Ivan Belostenec

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Belostenec
Smrt 10. veljače 1675., Lepoglava, Austrougarska
Narodnost Hrvat
Zanimanje pisac, jezikoslovac i leksikograf

Ivan Belostenec (Joannes Bellosztenecz; Varaždin oko Božića 1593. (ili 1594.) - Lepoglava 10. veljače 1675.), hrvatski je jezikoslovac i leksikograf, jedan od najvažnijih pisaca Ozaljskoga književnog kruga na starohrvatskom interdialektu (Kajkavska ikavica). Godine 1616. stupio je u Pavlinski red, filozofiju je studirao u Beču, bogoslovlje u Rimu. Bio je prior pavlinskih samostana u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja i Svetoj Jeleni kod Čakovca, pa u 4 navrata vizitator u Istri i provincijal pavlinske provincije.

Abstract

Ivan Belostenec (Born in Varaždin, ca.1594 - Lepoglava, died February 2, 1675) was a Croatian linguist and lexicographer. In 1616. he joined the Paulists. He studied philosophy in Vienna and theology in Rome. Belostenec was a prior of Pauline monasteries in Lepoglava, Svetice at Ozalj and Sveta Jelena at Čakovec, and also a visitator (lat.) in Istria. Belostenec wrote poems (which are lost) and sermons (Ten Commandments About The Eucharist, 1672.). His main work was a bilingual dictionary Gazophylacium, seu Latino-illyiricorum onomatum aerarium (Gazophylacium or Illyrian-Latin treasury of words; the other copy of the book has the name Gazophylacium illyrico-latinum). The work remained unfinished. Except for its richness of words, (about 40,000 words at 2,000 pages of text) Gazophylacium is also important for its trilingual concept (kajkavian-chakavian-shtokavian) characteristic for the members of the Ozalj literary-linguistic circle. Gazophylacium was finished and prepared for publication by two Paulists - Jerolim Orlović and Andrija Mužar, it was published in Zagreb 1740.

Životopis

O Belostenčevu životu donedavna nije bilo mnogo podataka pa se dugo smatralo da mu je godina rođenja 1595, a danas se drži da je rodjen oko Božića 1593. (ili u god. 1594.). O njegovom je životu najviše pisao magjarski slavist Laszlo Hadrovics iz anala pavlinskoga reda i ine arhivske gradje. Nema dostupnih podataka iz njegova djetinjstva, a završio je gimnaziju u Lepoglavi. Prvi sigurni podatak iz života je za god. 1616, kada u Lepoglavi ulazi u Pavlinski red. Nakon novicijata školovanje nastavlja od 1618. na jezuitskom kolegiju u Beču gdje studira filozofiju. Nakon 3 god. ide u Rim na Collegium Germanicum gdje studira teologiju. Po povratku u Lepoglavu služi prvu misu 1624, a 1627. postaje predstojnikom lepoglavskog samostana i iste godine prior u pavlinskom samostanu u Sveticama kraj Ozlja. Služio je još u Svetoj Heleni kod Lepoglave, u Čakovcu, Istri i Crikvenici. 1663. se povlači u samostan Lepoglava, gdje ostaje do smrti. Tu je služio zlatnu misu 1674. i nakon toga umro 1675.

Književna djelatnost

Kao izvorni kajkavec, boravkom u samostanima diljem Hrvatske je shvatio da poznavanje samo jednoga narječja ne omogućava dobru komunikaciju i zato težio interdialektu i sinonimima, što je ujedno bila ideja cijeloga Ozaljskog književnog kruga oko banova Zrinskih i Frankopana. Iako se ne zna pobliže kako je Belostenec skupljao građu za svoje djelo, vjeruje se da je to crpio iz književnih djela (osobito iz već tiskanih leksikografskih djela Vrančića, Mikalje, Habdelića itd.), ali je još i sam dodatno popisivao kajkavsko i čakavsko rječničko blago u krajevima gdje je službovao tj. u Zagorju, Pokuplju, Istri i Crikvenici.

Autor je najznačajnijeg djela 18. st. u Hrvatskoj, latinsko-hrvatskog rječnika: „Gazophylacium seu Latino-Illyrcum onomatum aerarium“ (Zagreb 1740.). Danas sigurno znamo da je 1665. godine u Grazu tiskao i zbirku pjesama Bogomila u čast svetog Pavla, koja je dosad nestala pa nije očuvan nijedan primjerak. U Grazu je 1672. još tiskao i zbirku euharistijskih propovijedi o tijelu Kristovu, od koje je dosad nadjen tek jedan nepotpun primjerak. Premda su te standardne propovijedi kao književno djelo manje zanimljive, za proučavanje povijesti jezika su osobito značajne, vezano uz njegov Gazophylacium, i kao dobar primjer našega baroknog govorništva.

Glavno djelo: Gazophylacium

Glavno mu je i najveće djelo dvojezično-dvoknjižni rječnik Gazophylacium, seu latino-illyiricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi; druga knjiga rječnika ima naslov Gazophylacium illyrico-latinum), a djelo je ostalo nedovršeno. Sastoji se od dva dijela - prvi je latinsko-hrvatski i sadrži oko 40.000 latinskih natuknica s mnogo više hrvatskih objašnjenja, a drugi, hrvatsko-latinski ima oko 25.000 riječi. Prva knjiga tj. latinsko-hrvatski rječnik ima 1.288 stranica, dok je hrvatsko-latinski rječnik kao druga knjiga imao 650 stranica i to je jedan od najvećih hrvatskih rječnika s oko 2.000 stranica. Izim po bogatstvu riječi Gazofilacij je važan i po tronarječnoj kajkavsko-čakavsko-štokavskoj jezičnoj koncepciji karakterističnoj za pripadnike Ozaljskog književnog kruga na starohrvatskom Frankopanskom standardu. Rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar, a objavljen je u Zagrebu 1740. Najviše popisanih riječi potječe iz Hrvatskog Zagorja, Istre, Dalmacije i Slavonije tj. iz svih glavnih hrvatskih područja. Rječnik je izišao tek šezdeset i pet godina nakon njegove smrti, a razlog tomu je tragična smrt njegova mecene, tj. smaknuće Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu. Uz pomoć Zrinskih rječnik bi bio tiskan već u 17. stoljeću, a ovako su ga pavlini objavili tek 1740. godine. Noviji pretisak tog rječnika objavljen je 1972. (izdanje Liber-Mladost) i ponovo u izdanju Stari Grad, Zagreb 1998.

Belostenec je rad na tomu djelu smatrao svojim životnim djelom, pa je na njemu radio do smrti. Rječnik nije završio, pa je on ležao u pavlinskom samostanu 65 godina u rukopisu. Prvi hrvatski tiskani rječnik Fausta Vrančića objavljen u Veneciji 1595. morao mu je biti poznat. Potom Mikaljin rječnik izlazi u vrijeme kada se može očekivati Belostenčev intenzivan rad na rječniku, pa je jamačno i to bio jedan od njegovih leksičkih izvora. Temeljni sloj Belostenčevih hrvatskih riječi nastao je tako da je kajkavski leksik obogaćen izborom iz Vrančićeva i Mikaljina rječnika te izborom živih riječi iz slavonskih govora (označeno Scl. - "sclavonice") koje je jamačno dodao sam Belostenec, a ine riječi iz tog izbora urednici-pavlini su naknadno dopunili riječima iz Della Belle (označenima D - "dalmatice"). Iz jezičnih analiza Josipa Vončine proizlazi da je Belostenec sam radio na oba dijela Gazofilacija. U temelju njegove jezične koncepcije su zajednički nazori ranih pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i potom Ozaljskoga kruga o prožimanju svih dialekata. Neposredni uzori su mu bili spomenuti rječnici, pa književna djela i kontakti s izbjeglicama iz Slavonije, a urednici rječnika samo su nadopunili građom iz Della Bellina rječnika i to u skladu s koncepcijom koju mu je dao njegov pravi autor.

Sjedinjavanje sva 3 glavna narječja karakteristično je upravo za pavline (Belostenec i njegovi nastavljači), dok jezuiti paralelno djeluju na afirmaciji književnoga jezika: južnije na štokavsko-čakavskim prožimanjima (Mikalja, Della Bella), a sjevernije s kajkavskom osnovicom uz malo elemenata iz druga dva narječja (Jambrešić i donekle Habdelić). Jedino je Belostenčev Gazofilacij na istom mjestu prikupio leksičko blago svih narječja pod zajedničkim nazivom lingua Illyrica i ujedno po prvi puta postavio jedinstven grafički sustav. Belostenčeve rečenice su jasne i bogate, a jezik prepun istoznačica koje svjedoče o njegovoj baroknoj naobrazbi i o bogatstvu tadašnjega hrvatskoga jezika.

Utjecaj toga velikog djela na razvitak hrvatskog jezika počeo je već njegovom objavom 1740. godine i upravo ta ideja trodialektnog jedinstva imala je važnu ulogu do 18. stoljeća. Premda je kasnija standardizacija tzv. "našeg" jezika zbog jugoslavenstva nametnula balkansku novoštokavštinu za osnovicu, ipak se (bar donekle) ne zanemaruju ni riječi iz kajkavice i čakavice. Ono što je već veliki Belostenec preuzeo u svome Gazophylaciumu tj. tronarječnu ideju pokupskih glagoljaša, pa hrvatskih protestantskih pisaca i razvijenoga ozaljskoga kruga, trebalo bi i danas iznova prihvatiti za obogaćenje izvornoga hrvatskog jezika, a ne uškopiti ga i osiromašiti kao dosad - izbacivanjem vlastitih hrvatskih riječi jer ih nemaju Srbi.

Poveznice

Vanjska sveza

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia (and a stub in Croatian Wikipedia).