Prahrvatski Haraquati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Prahrvatski Haraquati (noviji napredak u prapoviesti Hrvata): U zadnjih desetak godina od 1999, američki i indijski arheolozi i paleolingvisti su na prapoviesnim pečatnjacima i inim slikopisima od 33.- 28. stoljeća pr.n.e. u Pakistanu uz ino dokumentirali tadanju nazočnost ranoarijskih praplemena Haraxvati i Haraquati koji se smatraju prvim prapoviesnim pretcima klasičnog naroda Harauvati u staroperzijskom Afganistanu, tj. vjerojatno i protonimskim etničkim začetnicima kasnije doseljenih europskih Hrvata uz Jadran.

Abstract

Pre-Croat Haraquati (recent advance in Croatian prehistory): The main archaeological finding related to Croatian ancestors is announced from February 1999, concerning Indus pictograms from 33rd to 28th cent. BC. In connexion to this is the earliest tribal names of Haraxvati - Haraquati, that after S. Whittet may be the earliest protonym for the ancient Harauvati of Afghanistan, and probably of the recent Hrvati (Croats) at Adriatic.

Proslov

Znanstveno proučavanje predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata je još prije dva stoljeća započeo Josip Mikoczy-Blumenthal (1734-1800) doktorskom disertacijom "Hrvati rodom Slaveni potekli od Sarmata i Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je god. 1797. obranjena na Kraljevskoj akademiji (danas Sveučilište) u Zagrebu. Potom je u Jugoslaviji njezin latinski izvornik nestao i vjerojatno je uništena da nam se nametne slavenski iskon, a ostao je samo sažetak u izvješćima JAZU. Odonda je već 107 naših i stranih auktora objavilo više stotina stručnih razprava o predslavenskoj povijesti i podrijetlu antičkih Hrvata tj. podjednako kao o srednjovjekom slavenskom iskonu, samo se kod nas to prikrivalo zbog ideopolitičke cenzure, a neki su auktori čak i ubijeni: doktori Milan Šufflay, Kerubin Šegvić itd. Takvim "naučnim metodama" dostojnim srednjovjeke inkvizicije i Giordana Bruna, naša se prapovijest ne ukida i njezino se poznavanje može tek odgoditi. Sad se već krug zatvara novim nalazima srednjovjekih šahovnica i glagoljice u Americi, pa još šahovnica i predsumerskih zapisa o rigvedskom praplemenu Haraxvati - Haraquati u Pakistanu od IV. tisućljeća i drugih još važnijih iztraživanja u tijeku, presudnih za ranohrvatsku prapovijest. Priznatu svjetsku prapovijest tvore arheonalazi i izvorni zapisi, a ne djelomični izbor, skrivanje i izvrtanje podataka iz tzv. “nauke” na brdovitom Balkanu. Zato inicijativu o našoj antičkoj povijesti i podrijetlu danas preuzimaju strani stručnjaci bez balkanskih predrasuda i slavenomanije, jer ne ovise o našim ucjenama kao domaći jugodogmati.

U tom je posebno zaslužan niz mladjih američkih arheologa i antropologa na smjeni tisućljeća: Steve Whittet, Victor Major, George Lupic, Sandi Nasto, Rudy Carrera, Ace Ventura itd. Evo ukratko nekih glavnih zaključaka iz njihovih najnovijih razprava u proteklih desetak godina. Npr. Carrera (Croatia non-Slavic name): "Ime Hrvatske je nastalo jezičnim izkrivljavanjem od Horoathos, što je arijsko-perzijski naziv u značenju "prijatelj". Nasto (u istoj razpravi): "Na temelju jezičnih i povjestnih nalaza, zaključujemo da ime Hrvatske etimološki nema veze sa slavenskim jezicima. To potvrdjuju i povjestni zapisi koji navode Hrvate prvotno povezane sa Sarmatima i Ostrogotima". Najjasniji je Whittet (Origin of Persians): "Niz hrvatskih i stranih dokumenata pokazuju nam da ime Hrvata nije slavensko, nego je iranskoga podrijetla. Imena Arachosia, Horoathos, Harauvat, Harauvatat (zoroastersko božanstvo) i slična, nalaze se u brojnim antičkim zapisima od perzijskog cara Darija I. pa do Herodota, a Milton (Paradise Regained) isto navodi Arahoziju. Kandahar (Alexandria od Aleksandra Velikog 330-329) postoji i danas kao drugi najveći grad u Afganistanu. Dakle Hrvatska - Horvatska - Horvatistan = zemlja naroda Horvati - Harahvati - Sarasvati”. Dotle zbog jugodogme i ideološke tvrdoglavosti, naši "službeni istoriografi" uporno ne priznaju ove inozemne nalaze, već i dalje ponavljaju sami sebe u zatvorenom krugu sveslavenstva, dopunjenog naklapanjem o “Horsu i Horšedima” iz praslavenske predpovijesti. Nekoć ozbiljna, znanstvena slavistika je u Jugoslaviji dijelom prerasla u ideopolitičku religiju i u toj sveslavenskoj magli mnogi grade titule i karijere pa više ne mogu napustiti ove unosne obmane. Nacionalna je sramota i promašaj znanstvenog establišmenta da taj povoljni svjetski trend dočekujemo posve nespremni: zastarjelu slavistiku smo namnožili do besmisla, dok orientalistika i iranistika kod nas dosad niti ne postoje.

Slikopisi i jezik Saraswati

Doktori Agrawal, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Manthan, Meadow, Ozeman, Rao, Rajaram i ini suradnici u našem su desetljeću suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750-2.200. arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Saraswati koja je nakon oledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred 9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Saraswati je od XX.- XVI.st. presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od gladi i suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije. Tu stvaraju ranoarijsko kraljevstvo Hurrwurtu s mitanskom dinastijom Maryanni, a potom kao indoarijski Sindhi i Maeoti žive oko antičkog Azova. Najdalje su na zapad otišli Kelti u Irskoj, gdje su jezik i tradicije u Europi još najbliži Saraswatima.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti odnedavna započeo sustavnim poredbenim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harappa i Saraswati. Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjestnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12.st. pr.Kr., ali su ovi praindski zapisi još od početka u XXXIII. st. na rigvedskomu ranoarijskom jeziku saraswati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika.

  • Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas rusizam nepoznat u Indiji.
  • U Kurdistanu su potom nadjeni još stariji tekstovi sličnoga ranoarijskog jezika mitanni od XVII.- XIII.st.
  • Odnedavna je dešifriran još najraniji rigvedski prajezik saraswati čak od XXXIII.- XVIII.st., stariji od sumeranskoga i ranoegipatskog. Nakon niza pročitanih tekstova je već spreman za tisak saraswatski rječnik, kao najprvi u svijetu pisani jezik čije će poredbe donesti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije.

U Europi su tom ranoindskom saraswatiju razmjerno najbliži romski govori, pa srednjovjeki staroirski i bodulska cakavica naših otoka, a slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je u saraswatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih prariječi podjednakog oblika i smisla, npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (kod konja), mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada slične angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (govor: Krk bješyd), bodyul (pastir: naši boduli), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: na Krku Yndra), mari (more: na Krku mori), maryah (junak: na Krku marjaan), navya (brodovi: Krk navje), nuppan (župan-čelnik), paka (peka), pattoku (potok), plavate (plivati), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), šatam (100), taranta (pučina: Krk taraca), tera (3: Krk tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo: ves) ...itd. Najveća je ranoarijska sličnost kod nas sa čakavskim i donekle kajkavskim, a posve neznatna s Vukovim jekavskim standardom. U našemu najstarijem epskom ciklusu "Veyske Povede" na Krku, od devet zapisanih legenda još je očuvala naše pradavno sjećanje na indovedsko podrijetlo "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (Poveda ud Yndrah kady parsjute restu), koja slikovito opisuje daleku "Yndru" kao izgubljeni zemaljski raj, a Hrvatska se tu zove Harvatija kao u Perziji.

Vedski Prahrvati: Haraxvati-Haraquati

Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših jugoslavista, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz XXXIII. - XXXI. stoljeća tj. još starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolingvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje ranoarijsko prapleme HARAXVATI iz bakarnog doba (halkolita), pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice. Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na iztoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i još raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz XIV. st. s imenom njegova naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti u vezi Prahrvata, a još ina slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurne radiodatirane starosti, čime se takva imena pomiču bar još za dva tisućljeća unatrag. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi vedoarijski Haraxvati - Haraquati pred pet tisućljeća, ustvari najraniji predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata na Jadranu. Time je svjetska znanstvena zajednica konačno prozrela povjestno-jezične zavrzlame naših jugoslavista i prihvatila rigvedske Prahrvate kao jednu od prvih imenovanuih etnogrupa na Zemlji.

Gospodarstvo Prahrvata

Poneki naši iranisti su pokušali, na dosta naivan i nestručan način rekonstruirati mogući gospodarski ustroj Prahrvata u ranom Afganistanu pomoću neprovjerenih ekstrapolacija iz današnje perspektive, pa tako npr. pišu o ranohrvatskom bankarstvu i sličnim fikcijama. Prvi suvislo dokumentirani i stvarni uvid u ranohrvatsko gospodarstvo Afganistana od ranoarijskog doba Haraquata je nedavno dao dr. S. Kalyanaraman (2009), na egzaktnom temelju poredbe nadpisa na pečatnjacima uz izvoznu robu koja je odatle stizala u civilizaciju Harappa i u Mezopotamiju. Iz toga slijedi da je glavni i najviše traženi izvozni proizvod Haraquata iz ranog Afganistana bio kositar, jer su tamo najbogatija nalazišta kosirene rude kojom se većinom obskrbljivala metalurgija jugozapadne Azije od Indije do Mezopotamije, Egipta i Levanta (a možda do Cipra i Krete). Naprotiv u jugozapadnoj Europi i Sredozemlju je glavni i najvažniji izvor kositra bio iz Irske, tako da su Irska i Afganistan u prapoviesti brončanog doba Eurazije bili glavni izvoznici tada traženog kositra u ranoj metalurgiji.

Tada u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište u davnom prometu slonove bjelokosti, ali nadasve u tehničkoj praksi još važnijeg kositra tj. njegove rude kasiterita, s bogatim ležištima oko harauvatskog velegorja Hindukuš (Paropanisos). Ovo je tada bila neizbježna sirovina za proizvodnju brončane legure, gdje rano metalno doba započinje već od III. tisućljeća u Kurdistanu i Pakistanu. U većini zemalja bez domaćeg kositra se tada skupi uvozni kositar rabio uglavnom samo za legure, dok se u kositrom bogatijim krajevima kvalitetni metalni proizvodi, kositarno oružje i metalni pečati rade iz čistog kositra - osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Zato u početno doba halkolita i ranoga brončanog doba, kod Haraqwata zapravo traje tehnološki drugačije – kositarno doba pracivilizacije Ranku, kada su kod njih važnu društvenu i gospodarsku ulogu imali rudarstvo i metalurgija. Stoga još više negoli bjelokost, haraqwatski čisti kositar tamo zvan ranku, u rano je metalno doba bio glavni izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja (rani zapadnoeuropski metalurzi su tada kositar nabavljali većinom iz Irske). Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Haraqwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Saraswati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije.

Najviše zbog te haraqwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Haraqwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st. Ovi su naši haraqwatski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.

Pravjera ranoarijskih Haraquata

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod predslavenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manjeviše očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj cakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova" (= Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu).

Naše najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa, koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka (= slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.

Jezik ranoarijskih Prahrvata

Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ti ranoarijski Haraxvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta: na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni ranoharvatski (Harahvati) i na istoku u Indiji ranoindski (Sarasvati u užem smislu), iz kojih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici perzijski (Avesta), antički ranohrvatski i indovedski Samskrit. Stoga je prapoviesni ranohrvatski, prije naknadnoga slaviziranja zbog srednjovjekog miješanja s europskim Praslavenima, u prapoviestno i antičko doba ranohrvatske povijesti u prednjoj Aziji, sve do Tanaisa još pripadao ranoarijskoj grupi indoiranskih jezika.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred 9.- 7.000 god. Od 65.- 30. ststoljeća pr.n.e. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog ranohrvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, Kalyanaraman je nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih predaka Haraqwati, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.

Vedska jezična baština Hrvata

Izravna je posljedica toga indovedskog praiskona da su u Europi klasičnom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i izvorni pravi hrvatski (do 19. st. prije nametnutog vukopisa). Naši jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskoga "sanskrta" slične srbskima, ali ideološki prešućuju mnoštvo vedohrvatskih prariječi koje su oni nasilno izbacili iz javnosti i u Jugoslaviji zamijenili balkanskim srbizmima, da nam uškope jezične korijene i nametnu hibridni "srpskohrvatski" novogovor. Još donedavna je javni književni hrvatski iz XIX. st. imao u živoj uporabi više stotina indovedskih prariječi starih po 2 - 3 tisućljeća (koje su jugoslavisti proglasili 'ustaškim novogovorom'), gdje su podjednake izvorno-hrvatske s istim u Vedama: dva (2), ganga-ganghata (himna-pjevati), harati-haram (uništiti-im), hasati-hasam (gutati-am), iti (dialekt: ići), kada (kad), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (= isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (grom), ni (niti), piti (= isto), ray (raj), solika (inje-mraz), stup (= isto), sthala (štala), tada (tad), tama (mrak), tri (3), trica (trojka), triputa (3X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti), itd.

Još su sada slične novohrvatske kao već u pradavnim Vedama npr. bhagadana (blagdan: sad srb. "praznik"), bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti: kajk. bumo), bhurni (buran), bukkati-bukkam (bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), cittajna (čitanje), dadati-dadam (dodati-dodam), davan (darovan), devika (djevica), dripyat (dripac: deran), drisati-drisam (risati-rišem: sad srb. "crtati"), dvadasa (20), dvara (dveri: portal), dvarastha (dvorište), ganjika (ganjak: spremnik), ghatta (gat: brodski pristan), graha (zrnje-plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), jaguda (jagoda), kalusha (kaljuža-lokva), kulin (plemić), kušyati (kušnuti: ljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se), lisati-lisam (lišiti-im), lokanya (luknja: rupa), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pitha (pita), plavati-plavam-plavatva (ploviti-plovim-plovidba), plavana (plivanje), pravicar (pravica: sad srb. "pravda"), ravana-ravata (revanje-revati), rudhen (rumen), sabha (sabor-zbor), sikayati (šikljati: prskati), sikhara (šikara), sthanika (stanica), sudati (suditi), sulika (sulica: koplje), tadanim (tadanji), tala (tlo), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), udbasati (odbazati: odlutati), valayati (kotrljati: valjati), varaka-varata (varka-varati), yusha-yushna (juha-jušni) itd. Najmanje vedskih arhaizama tek maglovite daleke sličnosti ima jekavski vukopis, a puno je njima bogatija ikavica i najviše kajkavica.

Najviše je vedskih riječi kod nas očuvala bodulska cakavica na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, a najbogatiji su arhaični komiški govor na Visu i osobito poluslavenski pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općepoznate, još su u Vedama i bodulskoj cakavici jadranskih otočana podjednake riječi (prvo vedski i u zagradi bodulsko-cakavski): bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča-šća), calati-calam (kalati: skinuti-em), darva (darva: drvlje), guda (svinja), hitavat (hititi: odbacivati), khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje), nish (niš: ništa), presha (preša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: naselje), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem) ...itd.

Još su slične naše bodulske i vedske riječi: ankura (ankora: sidro), bherat (na Krku bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), catursatra (cetyrštotar: četiristoti), cukra (cukar: novi turski "šećer"), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvoydi: dvoje), dviputa (dvaput), dvisatar (dvištotar: dvjestoti), dvisikha (dvosjekli), harija (arija: zrak), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti: ići), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), mriti (umriti), mukti (mukte: novo turski "džaba"), pakva (pekva: pečenje), pippal (pipa: smokva), satar (štotar: stoti), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), tartyaka (tretjak: 3/4), tep (tepst: tresti), trisatar (trištotar: tristoti), tritya (tretja: treći), tritavat (tritrat: triput), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: novo bre odjeća), viredaiti (varodit: roditi), vy (va = u), yamitva (jamatva: žetva) itd. Vede takodjer imaju i naš ikavski particip na -ja: lipya (lijepio), lucya (razlučio), lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) itd. Zato je stari komiški i nadasve veyski rječnik jadranskih Bodula bliži Vedama negoli "srpskohrvatskom" vukopisu, s kojim ima tek 4% zajedničkih istih riječi, pa je za vukovizirane gradske Hrvate taj već posve nerazumljiv kao strani jezik.

Zaključak

Srednjovjeki su Hrvati slavizirani postupno i nejednako, ranije i jače kajkavci, a sporije i kasnije čakavci i ini ikavci. Medju izvornim ijekavcima na selu (izim ijekaviziranih gradjana) je kod nas možda najveći udjel prvotnih Slavena i baš zato su nam slavisti lukavo podvalili taj slavenojekavski standard. Inače je podrijetlo Vedoarijaca donedavna bilo povod nizu ideoloških manipulacija. Prvo su nacisti širili svoj mit o plavokosim Nordijcima kao "čistokrvnim Arijevcima", a potom su u poratnoj euforiji antifašisti i marksisti zapali u drugu krajnost tj. da su zakarpatske močvare "majčice Rusije" ne samo izhodište Slavena (i Hrvata) nego još ranije i svih Indoeuropljana.

Zato je sad od 1991. za takve umišljene ideologe nastupio neprihvatljivi idejni šok, kada je pročitan niz ranoindskih zapisa: arheonalazi rigvedskih gradova, pisma i prajezika saraswati više tisućljeća prije ikakvih Germana i Slavena (tada još u kromanjonskoj 'kulturi'), jasno nam dokazuju lažnu pristranost ideoloških špekulacija oko "Arijevaca" i krivotvorbe naše povijesti za dnevnopolitičke interese Europe i Jugoslavije. Tako to inače završava kad "povijest pišu pobjednici"', pa nakon novih nalaza i nacistička i marksistička lažipovijest rane Europe zajedno im odlaze u nepovjestnu ropotarnicu gluposti. Povjestnom ironijom tih zapisa i arheonalaza, baš dosadanji "outsideri" na marginama europske geopolitike tj. marginalizirani balkanski Hrvati, keltski Irci i ciganski Romi postaju najstariji i izvorni vedoarijski potomci, a ini sada bogati i moćni uglednici su to tek manjim dijelom: Historia est magistra vitae.

Literatura

  • AGRAWAL, D. 1999: Demise of the Aryan invasion theory. Deja news.
  • CARRERA, R.A.& al. 1999: Croatia, Non-Slavic name. Deja news, March 99.
  • KALYANARAMAN, S. 1999: Saraswati - Sindhu civilization ca. 3000 B.C. Sarasvati News.
  • KALYANARAMAN, S. & al. 1999: Corpus of inscriptions of Sarasvati-Sindhu civilization. Indian Lexicon.
  • KALANARAMAN, S. 2009: Kulturne veze Sarasvata i Hrvata od neolita do metalnog doba. Zbornik "Podrijetlo Hrvata", str. 70-73, Udruga "Muži zagorskog srca", Zabok.
  • KENOYER, J.M.& MEADOW, R.H. 1999: The latest discoveries Harappa 1995-1998. Harappa news, February 99.
  • LOVRIĆ, A.Ž. 1999: Vedski su Hrvati kasno slavizirani. Hrvatsko slovo V/231: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • LUPIC, J. 1999: Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99.
  • MALLORY J.P. 1992: Indo-Europeans (Language, archaeology, myth). Thames and Hudson, London.
  • MANTHAN, O. 1994: New light on the Aryan problem. Deendayal Research Institute.
  • OMRČANIN, I. 1993: Mit bogova u predpovijesti Hrvatske. Ivor press, Washington, 158 p.
  • OZEMAN, C.& AGRAWAL, D.J. 1997: History of the ancient Aryans. 38. pp.
  • PARPOLA, A. 1994: Deciphering of the Indus script. Cambridge Univrsity Press.
  • RAJARAM, N.S.& FAWLEY, D. 1995: Vedic Aryans and the origins of civilization. World Heritage Press.
  • RAO, S.R. 1991: Dawn and development of the Indus civilization. Aditya Prakashan.
  • SARASVATI NEWS, 1999: Proto-Indoarians, Mitanni and Hurrians. Indian encyclopedia.
  • VOIGT, M.M.& al. 1992: The chronology of Iran ca, 8000 - 2000 B.C. Old World Archaeology, Oriental Institute, Chicago.
  • WHITTET, S. 1999: Hindi and Mitanni. Deja news, August 99.
  • WILHELM, G. 1995: The kingdom of Mitanni in second millenium, Upper Mesopotamia. Civilizations of ancient Near East, vol. II: 1243 - 1254, ed. M. Sasson.

Poveznice

Reference

Condensed compilation, adapted by GNU-license from Wikinfo and Wikislavia.