Jugo-psovke i naše stare kletve

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jugo-psovke i naše stare kletve (ranočakavsko, kajkavsko i novo-šatrovačko psovanje): Kletva ili psovka (= jugosrb., kajk. kletva, čakav. vragýna ili roman.čak. beštîma) je uvrjedljiva riječ, rečenica ili sintagma koja nije prihvaćena u općim načelima bontona, pa se smatra nepristojnom i neprikladnom. Najoštrije kletve ili psovke često sadrže i bogohulne riječi. Većina naših psovki su srboidne-novoštokavske: malo je kajkavskih.

Glavna izvorno-hrvatska riječ za jugosrbsku psovku je kletva, a istočnija jugo-balkanska psovka dolazi od prasl. pьsovati koja je srodna riječi pas (prasl. i stsl. pьsъ, od ie. pis- = šaren), odnosno psovati je značilo "govoriti komu kao prama psu". Većina vulgarnih psovki u šatrovačkom slangu hrvatskih gradova su tek novije balkanske jugo-psovke proširene od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, a samo manji dio njih su naknadni prijevodni kalkovi dijelom iz starohrvatskih mornarskih kletvi u jadranskoj čakavici, dok je kod nas najmanje blažih kajkavskih kletvi. ______________________________________________________________________________________________

Predložak:Pozor U ovom wikiju načelno nije dozvoljeno vulgarno psovati. Ako u razpravi ili komentaru ponekad baš morate psovati, to smiju biti jedino povijesne izvornohrvatske kletve (vidi niže), jer s unosom balkanske jugo-psovke budete ubrzo blokirani i izbačeni van. Načelo je: kad morate opsovati - prokunite hrvatski, a ne "na ćirilici" ! ______________________________________________________________________________________________

Summary

Archaic Croat and new blaspheming (early Chakavian, Kaykavian, and recent slang blasphemies): Profanity, also known as swearing, cursing, coarse language, foul speech, strong language, dirty words, 'cussing', bad words, bad language, vulgar language, inappropriate language or simply language; is language that is considered by some to be strongly impolite or offensive. It can show a desecration or debasement of someone or something, or show strong or intense emotion. Profanity can take the form of words, expressions, gestures (such as flipping the middle finger), or other social behaviours that are construed or interpreted[by whom?] as insulting, rude, vulgar, obscene, obnoxious, foul, desecrating, or other forms. Blasphemy is the act of insulting or showing contempt or lack of reverence for a religious deity or the irreverence towards religious or holy persons or things. Some countries have laws to punish blasphemy, while others have laws to give recourse to those who are offended by blasphemy. Those laws may discourage blasphemy as a matter of blasphemous libel, vilification of religion, religious insult, or hate speech.

Poraba i razvitak

U ranijoj povijesti su psovke (kletve) bile uglavnom u području vjerske blasfemije, svetogrdja ili krivo zazivanje Božjeg imena uzalud. Izvorno su psovke bile tabu-riječi koje su se potom proširile i profanizirale. Danas su to najčešće sinonimi za pojmove vezane uz spolne odnose i spolne organe. U razgovornom se jeziku psovke rabe za izražavanje ljutnje, bijesa, iznenađenosti, iznerviranosti, a ponekad i zadovoljstva, sreće i veselja. No više od svega se psovke zlorabe za vrijedjanje i naglašavanje pojedinih dijelova iskaza.

U prošlosti su glavni stvaratelji i koristnici sočnih psovki u današnjem smislu većinom bili mornari, najviše gusari i lučki radnici. U novije doba se sočne psovke stvaraju i rabe osobito u društvenom polusvijetu i kriminalnom podzemlju, pa medju drogiranom omladinom, kažnjenicima i zatvorenicima, u sirotinjskim prigradskim naseljima (slum i favele), kao i općenito u okviru šatrovačkog polujezika (urbani slang).

  • Bogohuljenje medjunarodno blasfemija potječe iz stargrčkoga βλασφημέω, od glagola βλάπτω = "povrijeđujem" i φήμη = "ugled" (latinska posudjenica blasphemare iz starogrčkog). Označava zloporabe imena Boga na način koji određena vjeroispovjest ili njeni predstavnici smatraju uvrjedljivim, neprikladnim ili nedopustivim. Bogohuljenje podrazumijeva i svako suprotstavljanje određenoj religijskoj dogmi ili vjeri. U povijesti i u nekim državama danas se bogohuljenje kažnjava kao krivično djelo.
  • Koprolalija (grč. κόπρος = izmet, λαλία = blebetanje, od lalein = govoriti) je bolest koja izaziva nenamjerno i nekontrolirano psovanje. Često se povezuje s Touretteovim sindromom, ali ona čini samo 15 % simptoma.

Ublažene polukletve

Mnogi kulturniji polupsovači u Hrvatskoj kakvih je najviše medju vjernicima, ipak u sebi imaju odgojem ugradjenu moralnu kočnicu protiv izravnoga vulgarno-balkanskog psovanja, pa u prigodama ako baš moraju opsovati, izgovaraju preinačene i ublažene polu-kletve često i smiješnog sadržaja, zamijenivši glavni cilj grube psovke nekim predmetom ili životinjom. Za razliku od matičnih Hrvata, kod Srba i Bosanaca toga većinom nema, već uglavnom bez kočnica uvijek psuju izravno i bez veze, kako bi se osjećali važniji i moćniji.

Tipske takve zamjenske polukletve kod domaćih Hrvata su npr. "Enti-miša !", "Enti-gajde !", "Enti-patak !", "Ajd' k'vragu !", "Frišku figu !" i još ine slične, koje se ponekad izgovaraju i zbog čudjenja ili kao šala. U dalmatinskoj Zagori kod ikavskih štokavaca su tomu slične zamjenske polupsovke još npr. Iruda mu !, Sriću vrag odnija!, Smrdiš po piši!, Ti's govnu brat!, Enti roge ćaćine! ...itd.

Tipovi psovki

Steven Pinker u svojoj knjizi „The Stuff of Thought“ dijeli psovke u 5 posebnih kategoria:

  • Uvrjedljivo psovanje: tipično, plitko i izravno vrijedjanje sugovornika: npr. „Mater ti jebem!“
  • Disfemično psovanje: izražavanje suprotno eufemizmu. Tjera slušatelja neka se zamisli o negativnoj ili osjetljivoj temi, npr. „On se ne zabavlja s njom, on nju jebe!“
  • Empatičko psovanje: za naglašavanje nečega uzputnim psovanjem, npr. „Bilo je dobro u p... m... !“)
  • Idiomatsko psovanje: psovanje koje nije upućeno nijednom predmetu u tekućoj temi razgovora, a služi za pravljenje važnim, privlačenje pozornosti ili za isticanje kako je tekući razgovor neformalan, npr. „Jebiga, baš nemamo sreće!“
  • Katarzičko psovanje: kada se dogodi neka nezgoda poput iznenadne kiše, slomljenog predmeta, pukle gume, itd. Jedna hipoteza smatra kako ovakvo psovanje potječe iz potrebe da se sugovorniku priopći kako je govornik u lošem razpoloženju: npr. „Sranje!“, "Dovraga!", „Jebi ga!“, „U k...c!“ i slične.

Psovke po jezicima

Razmjerno najprostačkije jezike s najviše grubih psovki u Europi imaju npr. Srbi, Rusi, Španjolci i ini nešto manje, a u Americi ponajviše crnci i manje bijelci. Izrazito najmanje blažih psovki u svijetu imaju najpristojniji Japanci, pa u Americi domaći Indianci i u Europi su s manje blažih psovki razmjerno najpristojniji Austrianci, Slovenci i sjevernohrvatski kajkavci. Kod nas medju hrvatskim katolicima, izrazito najviše vulgarnih psovki pod srbo-balkanskim utjecajom rabe bosanski i vojvodjanski Hrvati-štokavci, pa znatno manje primorski čakavci (izim većih luka) i pod srednjoeuropskim utjecajom izrazito najmanje blažih psovki imaju medjimurski i zagorski kajkavci.

Najčešća tematika psovanja varira od jezika do jezika. Zanimljivo je što ponekad psovke gube svoja izvorna značenja sve češćom porabom (npr. u tal. cazzo i fica) pa se devulgariziraju. Ponekad govornici jezika riječima pridaju vulgarnije značenje kada te psovke izgovore stranci, kao primjerice kod Francuza ili Španjolaca. Neke psovke u jednom jeziku mogu biti homonimi za obične riječi bez konotacija u inom jeziku: npr. španj. curva = zavoj, zvuči kao slavenska riječ kurva za prostitutku i obrnuto.

Glavne teme psovki

Po detaljnim poredbenim analizama lingvista H.M. Gauger-a (2012.), mediteranski narodi - a nadasve Arapi i Balkanci su u vulgarnom psovanju ponajviše opsjednuti seksom i penisom kao glavnim sex-fetišom. Naprotiv Srednjoeuropejci (i naši kajkavci) većinom toga nemaju i u blažim psovkama glavnu ulogu imaju izmetine (drek) i guzica (rit) pa im je jedna od najtežih psovki npr. Dreckfresser (govnožder). Najviše javnih vjerskih bogohuljenja dosad u Europi imaju Skandinavci i nadasve Švedjani, koji obilnim bogopsovanjem ne napadaju samo tradicionalne kršćanske svetinje, nego odnedavna slično takodjer islamske i ine (čiji povrijedjeni vjernici im na to odgovaraju atentatima).

  • engleski: seks, izmet, seksualnost (pogotovo homoseksualnost), incest, zelotizam i fanatizam, ine predrasude.
  • njemački: izmetine, razne predrasude i izjednačivanje ljudi sa životinjama.
  • francuski: seks, izmet, religija, rasizam.
  • talianski: blasfemija, seks, osobno vrijeđanje (posebno majke).
  • španjolski: seks, incest, homoseksualnost.
  • švedski: najveće bogohuljenje svetaca i Boga, kao i inih tudjih svetinja.
  • ruski: seks, a nakon sloma komunističkog režima vraćaju se psovke uz moralne tabue o religiji, zatim izmet i nepoštovanje auktoriteta.
  • kineski: seks, vrijedjanje rodbine.
  • japanski: kršenje pravila pristojnosti, jedina prava japanska psovka je "Bakka !" (budalo).

Psovke i 2. svj. rat

Statistički postoji znakovita povezanost širenja i brojnosti psovki s rezultatima 2. svjetskog rata: U tom ratu su poraženi Japanci koji izrazito najmanje psuju u cijelom svijetu, a takodjer i Nijemci koji razmjerno najmanje psuju u Europi, pa je time nepsovanje posredno postalo potom nepopularnim i zamalo nepoželjnim modelom ponašanja.

Ratne pobjede su dobili bezbožni komunisti + zapadni sotonisti, u čijim kulturama je češće i uobičajeno grubo psovanje i bogohuljenje, pa je zatim sve dosad takvo ponašanje preko filmova i televizije postalo uobičajenim i zamalo poželjnim društvenim stilom "in" po najvećem dijelu tog pobjedničkog svijeta. O tim poratnim medjuodnosima dakako zamalo sve Wikipedie uglavnom taktički šute ili to rjedje diplomatski relativiziraju.

Psovke u književnosti

Katul: XVI. pjesma (1. stoljeće pr. Kr.) je poznata po svojoj vulgarnosti, pa nije prevodjena sve do novijeg vremena. Katul upućuje pjesmu neznanim muškarcima Furiju i Aureliju, vjerojatno konkurentnim pjesnicima, koji su mu se zamjerili rekavši kako su mu stihovi "mekani" tj. 'slabićki'.

Pedicabo ego vos et irrumabo,
Aureli pathice et cinaede Furi,
qui me ex versiculis meis putastis,
quod sunt molliculi, parum pudicum.
Nam castum esse decet pium poetam
ipsum, versiculos nihil necesse est,
qui tum denique habent salem ac leporem,
si sunt molliculi ac parum pudici,
et quod pruriat incitare possunt,
non dico pueris, sed his pilosis,
qui duros nequeunt movere lumbos.
Vos, quod milia multa basiorum
legistis, male me marem putatis?
Pedicabo ego vos et irrumabo.

To je bila jedna od najranije poznatih književno-umjetničkih ostvarbi koja je obuhvaćala izravne psovke. Kasnije psovke postaju oznakom karakternih osobina, često ih se pridaje "nižim klasama" i imaju oznaku ocrtavanja govorne i društvene osobine:

  • Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići: - U stranu, da vas vrag nosi! - vikne sada žestoko prvi kočijaš i stane bezobzirno švigati bičem nad glavama.
  • Najstarija zapisana hrvatska psovka je na glagoljici na margini zbornika: "ebi ga vrag". Obilne i sočne starohrvatske kletve su se prvo razvijale na čakavici kod hrvatskih mornara i lučkih radnika u našim lučkim gradovima na Jadranu već od srednjeg vijeka (vidi niže), a tek u 20. stoljeću od njih kao prijevodni kalkovi dijelom nastaju danas poznate i česte balkansko-štokavske psovke.
  • U novije je vrijeme takva ekspresivnost česta u poeziji. Jedna od prvih novijih knjiga koja je objavljena s prostotama je bio Joyceov "Uliks", a filmska adaptacija je zabranjena u Irskoj, medju ostalim i zbog riječi fuck.

Poviest psovki u Hrvatskoj

Prof.Dr. Vladimir Markotić, naš antropolog iz Sveučilišta Harvard (USA), proveo je 1960-tih godina nekoliko mjeseci u starohrvatskoj oazi Molise (srednja Italia). Moliški Hrvati su kao ikavski šćakavci pred Turcima još pred više stoljeća iz Dalmacije uzmakli preko mora u Italiju, gdje su kao manjina ostali sve do današnjih dana. Po njegovim stručnim nalazima, u jeziku Moliških Hrvata nema niti jedne jedine psovke - kakve se danas mogu obilno čuti po matičnoj Hrvatskoj, i to najviše baš kod istih štokavskih ikavaca! Ovo je po Markotiću jasan dokaz, kako psovke u hrvatskom jeziku tada još nisu postojale sve dok ih balkanski Srbi, koji su prateći turska osvajanja dospjeli na hrvatska područja, nisu donesli i proširili na hrvatsko ozemlje.

Slijedi poučan analitički citat iz knjige patera Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti (Verbum, 2010.): "Što se to ipak dogodilo s hrvatskim narodom, napose u ovim najnovijim desetljećima, kada ga je psovka posve obuzela? Po dosadašnjim saznanjima psovka nije njegov »izum«. On je tu »robu« odnekuda uvezao. O tome čitajte u mojoj knjizi Poruka prve ploče, Zagreb, 1990., str. 103–125. Ovdje ću samo podsjetiti da o. Juraj Habdelić (zbog zasluga nazvan ocem Zagreba), koji inače vjerno oslikava sav život našega kajkavskog područja u drugoj polovici 17. stoljeća (napose u Zagrebu), nigdje ne govori o psovci. Pa ni o. Juraj Mulih (glasoviti »apostolski misionar«) u svome golemu katehetskom leksikonu sredinom 18. stoljeća (1742.) ne spominje bogopsovku u narodu. Odakle je ta sramota uvezena?

Već je Vuk Karadžić saznao da se u Hrvatskoj psovka pripisuje njegovoj »otačbini«. Da odvrati oči od Srbije, on je psovku pripisivao Mađarskoj, a Srbi su je, tobože, od nje preuzeli. Ima, međutim, ozbiljnih istraživača koji tvrde da je psovka zaista uvezena iz Srbije. Srbi su je, navodno, usvojili od Turaka pod kojima su živjeli gotovo pet stotina godina. To baš nije posve sigurno jer muslimani ne psuju Alaha. Je li onda psovka izvorno srpske provenijencije? Istraživači još nisu rekli svoju posljednju riječ, ali svi se slažu u tome da je i bogopsovka i bludna psovka proizvod Istoka koji se prodaje na Zapadu, a Hrvati su prvi zapadni susjedi tih istočnih krajeva. Zaista, dopustili smo da nam se uvuče i udomaći, da nam iskvari djecu, mladež, odrasle i starce i tako smo postali »narod psovača«. Kakav idiotizam i sramota!"

Neosporna činjenica je iz novih medjunarodnih statistika (Wikisource), kako po grubim i mnogobrojnim psovkama baš Srbianci spadaju medju 8 najgorjih psovačkih naroda na svijetu, a po tomu su medju prvima u Europi i vidno prostačniji od svih okolnih naroda.

Stanje do 1.svj.rata

U svezi gornjih načelnih razmatranja, postanak i razvitak glavnih psovačnica u Hrvatskoj vidljiv je i najbolje ilustriran kroz dijelom dokumentirane pojave psovača na primjerima Zagreba i Varaždina. Ranije je najveća psovačnica u Hrvatskoj bila Riječka luka, a pravoslavnih selskih psovača je bilo najviše uz bosansku granicu tj. bivša Vojna krajina. Prama tomu, prije Jugoslavije u najvećem dielu matične Hrvatske uglavnom nije bilo grubljeg psovanja izuzuzev riječke luke i pravoslavnih graničara, a sada brojne balkanske jugo-psovke su nam većinom pristigle tek nakon Turaka pod Srboslavijom, tj. nakon 1920tih niti pred stotinjak godina, pa su nam te jugo-psovke zapravo stigle zajedno s novim srbohrvatskim jugojezikom. Zato u kajkavskom Varaždinu još pred stotinjak godina uglavnom nije ni bilo pravih psovača, izim tek blažih kajkavskih polupsovki, a prvi poznati psovači se tu pojavljuju tek u Jugoslaviji, od 1930tih godina uglavnom kao novi štokavski jugo-doseljenici.

Zagrebački psovači takodjer uglavnom nisu postojali sve do 1920tih (rane bilješke prof. Mihovila Lovrića za Agramerski slovar - u tisku), jer su tada jedini takvi uoči 1. svj. rata bili par desetaka kolodvorskih nosača, dok stari domaći Zagrebčanci (kajkavski Agrameri) uglavnom stoljećima nisu ozbiljnije psovali (kao ni Varaždinci). Novi još manjinski štokavski psovači dijelom naviru u Zagreb pod Jugoslavijom nakon 1919., a njihovo glavno ishodište odonda postaje novo štokavsko predgradje - zagrebačka Dubrava. Nakon 2. svj. rata, noviji zagrebački psovači se višestruko umnožuju s masovnim pridolaskom štokavskih jugo-doseljenika od jugoistoka, koji se odnedavna najviše naseljuju u južnomu prekosavskom predgradju Novi Zagreb, gdje kao i u Dubravi sve dosad dominiraju takvi štokavski psovači, - za razliku od inog Zagreba s relativnom većinom okolnih doseljenih kajkavaca i s puno manje blagog psovanja. Najnovija najezda hrvatskih izbjeglica iz BiH i Vojvodine je još dalje podigla razinu sadanjeg grubog psovanja po većem dijelu predgradja.

Glavne naše psovačnice

Ranije u 20. st. pod Jugoslavijom su doista prvi i glavni donositelji psovke bili pravoslavni Srbi, ali je to nakon jugo-raspada dosad dijelom prestalo i sad su najčešći unositelji i širitelji psovke po Hrvatskoj štokavski BH-Hrvati. Neki dvolični moralizatori danas šablonski obtužuju sve Hrvate za masovno psovanje u naglom porastu (kako bi prikrili i zamaglili svoje psovačke zemljake): Jasna statistička činjenica je kako su, uz sada malobrojne Srbe u RH (3 - 4%), glavni, najčešći i najgrublji psovači u Hrvatskoj danas u 2/3 psovačkih slučajeva doseljeni štokavski Hrvati iz BiH, pa manje izbjegli Hrvati iz Vojvodine, još puno manje jadranski čakavci (izim većih luka), a najmanje skoro još bez psovki sjevernohrvatski kajkavci koji su ipak 31% ili 1/3 nepsovačkih Hrvata.

Stoga zamagljene prodike o psovkama treba najprvo usmjeriti na svoje BH-zemljake, a ne tek generalno protiv svih Hrvata kao najgorih psovača, što je bar dielom lažna kleveta protiv Boga, istine i hrvatskog naroda kako sliedi: Izrazito pristojni i nepsovački Hrvati sve do danas još prevladavaju uglavnom u neštokavskim dialektnim krajevima i zamalo bez ozbiljnih psovki su dosad osobito Hrvatsko Zagorje, Medjimurje i većina jadranskih otoka. Naprotiv glavne i najteže javne psovačnice u današnjoj Hrvatskoj jesu balkanizirani centri: zagrebačka Dubrava, Novi Zagreb, Sisak, Osijek, riječka luka i novija rubna predgradja Splita.

  • Riječka luka je najstarija naša psovačnica (ali ne više glavna) u Hrvatskoj, gdje su ranije prvi sočni psovači bili čakavski mornari i lučki radnici, koji su dielom psovali talianski ili miešano.
  • U starijemu čakavskom Splitu je do Jugoslavije bilo puno manje lučkih psovača negoli u Rijeci, ali ih je danas mnogo više balkansko-štokavskih tzv. "vlaji" kao najteži ovdašnji psovači obilno naseljeni iz dalmatinske Zagore i Hercegovine u prstenu splitskih predgradja.
  • U ranijemu austrougarskom Dubrovniku prije Jugoslavije su pravi psovači bili vrlo rijetki, tek malobrojni u predgradju uz luku Gruž. Novi balkanski psovači tu masovno naviru doselidbom iz jugoistočne Hercegovine pod Jugoslavijom i sve do danas, pa su tu rjedji nepsovači uglavnom još stariji izvorni dubrovački gradjani.
  • Od jadranskih otoka je novom psovačnicom odnedavna postao osobito otok Vir bez čakavaca, gdje uglavnom već posve dominiraju novi kopneni doseljenici, pa sada tu balkanske psovke odzvanjaju zamalo svakog dana, a osobito u ljetnoj sezoni.
  • U Varaždinu su do danas pravi psovači manjina tek do 1/4 nekajkavskih novijih doseljenika, dok ostala većina oko 3/4 kajkavaca tu uglavnom ozbiljnije ne psuju, pa je dosad Varaždin preostao najmanje psovačkim gradom u Hrvatskoj. Još je puno manje tj. neznatno psovača u manjemu sjevernijem Čakovcu.
  • Raniji kajkavski Sisek prije Jugoslavije zamalo nije poznavao pravih psovača. Tek noviji poštokavljeni Sisak pod Jugoslavijom (ili ćirilski "Cucak") s obilnom doselidbom iz jugoistoka štokavskih radnika za noviju industriju pomalo do danas ujedno postaje i psovačkim gradom, jednim od najgorjih u Hrvatskoj.
  • Slavonski gradovi Brod i Osijek s dosta bosanskih odnosno vojvodjanskih doseljenika su već od prije imali nešto psovača, a najviše njih se doselilo pod Jugoslavijom, pa je tu teže psovanje već niz desetljeća uobičajeno.
  • Zagrebačka Dubrava je danas vjerojatno najgorja i najteža psovačnica u cijeloj Hrvatskoj, gdje oko stotinjak tisuća balkanskih štokavaca novodoseljenih s jugoistoka uglavnom izrazito dominiraju.
  • Druga i brojem psovača najveća psovačnica u Hrvatskoj je prekosavski Novi Zagreb, gdje su stari prigradski kajkavci iz bivših turopoljskih sela već manjina, pa tu sada dominiraju novodoseljeni jugoistočni štokavci koji su ovamo unesli brojne i sočne balkanske jugo-psovke.

Psovke po dialektima

Razmjerno najviše vulgarnih grubih jugo-psovki danas sadrži srboidni štokavski slang u našim gradovima, a znatno je manje i blažih psovki u dialektnim gradićima i kod selskog pučanstva. Izrazito najmanje i najblažih kletvi imaju sjevernohrvatski kajkavci, a nešto više jadranski čakavci, gdje su osobito sočne stare kletve mornara i lučkih radnika. Za razliku od novijih balkanskih jugo-psovki većinom iz 20. stoljeća, starije kajkavske i čakavske kletve još sadrže niz ranohrvatskih arhaizama inače rijetkih u pristojnomu svakodnevnom govoru, npr. kajkavski pimpač (ranogotski: pimpas = k...c), vrak (gots. Wraks: Sotona-djavo), vohati (smrditi: vohuni u Avesti), pa čakavske voška (vagina-pi...a: vohuca u Avesti), merdýna (peder-homić: staroperz. merdane), ...itd.

Inače su novoštokavski izrazi "psovka", "psovač" i "psovati" u Hrvatskoj većinom novije balkansko-srboidne riječi uglavnom proširene pod Jugoslavijomm od 20. stoljeća, a ranije su ih u matičnoj Hrvatskoj rabili uglavnom pravoslavni jekavci. Naprotiv su glavne izvornohrvatske riječi za isto prije Jugoslavije bile kletva, kletvar i kleti, koje su dosad očuvane najviše u kajkavici i čakavici, a manje kod ikavskih šćakavaca. Primorski čakavci takodjer rabe starije inačice kjetva i kjeti ili romanske istoznačnice beštîma i beštimàt, a kod jadranskih otočana se to još zove vragýne i vragàt (od ranogotskog Wraks = Sotona-Lucifer).

Balkanske jugo-psovke

Kao tipska značajka balkanske polukulture spram srednjoeuropske civilizacije, jesu mnogobrojne i uzastopne, uglavnom seksističke psovke na temu "jebačine, k...c, p...a", koje se kao slični prijevodni kalkovi nalaze u većini susjednih jezika što lingvistički tvore Balkanski Sprachbund. Jugo-balkanski prikazivači tih vulgarnih psovki (npr. u Wikipediji) nastoje ih relativizirati, zato jer pripadni kronični psovači to smatraju normalnim ili čak poželjnim, pa zapravo time sebi u društvu sličnih Balkanaca podižu ugled i samopouzdanje. Novoštokavske jugo-psovke su kod nas daleko najbrojnije i najvulgarnije, a danas se najviše nalaze u šatrovačkom slangu kod društvenog polusvijeta i u kriminalnom podzemlju.

Kod nas je najveću zbirku takvih balkanskih psovki, uglavnom u okviru štokavskog jugojezika popisao Tomislav Sabljak 2001. (Rječnik hrvatskog žargona). U hrvatskim gradovima se za takvo balkansko-srboidno psovanje nerijetko rabi kolokvialni izraz "psovati na ćirilici". Medjutim nisu sve takve sočne psovke samo srbobalkanskog podrijetla, jer su poneke najsočnije zapravo ranije izvorno-domaće tj. nastale su kao štokavski prijevodni kalkovi od staročakavskih mornarskih psovki velike starosti, dijelom bar od srednjeg vijeka ili čak ranije. Takvi su raniji primjeri sočnih i maštovitih prahrvatskih psovki očuvanih kao kalkovi do danas npr. iduće (vidi pobliže ine slične niže pod čakavskim kletvama):

  • štok. Bogami ! = staročak. Asti - Boga ! (staroperz. Astem-Baga !)
  • štok. Marš u k...c ! = staročak. Ća - merdýno ! (perzij. Dja - merdane !)
  • štok. "U p... m... !" ili Enti-mater ! = staročak. Manda - voška ! (avest. manda: mati + vohuca: vagina).
  • štok. U 3 p... m... !! ili Enti-prababu !! = staročak. Trojmanda - voška !! (avest. troidi-manda + vohuca).

U Vukovom novohrvatskom jugojeziku se psovke uglavnom odnose na seks, spolne organe, vrijedjanje rodbine, blasfemiju, izjednačavanje ljudi sa životinjama i slično. Jedna od češćih jugo-psovki i imperativna konstrukcija je "mr'š u p... m..." s raznim inačicama i brojevima (uz brojeve jedan, tri, pet, šest ...), ali se opet vidi tematika rodbinskih odnosa i spolnih organa. Česti su i zazivi kao izvedenice vezane uz spolne organe (kurac, pizda, pička) koje osim nečega lošeg mogu na Balkanu označavati i opće karakterne osobine.

"Kurac" dolazi od grčkoga kouros i staroslavenskog kurъ što je značilo "pijetao". Kasniije je dodan deminutivni nastavak pa se dobio oblik kurьcь koji je u kod nas vokalizacijom jerova dao "kurac". Sve vjerojatno dolazi od indoeuropskog korijena *kowr- = zavijati (usp. latin. caurire), ali je možda prvo nastalo onomatopejom. Sličan je odnos i u engleskom jeziku u kojemu cock označava pijetla (naš kokot) i vulgarno penis. "Kurcu" je srodna i riječ 'kurba' odnosno kurva (prasl. *kury, G *kurъve). Takodjer su u sličnoj psovačkoj porabi i riječi za ženski spolni organ: pica, pička, pizda i ine izvedenice (balto-prus. pizdâ, litv. pyzda, ranoslav. *pizda, novočakav. piška, alban. pith), - ili ranije staročakav. voška (iz avest. vohuca).

Jedan od najčešćih glagola koji poprima razne oblike i izvedenice u balkanskim jugo-psovkama je glagol jebati (spolno obćiti) koji postoji i u čakavici, dok ga u kajkavici zamjenjuje germanizam "fukati" s brojnim domaćim izvedenicama. Dolazi od praindoevropskog *h3yebh- što je u samskritu dalo yabhati, a u slavenskim jezicima izvedenice poput jebati u srbohrvatskom jugojeziku, jebać u poljskom, ебать u ruskom i sl. Te su riječi srodne i s grčkom riječi zephyros = zapadnjak: povezano s vjerovanjem kako zapadni vjetar donosi trudnoću. Neki još smatraju kako su ove riječi prvo izvedene od korijena *bhu- što znači "bujati", "rasti" i "graditi". Ovaj glagol dolazi u raznim jugo-balkanskim oblicima poput srboidnoga "jeb'o ti pas mater!" (česta povezanost rodbinskih i životinjskih odnosa), pa "jebem ti ...!" (glagol + neki oblik osobne zamjenice ili najčešće vulgarno "jebi se!".

Kajkavske stare kletve

U poredbi s gornjim vulgarnim balkansko-štokavskim psovkama i sočnim čakavsko-mornarskim kletvama, sjevernohrvatske kajkavske kletve ipak izgledaju puno naivnije i dijelom više infantilne, pa su zato u prosjeku izvorni kajkavci uglavnom najpristojniji medju inim Hrvatima. Inače nepristojni psovački nazivi kao u kajkavici npr. jažica (p...a) i pimpek ili pimpač (k...c: iz gots. pimpas) ne zvuče baš vulgarno. Sočnije kletve poput balkanskih i mornarskih, medju kajkavcima su razmjerno rijetke, a od takvih su poznatije npr. Drekfrezer jeden ! (= Govnožderu !), Fuksa jena ! (Droljo - kurvo !), Ti zbičim pampura ! (Nabijem te na k...c) i Vrak te skelil ! (Idi dodjavola !), - ali čak ni te najteže psovke u kajkavskom izgovoru ne zvuče tako nepristojno-vulgarno kao njima analogne balkanske.

Slično kao čakavske kletve, tako i stare kajkavske bar dijelom sadrže ranohrvatske i indoeuropske arhaizme, koji se većinom rijetko ili više ne rabe u pristojnomu svakodnevnom govoru: npr. pimpek ili pimpač (ranogermansko-gotski: pimpas = k...c), vrak (gots. Wraks: Sotona-djavo), vohati (smrditi: vohuni iz Aveste), fuksa (drolja: indoeur. arhaizam) - to nije iz engleskog jer glagol fukati s desetak izvedenica već niz stoljeća imaju domaći kumeki po zabitnim zagorskim selima gdje nemaju pojma o engleskomu, pa kažu: "... tega nas neje nigdor nafčil, ampak naši stari tak povedaju od navek !". Sada slijedi abecedni popis najčešćih kajkavskih kletvi iz sjeverne i srednje Hrvatske. Zvjezdica* = kajkavski germanizmi:

  • Bedáča jena ! - Glupačo !
  • Blejiš kak telec !
  • Brenčiš kak trubénta ! - Zvečiš kao truba !
  • Cinkaroš jeden ! - Izdajico, doušniče !
  • Daj čkomi ! - Zašuti !
  • Dotepénec jeden ! - Doklaćeni, dodjoš
  • Drečiš kak cvilidreta ! - Cmizdriš kao dijete !
  • Drekfrezer jeden !!* - Govnožderu !!
  • Drotar jen sam fektaš !* - Žicaru samo žicaš
  • Fuksa jena !! - Droljo, kurvo !! (indoeur. arhaizam na selu: ne iz engleskog)
  • Gluh kak top !
  • Grom trefil f'tebe ! - Grom te udario !
  • Hodi v'rit ! - Idi u guzicu !
  • Huncut jeden ! - Vragoljan, obješenjak
  • Jedeš kak pajcek ! - Jedeš kao prase !
  • Kak muha brez glave !
  • Klopim te po piksi ! - Mlatnuti ću te po tikvi !
  • Ne tupi me ! - Ne gnjavi !
  • Niš koristi !
  • Pimpač-klimpač ! - približno: "kurcomlat" (ranohrvatski arhaizam: pimpas iz gotskoga)
  • Potepúh jeden ! - Skitnico, propalico !
  • Pišlivi pikzîbner !* - Pljesnivi nitkove, šuša !
  • Praščarije povédaš ! - Govoriš svinjarije !
  • Šmrklîvec jeden ! - Balavac !
  • Šuft jen pokváreni !* - Gade pokvareni, huljo !
  • Te zgazim kak črva !! - Zgaziti ću te kao crva !
  • Te zgazim kak žoharja !!
  • Ti si jen trotl !* - Blesane, glupane !
  • Ti zbičim pampura !! - Nabijem te na k...c !
  • Vi ste pacer ! - Vi ste šeprtlja, petljaroš
  • Vohaš kak futač ! - Smrdiš kao govnar ! (prahrvatski arhaizam: vohuni iz Aveste)
  • Vrak te skelil !! Djavo te odnio, idi dovraga !! (ranohrvatski: Wraks iz gotskoga)
  • Vure su ti odbrójane ! - Blizu ti je kraj, uskoro nestaješ !
  • Zapri gubec ! - Zaveži gubicu !
  • Zjake prodáješ ! - Neradniče, samo zijevaš, !
  • Žmukleri jedni ! - Varalice, šverceri !

Staročakavske vragýne

Najstarije su hrvatske poznate i ranije najbrojnije bile čakavske kletve (beštîme ili vragýne), koje su se kod nas već od srednjeg vijeka oblikovale najviše u jadranskim lukama, gdje su najsočnije od njih stoljećima rabili osobito jadranski mornari i lučki radnici. Neke arhaične medju njima imaju bar tisućljetnu starost, pa su iz takvih dosad nastali i noviji prijevodni kalkovi na jugo-balkansku novoštokavštinu.

Ove su čakavske kletve i "beštime" inače i jezično značajne, jer su to glavna nalazišta čakavskog vokativa, koji se inače rjedje rabi u običnomu pristojnom govoru gdje ga češće zamjenjuje nominativ (tj. čakavski nominativni apelativ). Izim toga je u tim tradicijskim vragynama i beštimama sve dosad dijelom očuvan niz ranijih arhaizama, koji se inače u pristojnomu svakodnevnom govoru rjedje ili nikada više ne rabe, npr. hâys! (marš - nosi se), voška (vagina-pi...a), manda (mater-ica), merdîna (peder-homić) i sl.

Mornarske kletve

Stare mornarske psovke na kvarnerskoj čakavici = navakÿrne kjêtvi, dodatne oznake: 

* romanske kletve = beštîme,  
● arhaične srednjovjeke kletve = kjêtvi,
!! najgorje psovke: jako uvrjedljive = vragýne
  • ašti-Bôga! ● = tako mi Boga!: staroperz. Astem-Baga
  • ašti-Gospù ! = tako ti Gospe !
  • behù biš odrâl !! ● = škrta cicijo! ("buhu bi orobio")
  • buždekûla ! * = hajde vrit !
  • ća-merdÿno ! ● = marš u k.!: perz. dja-merdane
  • ća-vlahÿno ! = marš vlašino !
  • ćeperÿno ! ● = krvopijo, parazite!
  • ćârna-popÿno !! = crni mantijašu!: perz. taren
  • frušta-môndo ! * = vucibatino !
  • grûba-bravarÿno ! ● = prosti čobanine !
  • grubotÿno ! = nakazna rugobo !
  • hâys ! = naprijed marš !
  • hlapÿno ! ● = lakomice !
  • hod'vapîpe ! ● = dovraga!, veds. hodati-vi-pippal
  • hòd'zi-vragôn ! = idi dodjavola!
  • hûzna-ugorÿno ! ● = ljigava jeguljo !
  • ka-bukvÿna ! = tupi bukvane !
  • ka-cipižlàka ! = kakva cjepidlada !
  • ka-ćakulôna ! = lajavice, alapačo !
  • ka-gloavÿna ! = šupljoglavi tikvane!
  • ka-juhÿna ! = koja papazjanija!
  • ka-kozlÿna ! = kozetino jedna !
  • ka-kravÿna ! = kravetino jedna !
  • kakućÿno ! = dosadna kvočko !
  • ka-maćÿna ! ● = krakata hobotnico !
  • ka-ribÿna ! = smrdljiva ribetino !
  • ka-volÿna ! = tupi vole !
  • ka-yzdÿna ! ● = ti konju, stara rago!
  • ka-žminÿna ! ● = aždajo jedna !
  • ka-žvirÿna ! = zvijeri krvoločna !
  • kokodrÿlo ! * = krokodile jedan!
  • kurbetÿno ! * = droljo jedna !
  • kjêta-hudobÿno ! ● = prokleti vraže !
  • kjêta-kozlakÿno ! ● = kleti vukodlače!
  • lokvÿno ! = pijanduro !
  • maletÿno ! = huligane jedan !
  • mandavôška ! ● = enti mater, u p.m.!: avest. manda (majka) + vohuca (vagina)
  • Mâtra-Mantràća ! ● = grozno čudovište!
  • metulÿno ! = dosadni moljcu !
  • mîća-ćarvÿno ! ● = bijedni crve!
  • mularÿo ! = razuzdana dječurlijo!
  • najbÿš-krepâl !! = crko' dabogda !
  • naj-prokjêta ! - proklet bio !
  • pokrovatÿno ! = stara kornjačo !
  • scemêrna-kaškÿno ! ● = ogavna zmijurino!
  • scemerÿno ! ● = gujo otrovnice !
  • sene-rìli ! = ne kesi se !
  • šlane-pîpe! ● = friške fige!, veds. slana + pippal
  • slipavÿro ! = lakovjerni naivče!
  • špôrka-šarbÿno ! = prljavi ušljivče !
  • štãra-pašÿno ! = stara džukelo !
  • štãra-sofÿno ! = stara sovetino !
  • šelebãje ! ● = lukava lisico!: mezopotam. šelebu
  • škurogledÿno ! = smrknuta faca
  • štikadênte ! * = mršava čačkalico!
  • tèn_ti ćrÿva puštít ! = razporit ću te !
  • tovorÿno ! ● = magarče jedan !: perz. tavarek
  • trojmânda-vôška !! ● = enti prababu, u 3 p.m.! (najgora psovka): avest. troidi-manda + vohuca
  • trubÿlo ! = glupi idiote ! ("trubo jedna")
  • tûšća-zabÿno ! ● = debela žabetino!: perz. tušt + žagha
  • vlâska-šarbÿno ! = sirovi ušljivče!
  • vlahÿno ! = vlašino ! (sirovi balkanac)
  • vlahorít, -ÿn,-ÿl = psovati po balkanski
  • zlomÿle ti se nogÿ ! = dabogda polomio noge!
  • žbirÿno ! = murijo policijska !
  • živo-znahorÿvo ! = sveznajući glupane!

Literatura

  • Gavran, fra dr. Ignacije: Bludna psovka (povijesno-psihološka studija). Sarajevo 1962.
  • Jordan Kuničić, prof. 1964: Bludna psovka (recenzija). Bogoslovska smotra 33/2: 158-159.
  • Sabljak, T. 2001: Rječnik hrvatskoga žargona. VBZ – Lexica 1, Zagreb, 376 str.
  • Negro, A. 2004-2005: Agramerski štikleci, I. – V. Komunalni vjesnik, Zagreb.
  • Mihovil Lovrić i sur. 2005: Rječnici istočnog Kvarnera, 27.500 besêd. Ranohrvatski pradialekti, knj. 2, ITG - Zagreb, 1.223 str.
  • Hans-Martin Gauger 2012: Kleine Linguistik der vulgären Sprache (Das Feuchte und das Schmutzige). C.H. Beck Verlag.
  • Edward Sagarin. The Anatomy of Dirty Words. 1962.
  • Richard A Spears. Forbidden American English. 1990.
  • Sterling Johnson. Watch Your F*cking Language. 2004.
  • Geoffrey Hughes. Swearing. 2004.
  • Ruth Wajnryb. Expletive Deleted: A Good Look at Bad Language. 2005.
  • Jesse Sheidlower. The F-Word. 2009. (3rd ed.)
  • Maledicta: The International Journal of Verbal Aggression (ISSN US 0363-3659)
  • Levy, L.: Blasphemy. Chapel Hill, 1993.
  • Dartevelle, P., S Borg, Denis, Ph., Robyn, J. (eds.): Blasphèmes et libertés. Paris: CERF, 1993
  • Plate, S. Brent Blasphemy: Art that Offends (London: Black Dog Publishing, 2006) [ISBN 1904772536]
  • Bakhtin, Mikhail & Iswolski, Hélène (translator) (1993) 1941: Rabelais and His World. Bloomington: Indiana University Press.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed original compilation enlarged and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (introduction partly from stubs in Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugo-psovke_i_naše_stare_kletve&oldid=9038"