Nezavisna Država Hrvatska

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Metapedia-puzzle.png   
Nedovršeni članak Nezavisna Država Hrvatska treba dopuniti.
Dopunite ga po pravilima Metapedije.
Nezavisna Država Hrvatska
Nezavisna Država Hrvatska (barjak).png Nezavisna Država Hrvatska (grb).png
Državni barjak Državni grb
Nazivlje i obilježja
Geslo Za poglavnika i dom spremni!
Državna himna Liepa naša domovino
Uzpostava 10. travnja 1941.
Ukinuće 8. svibnja 1945.
Zemljopis
Glavni grad(ovi) Zagreb
(predvidjeni novi gl. grad: Banja Luka)
Položaj Srednja i jugoiztočna Europa
Površina 98.572 km2 (1941.)
102.771 km2 (1943.)
Politika i vodstvo
Oblik vlasti ustavna kraljevina (1941. - 1943.)
republika (1943. - 1945.)
Državna ideologia fašizam, nacionalsocializam, pravaštvo
Kralj Tomislav II. (1941. - 1943.)
Poglavnik Ante Pavelić (1941. - 1945.)
Predsjednik vlade Ante Pavelić (1941. - 1943.)
Nikola Mandić (1943. - 1945.)
Pučanstvo, jezik i vjera
Pučanstvo 6285000 (1941.)
Gustoća 63,8/km2
Vjeroizpovied(i) katoličanstvo, pravoslavlje, luteranstvo, sunitsko muhamedanstvo
Poviestni razvitak države
travanj 1941. Bjelovarski ustanak i prodor država Trojnog pakta na Kraljevinu Jugoslaviju
10. travnja 1941. Uzpostava Nezavisne Države Hrvatske
18. svibnja 1941. Rimski ugovori 1)
rujan 1943. Pad Kraljevine Italie i povratak većine otetog ozemlja Hrvatskoj ukinućem Rimskih i Rapallskog ugovora
svibanj 1945. Pad Nezavisne Države Hrvatske i jugo-komunistički progoni i pokolji nad Hrvatima i inim narodima
Gospodarstvo i promet
Novčana jedinica hrvatska kuna (100 banica)
Vriemensko ozemlje UTC +1
Strana vožnje desna
Države predhodnice
Kraljevina Jugoslavija
Države nasljednice
S.F.R. Jugoslavija
Danas dio država
Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija

Nezavisna Država Hrvatska bila je hrvatska država koja je postojala od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine. NDH proglasio je putem krugovala Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića koji je tada bio u inozemstvu. Par dana kasnije Pavelić se vratio u Hrvatsku i s ostatkom ustaša preuzeo državu. Hrvatski narod posvuda je s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti.

Predhodni dogodjaji

Proglasitba NDH

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio-postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" iz Italije poziva hrvatski narod na uzpostavu Hrvatske Države. 10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio je uzpostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Hrvatski narod je sa veseljem i radošću dočekivao njemačku vojnicu, bacajući pred njih cvijeće. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. Istog dana izašlo je posebno izdanje poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH.

Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku. Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i gradjanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi, a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika. Već 11. travnja iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima 15. travnja stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja imenovao je prvu hrvatsku vladu, u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog Pavelića. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije. Malo se o tome zna, ali NDH je prvotno proglašena 7. travnja u Čakovcu, a zatim 8. travnja u Bjelovaru, od strane tadašnjeg gradonačelnika Julija Makaneca.

Tekst proglasitbe

Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska!

Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika!

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!


Prostor i zemljopis

NDH je zauzimala poviestno hrvatsko ozemlje. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Ozemlje NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija. Kroz Jugoslaviu pokušavalo se kroz laži prikazivati prodaja dielova hrvatskog ozemlja, ali uviek bez ikakvih dokaza.

Rimski ugovori

Jedna od najvažnijih jugo-komunističkih laži je ta da je dr. Ante Pavelić prodao Dalmaciju i Istru Talijanima. Nu to nije točno. Još su 12. studenog 1920. godine Kraljevina SHS i Kraljevina Italija podpisali "Rapalski ugovor". Podpisivanjem tog ugovora SHS je Italiji predala Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, čitavu Istru (bez općine Kastav), Cres i Lošinj s nekim manjim otocima, grad Zadar ter Lastovo i Palagružu s pripadajućim otocima. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja je obuhvaćala Rijeku i okolicu. Dalje dolaze "Rimski ugovori" iz 1941. godine. Talijanski zahtjevi su bili:

  1. stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH,
  2. personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem,
  3. stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske,
  4. aneksija Italiji širokog pojasa od Rijeke do Kotora.

Prva tri zahtjeva dr. Ante Pavelić je uzpješno uspio odbiti unatoč pritiscima a svih strana, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na područje srednje Dalmacije u kojoj su Talijani ipak činili većinu pučanstva. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar. Do tada je dr. Pavelić bio u prijateljskim odnosima s Talijanima, ali nakon potpisivanja tog ugovora je ljutito izjavio:

Metapedia-cloud.png „Nakon što riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa Talijanima!“
(?)

Takodjer je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Dr. Pavelić nije ništa prodao Talijanima, Rimski ugovori su mu bili nametnuti, a Hitler nije želio stati na njegovu stranu budući da je Italija ipak bila velesila, a Hrvatska tada nije imala organiziranu vojsku da se suprotstavi Talijanima. Rimski ugovori su anulirani 1943. godine kada je čitava Hrvatska oslobodjena, baš kao što je i poglavnik rekao - za dvije godine. Istra se tada prvi put u poviesti našla unutar granica hrvatske države.

Pitanje Medjimurja

Početkom drugog svjetskog rata na ovim prostorima njemačka vojska ušla je u Medjimurje odakle su se ranije povukle snage jugoslavenske vojske. Dan nakon toga uzpostavljena je u Medjimurju hrvatska vlast, a njemačka vojska nije se duže zadržala u Medjimurju. Medjutim, nova vlast je trajala svega osam dana. Medjimurje su nasilno kupirali Madjari. Sa takvim stanjem nije se mirila vlast NDH, ter su poduzimali razne diplomatskih akcije. Tako se takvo stanje zadržalo do kraja rata. Pred kraj rata u Međimurju su se stacionirale jake njemačke snage koje su se povlačile pred sovjetskom i bugarskom armijom.

Upravna podjela države

NDH se vratila poviestnoj hrvatskoj podjeli na županije, odnosno velike župe, dok je glavni grad Zagreb bio posebna upravna jedinica. U NDH su (na kraju) postojale 22 velike župe, 142 kotara, 31 kotarska izpostava i 1006 općina. Glavni grad je bio Zagreb, nu još prije rata, Pavelić je htio imenovati Banja Luku glavnim gradom NDH. Tijekom početnih mjeseci postojanja NDH, planiralo se preseliti potpredsjedništvo vlade i dio državnog aparata iz Zagreba u Banja Luku, kako bi se ojačao istočni dio države.

1941. - 1943.

Baranja (Osiek) • Bilogora (Bjelovar) • Bribir-Sidraga (Knin) • Cetina (Omiš) • Dubrava (Dubrovnik) • Gacka-Lika (Gospić) • Gora (Petrinja) • Hum (Mostar) • Krbava-Psat (Bihać) • Lašva-Glaž (Travnik) • Livac-Zapolje (Nova Gradiška) • Modruš (Ogulin) • Pliva-Rama (Jajce) • Pokupje (Karlovac) • Posavje (Brod na Savi) • Prigorje (Zagreb) • Sana-Luka (Banja Luka) • Usora-Soli (Tuzla) • Vinodol-Podgorje (Senj) • Vrhbosna (Sarajevo) • Vuka (Vukovar) • Zagorje (Varaždin)

1943. - 1945.

Baranja (Osiek) • Bilogora (Bjelovar) • Bribir (Knin) • Cetina (Omiš) • Dubrava (Dubrovnik) • Gacka-Lika (Gospić) • Gora-Prigorje (Zagreb) • Hum (Mostar) • Krbava-Psat (Bihać) • Lašva-Pliva (Travnik) • Livac-Zapolje (Nova GradiškaModruš (Ogulin) • Pokupje (Karlovac) • Posavje (Brod) • Raša (nije odredjeno) • Sana-Luka (Banja Luka) • Sidraga-Ravni Kotari (Zadar) • Usora-Soli (Tuzla) • Vinodol-Podgorje (Senj) • Vrhbosna (Sarajevo) • Vuka (Vukovar) • Zagorje (Varaždin)

Pučanstvo

Ozemlje na kojemu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, imalo je, po popisu pučanstva iz 1931. provedenog od Kraljevine Jugoslavije, ukupno 6.020.000 pučana, a po proračunu Vladimira Žerjavića iz 1941. godine je imalo 6.869.000 pučana. U doba Nezavisne Države Hrvatske, objavljivani su razni podatci o površini ozemlja i pučanstvu.

Narod Brojitbeni ured
(Matković)
Brojitbeni ured
(Košutić)
Njemački podatci
svibanj 1941.
Hrvati 4,817.000 4,868.831 4,000.000
Srbi 1,848.000 1,250.000 1,925.000
Niemci 145.000 170.000 150.000
Magjari 70.000 69.000 70.000
Slovenci 37.000 37.000 30.000
Židovi / 40.000 40.000
Čehi i Slovaci 44.267 / 65.000
Ukupno 6,961,267 6,434,831 6,280.000

Gospodarstvo

Monetarna politika

Monetarnu politiku je vodila Hrvatska državna banka. 8. srpnja 1941. je kao sredstvo plaćanja uvedena kuna, koja se dielila na 100 banica. Zamjena dinara Kraljevine Jugoslavije za kunu je obavljena u omjeru 1:1 do 29. studenog.[1] Zakonskom odredbom o novcu Nezavisne Države Hrvatske, odredjeno je kako vriednost jedne kune odgovara vriednosti od 17.921 mg zlata. Na državnom ozemlju, za naplaćivanje roba i usluga su se rabili dinari preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942.), talianske lire (do pada Italie 1943.) ter njemačka Reichsmarka. Uporaba dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije je nanielo brojne štete, jerbo nije bilo moguće nadzirati veličinu emisie novca. Tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku je bio fiksan i to 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942., za doznake iz svieta gradjanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu je primjenjivan tečaj od 40 kn, od proljeća 1943. 60 kn, a od jeseni 1944. 120 kn za 1 RM. Kako se rat bližio kraju, država je zapadala u hiperinflaciu. Početkom 1945., u obtjecaju bilo 150 miliardi kuna. Svakog se mjeseca tiskalo 20 novih miliardâ.

Družtvo

Obitelj i položaj žena

Prikaz hrvatske obitelji za vrieme NDH.

U sklopu poticanja obiteljskih vriednosti i rodnosti, organizirani su Dani majke i djeteta, prilikom čega su održavana skupne krstitbe, a supruge vodećih ustaša i dužnostnika su bile kume djeci. Strogo su zabranjeni pobačaj i prostitucia ter poticanje na ta nedjela. Kršitba zabrane je kažnjavano strieljanjem. Za žene je organizirana i Ženska loza Ustaškog pokreta. Dužnosti žene su bile majčinstvo i intelektualni rad. U pojedinim tiskovinama se oštro kritiziralo sve žene koje još nisu postale majke ili to čak ne žele biti. Primjer pravih Hrvatica su bile: Milka Trnina, Sida Košutić, i ine. U državi se pazilo na čednost i dostojanstvo žene: na nećudoredno odievanje (suknje preko koljena), šminkanje i pušenje, pogotovo zaposlenim ženama, nije bilo zakonski dopušteno.[2] Nadalje, vlast nije postavljala nikakve prepreke u promičbi žena. Puno govori i porasli broj studentica prava izmedju travnja 1941. i proljeća 1942., a njihov broj je od 120 porastao na 727. U ozračju mržnje i ratnog divljačtva, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jerbo su često nenaoružane). Prve žrtve iz 1942. su bile Anđelka Šarić i Jelena Šantić. Prie umorstva, partizani su Anđelki Šarić urezali veliko slovo "U" na tielo. Iduće žrtve su bile Dinka Perajica, Anka Šimunović i Emilija Nagoba. Održala se velika misa u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. godine.

Zdravstvo

Prieratno zdravstvo, ionako već nedovoljno razvijeno, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je dodatno obterećeno stavljanjem u službu vojske i ratovanja. Osnivane su i prenamienjene domobranske bolnice u većim gradovima. U državi su izbijale epidemie trbušnog tifusa, pa su ustanovljene pomične postaje za razkuživanje - obično željeznički vagoni. Bilo je osnovano Ministarstvo zdravstva. Poslovi zdravstva su obuhvaćali: ustroj sveukupne zdravstvene službe, vrhovni nadzor zdravstva, zdravstvenih zavoda i ustanova, vrela i kupališta, socialno (družtvovno) zdravstvo, nadzor ljekarničkih i zdravstvenih komora i ljekarni, zdravstvenu nastavu i odgoj zdravstvenog osoblja, zdravstveno prosvjećivanje, brigu o izvršitbi zdravstvenih zakonskih odredaba i naredaba, suzbijanje zaraznih bolesti, proizvodnju i nadzor privatne proizvodnje liekova.[3]

Naobrazba

Naobrazba se vršila pod nadležnošću Ministarstva narodne prosvjete. Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, odlučeno je kako će se u čast obnove hrvatske države svim školarcima dodieliti spomen-svjedočbe za godinu 1940./41., bez zaključnih ocjena. Odmah je pristupljeno promjeni učbenika i njihovog protuhrvatskog sadržaja nametnutog kroz Jugoslaviju. Djeca su uključivana u Ustašku uzdanicu, a mladež u Ustašku mladež. Jedino sveučilište u državi, zagrebačko, je preimenovano u Hrvatsko sveučilište. 1942. godine je osnovan farmaceutski fakultet, dok je 1944. u Sarajevu osnovan medicinski fakultet. Sveučilište u Zagrebu je 1942. otvorilo i KBC Zagreb. 25. travnja se održavao Dan ustaša sveučilištaraca i Dan hrvatske školske mladeži.

Uljudba

Mediji

Službeno glasilo vlade Nezavisne Države Hrvatske su bile Narodne novine. Od dnevnih listova najvažniji su bili zagrebački Hrvatski narod, osiečki Hrvatski list i vrhbosanski Novi list. Najvažniji tjednik je bio Spremnost, koji se bavio političkim i uljudbenim temama. Državna novinska služba se zvala Hrvatski dojavni ured "Croatia" ter je preuzela ulogu bivše novinske službe Avala iz Kraljevine Jugoslavije. Glavna državna krugovalna postaja je bila Hrvatski krugoval, nastala od bivšeg Radia Zagreb, koji je još u Banovini Hrvatskoj bio nacionaliziran. Pojačana je snaga predajnika na 10 kW. Krugovalna postaja je bila smještena u Zagrebu, ali je imala izpostave u Banjoj Luki, Dubrovniku, Osieku i Sarajevu. Održavala je odnose s Medjunarodnom zajednicom za emitiranje (International Broadcasting Union).

Od samog osnutka Nezavisne Države Hrvatske, cielokupno novinstvo je stavljeno pod nadzor Državnog tajničtva za promičbu. Od 1942. godine, nadzor nad medijima je preuzeo ustaški doglavnik Mijo Bzik, povjerenik za novinstvo pri predsjedničtvu Vlade Nezavisne Države Hrvatske. Odmah je uputio okružnicu uredničtvima svih medija, dajući podrobne upute kako novine moraju izgledati. Nakon rata, od 330 registriranih novinara, 38 su smaknuti, 131 je izselio, dok je 100 novinara zabranjen rad u novinstvu.

Hrvatski jezik

Vlast Nezavisne Države Hrvatske je od samog početka provodila obnovu hrvatskog jezika kojemu je znatno posvećivala pozornost, a prvi korak k tom cilju je bio osnutak Hrvatskog državnog ureda za jezik Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu koji je bio nadležan za sva jezična pitanja na čitavom državnom ozemlju s posebnim naglaskom na očuvanje čistoće hrvatskog jezika u javnoj pisanoj i govornoj uporabi. Država je provodila strogu politiku čišćenja i obnove hrvatskog jezika od nametnutih tudjica u upravnom, sudskom, vojnom i školskom nazivlju, osobito od srbizama ter se provodilo stvaranje novotvorenica i povratak nekih starih hrvatskih rieči u uporabu. Ponovno se u službenu uporabu vratilo korienski pravopis kojega su predhodno (i ponovno od 1945. godine) zabranile i njegovu uporabu kažnjavale jugoslavenske vlasti.

Šport

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Šport u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je takodjer bio organiziran i športski život. Održavala su se državna i medjunarodna natjecanja u raznim športovima poput rukometa, šakanja, kuglanja, stolnog tenisa, skijanja, nogometa i inih. Jedini priznati medjunarodni športski predstavnici Nezavisne Države Hrvatske su bili Hrvatski nogometni savez koji je 17. srpnja 1941. primljen u FIFA-ino članstvo i Hrvatski olimpijski odbor koji je pod predstavničtvom Franje Bučara priznat kao posebni član Medjunarodnog olimpijskog odbora od 15. kolovoza 1944. godine[4].

Arhitektura

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se sbili brojni natječaji, projekti i izvedbe ter je tiskano dosta publicistike. Arhitekturu je obilježilo obrtanje hrvatskim problemima, izgradnja i obnova vjerskih objekata i svetišta, obnova ratom zatornjenih naselja i izgradnja tunela-skloništa. U to doba su djelovali brojni arhitekti, pa tako i primjerice Vladimir Turina u suradnji s Franjom Tišinom radi projekt Sveučilištne klinike u Zagrebu (1941.), Vladimir Antolić, Frano Cota, Ivan Vitić, Drago Ibler rade projekte hotela Plitvička jezera (1941.), Juraj Neidhardt projekte Doma tjelesne kulture ter zračne luke i željezničke postaje u Sarajevu (1942.), a Franjo Tišina glasovite projekte Hotela s plivalištem (1942.) i Dječjeg grada Maksimir (1943.) u Zagrebu.[5] 29. travnja 1941. je donesena Uredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova kojom je počela izgradnja naselja u većim gradovima na sjeveru: Karlovcu, Osieku, Sisku, Varaždinu i Zagrebu. Naselja su uglavnom karakakterizirale široke ulice s polusamostalnim kućama. Jedan od javno najpoznatijih arhitektonskih zahvata tiekom 1941. godine je bila pregradnja Meštrovićevog paviljona u djamiju (tzv. "Poglavnikova djamija") i izgradnja tri minareta, koja je bila povjerena arhitektima Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. Iako su radovi na djamiji dovršeni tiekom travnja 1943. godine, ona je svetčano otvorena tek 19. kolovoza 1944. godine.

Blagdani

Državni blagdani

Sveučilištni i školski blagdani

Vjerski blagdani

  • Rimokatoličanstvo
Nova godina (1. siečnja), Sveta Tri Kralja (6. siečnja), Sviećnica (2. veljače), Sveti Josip (19. ožujka), Blagoviest (25. ožujka), Vazam (Uzkrs), uključiv i Uzkrsni ponedjeljak (pomični), Spasovo (pomični), Duhovi, dvodnevni blagdan (pomični), Tielovo (pomični), Sveti Petar i Pavao (29. lipnja), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi Sveti (1. studenog), Bezgriešno začeće Blažene Djevice Marie (8. prosinca), Božić (25. prosinca), Sveti Stjepan Prvomučenik (26. prosinca)
  • Muhamedanstvo
Prvi dan muharema, islamska Nova godina (1. muharema), Mevlud Dan rodjenja, proroka Muhameda (12. rebi-ul-evvela), Ramazanski bajram, trodnevni blagdan (1.-3. ševvala), Kurban-bajram, četverodnevni blagdan (10.-13. zul-hidjdje)
  • Hrvatska pravoslavna crkva
Nova godina (1. siečnja), Sveta Tri Kralja (6. siečnja), Blagoviest (25. ožujka), Vazam (Uzkrs), uključiv i Uzkrsni ponedjeljak (pomični), Spasovo (pomični), Duhovi, dvodnevni blagdan (pomični), Velika Gospa (15. kolovoza), Božić (25. prosinca), Sveti Stjepan Prvomučenik (26. prosinca)
  • Njemačka evangelička Crkva
Nova godina (1. siečnja), Veliki petak (pomični), Vazam (Uzkrs), uključiv i Uzkrsni ponedjeljak (pomični), Spasovo (pomični), Duhovi, dvodnevni blagdan (pomični), Dan reformacie (31. listopada), Badnjak (24. prosinca), Božić (25. prosinca), Sveti Stjepan Prvomučenik (26. prosinca)

Ustroj države

Upravna organizacia

Nakon osnutka, Nezavisna Država Hrvatska se vratila poviestnoj hrvatskoj podjeli na županije, točnije, na velike župe, dok je glavni grad Zagreb bio posebna upravna jedinica. Postojale su 22 velike župe (na početku ih je bilo 10) sa 148 kotara i oko tisuću malih obćina. Velike župe su uglavnom dobile imena po starohrvatskim imenima župa i regia.[7] Često su se mienjale župske granice, sjedišta, pa i nazivi. Nova podjela na župe je namjeravala dokinuti upravnu odvojenost prostora nekadanje Trojednice ter Bosne i Hercegovine. Nakon pada Italie, osnovana je nova župa Sidraga-Ravni kotari, dok je na ozemlju Istre i Kvarnera nešto kasnie bila predvidjena, ali nikad ostvarena župa Raša,[8]. Još prie rata, dr. Ante Pavelić je htio imenovati Banju Luku glavnim gradom Nezavisne Države Hrvatske.[9] Tiekom početnih mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske, bila je predvidjena preselitba podpredsjedničtva Vlade i diela državnog aparata iz Zagreba u Banju Luku, kako bi se uzpješno ojačao iztočni dio države.[10] I kasnie je postojala ideja o Banjoj Luki kao glavnom državnom gradu.

Državna vlast

Politika i poviest

Unutarnja politika

Rasna i etnička politika

Odnos prama Srbima

Državna politika prama Muslimanima

Koncentracijski logori

Odnos prama ustanovama

Hrvatska seljačka stranka

Katolička Crkva

Vanjska politika

Medjunarodno priznanje

U skladu s načelom efektiviteta, može se zastupati stajalište kako je Nezavisna Država Hrvatska postojala kao država. Osloncem na kategorizaciu njemačkog medjunarodnopravnog autoriteta Reinholda Horneffera, Nezavisna Država Hrvatska je od 10. do 16. travnja 1941., tj. do osnutka prve vlade, "država u nastajanju" (država - in statu nascendi, werdender Staat). U razdoblju od 16. travnja do 18. svibnja 1941., već je država u pravom smislu rieči, premda još nema podpuno uredjene odnose s velesilama, i iako je "nastala revolucionarnim i s gledišta medjunarodnog poredka protupravnim, odnosno extra legem načinom" (poput SAD-a, Belgie 1830., Čehoslovačke 1918., Kraljevstva SHS 1918. ili Poljske 1919.).[11] Nezavisu Državu Hrvatsku su priznale većinom članice Trojnog pakta i njihove saveznice. Sliede države s kojima je Nezavisna Država Hrvatska održavala medjunarodno-pravne odnose i koje su de facto i de iure priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku:

Siegfried Kasche - njemački diplomat i poslanik u NDH
Br. Država Nadnevak prizanja[12] Opis priznanja/napomena
1. Missing flag.png
Kraljevina Magjarska
10. travnja 1941. Magjarska je prva priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku u proglasu magjarskom narodu. Ante Pavelić je 16. travnja i službeno zatražio formalno madjarsko priznanje, nu Miklós Horthy je odgovorio kako je priznanje podieljeno već 10. travnja. Iztovriemeno je Magjarska zauzela Medjimurje i Baranju, pa u početnim mjesecima Nezavisna Država Hrvatska nije htjela poslati veleposlanika u Budimpeštu.
2. Missing flag.png
Nezavisna Država Slovačka
12. travnja 1941. Kako nije bilo izravnih brzojavnih veza, priznanje je sa zakašnjenjem došlo u Zagreb tek 17. travnja.
3. Missing flag.png
Treći Reich
15. travnja 1941. Adolf Hitler je brzojavom javio Anti Paveliću priznanje Nezavisne Države Hrvatske.
4. Missing flag.png
Kraljevina Italia
15. travnja 1941. Mussolinijev brzojav Anti Paveliću.
5. Bugarska (barjak).png
Bugarska
21. travnja 1941. O uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić je 18. travnja brzojavno izvjestio bugarskog cara Borisa i zamolio ga za priznanje. Njemački poslanik je 24. lipnja dostavio Borisov odgovor, kojim se Zagreb izvješćuje kako je Bugarska kraljevska vlada 21. travnja priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. (Odnosi NDH i Bugarske)
6. Rumunjska (barjak).png
Rumunjska
6. svibnja 1941. Ante Pavelić je 16. travnja uputio generalu Ionu Antonescuu brzojav o proglasitbi Nezavisne Države Hrvatske, ter ga zamolio za priznanje. Rumunjska je službeno Hrvatsku priznala 6. svibnja.
7. Japan (barjak).png
Japan
7. lipnja 1941. Japan je priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku 7. lipnja 1941. (Odnosi NDH i Japana)
8. Missing flag.png
Španjolska Država
27. lipnja 1941. Službenu obaviest o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske je španjolskoj vladi 14. lipnja 1941. poslao ministar Lorković. Španjolski konzul iz Sušaka Marchese del Castanar je 25. lipnja javio kako je španjolska vlada, posredovanjem talianskoga veleposlanstva u Madridu, i službeno priznala Hrvatsku. Akt o priznanju je izdan 27. lipnja, a u Zagrebu je primljen 4. srpnja.
9. Finska (barjak).png
Finska
2. srpnja 1941. Sbog nepostojanja izravnih veza s Finskom, hrvatski ministar vanjskih poslova je u lipnju 1941. htio posredovanjem njemačke diplomacie poslati Helsinkiu obaviest o uzpostavi hrvatske države i zatražiti priznanje. Medjutim, njemačka diplomacia ju je uputila na taliansku pomoć. Talianski poslanik Casertano je 9. srpnja priobćio, kako je finska vlada Italiji dostavila brzojav, kojim se priobćuje kako je na sjednici vlade, održanoj 3. srpnja, Finska odlučila priznati Hrvatsku. Kako proizlazi iz dopisa finskoga ministra vanjskih poslova od 31. srpnja, dan ranije, 2. srpnja, priznanje Nezavisne Države Hrvatske je izrekao finski predsjednik republike Risto Ryti.
10. Missing flag.png
Tajvan
5. srpnja 1941. Brzojav ministru vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, vlade u Nankingu.
11. Danska (barjak).png
Danska
10. srpnja 1941. Posredovanjem njemačkog poslanstva u Zagrebu, ministar Mladen Lorković je 17. lipnja vladi Kraljevine Danske poslao brzojav, kojim obavještava uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske i moli priznanje. Danski ministar vanjskih poslova Erich Scavenius je odgovorio kako je 10. srpnja njegova vlada odlučila priznati Hrvatsku i njenu vladu. Danska je tiekom rata imala konzulat u Zagrebu.
12. Missing flag.png
Mandjukuo
2. kolovoza 1941. Brzojav ministra-predsjednika Anti Paveliću.
13. Tajland (barjak).png
Tajland
27. travnja 1943. Brzojav ministra vanjskih poslova ministru vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske.
Diplomatski odnosi
14. Švicarska (barjak).png
Švicarska
10. rujna 1941. Nikad nije službeno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku pod pritiskom Ujedinjenog Kraljevstva, iako je konzulat u Zagrebu i dalje djelovao. Sporazum o robnom i platnom prometu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Švicarske Konfederacie je podpisan u Zagrebu 10. rujna 1941.[13]
15. Francuska (barjak).png
Vichyska Francuzka
16. ožujka 1942. Iako je imala konzulat u Zagrebu ter je medjusobno podpisan trgovački ugovor, nikad nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dok je francuzki konzulat u Zagrebu nastavio djelovati tiekom cielog rata, Hrvatska je u Lyonu otvorila Stalno hrvatsko izaslanstvo za gospodarske poslove, a uzkoro je u Vichyu počelo djelovati hrvatsko kulturno izaslanstvo.
16. Vatikan (barjak).png
Vatikan
Vatikan nikad nije službeno priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku, već je poslan legat koji je iz Zagreba u Vatikan slao izvješća. Isto tako, postojao je izaslanik vlade Nezavisne Države Hrvatske pri Svetoj Stolici.
17. Argentina (barjak).png
Argentina
Argentina je održavala konzulat u Zagrebu i blagonaklono je djelovala prama Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebice sbog velikog broja izseljenih Hrvata. Nu, nakon kasnijeg udaljavanja od Sila Osovine, nije se više razmišljalo o priznanju Nezavisne Države Hrvatske.
18. Švedska (barjak).png
Švedska
Švedska je činjenično priznala Hrvatsku, priznajući hrvatske putovnice i ne protiveći se hrvatskom pristupu sporazumu o osnutku dansko-njemačko-finsko-švedskog povjerenstva za zajednički postupak kod namirivanja potreba za drvom u državama Sjevernoga i Baltičkoga mora.[14] Imala je i konzulat u Zagrebu.[15] Ipak, nikad nije službeno priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku.[14]
19. Missing flag.png
Portugal
Portugal je imao konzulat u Zagrebu,[15] nu kao neutralna država nije htio priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku kao protektorat Sila Osovine.
20. Missing flag.png
Nedićeva Srbija
Nezavisna Država Hrvatska je imala konzulat u Beogradu.[15] Takodjer je podpisan i sporazum Hrvatske državne banke sa Srbskom narodnom bankom o likvidaciji obveza iz prometa robe i kapitala nastalih prie 10. travnja 1941. godine.[16]

Poveznice:

Urota Lorković-Vokić

Pravosudje

Nezavisna Država Hrvatska je djelomično zadržala pravosudni sustav Kraljevine Jugoslavije, nu vraćena su izvorna imena sudova. Nadležnost nad pravosudjem je imalo Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja. Postojala su 172 kotarska suda, 19 župskih sudbenih stolova, po jedan upravni i prizivni sud (banski stol) u Zagrebu i Sarajevu, kao i vrhovni sud (Stol sedmorice) u Zagrebu i vrhovni sud u Sarajevu. Ubrzo su uzpostavljeni i izvanredni sudovi: prieki sudovi, narodni sudovi, domobranski prieki sudovi i ustaški stegovni sudovi. Stalni i pokretni prieki sudovi su mogli izricati samo smrtne kazne. Izvanredni sudovi, uzpostavljeni poglavnikovim odredbama, su postali osnova sudstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) su imali sekundarnu ulogu. Kazne su bile namienjene svim prekršiteljima zakona, a najviše državnim neprijateljima i tzv. divljim ustašama što su samovoljno činili pojedine zločine.

Redarstvo

Vojska

Nasliedje

Republika Hrvatska

Republika Hrvatska je u izvornim osnovama svog prvog Ustava jasno naznačila kako svoju državnost u vriemenu Drugog svjetskog rata temelji na narodnooslobodilačkoj borbi i odlukama ZAVNOH-a o stvaranju jugoslavenske Federalne Države Hrvatske nasuprot proglasitbi stvarne hrvatske Nezavisne Države Hrvatske.

Unatoč toj službenoj ustavnoj naznaki, neke državotvorne političke stranke (posebice HSP) i državotvorni Hrvati u domovini i izseljeničtvu su pred i za vrieme Domovinskog rata zagovarali i promicali obnovu i ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na cielokupnom poviestnom i etničkom ozemlju. Jedan od takvih primjera je Lipanjska povelja o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, koju je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom objavilo predsjedničtvo HSP-a, ali koja nije imala nikakvog utjecaja na daljnja politička sbivanja u Republiki Hrvatskoj i Republiki BiH.[17]

Protuhrvatske ozloglasitbe N.D. Hrvatske

Kao redovni dio zlonamjerne protuhrvatske promičbe, Nezavisnu Državu Hrvatsku se, kao i ustaški pokret, sotonizira i ozloglašuje tako što ju se radi niekanja njenog postojanja i njene državnosti naziva "tvorevinom" uz neki od pridodanih politički "podobnih" pridjeva poput "kvinsliška", "genocidna", "nacifašistička", kao i nazivi "Endehazija" i "Hitlerova i Mussolinijeva marioneta" (sbog njenog savezničtva s državama Trojnog pakta), ter se takodjer u razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije u knjigama i poviestnim zemljovidima rabilo "Tzv. Nezavisna Država Hrvatska" kako bi se niekalo postojanje i državnost Nezavisne Države Hrvatske u skladu s jugo-komunističkom ideologiom.

Kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku mogli dosljedno prikazati kao "tamno razdoblje hrvatske poviesti" i kao "genocidnu nacifašističku marionetsku tvorevinu", hrvatski i inozemni umjetnici protuhrvatske i protunacionalističke usmjerbe risaju crno-biele ili tamnobojne crteže ter risaju karikature u kojima se državotvorne Hrvate s pozitivnim mišljenjem prama Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Ustaškom pokretu prikazuje kao bezosjećajne i priglupe mrzitelje spremne napasti svakog neistomišljenika i svaku osobu ne-hrvatskog podrietla bez ikakvog povoda.

Za vrieme Domovinskog rata, Hrvati su u javnim medijima u cielosti poistovjećivani s ustašama kao velikim zločincima (u politički "podobnom" smislu), želeći tako kolektivno kriminalizirati sve Hrvate, odnosno, prikazati ih kao zločince u odnosu na agresora. Primjerice, tako američki New York Times, prilikom zamjene zviezde petokrake šahovnicom na hrvatskom barjaku, govori o povratku ustaškog znakovlja.[18] Isti list je od kolovoza 1993. do lipnja 1994. spominjao ustaše u najmanje devet članaka u kontekstu suvriemene Republike Hrvatske i Domovinskog rata.[18]

Akcija stadion

Slikopis Akcija stadion, snimljen prama navodnom istinitom dogodjaju, govori kako su na igralištu (stadionu) od ustaške vlasti pozvani omladinci (komunistički naziv za djake i radnike) izrazili prosvjed sbog odvajanja Srba i Židova kad je to naredio ustaški govornik. Stvarna je istina kako je tajna pravaška organizacia održala sveučilištarcima rodoljubne govore i pokušavali objasniti političku situaciu u državi i ulogu Niemaca i Taliana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na igralištu su takodjer bili nazočni i hrvatski kolege iz škole ter Srbi, Židovi i "Jugoslaveni". Tad su pozvali istomišljenike i simpatizere na ostanak, dok su se ostali mogli razići i dio tih maturanata je napustio igralište. Nu kasnie je kroz slikopis prikazano izričito zatraženo izdvajanje Srba i Židova od Hrvata, što su i kasnie sami sudionici tog dogodjaja označavali kao zloglasnu laž.

Literatura

  • Bućin, Rajka: Prilog poznavanju inslitucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH. Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2001.
  • Krmpotić, Marijan: Istina će navik vanka na svitlo (monografija u tisku), Zagreb 2013/14.

Izvori

  1. Promjene domaće valute u dvadesetom stoljeću, Kunalipa, hrvatski numizmatički portal
  2. http://www.slobodnadalmacija.hr/ARHIVASTARIHSTRANICA/Sport/Ostalevijestilista/Ostalevijesti/tabid/166/articleType/ArticleView/articleId/155213/Default.aspx Martin Bitunjac: I žene su euforično stvarale NDH}}
  3. http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_1258 Dielovi ministarstva zdravstva
  4. 16:31. Povijest hrvatskog olimpizma. Index.hr.
  5. http://kgalovic.blogspot.com/2012/03/arhitektura-u-nezavisnoj-drzavi.html Poznati arhitekti za vrieme NDH
  6. § 1. Zakonske odredbe o danu ustaša sveučilištaraca i podjeljivanju nagrada školskoj mladeži, Broj CXVI-972-Z-1942. od 25. travnja 1942.
  7. Rajka Bućin: Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, No.44, ožujak 2002., str. 209-225
  8. ZZN-1944, br. 435, Zakonska odredba o velikim župama, 428-430.
  9. Vatroslav Murvar, Banja Luka – glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, Sveučilišni pododbor Matice Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1942., str. 21.
  10. Jonjić, 2000., str. 6.
  11. http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/20834-tomislav-jonji-pitanje-dravnosti-nezavisne-drave-hrvatske-vi-
  12. Međunarodno priznanje NDH, Miljenko Hajdarović, Hrvatski povijesni portal, elektronički časopis za povijest i srodne znanosti, ISSN 1846-4432
  13. Tomislav Jonjić: Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije, Zagreb God. 31., br. 2., 261.-278. (1999)
  14. 14,0 14,1 Jonjić, 2000., str. 39.
  15. 15,0 15,1 15,2 Vojinović, Aleksandar. NDH u Beogradu, P.I.P, Zagreb 1995. (str. 18–20)
  16. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 2. srpnja 1942., br.233, str. 5
  17. Tekst HSP-ove proglasitbe obnove Nezavisne Države Hrvatske
  18. 18,0 18,1 The New York Times, Croatia and History, John Kraljic, March 1994.

Vanjske sveze

Poveznice

Razdvojba.png Za ina značenja, pogledati:
Nezavisna Država Hrvatska
i NDH
Nezavisna Država Hrvatska (barjak).png Ovaj članak je dio portala
Nezavisna Država Hrvatska