoku (kao npr. danas arapski konji). Na selima za poljske radove su još rabili deve i magarce.

Urartska praktična tehnologija je tada vjerojatno bila najnaprednija na svijetu, pa su već mnogo stoljeća prije tehnički sličnih Rimljana imali prvenstvo na Starom istoku u pronalasku niza tehničkih dostignuća: čvrste i višekatne kamene zgrade, popločane medjugradske ceste, dugi vodeni cjevovodi, velike umjetne hidroakumulacije, raznolike uporabe hidroenergije, mehaničke brusionice, precizne državne mjere (ari i kapi), ...itd. Po svojoj prastaroj najnaprednijoj tehnokulturi i urbanizaciji se Urartu može smatrati prapovijesnom Švicarskom. Po svojoj vrlo razvijenoj bazičnoj tehnokulturi i urbanizmu su vjerojatno bili bar dijelom napredniji nego njihovi današnji susjedi kao što su sada npr. Irak, nutarnja kopnena Sirija i istočna anatolska Turska.

Bili su vrsni stručnjaci za graditeljstvo pomoću kamena za gradske kuće i vojne tvrdjave. Iskopavanjem su nadjene čvrste i pravilne višekatne kuće do 20m visine (najviše zgrade u prapovijesti), s nutarnjim ukrasima po zidovima, prozorima i balkonima. Njihove visoke tvrdjave s debelim i neprobojnim kamenim zidinama su bile teško osvojive čak i za vojno najnapredniju asirsku armadu.
Takodjer se ističu i ruševine velikih kamenih hramova i vladarskih dvoraca: Velike urartske hramove s kolonadama stupova helenističkog izgleda zatim su uglavnom kopirali stari Grci i Rimljani, dok su Perzijanci potom kopirali urartske vjerske tornjeve - ésusi sa svetim vatrama.
Gradovi su imali tehnički najbolje razvijenu zajedničku vodoopskrbu, koja se dovodila dugim kanalima i kroz kamene cijevi iz velikih daljina i visokih planina, a čvrsti kameni nasipi poput zidina izgradjeni su uz velike hidroakumulacije. Postojala je i dobro razvijena kanalizacija, pa su im sanitarni uvjeti bili daleko iznad inih većinom prljavih gradova Starog Istoka s uličnim odvodnim jarcima i hrpama svakakvog otpada.
Prapovjesni Urarti su prije Rimljana bili tehnički najnaprednija rana civilizacija, nadasve u svestranoj uporabi prirodne hidroenergije u prvoj mehaničkoj industriji, pa su gradili brojne vodeničke mlinove, a takodjer su razvili i mehaničke brusionice metala na vodeni pogon.
Bili su najbolji stručnjaci u prapovjesnoj metalurgiji, pa su izvozili metalne vrčeve u anatolsku Frigiju i morem dalje na zapad npr. u taliansku Etruriju. Urartsko čelično oružje je u to doba bilo tehnički najkvalitetnije na Starom Istoku.
Razvili su savršene metalne pile na vodeni pogon za automatsko rezanje i glačanje većih kamenih blokova do metra debljine, u čemu su bili vrhunski majstori cijele antike. Iznimno visoki razvitak urartske metalurgije i tehnike je uz ino bio i prirodno potaknut bogatim nalazištima raznolikih kovinskih rudača po urartskom gorju, čega inače uglavnom nema u plodnoj nizinskoj Mezopotamiji.
Urarti su takodjer prvi u svijetu stoljećima prije Perzije već imali kamenom popločane medjugradske ceste kojima su uzastopno prometovale državne konjske kočije (tipa diližanse), što potom kopiraju kasniji Ahemenidi i nakon njih konačno Rimljani.
Urarti su takodjer zbog naprednijega tehničkog razvitka državnim zakonom u trgovinu uveli preciznije mjerne jedinice: npr. površinski ari = oko 12 četvornih metara, pa volumne kapi oko 2,3 litre i još ine slične za ostala standardizirana mjerenja.

Njihov je kralj s titulom šarmáda bio i vrhovni svećenik tzv. Lubura kao izaslanik njihova glavnog božanstva Cheldi. Neki takvi hramovi Kaldija su bili dijelovi kompleksa kraljevskih palača, dok su ini slični tvorili neovisne gradjevine svećenstva (lubura). Ostali veći bogovi su im bili nebeski gromovnik Teysheba (= ranije Tešub kod Hurita) i bog Sunca Shivini (indovedski Shiva). Urartski su bogovi po vjerovanju stanovali u planinama i izlazili kroz otvore pećina: zato se na špiljskim ulazima često nalaze posvećeni tekstovi i ini predmeti urartskih vladara i ostalih uglednika, gdje su danas najbogatija pećinska arheonalazišta.

Državno-društveni ustroj

Većina staroistočnih civilizacija su se temeljile na zastarjelom robovasničkom ustroju i diktatorskom despotizmu centralističkih vladara. Medju ovima su jedine veće iznimke bile rane polu-demokracije Hurita i srodnih Urarta (kasnije i Grka). S iznimkom robovlasničke diktature cara Sardura II. po ugledu na asirski despotizam, u ostalim razdobljima je kod Urarta prevladavao poludemokratski feudalni ustroj. Država je ispočetka bila savezna konfederacija, a kasnije više jedinstvena s vazalnim autonomnim pokrajinama tzv. wayas. U društvenoj uredbi su prevladavala 4 glavna sloja-kaste:

Vjerski svećenici su imali naslove "lubura" i služili su u hramovima zvanim šattera u obliku kula i tornjeva, gdje se u doba obreda palila vatra na vrhu (ésusi), što su preuzeli i Iranci kao trajni vatreni tornjevi.
Profesionalni vojnici ili huratéle su bili najbrojniji i najvažniji u ratno doba, a izmedju u doba primirja su približno imali ulogu policije. Njihovi su voditelji bili vojskovodje-generali tzv. erdénni. Urartska vojska iz 8.st. pr.Kr u doba careva Argisti i Sarduri II. je tada bila najveća i najmoćnija armada u prednjoj Aziji prije Perzije i Rimljana: čak do 352.000 pješaka i 3.600 konjanika.
Slobodni poljodjelski seljaci ili taršuáni su bili najbrojniji sloj koji su obradom zemlje prehranjivali većinu inih državljana. Najviše su sadili razno žito (dzeto), a u obradi vinograda i proizvodnji vina su bili vodeći na Starom Istoku.
Prisilni kmetovi ili ururdéle su bili kmetovi umjesto robova, većinom nastali od ratnih zarobljenika ili inih kažnjenih prijestupnika, a radili su na državno-kraljevskim veleposjedima (bihay) i u izgradnji raznih gradjevina i vodovoda (pili), kaptaže izvora (tarma) i nasipa za hidroakumulacije (suer).

Postojalo je zaštićeno i nasljedno zadružno vlasništvo, zbog čega su Urarti prvi u poznatoj povijesti uveli obvezatno obiteljsko prezime-patronim ili ururdán po nekom ranijem pretku, plemenu ili gradu podrijetla. Po nadjenim grobnim kosturima su medju ranim nižim narodima Starog Istoka, gorštački Urarti prosječnim rastom bili razmjerno najvišeg stasa, prosječno oko 180 cm a poneki i do 2m visine, vjerojatno dinaroidnog izgleda. Za razliku od inih starih istočnjaka većinom s pomodnim bradama, Urarti su po prikazima uglavnom imali glatko obrijane brade (kao Egipćani i Sumerani), - ali su muškarci često nosili usukane bočne brčine i 'zulufe', pa se već po tom neobičnom izgledu brkate glave na prikazima tada jasno razlikuju od većine starih kulturnih Azijata. Važnija urartska plemena su bili: Barzân, Buliân, Duklân, Gashân, Ibrisîn, Kilibân, Khuréle, Luâni, Perwân, Setîn, Shupân, Wesân, itd.

U kulturi Urarta je značajna zbirka pripovjedaka "Zemsi-Dur" ('Vrata Sezama') koju su u sličnom obliku potom preuzeli i proširili Arapi kao zbirku "Tisuću i jedna noć". U likovnoj umjetnosti su im uz ino značajne i grupe megalitskih menhira (meshet) oslikanih reljefima, pa u višekatnim palačama zidovi oslikani raskošnim freskama raznih krilatih životinja i božanstava, npr. krilati konj kao simbol sunčanog boga Shiwi, krilati bik kao vrhovni gromovnik Teysheba i rogati lav kao znak ratnog boga Cheldi. Najvažnije su im očuvane gradjevine vodovodi, dugi cjevovodi, brane akumulacija, skladišta vinarija, kolonade hrama Arzaškûn, carske grobnice Mher-Dur i Khazin-Dur kod jezera Van, itd.

Etnički sastav Urarta

S lingvističkog gledišta većina istraživača veruju kako su stanovnici Urartua povezani s ranijim Huritima, a manjina tj. Armenci smatraju da su Urartu već prije naselili većinom Armenci. Armenci su naslijedili ozemlje Urartu od 6.st. pr.Kr. i po mišljenju većine su bili nazočni ranije u Anatoliji barem od 12. st. pr.Kr., a zatim su se kroz par stoljeća proširili do Armenske visoravni. Po tom scenariju bi se Armenci naknadno izmedju 12. i 7.st. doselili u svoju domovinu na istoku Male Azije, jer su invazijom Kimeraca potisnuti iz Frigije oko god. 696. pr.Kr. Po suprotnoj ili tzv. armenskoj hipotezi je indoeuropska pradomovina bila baš na Armenskoj visoravni i Armenci bi tu bili kroz cijelo trajanje države Urartu. Nakomn nestanka Urarta su Armenci dominirali na visoravni i asimilirali su dio prijašnje kulture Urartu.

Utjecaj na Perziju i Europu

Nakon doselidbe Medijaca u sjeverozapadni Iran u 11.st. pr.Kr., oni su najprije u 8.i 7. stoljeću bili kao vazalna pokrajina Wayas-Madai na istočnom rubu carstva Urartu do 616. pr.Kr. do slabljena Urarta pod kraljem Russas III. (629.- 615.). Zatim u doba zadnjih urartskih kraljeva Sarduri IV. i Russas IV, Medija već odvojena od Urarta kao posebno Medijsko kraljevstvo (616.- 550.) na sjeverozapadu klasične Perzije, a nakon propasti Urarta on sami postaju medijskom zapadnom satrapijom Uraštu. Kroz cijelo to doba od 8.- 6.st., izmedju Urarta i Medije postoji snažan i uzajamni kulturno-tehnički utjecaj, gdje raniji polunomadski Medijci preuzimaju od naprednijih Urarta mnoga kulturna i tehnička dostignuća Starog Istoka.

Nakon god. 615. pr.Krista se novo i neovisno Medijsko carstvo proširilo preko najvećeg dijela ostale Perzije. Zatim od 550. pr.Kr. perzijski Ahemenidi osvajaju Mediju zajedno sa satrapijom Uraštu, pa odonda i u velikomu Perzijskom carstvu još ini Perzijanci posudjuju i dalje šire u svojoj civilizaciji već ranija kulturno-tehnička dostignuća što kod naprednijih Urarta već postoje par stoljeća ranije, a koja se često sada pogrješno navode kao izvorno-pezijska: npr. podzemni zidani cjevovodi (urartski pili), sveti tornjevi s vatrom (ur. ésusi), popločane kamene ceste s kolnim prometom, ...itd. Urarti su takodjer imali kulturno-trgovačke veze i s faraonskim Egiptom kamo su najviše izvozili gradjevno drvo i drvene predmete, a iz Egipra uvozili razne predmete kao npr. minijaturne sfinge nadjene kod Erevana.

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena: npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge. Neki ruski etimolozi čak smatraju kako bi možda i sam etnonim ruskog naroda mogao potjecati od ranijih Urarta, jer su se npr. 4. urartska kralja zvali imenima Russas I.- IV. (zapadni etimolozi to odbacuju i drže kako je rusko ime švedskog iskona).

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični: npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček,-ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,-nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri antičkoj preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida: to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika: Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Literatura

Avdijev, V.I. 1952: Istorija Starog Istoka, XV: Urartu. Naučna knjiga, Beograd, 376 str.
Ashkharbek Kalantar: Materials on Armenian and Urartian History (with a contribution by Mirjo Salvini), Civilisations du Proche-Orient: Ser. 4 – Hors Série, Neuchâtel, Paris, 2004;ISBN 978-2-940032-14-3
Boris B. Piotrovsky, The Ancient Civilization of Urartu (transl. from Russian by J. Hogarth), Cowles Book Company, New York, 1969.
F. W. König: Handbuch der chaldischen Inschriften, 1955.
R. Rollinger: "The Median 'Empire', the End of Urartu, and Cyrus' Campaign in 547" in: Proc. 1st Int. Conf. Ancient Cultural Relations between Iran and West Asia, 2004.
Arnaud Fournet (June 2011). "The Kassite Language In a Comparative Perspective with Hurrian and Urartean". The Macro-Comparative Journal 2 (1): 1–19.
J. Friedrich: Urartäisch, in Handbuch der Orientalistik I, ii, 1-2, pp. 31–53. Leiden, 1969.
Gernot Wilhelm: Urartian, in R. Woodard (ed.), The Cambridge Encyclopedia of the World’s Ancient Languages. Cambridge, 2004.
Mirjo Salvini: Geschichte und Kultur der Urartäer. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1995.
Jeffrey J. Klein, Urartian Hieroglyphic Inscriptions from Altintepe, Anatolian Studies, Vol. 24, (1974), 77-94.
P.E. Zimansky, Ecology and Empire: The Structure of the Urartian State, [Studies in Ancient Oriental Civilization], Oriental Institute, Chicago 1985.
P.E. Zimansky, Ancient Ararat, A Handbook of Urartian Studies, New York 1998.
M. Chahin, The Kingdom of Armenia: A History, Routledge, London, 2001.
C. F. Lehmann-Haupt, Armenien - Einst und Jetzt, Berlin 1910.
Giorgi Melikishvili, Nairi-Urartu (a monograph in Russian), Tbilisi, 1955.
Giorgi Melikishvili, About the history of ancient Georgia (a monograph in Russian), Tbilisi, 1959.
Boris B. Piotrovsky, The Ancient Civilization of Urartu (transl. from Russian by J. Hogarth), Cowles Book Company, New York 1969.
M. Salvini, Geschichte und Kultur der Urartäer, Darmstadt 1995.
R.-B. Wartke, Urartu - Das Reich am Ararat. Kulturgeschichte der Antiken Welt, Bd. 59, Mainz 1993.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from Wikislavia and Croatian Wikinfo.