Jadranske drvenaste štitarke

Jadranske drvenaste štitarke (grmasti Peucedanum, Cyathoselinum i ine primorske Apiaceae iz južne Hrvatske i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor; Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Umbelliferae / Apiaceae (Peucedanum & Cyathoselinum)

ABSTRACT

Adriatic woody Apiaceae (frutescent Peucedanum, Cyathoselinum and other southern umbellifers of Croatian coast and isles): The southern Mediterranean umbellifers in eastern Adriatic shores and islands are marked by some woody endemics with palmoid leaves in terminal rosettes on pachycaul branches. There belong Peucedanum crassifolium s.s. (non Fl.Eur.), and the endemic genus Cyathoselinum: C. tomentosum, C. giganteum and C. palmoides. Other interesting herbaceous endemics at eastern Adriatic are also Portenschlagiella ramosissima, Eryngium dalmaticum, Laserpitium macrophyllum, etc. These southern umbellifers predominate chiefly among Submediterranean megaphorbias in cliff shelves and forest margin ecotone of Athamanto-Smyrnion and xeric Prangetalia.

U v o d

Cyathoselinum i ine drvenaste štitarke na jadranskom krasu: Velika porodica štitarki (klasične Umbelliferae ili novije Apiaceae) obuhvaća oko 300 rodova s preko 3.000 vrsta, a sjeverne eurosibirsko-holarktičke štitarke su uglavnom zeljanice. Odrvenjele grmolike štitarke su rjeđe u tropima, gdje ih je poznato pedesetak, npr. iz roda Eryngium u Južnoj Americi, pa širi rod Peucedanum ampl. u Africi i na Madagaskaru, itd. U južnoj Africi čak postoje i šumice stablasto-drvolikih štitarki iz roda Heteromorpha nalik na palme.

Najpoznatija grmasta štitarka i dosad u Europi većinom jedina u vrtnom uzgoju je Bupleurum fruticosum L. (s.l.) iz zapadnog Sredozemlja, a na Azorskim otocima još raste grmasti Melanoselinum decipiens (Schr.& Wend.) Hofm., pa na srednjoafričkim planinama odrvenjeli Peucedanum kerstenii Endl., najviše na gorju Ruwenzori. Naše odrvenjele štitarice pripadaju grupi Selineae i to većinom posebnomu, endemskom rodu Cyathoselinum Bent.& Hook. (devezita), ograničenom duž istočnojadranske obale i nutarnjih dalmatinskih otoka (od Zrmanje do Morače), a morfotaksonomski je to približni prijelaz između europskog roda Seseli i azorskog grma Melanoselinum.

Endemski naš rod Cyathoselinum

Uz visinski rod Degenia (Cruciferae), odrvenjele štitarke Cyathoselinum Bent.& Hook (devesilj) su drugi endemski biljni rod istočnog Jadrana, koji tu obuhvaća 3 endemske svojte: Cy. tomentosum, Cy. giganteum i Cy. palmoides.

Cyathoselinum tomentosum

Mali devesilj, Cyathoselinum tomentosum (Vis.) Bent.& Hook (Seseli tomentosum Vis.): To je prototip ovoga našeg endemskog roda i najmanja pripadna vrsta samo polugrmastog rasta, sa zeljastim ograncima i donjom stabljikom odrvenjelom pri dnu (na hipokotilu). Raste po burnomu kamenom krasu, većinom na submediteranskim stijenama sveze Edraianthion.

Nalazi se u Dalmaciji i južnoj Hercegovini, od južnoga velebitskog primorja uz Zrmanju i dalmatinska Zagora do Boke Kotorske, pa Pelješac i otok Brač, a ranije najsjevernije nalazište u kanjonu Grohovo uz Rječinu je danas već uništeno pod hidroakumulacijom.

Cy. giganteum (Ses. globiferum)

Velika devezita, Cyathoselinum giganteum (Tomm.) Lov. (Lovrić 1975, 1987, 1995; Seseli giganteum Tommasini, S. globiferum Vis. p.p.; Boka Kotorska: "velje devesilje"): Ovo je grmić s kratkim i nerazgranjenim, odrvenjelim deblom presjeka do 3 cm i ljuskavom smeđom korom. Lisne peteljke su zeljaste, listovi u prizemnoj rozeti 3-4 puta rasperjani, ostaju zeleni pri dozrijevanju plodova, a cvjetna biljka je visine do 170 cm.

To je submediteranski endem južnih primorskih Dinarida, gdje većinom raste na brdskim stijenama reda Moltkietalia do jačih vjetrometina, izvan dosega obalne posolice. Najčešći je u Hercegovini i Crnoj Gori, najsjevernije Livno, pa doline Ugrovače, Bune, Trebišnjice, Zete i Morače, Boka Kotorska do Budve, a u Dalmaciji kanjoni Cetine i Omble, pa gornji grebeni Hvara, Pelješca i konavoske Sniježnice. Najviša su brdska nalazišta do 900m: na brdu Matokit kod Vrgorca, pa kod Kune Konavoske i vrh Pitovska gora na Hvaru.

Cy. palmoides (Ses. candelabrum)

Dubrovačka devezita ili drvoliki devesilj, Cyathoselinum palmoides Lov. 1975 (1985, 1987, 1995: Seselignum candelabrum Lov. prov., Seseli "globiferum" auct.dalm. p.p. non Vis., kod Dubrovnika: "devezita"): Ovo je najveća drvenasta vrsta toga endemskog roda i naša najviša odrvenjela štitarka koja u zrelosti sa cvatom postiže 1,5m - 3m visine. Ovo je endemski halofilni grm, ograničen jedino na najjače olujne vjetrometine otvorenih klisurastih obala pod udarom pučinskog juga i posolice. Nađen je samo duž obala dubrovačkog primorja, od otoka Jakljan i inih Elafita do Konavoskih stijena Cavtat-Molunat. Razmjerno je sličan azorskom rodu Melanoselinum. To je hapaksantička svojta koja većinom cvate samo jednom na staromu višegodišnjem stablu pa ono pri dozrijevanju plodića odumire i listovi odmah opadaju, ali tada većinom iz baze tjeraju nova, adventivna stabalca (slično kao agava).

Za razliku od inih srodnika u rodu, ovo je snažan grm ili manje drvce s izrazitim, tvrdim i vitkim stablastim deblom širine do 6 cm i dužine 40-110 cm, nerazgranjenim ili rašljasto-viličasto razgranjenim u debele drvenaste grane, a kora je ljuskava kao stabla palmi. Prizemni listovi postoje samo kod mladih sterilnih biljaka, kasnije u zrelosti su svi listovi samo u vršnoj rozeti do 1m visoko iznad tla, veliki i obješeni poput palme, dugi do 0,5 m i 4-5 puta rasperjani, članci lisne osi su na krajevima odebljali kao kosti i suhi listovi ne padnu čitavi nego postupno opadaju ti članci, ali na deblu trajno zaostaju odrvenjele lisne peteljke duge 3-8 cm koje ga kasnije godinama prekrivaju kao ljuskavo stablo palme, a niže pri dnu na starom deblu su od njih rombično-mrežasti ožiljci (kao kod fosilnih Lepidodendrales). Cvatovi su dijelom slični kao kod Cy. giganteum, ali je cvatna os obilnije 3-4 puta razgranjena, kuglasti štitci su veći promjera 7- 9 cm, a plodići veći i baršunasto-dlakavi.

Peucedanum na Dinarskom krasu

Siljevine, rod Peucedanum (engl. fennel, njem. Haarstrang, rus. goričnik). Ovaj rod na Dinarskom krasu i otocima obuhvaća dvadesetak vrsta, od kojih i nekoliko endema, a najzanimljiviji i najveći je kvarnerski halofitni polugrm P. crassifolium Hal.& Zahl. (s.s.).

Peucedanum crassifolium s.s.

Tvrdolisna siljevina, Peucedanum crassifolium Hal.& Zahl. s.s. (1889, Degen 1907, non Hayek nec Fl.Eur.; na Krku: "orỳšac"): Ovo je vazdazeleni tvrdolisni polugrm, koji svojim konvergentnim izgledom općenito najviše podsjeća na odrvenjeli paleoendem P. kerstenii Engl. i slične grmaste srodnike iz srednjoafričkih planina, a taj spada među najstarije i najprimitvnije članove ovog roda. Naš P. crassifolium je odporni halofilni endem olujnih i zasoljenih klisurastih obala na najjačem udaru bure oko Velebitskog kanala, većinom u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici. Ovaj raste na burnim i zasoljenim kamenim obalama jugoistočnog Krka, Plavnika, Prvića, Sv.Grgura, Golog otoka, sjevernog Raba i na velebitskoj obali Jurjevo-Klada, dok su donedavna ina primorska nalazišta u istočnoj Istri, kod Bakra i na ušću Zrmanje dosad već uništena izgradnjom i onečišćenjem.

Taj prirodni terenski P. crassifolium s.s. iz Kvarnera je bitno različit od nepostojećega zeljastog tzv. P. "crassifolium" auct.Fl.Eur. s navodnim "mesnatim" listovima, kakvim ga temeljem herbarskih artefakata ili zamijenjenog materjala, bez terenskog uvida zamišljaju kasniji kabinetski botaničari i time ga čak izjednačuju s tipom "P. cervaria". Prama tomu se stvarni-terenski P. crassifolium i tipski P. cervaria u fertilno doba oštro razlikuju skoro u svim dijelovima (osim sterilnih mladih biljčica), što je krajnje nedovoljno za formalističko spajanje u jednu vrlo heterogenu vrstu. Pravi terenski P. crassifolium Hal.& Zahl. (non Hayek nec Fl.Eur. !) se od ove umjetno-papirnate himere diagnostički jasno razlikuje već na prvi pogled:

Stvarni prirodni P. crassifolium s.s. (non auct.eur.) iz Kvarnera je odrvenjeli bodljasto-tvrdolisni polugrm, s kraćim glomaznim drvenastim deblom i do 11 cm presjeka, rašljasto-orguljasto razgranjenim pri dnu u drvenaste grane debele do 4 cm, koje samo na vrhu nose terminalne lisne rozete, dok prizemni zeljasti listovi postoje tek kod mladih sterilnih biljaka i kasnije u zrelosti opadnu. Cvjetne stabljike su duboko žljebaste i zvjezdaste na prerezu, a gornji listovi cvata kržljavi kao ljuske. Listovi plodnih grmića su tvrdo-kožasti i višegodišnji, njihovi listići i isperci su jasno dvobojni tj. ozgora sjajno-gladki i tamniji maslinastozeleni, a ozdola svjetliji sivosrebrnasti, na rubu previnuti, na vršku i bočnim zubićima s tvrdim i oštrim iglastim bodljicama, a lisna peteljka je deblja široka do 1,5 cm i tamnija ljubičastosmeđa. Cvjetne osi u vršnim rozetama rašljastih grana su brojnije (do 12) pa cijeli busen nosi i do 40 polukuglastih cvatova s jednako dugim bočnim i srednjim ograncima, ovoj cvata je kržljav ili izostaje, a cvatne osi su bez listova kojih su peteljke zakržljale u ovojne ljuske. Plodići su duplo veći i širje obrubljeni s opnastim krilcima (usp. Halacsy 1897).

Ini naši endemski Peucedanum

Osim tog polugrma P. crassifolium s.s. koji raste najbliže uz more, na primorskim Dinaridima se nalazi još nekoliko poluendemskih zeljastih svojta iz ovog roda, npr. P. neumayeri i P. longifolium:

• P. neumayeri (Vis.) Rchb. (Taeniopetalum neumayeri Vis.), je južnodinarski endem iz Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Raste pretežno na dolomitnim primorskim kamenjarama sveze Peucedanion neumayeri, a rjedje uz more i na vapnenačkim stijenama npr. na Elafitima.

• P. longifolium W.& K.,: Ovaj je sjevernobalkanski poluendem proširen od Dalmacije do Dobrudje. Na južnim Dinaridima u dalmatinskoj Zagori, Hercegovini i Crnoj Gori raste na gorskom krasu u vrtićima visokih zeleni Peucedanetum longifolii.

Eryngium na primorskom krasu

Kotrljani, rod Eryngium (Kvarner: "sikàvice", Dalmacija: "sikavci", njem. Mannstreu, fran. panicaut, rus. sinegolovnik): Ovaj rod sadrži oko 230 vrsta, a najviše ih rastu u Južnoj Americi gdje obuhvaća i desetak odrvenjelih grmova. Na istočnom Jadranu su značajne 4 pripadne zeljaste svojte:

Er. maritimum, obalni kotrljan

Eryngium maritimum L. (obalni kotrljan, engl. seaholly): Ovo je sredozemni obalni halofit značajan za pješčano-šljunkovite morske obale zapadne Europe, Sredozemlja i Jadrana, gdje raste uz psamofite Ammophiletea. Kod nas se nalazi mjestimice na nižim flišnim i šljunkovitim obalama od Istre do južnog Jadrana.

Tipski Er. amethystinum s.s.

Tipski Eryngium amethystinum L.s.s. (primorski kotrljan): To je mezotermni polukserofit proširen po južnoj Europi i stepama jugozapadne Azije. Kod nas raste najviše na travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia u submediteranu primorskih Dinarida i dinarskih kanjona do Like i Kordunskog krasa.

Do jadranskih obala ovaj tipski silazi rjeđe i pretežno na flišu Istre, Ravnih Kotara i dalmatinske Zagore, dok ga južnije u eumediteranu, na kamenom krasu otočja i dalmatinske obale većinom zamjenjuje naš endemski križanac Er.X dalmaticum (Er. creticum X amethystinum, vidi niže).

Južni Eryngium creticum

Eryngium creticum Lam. (grčki kotrljan), proširen je uz obale istočnog Sredozemlja, sa sjeverozapadnom granicom u Dalmaciji. Kod nas većinom raste na južnim sredozemnim travnjacima Thero-Bracypodietalia, samo u najtoplijemu termo-mediteranskom pojasu vanjskih pučinskih otoka i južnog Jadrana: Vis, Lastovo, Hvar, Korčula, Pelješac, Elafiti, itd.

Naš endemski E.X dalmaticum

Eryngium X dalmaticum Teyb. (Er. creticum X amethystinum s.s., Er."amethystinum" auct.dalm. vix L.; Kvarner: "plava sikavica"): Ovaj je istočnojadranski prijelazni endem i najvjerojatnije introgresijski križanac na zajedničkom dodirnom području između sjevernoga stepsko-submediteranskog tipa E. amethystinum s.s. i južnijega sredozemnog kserofita E. creticum, a od obadva je otporniji na jake vjetrove i posolicu. Proširen je uglavnom kod nas od srednje Dalmacije do Kvarnerskog otočja, npr. jugoistočni Krk, Prvić, Goli otok, Makarsko primorje i sl.

Taj naš endem zamjenjuje poluodporni tip E. amethystinum s.s. na olujnim burištima s posolicom, pretežno na priobalnim točilima i izloženim stijenama. Od spomenutih srodnika razlikuje se: zbijenim jastučasto-polukuglastim rastom tipa ježinastog tragantida, stabljika je pri dnu odrvenjela i od dna gusto rašljasto-lepezasto razgranjena s mnogobrojnim cvjetnim glavicama, zrakasto okruženim tamnijim crnovinskim do ljubičastim i tvrdo-sklerotičnim, sabljasto-trnovitim braktejama.

Seseli i ine zeljaste štitarke

Seseli s.s. i ine zeljaste Umbelliferae na jadranskom primorskom krasu: Uži rod Seseli (devesilj, Kvarner: "divli peteršŷl", Dalmacija: "divji komin", njem. Bergfenchel, rus. žabrica, grč. maidanós): Osim gore već navedenih odrvenjelih kserofita iz endemskoga srodnog roda Cyathoselinum, među zeljanicama iz tipskog roda Seseli s.s. također ima dosta otpornih endema na primorskom krasu, a najviše u rodovima Seseli s.s., pa još ini rodovi Daucus, Laserpitium i dr.

Gorski endem Seseli malyi

Seseli malyi Kern. je rijedak endem najizloženijih burnih vrhova zapadnih Dinarida: slovenski Snežnik, Klek, Bitoraj i najviše duž Velebita npr. Zavižan, Rožanski kukovi, Buljma, Malovan i dr. Tu raste samo na olujnim burištima po vršnim kamenjarama u zajednici Seselietum malyi.

Primorski Seseli gracile

Seseli gracile W.& K. je kseromorfni poluendem Dinarskog krasa, koji većinom raste u submediteranu primorskih Dinarida, a zapadna mu je granica na Kvarneru. Najčešći je na izloženim točilima sveze Peltarion alliaceae i na olujnim stepskim travnjacima Festucion illyricae.

S. varium ssp. promonense

Seseli varium Trev. ampl. subsp. promonense (Vis.) Maly (S. promonense Vis., na Krku: "peteršŷl vakamỳku"): Ovo je istočnojadranska endemska podvrsta od Kvarnerskog otočja do srednje Dalmacije, npr. kanjoni Krke i Zrmanje, velebitska obala i otoci Pag, Rab, Sv.Grgur, Prvić i jugoistočni Krk oko Baške. Raste od privjetrina do burišta, u Dalmaciji se ovaj nalazi u kanjonskoj zajednici Moltkio-Campanuletum lepidae, a u Kvarneru većinom na policama stijena u zajednici Seslerio-Scorzoneretum austriacae.

S. medium (Libanotis nitida)

Seseli medium Rchb. (Libanotis nitida Vis., S. "libanotis" & Libanotis "daucifolia" auct.adr. non L., na Krku: "varska peteršŷl"): To je kserofitni balkanski poluendem iz širje europske grupe S. libanotis ampl. Raste do jačih vjetrometina, većinom na izloženim policama stijena u visokim zelenima reda Origanetalia, npr. duž primorskih Dinarida i na grebenu Obzove gore na Krku.

Od neodpornoga mezofilnog tipa S. libanotis (L.) Koch. s.s. (Libanotis daucifolia Rchb.) koji raste u kontinentalnim zavjetrinama šumskog ruba, ovaj endem se razlikuje: nižim rastom, listovi svjetliji sivo-dlakavi i jednostavniji samo 1-2 x rasperjani, njihovi isperci srpasto-zakrivljeni i nazubljeni, listići ocvijeća na poleđini dlakavi, plodići veći dužine oko 3 mm sa 4 komisuralne brazde (2 kod tipa).

Istočni Seseli gummiferum s.l.

Seseli gummiferum Pall.: Smith (ampl.), obuhvaća više odpornih endemskih podvrsta na izloženim klisurastim obalama istočnog Sredozemlja, od kojih su najvažnije slijedeće:

• Tipska subsp. gummiferum (s.s.): To je pontski endem na obalnim stijenama Krima i Dobrudje uz Crno more, gdje raste u svezi Hyperico-Siderition empedocleae.
• Južnija subsp. crithmifolium (DC.) Davis. (S. crithmifolium DC.: Boiss.) raste na kamenitim egejskim otocima i klisurastim obalama Grčke i zapadne Turske u stjenovitim grmljacima reda Ptilostemetalia chamaepeuces.
• Treća subsp. corymbosum (Boiss.& Held.) Davis. je anatolski jezerski endem na submediteranskim stijenama uz izložene klisuraste obale nutarnjih anatolskih jezera Egridir, Beysehir i dr., većinom u zajednici Astragalo-Seselietum corymbosi.

Visinski Seseli parnassicum

Seseli parnassicum Boiss. je odporni planinski endem većinom na gorju srednje Grčke, gdje raste na olujnim karbonatnim stijenama sveze Silenion auriculatae, od 1.800 - 2.400 m.

Daucus gingidium (D. gummifer)

Mrkve, rod Daucus (Kvarner: "merlin", engl. carot, fran. carotte, njem. Möhre, rus. morkov): To je holarktički rod s dvadesetak vrsta u Euraziji i Sjevernoj Americi, a najviše ih samoniklo rastu oko Sredozemlja. Na Dinarskom krasu su najvažnije 2 širje vrste s više podvrsta: kopneno-submediteranska D. carota L. s.ampl. (obična mrkva) i južna sredozemno-halofilna D. gingidium L. ampl. (D. gummifer All.):

• Daucus gingidium' L. s.lat. (D. maritimus Lam., D. gummifer All.; na Krku: "merlin vakam'ỳku", fran. panais, rus. barkan, grč. staphylinákos, turs. Yabani havuç): To je skupina obalnih kserohalofita, proširena s više podvrsta na izloženim stjenovitim obalama i kamenitim otočićima oko Sredozemlja i u jugozapadnoj Europi. Kod nas rastu na velebitskoj obali, Konavoskim stijenama i na nizu kamenitih otoka npr. Senjski arhipelag i pučinsko otočje oko Visa, Lastovci i dr.

Ova se južna obalna skupina od neodpornoga kopnenog tipa D. carota L. (s.s.) izdvaja nizom osobitosti: višegodišnje trajnice s tvrdim drvenastim korijenom, listovi su sočni i mesnato-odebljali, a ogranci cvjetnog štitca su tvrdo-sklerotični i sve do zrelosti s plodićima ostaju ravni zrakasto-prošireni, njihove brakteje su šire lancetaste, a plodići deblji jajasti promjera 1-1,5 mm i njihove bodljice kraće od širine plodića. U ksero-halofitnoj vegetaciji olujnih obala na istočnom Jadranu zastupljene su bar iduće 3 odporne podvrste:

D. gingidium ssp. mauritanicus

D. gingidium ampl. subsp. mauritanicus (L.) Onno (D. paralias Pomel., D. carota s.l. subsp. commutatus (Paol.) Thell.): Ova je kod nas naodporniji i patuljasti oblik, inače proširen po olujnim kamenitim otočićima i školjima na pučini Sredozemlja, a kod nas najviše na srednjojadranskim pučinskim otocima oko Visa u svezi Microrrhinion litoralis.

D. gingidium subsp. fontanesii

D. gingidium subsp. fontanesii (Thell.) Onno (D. halophilus Brot., D. carota s.l. subsp. hispanicus (Gou.) Thell.): To je odporni kserohalofit na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama jugozapadne Europe (Crithmo-Limonietalia). Kod nas na istočnoj granici raste po olujnim obalnim stijenama od Senjskog arhipelaga do Konavoskih stijena u svezi Crithmo-Limonion.

D. ginggidium subsp. hispidus

D. gingidium subsp. hispidus (Mill.) Arc. (D. siculus Tin., D. polygamus Gou.): Ova je poluodporna na šljunkovitim žalovima i nižim kamenitim obalama Sredozemlja, a kod nas najviše na srednjojadranskim pučinskim otocima i dubrovačkim Elafitima.

Daucus carota subsp. major

Daucus carota L. (s.lat.) subsp. major (Vis.) Thell. (D. major Vis., Kvarner: "divja merlin"): U okviru prave vrste D. carota L. je ovo kod nas razmjerno najodpornija primorska podvrsta na kamenom krasu, dok ine pripadne podvrste i divlji tip subsp. carota s.s. pretežno rastu u kopnenom zaleđu, a na primorju većinom na vlažnijem flišu. Ta podvrsta je istočnojadranski endem i priobalni kserohalofit proširen od Velebitskog kanala do srednjojadranskih otoka, a česta je na jugoistočnom Krku, Prviću, Golom otoku, Rabu i pučinskim otočićima oko Visa, Lastova i dr.

Ova raste po primorskim kraškim kamenjarama, većinom u tvrdolisnom eumediteranu. Od predhodne skupine D. gingidium se odvaja zeljastim dvogodišnjim korijenom, tanjim i mekanim ispercima listova, pa tanjim i savitljivim ograncima cvjetnog štitca, koji su u zrelosti s plodićima kuglasto skupljeni i lučno-zavijeni (ne sklerotično-ispruženi).

Laserpitium na Dinarskom krasu

Rod Laserpitium (gladiš, Kvarner čakav. "gladŷš", engl. sermountain, njem. Laserkraut, fran. laser, rus. gladyš): Taj rod većinom obuhvaća neodporne kopnene mezofite u vlažnijim zavjetrinama, ali ima i nekoliko odpornijih svojta na kamenom krasu. Kod nas su poluodporne u visokim zelenima npr. mezotermni brdski L. siler L. s.s. i psihrofilni visinski L. krapfii Cr. (L. marginatum W.& K.), a najodpornije su kod nas na kamenim vjetrometinama jugozapadnog Balkana slijedeće svojte:

L. tenuifolium (L. nebrodense)

Laserpitium tenuifolium Ten. (L. nebrodense Jan., L. ochridanum Micev.): Ovo je balkansko-apeninski disjunktni relikt na izloženim karbonatnim vrhovima Sicilije, Apenina, Pindosa u sjevernoj Grčkoj i Galičice u Macedoniji i istočnoj Albaniji, gdje raste u planinskim vrtićima visokih zeleni iz reda Mulgedietalia.

Laserpitum garganicum

L. garganicum (Ten.) Bertol. (L. siler s.l. subsp. garganicum Arc., L. "siler" auct.adr. non L., Ligusticum garganicum Ten., Kvarner: "mićigladŷš"): Ovo je balkansko-apeninski disjunktni relikt s manjom enklavom u jugoistočnoj Italiji a češći je duž kraškog gorja jugozapadnog Balkana od Kvarnera do Macedonije i jugozapadne Grčke. Kod nas raste duž obalnih Dinarida, najsjevernije do vinodolske Viševice i Divŷnske gore na Krku, pa Velebitsko primorje, dalmatinska Zagora, Hercegovina, Boka Kotorska i dr.

Za razliku od kopnenoga mezotermnog tipa L. siler s.s., ovaj južni je odporniji na kameni kras, sušu i olujne vjetrove, pa kod nas raste do jakih burišta, najviše u submediteranskim crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae i primorskim jelovim šumama Abieti-Quercion, a najviše uz rub tih šuma u visokim zelenima Laserpitio-Asphodeletum villarsii.

Las. X macrophyllum

Laserpitium X macrophyllum Borb.: Vuk. (L. garganicum X siler s.s.): Ovo je prijelazni dinarski poluendem i introgresijski križanac na zajedničkomu dodirnom području sjevernoga kontinentalnog tipa L. siler s.s. i južnoga primorskog kserofita L. garganicum. Ovaj više raste na nutarnjim kontinentalnim Dinaridima: oko Fužina, kanjon Dobre, Ličko sredogorje i Plješivica, Bosna, Sandjak, Kosovo i dr. Većinom se nalazi na dolomitu u visokim zelenima Dictamno-Ferulagion.

Ine zeljaste kraške Apiaceae

Ostale odporne dinarske Umbelliferae: Pojedine još odporne svojte na kamenom krasu duž istočnog Jadrana sadrže i neki drugi rodovi štitarica, a među njima su važnije npr. slijedeće:

Foeniculum vulgare s.ampl.

Foeniculum vulgare ampl. subsp. piperitum (Ucria) Asch. (F. piperitum Ucria, Istra: "koromač", na Krku: "kromâć", Baška: "gromàc"): To je primorska kserotermnija svojta iz ove proširene vrste, poznata kao prirodni domaći začin još iz mezopotamskih klinopisa. Njezino su prvobitno izvorno stanište bile kserotermne visoke zeleni na primorskim policama stijena (Smyrnio-Dittrichion), ali se danas proširila još u raznim ruderalnim zajednicama diljem Sredozemlja i jugozapadne Azije, kao i kod nas uz Jadran.

Crithmum maritimum, šćulac

Crithmum maritimum L. (petrovac, Dalmacija: "motar", Kvarner "šćulac", engl. samphire, njem. Meerfenchel, fran. perce-pierre, rus. serpnik): To je najpoznatiji i najčešći kserohalofit kamenih obala južne i zapadne Europe, od Irske kroz Sredozemlje do Krima. Većinom raste na kamenim rtovima, otočićima i klisurastim obalama s inim halofitima Crithmo-Limonietalia, pa je vrlo čest na svim jadranskim otocima i kraškim obalama od Istre do Boke Kotorske.

Portenschlagia ramosissima

Portenschlagiella ramosissima (Port.) Tutin (Portenschlagia ramosissima Vis., Athamantha verticillata Port.: Tratt.): Ovo je monotipski rod i južnodinarski endem Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, a najzapadnije na Visu i Kaštela. Raste na suhim i sunčanim primorskim stijenama, većinom u svezi Centaureo-Campanulion.

Scaligeria cretica

Scaligeria cretica (Mill.) Boiss. (Sc. napiformis (Spren.) Grande): To je kserotermni disjunktni relikt duž jugozapadnog Balkana do Turske: srednjojadranski pučinski otoci, Peloponez, egejski otoci i južna obala Male Azije. Raste na vrućim izloženim stijenama i točilima samo u najtoplijem termomediteranu na udaru pučinskog juga, kod nas na otočnim točilima u zajednici Scaligerio-Carthametum baetici, a u Turskoj na stijenama s hazmofitima Scaligerio-Rosularietum serratae.

Dodatak: Heracleum humile

Heracleum humile Sm. je patuljasta štitarica i odporni relikt na najvišim olujnim vrhuncima jugozapadne Azije iznad 2300 m. Na gorju Male Azije je značajna za orkanske vjetrometine golih vršnih kamenjara, najviše u svezi Scorzonero-Heracleion humilis.

EKOLOGIJA KRAŠKIH ŠTITARICA

Iako su Apiaceae na Dinarskom krasu česte i raznolike, one razmjerno rjeđe dominiraju u gustim populacijama i većinom su sporadične kao pratilice. Zamalo jedini vegetacijski tipovi s dominantnim štitarkama su tu vrtići visokih zeleni na policama stijena i u rubnom ekotonu uz šume. U južnogorskom pojasu primorskih Dinarida, Grčke i Turske to su vrtići Mulgedietalia, a u južnijem submediteranu otoka i balkanskih obala do jugozapadne Azije divovske štitarke dominiraju u megaforbijama Prangetalia.

Mezotermni vrtići visokih zeleni iz reliktnoga taurodinarskog reda Mulgedietalia (Gagnidze 1977) Lak.& al. 1978 ("Adenostyletalia" + "Epilobietalia" auct.medit. non eur.) i južnogorskog razreda Mulgedio-Aconitetea (Hadač & Klika 1950) Foucault 1984 (Lika: "planinski vrtići", rus. visokotravja, turs. Çairlar, kurd. sinkayi): Poznate sjevernogorske visoke zeleni iz psihrofilnoga arktoalpskog reda Adenostyletalia Br.Bl. s.s., kod nas su prama jugu ograničene na sjeverne Dinaride od Gorskog kotara do Bosne i istočnije do Bugarske. Na južnoj granici uz rub Sredozemlja ove su neodporne na sušu i vjetrove, pa su tu ograničene na visinske vlažne zavjetrine u ponikvama, dok južnije na visokim Tauro-Dinaridima većinom izostaju. Već oko ove granice na Dinaridima i Kavkazu, na vjetrometinama i burištima gdje jaki i česti vjetrovi stvaraju sniježne zapuhe (zametišta), umjesto neodpornih sjevernih Adenostyletalia pojavljuju se bogatiji reliktni vrtići iz južnijega mezotermnog reda Mulgedietalia (Gagn.) Lak.

Ovi Mulgedietalia već prevladavaju na južnomu primorskom gorju dalmatinske Zagore, Hercegovine, Boke Kotorske, Grčke, Male Azije, vrhova Libanona, Kurdistana, južnog Zakavkazja, Irana i viših vrhunaca Arabije tj. sredozemnoga i južnoazijskog visokogorja izvan dosega sjevernih oledbi, gdje se u pleistocenu zato nije proširio osiromašeni arktoalpski red Adenostyletalia s.s. Zajednički su glavni pokazatelji reliktnog reda Mulgedietalia od Dinarida do Kurdistana: Mulgedium sp.plur., Telekia speciosa, Doronicum orientale (D. caucasicum), Veratrum lobelianum, Lilium heldreichiiampl., Tanacetum macrophyllum, Chaerophyllum maculatum, Cirsium hypoleucum, Geranium asphodeloides i Dryopteris borreri. Dosad su u tom južnom redu poznate 4 zamjenske regionalne sveze: na srednjim Dinaridima Mulgedion pancicii, od južnih obalnih Dinarida do jugozapadne Turske Paeonio-Arion orientalis, u sjevernoj Turskoj i Kurdistanu Xanthogalo-Lilion pontici, a na Krimu i Kavkazu Delphinio-Heracleon pontici.

Dinarska sv. Mulgedion pancicii

Srednjodinarska sveza Mulgedion pancicii Lak. (1966) 1978 (Cicerbition "pančićii" Lak.& al. 89) je najzapadnija iz reda Mulgedietalia. Obuhvaća uglavnom mezofilne vrtiće neodpornih visokih zeleni na kontinentalnim policama vlažno-zasjenjenih stijena Bosne i Sandžaka, a najviše u kanjonskom sustavu Drine i pritoka, npr. Molinio-Adenophoretum lilifoliae Lak.& al., Cirsio-Mulgedietum pancicii Lak. & al., Chaerophyllo-Cirsietum wettsteinii Lak.& al., Mulgedio-Petasitetum hybridi Lak. & al. i dr.

Gradient odpornosti na sušu i vjetar gorskih vrtića visokih zeleni na Dinaridima: samo u vlažnim zavjetrinama Molinio-Adenophoretum Lak. < Cirsio-Mulgedietum pancicii < Mulgedio-Petasitetum hybridi < Adenostylo-Doronicetum < Cirsio-Aconitetum < Calamagrostio-Epilobietum angustifolii < Cacalio- Doronicetum columnae < Peucedanetum longifolii na olujnim kamenim vjetrometinama.

Južniji Paeonio-Arion orientalis

Oromediteranski kraški vrtići iz polukserofitne taurodinarske sveze Paeonio-Arion orientalis Lov.& Rac (1975) 1988 ("Adenostylion" auct.dalm.& graec. non Br.Bl.): Ova južnija sveza obuhvaća mezotermne visoke zeleni na kraškim karbonatima južnog Balkana do Taurusa tj. na primorskom gorju sa sredozemnim režimom oborina i ljetnom sušom.

Zajednički su pokazatelji: Doronicum columnae, Arum orientale ampl., Paeonia rusii (P. coriacea), Geranium macrorrhizum, Crepis columnae (C. glabrescens), Ranunculus illyricus i Melampyrum velebiticum. Poznato je 5 pripadnih zajednica: Cacalio-Doronicetum columnae (Horv. 1974) Rac & Lov. na Dinari i Velebitu, Peucedanetum longifolii Lak.& al. u Dalmaciji i Hercegovini, Paeonio-Lilietum heldreichii Lov.& Rac (1988) na grčkom gorju, Tanaceto-Cirsietum sintenisii Uslu & Lov. (1988) u jugozapadnoj Turskoj i Paeonio-Doronicetum orientalis Lov.& Rac. (1988) na Antitaurusu i gorju Libanona.

• Peucedanetum longifolii Lak.& al. 1984: Ovo je prototip sveze Paeonio-Arion, koji obuhvaća olujne vrtiće visokih zeleni na kamenim vjetrometinama južnih primorskih Dinarida od 1.200 - 1.700m, tipski razvijene na Biokovu i Orjenu (loc.clas.), a fragmenti još i na Konavoskoj Sniježnici, Veležu, Lovćenu i dr. Pokazatelji su: Peucedanum longifolium, Doronicum orientale, Arum longispathum, Lilium dalmaticum (en.) i Tulipa grisebachiana.

Turska: Xanthogalo-Lilion pontici

Turski vrtići visokih zeleni iz najbogatije sveze Xanthogalo-Lilion pontici Gagnidze (1961) 1977: To je središnja reliktna sveza iz reda Mulgedietalia i daleko najbogatiji tip visinskih zeleni jugozapadne Eurazije, prama kojoj su glasoviti europski Adenostyletalia zapravo tek bijedni fragmenti ove bujne predglacialne vegetacije. Ova najbogatija sveza raste po turskim Pontidima, južnom Zakavkazju i visoravni Kurdistana, na karbonatima, ofiolitima i inim neutrobazičnim podlogama. Ekofizionomski se izdvaja dominacijom raznik visokih jednosupnica (Liliaceae, Araceae i dr.) koje na policama stijena i u sniježnim gorskim sedlima tvore neusporedive i prostrane visinske cvjetnjake, kojima nema sličnih u Europi.

Zajednički su pokazatelji: Lilium ponticum (en.), L. monadelphum, Xanthogalum purpurascens, Telekia speciosa (opt.), Cacalia orientalis, Mulgedium petiolatum, Aquilegia olympica, Campanula lactiflora, Aconitum orientale, A. nasutum, Aster caucasicus, Senecio othonnae, Angelica pachyptera, Silene multifida, Knautia montana, Ligusticum alatum i Dryopteris caucasica. Pripadne su zajednice: Rhynchocoryo-Aretum pontici (Schiech.& al. 1968) na sedlima Pontida, Doronico-Lilietum ciliati (Schiech.& al. 1968) u gorju Lazistan sjeveroistočne Turske, Heracleo-Lilietum armeni Gagn. (1961) 1976 kao prototip sveze u Armeniji, Grossheimio-Valerianetum colchicae Gagnidze (1961) 1976 u južnom Zakavkazju, pa as. Anthriscus kotschyi + Doronicum orientale (prov.) u Kurdistanu.

Kavkaz: Delphinio-Heracleion pontici

Kavkaske megaforbije iz istočne mezofitne sveze Delphinio-Heracleion pontici Gagnidze (1961) 1976, obuhvaćaju hladnije snježne vrtiće visokih zeleni srednjega kavkaskog grebena i sjevernog Predkavkazja. Donedavna, dok još nisu bile proučene bogatije visoke zeleni iz predhodne turske sveze, ove klasično poznate kavkaske zeleni su smatrane najbogatijima, ali ove ipak sadrže manje endema i endemskih rodova, iako su osebujne i razmjerno bogatije od običnih europskih Adenostyletalia.

Zajednički su im pokazatelji: Heracleum ponticum, Mulgedium albanum, Mul. deltoideum, Angelica tatiana (en.), Cephalaria gigantea, Valeriana tiliifolia, Anthriscus nemorosus, Galega orientalis, Milium schmidtianum, Euphorbia macroceros, Delphinium sp. plur., Senecio sp. plur. i dr. Najgornja je visinska zajednica Anemonastro-Geranietum iberici (Schiffers 1963) Bedošvili 1988 na srednjem Kavkazu u Osetiji, a ine donje su Delphinio-Geranietum kemulariae Gagn. (1962) 1966 u Gruziji, pa Ligustico-Heracleetum colchici Gagn. (1961) 1976 u Abhaziji, Heracleo-Lilietum georgici (Rikli & Rübel 1914) Gagn. 1966 u Čečeniji, ter najistočnija Delphinio-Cephalarietum procerae Gagn. (1962) 1966 u Azerbejđanu.

Biljnogeografske analogije

• Arabijski planinski vrtići visokih zeleni Scadoxo-Crinetum yemensis (Alhab.& Müller 1984 prov.) rastu u vlažnijim visinskim uvalama na visokom gorju južne Arabije, Omana i Jemena, gdje možda pripadaju inoj posebnoj svezi južnoazijskih zeleni.
• Istočnoplaninski vrtići visokih zeleni iz iranoturanskog reda Prangetalia ulopterae Klein 1988: Taj istočni red obuhvaća visinske zeleni Irana, Afganistana i Turkestana, a pripadna sveza Heracleion persici (Gilli 1934) Klein 1988 sadrži visinske vrtiće gorja Elborz u sjevernom Iranu.
• Južnosibirske visoke zeleni reda Aconito-Geranietalia albiflori Žitl.& Oniš. 1987, prama istoku zamjenjuju europske Adenostyletalia i tipski su razvijene na sibirskom krasu karbonatnog gorja Altaj i Sajan s glavnim rodovima Sinurus, Cacalia, Ligularia i dr.
• Ostale holarktičke visinske zeleni (Mulgedio-Aconitetea ampl.), proširene su uz sjeverne polarne obale i na gorju umjerenog pojasa Eurazije i sjeverne Amerike: npr. na planinama USA formacije nazvane 'altimontane megaphorbias' s nizom zajedničkih rodova i vikarnih vrsta analognih europskim visinskim zelenima, ali drugdje po Aziji i Americi fitocenološki većinom još nisu pobliže razradjene.

Južni Prangetalia ferulaceae

Južnije u susjednim područjima ispod visinskog reda Mulgedietalia, nastavljaju se još u submediteranu i stepama takodjer reliktne kserotermne megaforbije iz inoga kraško-stepskog reda Prangetalia ferulaceae (Hadač & Agnew 1963) Zoh. 1973 i iz istočnoga iranoturanskog razreda Prangetea ferulaceae (Agakhan.& Yusuf. 1975) Zakirev 1990 ("Feruleta & Prangoseta" auct.russ., Prangetea ulopterae Klein p.p.; na Krku "travỳni", grč. megaphorbiai, turs. Ulucairli, kurd. sinkayi). Poznate europske visoke zeleni šumskog ruba iz reda Origanetalia T.Müll., kod nas su većinom ograničene na zavjetrine kopnenog zaleđa i najniže do submediterana, ali prama jugu zbog suše postupno izostaju.

Dalje na jugoistoku tj. južni Balkan pa jugozapadna i srednja Azija, zamjenjuju ih ekofizionomski i florno-cenološki drugačije stepske megaforbije (kseromorfne divovske zeljanice) visoke po 1-3m iz istočnog razreda Prangetea, iz kojega malobrojne vrste kod nas prelaze u submediteranu u mezotermno-polukserofilnu svezu Origanion virentis R.Mart. na južnom rubu Origanetalia. Naprotiv obalne i otočne megaforbije na olujno-sušnim kamenjarama Dalmacije, Grčke i Turske uglavnom više ni nemaju zajedničkih vrsta s mezofilnim visokim zelenima iz Europe, nego su florno-cenološki sličnije prama jugoistoku stepskim kseromorfnim megaforbijama jugozapadne Azije, pa na južnom Balkanu i u Maloj Aziji od jadranskih otoka do Kurdistana već pripadaju drugom redu Prangetalia. Taj red duž istočnog Sredozemlja obuhvaća 4 razne regionalne sveze: jadranski Athamanto-Smyrnion od Kvarnera do Macedonije, pa istočnije Dittrichion viscosae od Grčke do Izraela, u Zakavkazju i Kurdistanu Corydalion rutifoliae, ter u Iranu i Turkestanu najistočnije Ferulo-Doremion s golemim štitarkama.

Kseromorfne megaforbije iz zapadne primorske sveze Athamanto-Smyrnion Lov. (usp. Lovrić 1970, 1971, 1975, 1987, 1995; Smyrnio-Dittrichion Lov.& Ant. 1992, Antonić 1993): Ova sveza obuhvaća kseromorfne južne zeleni s dominacijom velikih štitarki koje najviše rastu na kraškim policama primorskih stijena po jadranskim otocima, dalmatinskoj obali, pa u Albaniji i zapadnoj Macedoniji. To su uglavnom otvorena i izložena staništa na sušnim vjetrometinama, a tlo na policama je često obogaćeno naslagama guana iz ptičjih gnjezdišta velikih grabljivica na okolnim stijenama.

Pokazatelji ove sveze su Smyrnium rotundifolium, Foeniculum piperitum, Opopanax chironium, Dittrichia viscosa, Euphorbia wulfenii, Origanum heracleoticum (O. hirtum), a prama sjevernom redu Origanetalia su diferencialne južne: Dactylis hispanica, Bupleurum veronense, Thesium divaricatum, Stachys salviifolia, Cyclamen repandum i dr. Gradient odpornosti na sušu i vjetar primorskih visokih zeleni uz istočni Jadran: samo u vlažnijim zavjetrinama Cirsio-Peucedanetum cervariae < Eupatorio-Hypericetum veronensis < Seselio-Centaureetum bracteatae < Laserpitio-Asphodeletum villarsii < Opopanaci-Prangetum ferulaceae < Dauco-Silenetum reiseri na najjačim olujnim burištima. Na primorskom kamenom krasu ta sveza obuhvaća 3 odporne zajednice:

Dauco-Silenetum reiseri

Dauco-Silenetum reiseri Lov. (1971) 1975 (Lovrić 1975, 1987, 1995; Dauco-Silenetum "gypinum" Lov. prov.): Ovo je najsjevernija i najotpornija pripadna zajednica sveze i reda, jer je tu na zapadnoj granici areala taj istočno-stepski red Prangetalia već ograničen na najjača obalna burišta s posolicom, što tu u humidnoj klimi zamjenjuje stepske uvjete. Ove se megaforbije nalaze na olujnim policama klisurastih obala oko Velebitskog kanala: kopnena obala Jurjevo-Jablanac i Vrbnik-Stara Baška na Krku, otoci Prvić (loc.clas.), Sv.Grgur, Goli i na sjeveru Raba, pa još fragmenti na Cresu, Pagu i dr.

Pokazatelji su: Silene vulgaris subsp. suffrutescens (S. reiseri), Daucus carota subsp. maximus, Seseli palasii (subsp. promonense), Smyrnium rotundifolium (opt.), Peucedanum crassifolium, Festuca rubra subsp. pruinosa, Biserrula graeca (subsp. dalmatica), a u fauni gnjezdarice Gyps fulvus, Falco naumanii i Corvus corax (Lovrić 1971: tab.1 i Antonić 1993: tab. 1 i 2).

Opopanaci-Prangetum ferulacei

Opopanaci-Prangetum ferulacei (Adam. 1911) Lov. 1987: To je najbogatija pripadna zajednica na Jadranu i prototip ove sveze. Nalazi se na južnojadranskom primorju: Pelješac, kanjon Dubrovačke Omble, Konavoske stijene (loc.clas.), Krivošije pod Orjenom i dr. Raste na izloženim policama stijena i kamenim strminama pod udarom bure ili juga. Pokazatelji su: Prangos ferulacea (Cachrys ferulacea, N-granica), Opopax chironium, Athamanta aurea, Cyathoselinum globiferum, Daucus gummifer (D. gingidium), Serratula cetinensis (en.), a u fauni gnjezdarica Neophron percnopterus.

Elaeoselino-Athamantetum

Elaeoselino-Athamanthetum macedonicae Lov.& Rac (1975) 1987, je dosad najjužnija poznata zajednica iz ove sveze. Razvijena je najbolje na suhim i izloženim karbonatnim policama obalnih stijena uz veća makedonska jezera (loc.clas. na jugu Ohrida), a po flornim indicijama treba ju očekivati još u susjednoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grčkoj. Pokazatelji su: Elaeoselinum asclepium, Athamantha macedonica (endem), Ferulago macedonica (en.) i Carum multiflorum (en.).

Levantski Dittrichion viscosae

Istočnomediteranske kserotermne megaforbije iz sveze Dittrichion viscosae Zoh. (1947) 1958, zamjenjuju našu svezu istočnije oko Egejskog mora, u Maloj Aziji i na obalama Levanta, gdje se zbog južnijeg položaja i toplije klime razvijaju na višim položajima i do 1.000m nad morem. Većinom dominira Dittrichia viscosa, a ini su još pokazatelji Cionura erecta, Cnidium orientale, Seseli gummiferum, Carum multiflorum, Arum orientale, Verbascum glomeratum, itd. U Grčkoj i Turskoj rastu bar 3 pripadne zajednice:

• Cachrido-Seselietum gummiferi Uslu & Lov. (1987) 1993: To je siromašnija sjeverna zajednica ove sveze na policama primorskih stijena kopnene Grčke i sjeverozapadne Turske. Pokazatelji su: Seseli gummiferum (opt.), Cachrys cristata, Cionura erecta, Verbascum glomeratum i dr.
• Cionuro-Phlomidetum grandiflorae Uslu & Lov. (1987) je bogatija reliktna zajednica na kamenim strminama i policama stijena uz kraška jezera zapadnog Taurusa, a najbujnija je uz velika jezera Egridir i Beyşehir (loc.clas.). Pokazatelji: dominira Cionura erecta, Phlomis grandiflora, Onopordum bracteatum, Euphorbia kotschyana i Verbascum glomeratum.
• Prangetum uechtritzi Tatli 1985, raste na padinama Pontida sjeverne Turske, većinom na bazaltnim stijenama s glavnim vrstama Prangos uechtritzi, Verbascum oreophilum, Astragalus kurdicus, Helichrysum plicatum i dr.
• As. Eryngium bornmuelleri-Prangos lophoptera (H. Mazz.) prov., iz istočne Anatolije i Kurdistana već je na prijelazu prama idućoj svezi, a dosad je još slabo proučena.

Dodatak: Corydalion rutifoliae

Stepske megaforbije iz kurdoiranske sveze Corydalion rutifoliae Hadač & Agnew 1963, nalaze se istočnije u kseromontanom pojasu na Antitaurusu i Zagrosu (iranski Dinaridi). Pokazatelji sveze su: Corydalis rutifolia subsp. kurdica (en.), Helichrysum oligocephalum (en.), Prangos ferulacea, Rindera lanata, Geranium kotschyi, Cirsium congestum, Scariola orientalis, Lactuca scarioloides, Rheum ribes itd. Na kseromontanim grebenima Kurdistana su pripadne megaforbije npr. Rheetum ribis Had.& Agn. i Corydalo-Prangetum ferulaceae Had.& Agn.

Istočniji Ferulo-Doremion

Stepsko-polupustinjske divovske megaforbije iz iranoturanske sveze Ferulo-Doremion (Freitag 1971) Zoh. 1973, obuhvaćaju najkserofitnije goleme zeleni visine 2-3 m u polupustinjama i poluslanim stepama iranske visoravni, Afganistana i Tadjikistana. U njima dominiraju velike štitarke Ferula assafoetida, Dorema spec.plur., pa Schumannia, Allium sp.plur. i dr.

Biogeografija i paleoekologija

Biogeografija i paleoekologija stepskih divovskih megaforbija: Razvojno središte kseromorfnih visokih stepa s golemim štitarkama pruža se od Male Azije do Afganistana, gdje su one klimatski uvjetovane, a na južnom Balkanu su već siromašnije na južnim policama i vjetrometinama. Na drugim područjima izvan toga, ovima slične sušne stepe s megaforbijama dosad nisu pobliže poznate ili barem još nisu proučene.

Glavna literatura

• Bell, C.R.& Constance, L. 1957-1966: Chromosome numbers in Umbelliferae, I - III. Amer. J. Bot. 44: 565-572, 47: 24-32, 53: 512-520.
• Calviño, C.I.& al. 2006: A molecular phylogenetic study of southern African Apiaceae. Amer. J. Bot. 93: 1828-1847.
• Downie, S.R.& al. 2000: Molecular systematics of Old World Apioideae (Apiaceae); relationships among some members of tribe Peucedaneae sensu lato. Canad. J. Bot. 78/4): 506–528
• Frey,R. 1989: Taxonomische Revision der Gattung Peucedanum (Umbelliferae). Candollea 44: 257-327.
• Heywood, W.H.& al. 1971: The biology and chemistry of the Umbelliferae. Acad. Press, New York.
• Oskolski, A.A. 2001: Phylogenetic relationships within Apiales; evidence from wood anatomy. Edinburgh J. Bot. 58: 201-206.
• Ostroumova, T.A.& Pimenov, M.G. 1997: Carpological diversity of African Peucedanum s.l. (Umbelliferae), I. - II. Feddes Repertorium 108: 299-318 & 108: 533-547.
• Spalik, K.& al. 2004: The phylogenetic position of Peucedanum sensu lato and allied genera, and their placement in tribe Selineae (Apiaceae). Plant Syst. Evol. 243: 189-210.
• Tutin, T.G.& al. 1968: Umbelliferae. Flora Europaea, vol. 2: 351-375. Cambridge Univ. Press.
• Winter, P.J.D.& al. 1993: The morphology and development of the fruit of Heteromorpha (Apiaceae). South African Journal of Botany 59: 336-341.
• Winter, P.J.D.& van Wyk, B.E. 1996: A revision of the genus Heteromorpha (Apiaceae). Kew Bulletin 51: 225-265.

Vanjske sveze

• Umbelliferae Information Server

Poveznice

• Jadranske grmaste krstašice
• Hrvatski fitoendemi
• Ekologija bure

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.