Srbohrvatski jugojezik

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Srbohrvatski jugojezik ili balkanizirani Vukopis (medjunarodni službeni kod: ISO 639-3 hbs, kajk. hrvâćanski jezik, zagrebečko-agramerski: balkanêzerska špreha, šćakavsko-ikavski: vlajski govor, primorsko-čakav. vlaska besîda, otočno-bodul. gan-vlahýški), a slične su istoznačnice: jugosl. "naš" jezik, srb. "štokavski" jezik, vukovski: srednjejužnoslavenski dijasistem, na kajkavskomu = "hrvâčanski" jezik (= novi poluhrvatski), zagrebečko-agramerski: "balkanézerska špreha", omladinski anglokajkavski: "yugospîka", otočno-čakav. "gan-vlahýški". U hrvatskim dialektima još postoje i zgodni glagoli u značenju "govoriti jugoslavenski/srbohrvatski": omladinsko-anglokajkavski "yugospîkat", pa šćakavsko-ikav. vlasâriti, otočno-čakav. vlahorýt, itd. To je noviji križanac i većinom umjetni polujezik medjunarodnog tipa hibridni pidgin iz lingvističke skupine Balkanski Sprachbund, koji je uglavnom oblikovan pred stotinjak godina i u Hrvatskoj postupno nametnut izmedju 1891. - 1918., s geopolitičkom namjenom zbog stvaranja Jugoslavije tj. sveštokavske Velesrbije.

Nakon razpada bivše Jugoslavije od 1991., sad je taj noviji hibridni jezik bez matične Jugoslavije ostao visiti u praznomu. Uglavnom je već dvadesetak godina izvan službene državne funkcie, jer se u većini bivših jugo-republika i pokrajina (izim Slovenie, Macedonie i Kosova) formalno-javno rabe njegove manjeviše slične inačice s raznim nacionalnim nazivima: u Hrvatskoj je to novohrvatski Vukopis (prije tzv. 'zapadna varijanta' srbohrvatskog), u Srbiji srbski (istočna srbohrvatska varijanta), u Bosni bošnjački Vukopis (srbohrvatski s puno turcizama itd.), a u Crnoj Gori još nestandardni crnogorski (neki srednji srbohrvatski). Zamalo jedina mu je povremena uloga dosad preostala kao zajednička lingua franca u medjusobnom javnom i poslovnom sporazumjevanju izmedju bivših jugo-republika na slavenskom Balkanu. Nakon jugo-raspada, neutralno-objektivni finski slavist Juhani Nuorloto je izpravno prognozirao, kako će umjetni "srbohrvatski" jezik i njegov novosloženi sljednik tzv. "srednjejužnoslavenski diasistem" stvarno postojati samo dotle, dok još budu živi njegovi tvorci i nakon toga će se najvjerojatnije razplinuti.

Summary

Yugoslavian Serbo-Croat pidgin (balkanized South-Slavic, BCS): Serbo-Croat or Serbo-Croatian, less commonly Bosnian/Croatian/Serbian (BCS) is a newer South Slavic hybrid pidgin with multiple similar standards, and the primary language of Serbia, Croatia, Montenegro, and Bosnia and Herzegovina. Croats and Serbs differ in religion, culture, and have historically lived under different empires, and from beginnings have adopted different literary types as the official languages of their earlier states and newer respective republics. Since independence, Bosnian has likewise been established as an official standard in Bosnia and Herzegovina. Currently, there is a movement to create a Montenegrin language, separating it from Serbian. Thus Serbo-Croatian generally goes away by the ethnic names Serbian, Croatian, Bosnian, and Montenegrin.

Except partly Croatian, other 3 new standards are based mostly on the same dialect in Herzegovina-Montenegro border, which had served as the official language of the Kingdom of Yugoslavia from 1918-1939, and then of the communist Yugoslavia 1946-1990. The basis of the modern standards was established in the late 19th century about 1890, when the Eastern Herzegovinian Serbs subdialect (at Bileca) of the Shtokavian dialect was imposed as a new unified literary language of the Serbian and Croatian, and intermediate peoples. Later Yugoslav standard Serbo-Croat was based on both literary traditions, Serbian (unofficially called "Eastern") and Croatian (unofficially called "Western"), as these were never fully unified. The dissolution of Yugoslavia spelled the end of attempts at a unified standard, and social conceptions of the language separated on ethnic and political lines.

Razlike izvorni / jugohrvatski

Izvorni ili klasični starohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog jugohrvatskog (hrvaćanskog ili poluhrvatskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, njemački / nizozemski, švedski / norveški, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 14.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike izmedju klasičnoga izvornohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća pravila:

  • 1. U izvornomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
  • 2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
  • 5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "DŽ" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom. Naprotiv - u izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko Dź (Дзь) tj. približno kao "dzj".
  • 6. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
  • 7. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
  • 8. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
  • 9. U izvornohrvatskom se particip sadanji na -êće i -ûće rabi gdjegod je prikladno, umjesto Vukova opisnog "kojakanja" kao u jugogohrvatskom: hrv. mislêći čovjek i sjedêće diete = jugo-Vuk. "čovjek koji misli" i "dijete koje sjedi", ...itd.
  • 10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
  • 11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
  • 12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dugo prešućivano i zanemareno - jer su to ine slovnice iz 2 jezika) npr.:
    • 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
    • 12b) Nazivi stanovnika: hrv. -an, ženska -anka / srb. -anin, žen. -inja
    • 12c) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
    • 12d) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka (doktorica / doktorka,...)
    • 12e) Muški apelativ hrv. -u!, žen.apel.= kao nominativ / srb. vokativ: muški -e!, ženski -o!
    • 12f) Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom/putem, mužom/mužem, itd.
    • 12g) Muški dativ-lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome
    • 12h) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
    • 12i) Glagolske imenice: hrv. -ba, -uće / srb. -enje, -njenje
    • 12j) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Sažete razlike slovnica

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

  • Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas, apelativ mjesto vokativa, particip sadanji mjesto "kojakanja" + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: Dž, ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati.
  • Vukov balkanski novohrvatski ima: glas/slovo Dž, uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje i kojakanje, vokativ umjesto apelativa, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -inja, -rka, -ev(a), -ome, -džija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Značenje i položaj jugohibrida

Srbohrvatski/hrvatskosrpski je bio politički izmišljeni zajednički jezik za ujedinjenje hrvatskih, srbskih, bosanskih i crnogorskih gradjana Jugoslavije kroz 20. stoljeće, koji se još nazivao neodredjeno-eufemistički i "naš jezik" (zbog izbjegavanja u nazivu nepodobnog hrvatskoga), a takodjer i "štokavski jezik" (najviše u velikosrpskim tekstovima). Već u Kraljevini SHS-Jugoslaviji službeni jezik je izprva bio samo srbski, pa su se ostali protivili zbog njegove dominacije i proglašen je srpsko-hrvatsko-slovenački. Na početku komunističke Jugoslavije službena četiri jugoslavenska jezika bili su hrvatski, srpski, slovenački i makedonski. Novosadskim dogovorom službeni jezik Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BIH je hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski tj. srpskohrvatski i hrvatskosrpski. Taj je jezik nestao 1990tih kada se razpao na hrvatski, srpski, bošnjački i od 2006. još na crnogorski jezik. Ovaj jezik fukcionalno ustvari nije postojao i privatno ga nitko tako nije zvao. Bosanski i crnogorski jezik su razmjerno manje različiti od toga srbohrvatskog, ali izvorni hrvatski i srbski medjusobno imaju najviše razlika.

Srbohrvatski jezik / Hrvatskosrpski jezik (ISO 639-3: hbs) nazivan i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, bilo je političko ime miješanog "jezika" tj. hibridni pidgin koji je trebao nastati spajanjem hrvatskoga i srpskoga: po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od 1850. godine, ali se nije ostvarila do 1954. godine i tzv. Novosadskoga dogovora. Ta se nakana pokušala nametnuti od 1954. do 1990. godine, kad se po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srbohrvatski kao neuspjeli makrojezik (ISO 639-3: hbs) razpao na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Po drukčijim se mišljenjima radi o pojmu koji ima samo političko-poviestni ali ne lingvistički sadržaj, tj. srbohrvatski i hrvatskosrpski su bila samo preimenovana dva jezika srpski i hrvatski, što znači kako srbohrvatski odnosno hrvatskosrpski nikada nije obstojao ni kao sustav narječja, niti kao jedan jedinstveni standardni jezik.

Srbohrvatski nije formalno bio službeni jezik SFRJ, a takodjer je bila praksa nazivanja hrvatske navodne "varijante" zapadnom, a srpske istočnom. U Hrvatskoj je kasnije od 1971. službeni naziv bio hrvatski književni jezik koji se i nazivao hrvatski, a imao je različit sadržaj od navedenoga. U Sloveniji – slovenski, u Makedoniji – makedonski, a u BiH srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskoga izgovora, dok je u Crnoj Gori bio imenovan kao službeni srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora, a svi ovi pojmovi razlikovali su se u terenskoj ostvarbi jezika. Radi državnog unitarizma, ove su razlike nazivane nacionalnim varijantama, a ne pravim imenom – bliskosrodnim jezicima.

Kasnije se često s nešto promienjenim značenjem, poglavito u dialektologiji rabi novosloženi konglomerat "srednjojužnoslavenski dijasustav", jer je iza ideologije srpskohrvatskog jezika stajala ideja nasilnog spajanja srpskoga i hrvatskoga tj. nasilnog uklapanja diela hrvatskoga u srpski. Iza te krinke "jednakosti" hrvatskog i srpskog se krilo nametanje srpskog na štetu hrvatskog, zatirući i omalovažavajući hrvatske posebnosti. Hrvatske osobitosti prikazane su samo kao "neknjiževne" i "regionalne", a srpske prikazane kao glavne i jedine izpravne. To se osobito pokazalo u radovima srpskih jezikoslovaca i u jezičnoj praksi državnih vlastiju 1960tih. Zbog svega toga su hrvatski jezikoslovci i filolozi podpisali Deklaraciju o hrvatskom jeziku, a hrvatski potpisnici Novosadskoga dogovora su javno povukli svoje potpise.

Stav je većine hrvatskih jezikoslovaca prama pojmu «srpsko-hrvatskoga» oblikovan u nizu studija što su počele, kultnim djelom Petra Guberine i Krune Krstića: «Razlike izmedju hrvatskoga i srpskoga jezika» 1940., a nastavile su se člancima, tekstovima, knjigama i monografijama Ljudevita Jonkea, Bulcsu Laszloa, Stjepana Babića, Branka Franolića, Josipa Silića, Marka Samardžije, Mire Kačića, Nataše Bašić i dielom ostalih. Iako medju hrvatskim jezikoslovcima često dolazi do žustrih svadja i prepucavanja oko vječne teme pravopisa, glede «srpsko-hrvatskoga» (hrvatskosrpskoga, hrvatskog ili srpskog) mišljenja su većinom slična: taj jezik nikada nije stvarno postojao i stoga se nije ni raspao niti još obstoji, - izim tek kao imaginarni politički konstrukt bez stvarnih sadržaja u praksi. Zato je dosad u hrvatskoj jezičnoj kulturi nazivak «srpskohrvatski» i ini slični dvojni nazivi uglavnom nestali iz uporabe.

Razlike hrvatski / srbohrvatski

Od najranijih glagoljičnih početaka pa negdje sve do god. 1850, prosječni javnogovorni jezik na današnjem ozemlju Hrvatske je kroz najmanje pola tisućljeća bio približno izmedju čakavice i slovenskog jezika, tj. dosta daleko od polurazumljivoga srbijanskog. Zbog novijih manipulacija, pritisaka i ucjena je današnji hrvatski jezik već manjeviše uništen i razoren, što naši izdajnički vukovci eufemistički prikrivaju tzv. "jezičkim razvojem". Većina tzv. hrvatskih književnika u 20. st. ustvari su vukopisci koji uglavnom više niti ne pišu izvornohrvatski, nego manjeviše srbohrvatskim jugojezikom. Dosad sve rjedji izvornohrvatski književnici iz 20. stoljeća bili su npr. Ksaver Šandor Gjalski, Slavko Kolar, Mile Budak, Mato Marčinko, Stjepko Težak, Ivo Škarić, a od danas živih i djelatnih npr. Bulczu Laszlo, Marijan Horvat-Mileković, Marijan Krmpotić, Branko Petener i još par inih.

Pravi izvornohrvatski jezik sve do 18. stoljeća ustvari nije ni pripadao naknadno postavljenoj srbohrvatskoj skupini tj. novosmišljenom "srednjejužnoslavenskom dijasistemu", - nego zapravo izvornoj skupini jugozapadnih slavenskih jezika gdje spadaju slovenski, kajkavica, čakavica i raniji šćakavski. Pritom je donedavni izvornohrvatski javni jezik (npr. zrinsko-frankopanski i reformacija) bio približno na sredini izmedju čakavice i slovenskoga, a tek od kraja 19. st. je javnogovorni poluhrvatski vukopis zbog buduće Jugoslavije (tj. velike Srbije) silom prebačen u novosmišljenu srbohrvatsku podskupinu i preko nje u Balkanski Sprachbund. Glavne i temeljne razlike izmedju ranijega izvornohrvatskog jezika i balkaniziranoga srbohrvatskog jugojezika jesu iduće: balkanizmi i srbo-turcizmi u rječniku, progon euro-latinizama, balkansko fonetsko pisanje, prebačaj čestica unatrag, nametanje nepovratnih glagola, dadakanje bez infinitiva, izostanak početnih i završnih suglasnika.

Balkanizmi i srboturcizmi

Sve do 1. svj. rata je za izvorni hrvatski spram inih južnih Slavena tipičan izostanak sada brojnih balkanizama, turcizama, iztočnih srbizama i sličnih izvanhrvatskih barbarizama nametnutih tek pod Jugoslavijom, koje od 20. st. "upražnjavaju" naši vukopisci i balkanizirani pučani, ali ne izvornohrvatski književnici: npr. "šećer" (tur. šeker) > starohrv. slador, "čarapa" (çorap) > nazuvka ili bječva, "dućan" (dukkan) > prodavaona i trgovina, "kula" (kule) > utvrda i toranj, ...itd. Vidi o tomu još pobliže s mnoštvom primjera: Tudjice u hrvatskom jeziku.

Progon euro-latinizama

Umjesto novonametnutih srbo-turcizama, donedavno su u hrvatskom bili obilno nazočni zapadni euro-latinizmi i to zato, jer je u Hrvatskoj (pored Vatikana) baš latinski preko jednog tisućljeća tj. od stoljeća sedmog pa sve do god. 1847. bio službeni javni jezik ne samo u crkvi nego i inače: npr. do sredine 19. st. je latinski rad Sabora, latinske objave zakona, naše prve novine latinski (Ephemerides Zagrabienses), ...itd. Zato se donedavna izvornohrvatski bitno razlikovao od većine inih slavenskih jezika baš tim obiljem latinizama: slično kao što se npr. rumunjski jako razlikuje od inih romanskih jezika po obilju slavizama. Većina izvornohrvatskih latinizama pod Jugoslavijom nakon 1918. je izbačena i zamienjena balkanizmima i srbo-turcizmima, a najviše u zloglasno doba balkanskog jugo-ministra Stipe Šuvara 1970tih godina. Ovom iztrjebljenju i zamjeni latinizama su još podosta pridonesli i naši bosanski doseljenici, iako formalni rimokatolici koji uglavnom nemaju pojma o latinskom jer su odrasli u aziatskom ozračju araboturske kulture u Bosni što prenose u Hrvatsku.

Fonetsko/koriensko pisanje

Poput množtva raznih europskih pa i većine slavenskih jezika, za razliku od inih afroazijskih i balkanskih jezika, tako se isto i izvorni kultivirani hrvatski od srednjovjekih početaka sve do 1918. i kraće od 1939.- 1945. pisao korienski. Zatim nam je tek u 20. st. novije fonetsko pisanje po uzoru na Balkanski Sprachbund naknadno nametnuto vojnopolitičkom prisilom pod Jugoslavijom, da bi se umjetno i nasilno takodjer kroz jezik provelo srbohrvatsko bratstvo-jedinstvo i Hrvate kulturno prebacilo na Balkan.

Prebačaj čestica unatrag

Za izvornohrvatski izgovor i pisanje je stoljećima bilo svojstveno stavljati pomoćne čestice izpred osnovne pripadne rieči: npr. se-, će-, bi- u izvornom hrvatskomu su do 19. st. uglavnom stajale izpred pripadnog glagola, dok ih jugoiztočni jezici na Balkanu (Balkanski Sprachbund) uključivo srbski, crnogorski, bošnjački i macedonski obično stavljaju iza glagola, - a to isto je naknadno kroz novosadski Vukopis pod Jugoslavijom nametnuto i u novijoj Hrvatskoj.

Nepovratni glagoli

Za jugoiztočni Balkanski Sprachbund uključivo srbo-bosanski je takodjer vrlo značajno ukidanje većine izvorno povratnih glagola i njihovo naknadno pretvaranje u čudne i ranije u Hrvatskoj nepoznate nepovatne glagole, što se odnedavna naveliko nameće u balkanizirani i izobličeni lažnohrvatski jezik: npr. šetati se sa... > šetati (koga ?), odmarati se > odmarati (koga ?), leći se > leći (koga ?), ...itd.

Dadakanje bez infinitiva

Za cieli balkanski Sprachbund jugoiztočne Europe je zajednički znakovit nestanak infinitiva i njegove zamjene inim opisnim konstrukciama sa da..., da..., poznatim kao tzv. "dadakanje", što je izrazito u novogrčkom (dhimotiki), albanskom, rumunjskom, bugarskom, macedonskom, pa dielom u bosanskom, srbskom i novohrvatskom vukopisu. Naprotiv u izvornohrvatskom do 1918. (i 1939-45.) umjesto tih balkaniziranih da-složenica redovno i često stoji glagolski infinitiv. Vukovski jugoslavisti nam lažno izmišljaju kako je taj hrvatski infinitiv navodno usvojen naknadno iz njemačkog i talianskoga, - iako se sličan nalazi već puno ranije i u glagoljskim tekstovima, pa je očito bio izvorno svojstven ranohrvatskom jeziku još odavno prije novoizmišljenoga srbohrvatskog.

Gutanje početka i kraja

Takodjer je za cieli baklanski Sprachbund jugoiztočne Europe od novogrčkog dhimotiki do srbijanskoga, vrlo značajno tzv. "gutanje" početka i kraja mnogih rieči tj. izbačaj i neizgovor početnih i nadasve raznih završnih suglasnika. Takvi su brojni primjeri nove nehrvatske balkanizacije krnjih završetaka u južnoslavenskom kontekstu npr. vol > vo' stol > sto', sokol > soko', večer > veče', jučer > juče', takodjer > takođe', odmah > odma', rekoh > reko', odoh > odo', ...itd. Drugi je česti slučaj nehrvatske balkanizacije izostavljanje početnoga h- uglavnom pod utjecajem Turaka, kojima se nakon srednjeg vieka tako izgubilo početno (h-) što su zatim osvajanjem nametnuli inim balkanskim jezicima: npr. `Rvat, `Rvacka, `rvacki, `rđa (izvorno: hrdja), `rana (hrana), `uditi (huditi = škoditi), ...itd.

Literatura

  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Nataša Bašić: O postanku hrvatskoga književnog jezika, Jezik, 45,4, 1998., Zagreb
  • Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Zlatko Vince: Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, 1978; MH, 2003., Zagreb
  • Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, Yale University Press, 1984
  • Branko Franolić, Mateo Zagar: A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture, Erasmus & CSYPN, London & Zagreb 2008 ISBN 978-953-6132-80-5
  • Franolić, Branko: A Historical Survey of Literary Croatian, Nouvelles éditions latines, Paris, 1984.
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Ivić, Pavle: Die serbokroatischen Dialekte, the Hague, 1958
  • Magner, Thomas F.: Introduction to the Croatian and Serbian Language (Revised ed.). Pennsylvania State University, 1991
  • Zekovic, Sreten & Cimeša, Boro: Elementa montenegrina, Chrestomatia 1/90. CIP, Zagreb 1991

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license, partly from Croatian Wikipedia: Srpskohrvatski jezik.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Srbohrvatski_jugojezik&oldid=45240"