Ivo Horvat

Prof.dr. Ivo Horvat (Čazma, 7. listopada 1897. - Zagreb, 23. travnja 1963.), svjetski poznati i vodeći hrvatski geobotaničar ter bazični ekolog. Nakon 2. svj. rata je zbog hrvatstva u jugokomunizmu bio godinama proganjan u izolaciji i smienjen sa Sveučilišta. Kako je dotle bio kod nas jedan od prvih i vodećih europskih bioekologa, nakon njegovih progona i smrti je bazična prirodoslovna bioekologija u Hrvatskoj još dugo ostala zablokirana, a iniciativu i prevagu su potom kod nas preuzeli razni eko-eko frazeri i eko-obmanjivači, što traje zamalo do danas.

Stručni životopis

Prof. dr. Ivo Horvat, rodio se 7. listopada 1897. u Čazmi gdje mu je otac Ivan bio kotarski sudac. Ne navršivši ni godinu dana života, mali je Ivo ostao bez oca. Po tadanjem običaju su malodobna djeca bez oca dobivala skrbnika. Tako je Ivi skrbnik postao njegov krsni kum, zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer (koji je i vjenčao njegove roditelje).

Ivo je proveo djetinjstvo u rodnoj Dubravici i tamo pohadjao pučku školu. Nakon završene pučke škole 1908. se Ivo s majkom seli u Zagreb gdje je nastavio više školovanje. Pohadjao je Klasičnu gimnaziju i tu 1916. maturirao. Iste godine upisuje studije prirodopisa i zemljopisa na tadašnjem Mudroslovnom (tj. filozofskom) fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Već u početku studija Horvat je pokazivao posebno zanimanje za botaniku i postaje demonstrator u Botaničkom zavodu, a u trećoj godini studija počinje izradu doktorske disertacije.

Studije završava u 4 godine i 15. lipnja 1920. je diplomirao i ubrzo zatim obranio doktorsku disertaciju pa je 31. srpnja 1920. promaknut u doktora filozofije iz područja botanike. Njegova nadarenost i marljivost su mu omogućile da je iste godine od 1. rujna dobio asistentsku službu u Botaničkom zavodu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iduće godine 20. listopada 1921. I. Horvat polaže i stručni ispit za srednjoškolskog profesora iz prirodopisa i zemljopisa, iako u školi nikad nije radio, a cijelo njegovo djelatno doba vezano je samo na Sveučilište.

Ivo Horvat je doktorirao u Zagrebu i bio sveučilišnim profesorom geobotanike u Zagrebu. Dao je niz ključnih doprinosa osobito u bioekologiji, geobotanici i fitocenologiji. Objavio je 80-ak znanstvenih radova, monografije i preko stotinu stručnih i znanstveno-popularnih radova. Zapaženi su mu već rani radovi o evoluciji paprati i o mahovinama sjeverozapadne Hrvatske.

U geobotanici je prvi kod nas uveo i razvio na svjetskoj razini (po zajedničkim europskim standardima Braun-Blanqeta), kompleksna proučavanja gorskog raslinstva, šuma i livada Hrvatske, BiH, Crne Gore i Makedonije. Proveo je i organizirao prvo kod nas sustavno geobotaničko kartiranje Gorskog Kotara.

Zanimanje za struku, marljivost i sposobnost, ter rano zapaženi znanstveni radovi su utjecali na njegovo brže napredovanje. Za docenta je izabran od 3. rujna 1927. Iste godine uredio je u Botaničkom vrtu Hrvatsku biljnogeografsku skupinu (popularnu 'kamenjaru') gdje se večinom uzgajalo naše bilje iz hrvatskog gorja koje je prof. Horvat potom donosio s brojnih terenskih istraživanja.

U 36. godini života I. Horvat je izabran za izvanrednog profesora iz geobotanike i sistematike bilja. No put do zvanja redovitog profesora trajao je duže. Iako po svojim radovima iz geobotanike i fitocenologije u ono predratno doba već poznat i cijenjen po Europi izvan domovine, ideološka kočnica daljem napredku bila je u Botaničkom zavodu. Naime, tadanji jugo-unitarni predstojnik Botaničkog zavoda i vrta, prof.dr. Vale Vouk očito nije prihvaćao medjunarodne znanstvene uspjehe mladjeg kolege (i uvjerenog Hrvata), a geobotaniku i bioekologiju kao znanstvene struke je omalovažavao (isto se tu nastavlja i dandanas).

Ivo Horvat je 1937. sklopio brak s Marijom rođ. Dvoržak, profesoricom biologije u kojoj dobiva vjernu suprugu, kao i suradnicu u znanstvenim istraživanjima. Godine 1939. u Hrvatskoj dolazi do političkih promjena tj. dolazi banovina i potom Nezavisna Država Hrvatska. Iste godine trojica profesora Zagrebačkog sveučilišta (među kojima nije jugo-prof. Vouk), predlažu napredak doc. I. Horvata u redovitog profesora. Nakon više mjeseci od 20. svibnja 1940. Ivo Horvat napokon ipak postaje redovitim profesorom botanike na Filozofskom fakultetu.

Rat i poraće

Odlukom vlasti od 30. listopada 1940. profesor Vale Vouk je smijenjen s dužnosti predstojnika Botaničkog zavoda i vrta (i 17. X. 1941. umirovljen), a tu dužnost preuzima prof.dr. I. Horvat. Nastupio je II. svj. rat i terenska istraživanja nisu bila moguća, pa je prof. Horvat većinu vremena usmjerio na gradnju nove zgrade za Botanički zavod u Botaničkom vrtu. Ta zgrada ipak dosad nije nikada dovršena, a izgradjeni donji dio je potom prilagodjen tek za pomoćne prostorije Botaničkog vrta.

Završetkom 2. svj. rata opet započinje Horvatov ‘Križni put’. Partizani čim su došli u Zagreb proglasili su prof. Horvata (i još niz suradnika) tzv. ‘narodnim neprijateljima’ i protiv njega je proveden kazneni postupak (na poticaj V. Vouka). Bio je izbačen s fakulteta, a vodstvo Botaničkog zavoda i vrta opet preuzima reaktivirani jugoslaven prof. V. Vouk, znanstveno zastario - ali idejno podoban.

Konačnom presudom prof. Horvat je ipak oslobodjen navodne idejne ‘krivnje’, ali ostaje izbačen bez posla. Premda su se mnogi njegovi kolege (prof. S. Horvatić, M. Gračanin, I. Pevalek, F. Kušan i dr.) zauzeli za to pri tadanjoj vlasti, dozvolu za posao više nije dobio. Na pozive inozemnih kolega i prijatelja nije se smio odazvati, jer bez oduzete putovnice nije mogao napustiti jugo-državu, pa je privremeno kraće radio u Makedoniji.

Nakon 2 najteže godine života, riješeno je 1947. pitanje njegovog zaposlenja zamjenom, pa je tadanji prof. botanike na Veterinarskom fakultetu dr. Stjepan Horvatić premješten u Botanički zavod tada već odvojenog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a prof. I. Horvat dobiva njegov posao na Veterinarskom fakultetu. Iako je time opet osigurao radno mjesto u Zagrebu, ipak je botanika na Veterini bila tek sporedni predmet.

No ta manja zaduženja pružala su mu više vremena za znanstveni terenski rad. Već iste godine prof. Horvat nastavlja terenski rad u Gorskom Kotaru, a 1949. objavljuje svoje glavno metodološko djelo ‘Nauka o biljnim zajednicama', koje je ostavilo važan utjecaj na sve hrvatske i ine geobotaničare u Jugoslaviji. Na Veterinarskom fakultetu nastavio je prof. Horvat svoj bogati znanstveni rad sve do smrti u 66. godini života 1963. godine.

Znanstvena djela

Glavno područje znanstvenog zanimanja Ive Horvata bila je geobotanika i fitocenološka istraživanja. Izprva je proučavao vegetaciju u Hrvatskoj, a potom je proširio istraživanja i na ine dielove Europe, posebice na jugoistoku. Među prvim radovima je objavio "Vegetacijske studije o hrvatskim planinama" (1930, 1931) s kojima je htio upozoriti znanstveni svijet na osebujnost biljnih zajednica našega Dinarskog krasa.

U istraživanjima šuma, livada i cretova obišao je Hrvatsko Zagorje (Cesargrad, Kalnik, Ivančicu, Kuna-goru, Strahinščicu, Očuru i dr.). Poznata je i njegova rasprava o endemskoj hrvatskoj perunici, ‘Iris croatica - nova vrsta perunike u Hrvatskoj', koja je većinom proširena upravo na zagorskim gorama, ter na Medvednici, u Samoborskom gorju i Ogulinskom zagorju. Horvat je otkrio i opisao dvije nove vrste perunika iz Makedonije, a jednu je iz poštovanja prema majci nazvao Iris reginae.

Istaknuto mjesto medju njegovim znanstvenim monografiama ima ‘Vegetacija planina zapadne Hrvatske' za koju je dobio Republičku nagradu ‘Ruđer Bošković’ 1963. Nažalost tu nagradu nije primio osobno jer mu je dodieljena tjedan dana prije smrti. To je djelo važno i zato što je zapravo bilo znanstveni temelj za proglašenje Risnjaka nacionalnim parkom 1953. Ovo je jedan od razloga što nagrada, koju je nedavno ustanovilo Ministarstvo kulture za posebne zasluge na polju zaštite prirode nosi naziv ‘Nagrada Ivo Horvat’.

Treba spomenuti i Horvatov raniji rad ‘Rasprostranjenje i prošlost mediteranskih, ilirskih i pontskih elemenata u flori sjeverne Hrvatske i Slovenije' (1929). Glavno životno djelo prof. Horvata koje nije stigao dovršiti, izdali su posmrtno njegov učenik i suradnik dr. Vjekoslav Glavač ter kolega i prijatelj prof.dr. Heinz Ellenberg, što je izašlo iz tiska 1974. kao obsežna monografia s naslovom ‘I.Horvat, V.Glavač, H.Ellenberg: Die Vegetation Südosteuropas’.

Prof. dr. Ivo Horvat napisao je ukupno 75 znanstvenih radova. Bio je član mnogih pretežno inozemnih geobotaničkih društava, član izdavačkih odbora uglednih znanstvenih časopisa, sudionik brojnih znanstvenih skupova i gostujući profesor na sveučilištima u više njemačkih gradova.

Stručni rad

U nizu inih popularno-stručnih rasprava i članaka prof. Horvat je još pisao npr. o zaštiti rijetke flore, biologiji drveća, nacionalnom parku Risnjak, potrebi fenoloških istraživanja, zaštiti bilja, pučkom sveučilištu u Zagrebu, itd. Te je članke objavljivao u Glasniku hrvatskoga prirodoslovnog društva, Prirodi, Hrvatskom planinaru, Vjesniku ljekarnika, Šumarskom listu i drugdje.

Profesor Horvat kao i mnogi drugi prirodoslovci bio je djelatni član Hrvatskoga prirodoslovnog društva, a od 1940. do 1945. i predsjednik Pučkog sveučilišta. U Hrvatskom prirodoslovnom društvu često je držao vrlo posjećena predavanja jer je svojim razumljivim i jednostavnim načinom izlaganja znao pobuditi zanimanje većine slušatelja. Ugledan i cijenjen u domovini i svijetu prof.dr. Ivo Horvat bio je ‘jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na znanstvenom području suvremene geobotanike i fitocenologije. ... on je na tom polju stekao goleme, u ovom času još neprocjenjive zasluge' (Horvatić, 1963:13).

Herbarska zbirka

Posebna vrijednost koju je prof. Horvat ostavio u naslijedje botanici je njegov herbarij. Na bezbrojnim terenskim istraživanjima i znanstvenim putovanjima diljem Hrvatske i drugih dijelova Europe (BiH, Crna Gora, Makedonija, Bugarska, Grčka, Finska, Karpati, Poljska, itd.) prikupio je vrlo bogat herbarski material neprocjenjive vrijednosti. Nažalost ni to svoje djelo nije za života uspio srediti kako bi bila temeljem za daljnja proučavanja.

Taj zahtjevan posao nakon njegove je smrti u više godina naporna i upornog rada obavila njegova supruga, profesorica Marija Horvat. Herbarij je prvobitno bio privremeno smješten u prostorijama Veterinarskog fakulteta. Potom je preseljen u zgradu Hrvatske (tad još jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti, no niti to nije bilo trajno rješenje jer je prof. Horvat herbarij oporučno ostavio Botaničkom zavodu gdje je konačno trebao naći svoje mjesto.

Konačno, o 35. obljetnici smrti profesora Ive Horvata, svesrdnim zalaganjem tadašnjeg predstojnika Botaničkog zavoda i Botaničkog vrta prof.dr. Ivana Regule, herbarij je 21. travnja 1998., kao ‘Herbar Ive i Marije Horvat’ našao svoje konačno mjesto u Botaničkom zavodu. Zamalo je sudbonosno što je prostor za herbarij uredjen upravo u nedovršenoj zgradi u Botaničkom vrtu, koju je profesor Horvat četrdesetih godina prošlog stoljeća počeo graditi za novu zgradu Botaničkog zavoda.

Vanjske sveze

• http://www.sumari.hr/sumari/kart.asp?id=9413 Ivo Horvat Sumari.hr
• http://hirc.botanic.hr/vrt/hrv/novosti/Novosti_Horvat.htm

Izvornici

• Horvatić, S., 1963: Ivo Horvat, in memoriam. Acta Bot. Croat. 22: 13-25.
• Lj. Ilijanić, 1998: In memoriam, o životu i djelu prof. dr. Ive Horvata, Acta Bot. Croat. 57: 132-145.
• Lj. Regula-Bevilacqua, 1998: U spomen prof. dr. Ivi Horvatu. Priroda, god. 88, br. 852-853, 5-7, Zagreb.
• Lj. Regula-Bevilacqua, 2004: Nastavnici botanike na Sveučilištu u Zagrebu. Prof. dr.sc. Ivo Horvat (VII.) Priroda, god. 94, br. 922, svibanj, 20-21.

Reference

Except original introduction, others almost loaded from Croatian Wikipedia by GNU license.